Osim 17 radova iz oblasti folklora, ima
oko 8000 zapisa makedonskih narodnih pjesama i kola iz folklora
narodnosti na području Makedonije. Oko 6000 zapisa iz tog fonda
solidno je sređeno. Vasil Hadžimanov redovito sudjeluje u
ekipama za sakupljanje narodnih pjesama i kola Istočne Makedonije.
Ovaj put razgovaramo s ocem Zafira Hadžimanova - Vasilom
Hadžimanovim koji se ljubazno odazvao našoj molbi i odgovorio na
nekoliko pitanja.
- Kao etnomuzikolog jeste li sretni što
Vaš sin živi u svijetu glazbe i - privlačan je?
- Ne samo sretan, nego presretan! Iz
dva razloga: Zafir dosljedno i dostojno nastavlja tradiciju naše
muzikalne porodice; i, njegov je repertoar sve širi i poznatiji među
mladima (i ne samo medu njima) u našoj zemlji simpatije kojih su
dobrano na njegovoj strani.
- A njegova karijera?
- I nadalje ovisi samo o njemu.
Dosadašnja njegova afirmacija pothranjuje moje uvjerenje da Zafir
može stvoriti lijepu karijeru. Vjerujem da njega tek očekuju novi
uspjesi i nastupi obojeni pravom svjetlošću njegovih
interpretatorskih mogućnosti.
Ta, iver neće dalje od klade!
U
jednom je samo razlika: sin uvijek nadmašuje oca.
Nadajmo se da će to dokazati i Zafir Hadžimanov, koji je, vjerojatno i sad, dok čitate ove retke, obuzet
prekrasnim zvucima zabavne melodije i nije ga lako naći i biti u
društvu s njime. Baš stoga gotovo uvijek možemo čuti njegov dragi
glas.
- Vaš doživljaj koji bi bio
interesantan i za naše čitaoce? - nastavljamo s pitanjima.
- Tužaljke koje su me bacile u
bolesničku postelju, i njih su rasplakale - odgovara Vasil
Hadžimanov. - Da budem konkretniji. Dogodilo se to na Međunarodnom
kongresu etnomuzikologa u Budimpešti. Tada sam podnio referat o
makedonskim tužaljkama nastalim nakon katastrofalnog potresa u
Skopju 1963.
Bilo je riječi o 180 tužaljki što sam ih bio sakupio
i analizirao. One su izazvale veliko zanimanje kod učesnika skupa.
Za vrijeme referata ilustriranog muzičkim primjerima, tj. snimkama
tužaljki, cijela je dvorana plakala.
Mislim da su u tom trenutku svi
shvatili i osjetili veličinu opće i goleme boli jednoga teško
ranjenog grada i da su duboko suosjećali s nastradalim Skopljancima.
- 180 tužaljki stajalo Vas je šest
mjeseci ležanja u krevetu. Zna li se broj tužaljki nastalih
poslije kataklizme?
- Njihovo me je sakupljanje, kao što
ste dobro informirani, razboljelo pa sam morao prestati s radom.
Vjerujem da ih ima još oko tri stotine. Ako smognem snage zapisat ću
i njih.
Vasil Hadžimanov je posjetio više
zemalja, pobrao mnogo uspjeha. No, i on ima nešto neostvareno o čemu
veoma rijetko priča, jer mu to nanosi bol. Ipak, ovaj je put
odlučio da za čitaoce "Sinerame" ispriča svoj
neostvareni san.
- Godine 1938. tačnije 3. septembra,
trebalo je da kao vođa triju folklornih grupa otputujem tada
najljepšim brodom na svijetu "Kvin Meri" (Queen Mary) u
Sjedinjene Američke Države. Na Atlantik smo trebali krenuti s
brijega Belgije.
Planirano je bilo da na međunarodnoj izložbi u
Njujorku (New York) prezentiramo Jugoslaviju kroz pjesme i plesove.
