Ispreplelo se svih tih godina mnogo toga, ponajviše šansone koja je bila njegovim suputnikom na putovima koji presijecaju život i muziku...
Zvonko Špišić pripaljuje tko zna
koju po redu cigaretu toga dana. Svuda oko nas je Trešnjevka. I u
sobi u kojoj se 1937. godine rodio i u okolnim dvorištima u koja
ulazi prvi sumrak, u kloparanju tramvaja koji Končarevom odlazi u
veliki grad.
Kažu da svaki grad ima svog pjevača. Ali nijedno
predgrađe nema pjevača kao Trešnjevka. Nezaobilazna tema svakog
razgovora sa Zvonkom Špišićem. On se od nje ne odvaja. Od prvoga
dana.
I priča kako je još 1935. godine kuća u kojoj sada stanuje
bila predviđena za rušenje, a danas je, eto, prošla "prijemni"
kod gradskih urbanista i uvrštena je u urbanističke planove, tj.
ostaje tu gdje jest.
- Dobri duh periferije. To je
Trešnjevka! - govori Špišić. - Poseban senzibilitet ljudi iz
susjedstva, koji me zovu na kavu i koje ja pozivam kad mojoj ženi
uspiju kolači. Ljudi koji sudjeluju u svemu što se u mojoj obitelji
događa, žalosno ili sretno. Trešnjevka je jednostavnost života. A
najteže je živjeti jednostavno.
Pjevač Trešnjevačke balade s mnogo
ljubavi govori o svom svijetu malih kućeraka i gostionica, nebodera
i Remize.
Nestaje polako ona Trešnjevka iz balade, dodaje, ali za
one koji su se rodili i srodili s njom, Trešnjevka ostaje -
Trešnjevka!
"Život se ovdje ne živi iz publike, on živi u
srcu te crvene republike".
- Odbljesci života ove periferije, koje
je Drago Britvić "uhvatio" pišući Trešnjevačku baladu,
taj kolaž ambijenta i ljudi u njemu savršeno ocrtavaju Trešnjevku - priča Špišić. - A sve je tako jednostavno. Takva je i muzika kojom
sam uglazbio pjesmu. Jednostavnost, to je ključ svega!
Krećemo s Trešnjevke do stare
gimnazije na Rooseveltovu trgu, pa dalje do Zubotehničke škole.
Tu
je Zvonko Špišić postao zubotehničar, pa krenuo u potragu za
karijesima i zuboboljom u Gradečac, Bosanski Šamac, Slavonski Brod.
A nakon tri godine, spakirao je kovčeg i vratio se na Trešnjevku.
Nije mogao bez Zagreba, a kako ćemo kasnije vidjeti ni bez muzike!
Sada je već 1958. godina, otvaraju se vrata Varijetea, a te godine
na Prvom pljesku najglasnije se pljeskalo Zvonku Špišiću.
- Pjevao sam Kočiju za osam bijelih
konja - sjeća se. - S još jednim natjecateljem podijelio sam prvo
mjesto, a za nagradu - crne cipele. Vukli smo šibicu! Tako sam dobio
i pljesak i cipele.
Nastavlja se život u trokutu
zubotehničkog laboratorija, Varijetea i podrumske garderobe pokraj
Esplanade.
Pa studij na Pedagoškoj akademiji ("Pola sam
predavanja zbog umora prespavao"), a u stalnom previranju želja i stvarnosti
na prvo mjesto konačno (i neopozivo) dolazi muzika.
Sa čvrstom željom da nauči tajne pjevačkog zanata
U kući Zvonka Spišića nije bilo
klavira. ("Ne volim kad danas netko kaže da nema priliku u
životu i zato se dosađuje u kafiću.") O muzici je učio sam,
ne razmišljajući o tome kao o profesiji, barem ne u početku.
Prvi ozbiljniji pokušaj s mikrofonom
pred sobom i nimalo muzičkog iskustva iza sebe završio je - kako se
to moglo i predvidjeti - neuspjehom!
Bilo je to 1959. kada je tri dana
snimao Modugnovu Piove u studiju RadioZagreba.
- Snimao sam "čitavu vječnost"
i jedva snimio. Tada sam sam sebi rekao da sebi i kolegama ne mogu
dopustiti još jedno takvo mučenje. Otišao sam sa čvrstom željom
da naučim tajne pjevačkog zanata.
Dvogodišnje razdoblje između dva
snimanja Zvonko Špišić je i te kako dobro iskoristio.
Najveće
iskustvo, kako sam kaže, bio je rad u orkestru s Antom Kuljevanom i Zlatkom Černjulom. Tu je, napominje, naučio gotovo sve što i danas
zna o zabavnoj glazbi. Pjevanje, pisanje muzike, odnos prema publici
i suradnicima.
- Šansona je kondenzirana poezija - razmišlja Špišić. - Istrgne se iz velike cjeline ljudi, događaja,
stvari i zaokruži poetskim izričajem. Pisati šansonu znači imati
malo vremena i mnogo poetike u sebi. I opet dolazimo do
jednostavnosti. Šansona je upravo takva. Zašto? A zašto je svaka
ljubavna pjesma tužna? Zato jer nema veselih! Tako nema ni
komplicirane šansone.
Zvonko Špišić nije se samo potvrdio
kao kompozitor već i kao tekstopisac. Ali većinu tekstova za
njegove pjesme pisali su drugi. U protivnom, smatra, nikada ne bi
ispjevao toliko različitih, a opet srodnih pjesama. Pjesama koje su
pune sentimenta ali i optimizma.
Tu naizgled kontradikciju objašnjava
analizirajući Kockara, Suze za zagorske brege...
("Taj moj
Zagorec odlazi ali i kaže da se bu vrnul nazaj.")
Bez njega, priznaje, ne bi nastale mnoge danas "klasične"
šansone. Tu je i Zlatko Crnec - po riječima Špišića jedan od najvećih živućih kajkavskih pjesnika, i njegovo Pismo gospodinu Žaku Prevertu v Pariz.
Pa Milivoj Slaviček, Krste Juras i mnogi drugi. Svi su oni
utkali svoje niti u magleni plašt šansone. A gdje je ta tolika
spominjana šansona danas?
- Svuda oko nas - kratko će Špišić,
pa s gorčinom dodaje kako su šansonu mnogi pokušali
zloupotrebljavati, a time i degradirati. - Neki kao da misle da se
time može baviti svatko. Piskaraju se besmislene pjesmice, "višak"
pjevača na festivalima trpa se u večeri šansone. Nešto što je
svojedobno odjeknulo kao senzacija, postalo je dosadno.
A to je za
šansonu najgore, šansona je svugdje osim na javnim medijima. Na
radiju se izvodi u muzičkim rezervatima, kasno navečer kada muzički
urednici misle da program nitko više ne sluša.
Na televiziji je
rijedak gost, novine o njoj ne pišu. A šansoni, nakon stagnacije i
laganog propadanja, ponovno raste cijena, ljudi je sve više traže,
šansona je dobila svoj festival u Rogaškoj Slatini, Društvo
skladatelja Hrvatske traži njeno vraćanje na zagrebački festival,
šansona kuca na vrata beogradskog MESAM-a.
Eto, vjerovali ili ne,
ljudi vole šansonu!
- Nas šansonijere gledaju kao na
aristokraciju u zabavnoj glazbi, i svi se nama ponose - nastavlja. - Imamo časti i vlasti, samo se svi boje da ne dođemo na ručak i ne pojedemo njihov dio
kolača. I počinju teorijama o tome tko piše, a tko ne piše za
publiku. Kaj god! Tko ne piše za publiku?
Ali, mnogi proturaju tezu
da šansona nije za publiku. Tvrditi da publika ne voli šansonu
pravi je bezobrazluk. Ništa više!
Šansona je, dakle, svugdje i nigdje. A
zabavna muzika uopće? U svojim razmišljanjima uvijek odmjereni
šarmer pozornice, čija ga svjetla nikada nisu zaslijepila, ne krije
svoje neslaganje s mutnim tokovima kojima brodi kompozicija lakih
nota.
- Svi žele stvoriti nešto novo,
senzacionalno, a većina luta iz bedastoće u bedastoću. Stoga nije
čudno da slušamo gomilu nesuvislih i kulturno štetnih (ne)djela. A
trgovci za njih pronalaze skupocjene i blistave EPP-šokove kojima
publiku žele uvjeriti u prvorazrednu kvalitetu falš-robe. Malo je
pravih rezultata, kao da se izgubila nit s tradicijom našeg muzičkog
podneblja.
Tajna visokog postotka šuta na koš muzičke kritike
Kriteriji?
- Nema ih! - kategoričan je Spišić. - Štoviše, kriterije je u ovom trenutku nemoguće postaviti. Oni
ovise o muzičkoj (i ne samo muzičkoj) kulturi ljudi koji bi trebali
biti odgovorni za to. Ta je kultura, na žalost, na vrlo niskom
nivou. Manipulira se publikom.
Dok ljudi shvate da pjesma koja se čuje na svakom koraku
ništa ne valja, već im se servira nova.
Reći će netko - pjesme
izlaze iz mode. Glupost! Fala je u modi već pedeset godina. Na
žalost, publici treba mnogo vremena da izbalansira prave
vrijednosti. Ponekad to traje godinama.
Zvonko Špišić pripada u malobrojnu
skupinu onih muzičara za koje je riječ profesionalizam u prvom redu
obrazac poštenog i odgovornog odnosa prema glazbi, profesiji,
publici.
Zbir od 250 pjesama u njegovu dugogodišnjem skladateljskom
radu malo će koga impresionirati, ali podatak da je svaka četvrta
kompozicija u tom retrospektivnom popisu osvojila neku od
festivalskih i inih nagrada pobuđuje dužno poštovanje i u onih
kojima ne pada na pamet da uvrste Špišića u svoju kućnu
diskoteku.
Tajna visokog postotka šuta na koš muzičke kritike?
- Nema tajne! - odgovara. - Ja ne mogu
napisati lošu pjesmu. Zapravo, mogu bez problema, ali je u tom
slučaju nikada neću javno objaviti.
Mnogi se iznenade kad saznaju da je
neki od njima omiljenih hitova potpisao upravo Zvonko Špišić.
- Televizija se specijalizirala da drži
u anonimnosti autore pjesama koje se izvode na malom ekranu - ljuti
se Špišić. - Na kraju muzičke emisije pišu ne samo imena pjevača
i režisera već i tko je nosio kablove i okretao kamere. Svi se
spominju osim kompozitora pjesama koje su gledaoci te večeri
slušali!
Trešnjevka je odavno utonula u mrak.
Priča Zvonko Špišić o muzici, festivalima, generacijama pjevača.
Priča muzičar s bezbroj zaduženja. Tajnik Društva skladatelja
Hrvatske, predsjednik Zajednice umjetnika Hrvatske, član Sekcije za
kulturu i umjetnost Republičke konferencije SSRNH.
Donedavno bio je
zastupnik u Saboru SR Hrvatske. Trenutno je odbornik Vijeća
udruženog rada Skupštine grada Zagreba.
- Nikada nisam imao ambicija da sjedim
na sastancima - govori odbornik koji se usporedo sa svojim muzičkim
životom naslušao više sastanaka i konferencija negoli cijela garnitura starog
i novog muzičkog Yu-vala. - Delegirali su me na sastanke općine
(Trešnjevke, dakako), pa Sabora, a ja sam naučen da svaku obavezu
koju preuzmem ispunim što bolje mogu. "Baza" je bila
zadovoljna. I tako je krenulo - sastanci i mandati.
Zagrebački Trešnjevčanin, zaljubljen
u svoj grad, u prilici je da iz delegatske klupe Gradske skupštine
kritički ocjenjuje zagrebački aktualni trenutak.
Riječju
bezobrazluk počinje razgovor na temu gradskih komunalija.
- To što se danas događa u Zagrebu s
plinom, vodom, strujom, čistoćom - nedopustiv je bezobrazluk kojim
netko, skrivajući se iza nedostatka novčanih sredstava, čeka da se
stvari same od sebe riješe. Čistoća ulica? Grad se pere samo kad
pada kiša. Redukcija struje? Nema te redukcije zbog koje bi Trg
Republike i Trg maršala Tita bili u mrklom mraku! Pa to je sam centar
grada, njegovo najljepše ogledalo!
Iz komunalne proze, natrag u poeziju
muzike. Mladi dolaze?
- Dolaze - i imaju neusporedivo
više mogućnosti za uspjeh no što ga je imala moja generacija, tada
je bilo tek nekokoliko orkestara, a danas ih ima u svakoj ulici. A
mladi tvrde da nije tako. Kao da smo mi imali ne znam kako velike
šanse! Pa mi smo bili bokci, smješka se.
Jedan bogat, radom ispunjen život
Zvonko Špišić naglašava da je u
svom radu uvijek težio da se zabavna muzika uzdigne na viši,
umjetnički nivo. Ne samo kad je riječ o šansoni.
Rad okrunjen
nagradama. Kako sam kaže, ova mu je posljednja, Vjesnikova nagrada
Josip Slavenski, među najznačajnijima.
- U šali su mi rekli da mi je to prva
pretenciozna nagrada. U svakom slučaju, po mnogima je to najvažnija
nagrada za muzičko stvaralaštvo. Ni u snu je nisam očekivao, a
koliko mi znači, samo je po sebi razumljivo. Nagrade sam oduvijek
gledao kao na vrijedne poticaje daljnjem radu. Ali, mnogo toga ovisi
o načinu kako pojedinac dođe do određene nagrade. Nikad do sada
nitko mi nije (javno ili privatno) osporavao stečena priznanja. Tada
su priznanja uistinu ona prava.
U razgovoru o notama, dnevnim redovima,
trešnjevačkim dijagonalama, slikarstvu kao hobiju, čiji (uspješni)
rezultati ukrašavaju zidove stana ("To su tek amaterski
pokušaji, nemam za to više vremena"), susjedima - dolazimo i do
logičnog kraja.
Jedan bogat, radom ispunjen život.
- Zadovoljan sam njime - razmišlja
Špišić. - Uspio sam organizirati svoj život na jedan, po mnogo
čemu, dobar način. Napisao sam nekoliko pjesama koje su postale
priznati dio naše glazbene baštine. Zadovoljan sam. Eto, postao sam
djed. A još mi mnogo treba do penzije.
Zvonko Špišić često će reći da se
život sastoji od mnogo pokušaja i nekoliko pravih koraka.
U
najljepšoj periferiji velegrada, u tom "kraju bez groblja i
rodilišta", on mirno i odmjereno korača na svoj način.
Napisao: Vladimir Drobnjak, obrada: Yugopapir (Studio, 1985.)