A zatim bi slijedila dvomjesečna turneja po Sjevernoj i Južnoj
Americi.
Bilo je to vrijeme mog uspona, mojih najsjajnijih
intepretatorskih ostvarenja. Na žalost, na pomolu je bio drugi
svjetski rat. Putovanje je propalo, propali su i lijepi planovi. Eto,
to je moj neostvareni i neprežaljeni san.
- Učešćem na nedavno održanom
Međunarodnom kongresu etnomuzikologa u Ostendeu, u Belgiji, Vi ste
zapravo proslavili svoj mali jubilej. Svojim radovima iz oblasti
folklora po deseti ste se put predstavili skupu eminentnih
folklorista iz čitavog svijeta. Prije su Vaši radovi bili
prezentirani na kongresima u Oslu, Bukureštu, Beču, Budimpešti,
Gotvaldovu, Bratislavi, Liežu, Moskvi i Velenju. Što ste bili
pripremili za Ostende?
- Na tom sam kongresu - kaže
Hadžimanov - govorio o našoj muzici.
Analizirao sam više od 200
izvornih "ora" koja sam sakupio u Makedoniji, a i za
vrijeme festivala.
U referatu sam najviše prostora posvetio
osobitostima kompleksne metričke forme najčešće u makedonskom
melosu.
Najizrazitiji je ritam u tipičnom makedonskom oru, koji sam
nazvao "ritam makedonske sedmice".
Inače, to mnogi svjetski
etnomuzikolozi zovu "ritam makedonskog ora" (makedo 3 + 2
+2), termin upotrebijen čak i u zabavnoj muzici.
- Na kakav je prijem naišao Vaš
referat kod učesnika na Kongresu?
- Materijal, bogato ilustriran s
izrazitim muzičkim primjerima i popraćen ličnim demonstriranjem
izvjesnih koraka nekih ora, bio je prezentiran na francuskom jeziku.
U stvari, dokazao sam da se karakteristični koreografski koraci
gotovo idealno integriraju s muzičkim akcentom.
A ti se faktori
idealno sinhroniziraju; melodija-ritam-tekst. U živoj diskusiji
koja se kasnije razvila sudjelovali su čuveni svjetski poznavaoci
muzičkog folkora: Raj Krof iz Londona, Vouter Svec iz Haga, Pol Koler
iz Brisla, Šarl Siger iz Los Angelesa, Emanuel Bodbovi iz Ženeve,
Jaroslav Markl iz Praga, Marsel Diboa iz Pariza, Rods Bilard iz
Njujorka i drugi.
Većina ih se interesirala za tu - za neke od njih
neshvatljivu - kompleksnu metričku formu makedonske plesne muzike.
To je kao što je istakao predsjednik
Kongresa Vaksman, dalo ideju da se na narednom kongresu
etnomuzikologa podnese materijal na temu "Kompleksne metričke
forme melosa balkanskih zemalja".
Za obradu materijala zaduženi
su Vouter Svec i Raj Krof. Mislim da se ta odluka može pozdraviti.
- Kao učesnik deset međunarodnih
kongresa da li biste nam mogli otkriti opći utisak inozemnih
etnomuzikologa o makedonskom folkloru?
- Oni, dobro informirani uz pomoć literature, i oni koji su osobno upoznali bogatstva i ljepote
makedonskog folklora ističu njegove karakteristike i samobitna
izvorna obilježja samo njemu svojstvenim.
Jednom riječju,
oduševljavaju se makedonskim narodnim genijem.
Međutim, a to je za
žaljenje, prilično velik broj etnomuzikologa, zbog nedostatka
odgovarajuće literature, nije dovoljno informiran o našem folkloru.
Možemo ustvrditi da oni, baš zbog toga, i nehotice prave izvjesne
devijacije, pa i greške.
Tekst: M. M, obrada: Yugopapir (Sinerama, septembar 1967.)
