Siječanj 1982: Jedan od najzanimljivijih strip-autora
na svijetu, talijanski crtač Hugo Pratt, u svom dugogodišnjem
plodnom stvaralaštvu predstavio je likove koji se, bez obzira na
zakone i konvencije, hrabro sučeljuju s vlastitom sudbinom i tragaju
za vlastitom istinom.
Nakon dugog ignoriranja, odnedavna su i naši
strip-izdavači otkrili tog u svijetu već davno priznatog klasika
stripa...
Čudan je put od crtaćih stolova
svjetskih velemajstora stripa do stranica domaćih novina. Taj put
je, naravno, nezamisliv bez posredovanja specijaliziranih agencija za
distribuciju stripova, koje su u protekla dva desetljeća gotovo
potpuno predodredile repertoarnu politiku jugoslavenskih strip-izdavača.
Takva orijentacija, pogotovu u slučaju vodećih američkih kompanija
kalibra King Features Syndicate, osigurava solidan prosjek, ali i
previde prevratničkih pothvata autora koji djeluju izvan kontrole
najznačajnijih stripovskih koncerna.
Slično kao što je komercijalni film
stvorio paralelni svijet eksperimentalnog filma, pedesete i šezdesete
godine ne samo što su afirmirale intelektualistički pristup
masovnoj kulturi nego je takva revalorizacija potakla samosvojne
stvaralačke pothvate koji se više nisu htjeli pokoravati strogo
kodificiranim zahtjevima agencijski distribuiranjh stripova.
Pridržavajući se uputa svojih licencnih partnera, domaći
strip-izdavači vrlo su nas škrto izvještavali o stilističkim
metamorfozama devete umjetnosti u drugoj polovici dvadesetoga
stoljeća, što se zasigurno odrazilo i u krizi domaćeg
strip-stvaralaštva (posljednje godine nešto su više ohrabrujuće).
Tipičan primjer takvog
tradicionalističkog, da ne kažemo činovničkog odnosa prema odabiru
uvoznih stripova sistematsko je ignoriranje produkcije jednog od najzanimljivijih
živućih strip-autora, Talijana kozmopolitske duhovne konstitucije,
Huga Pratta.
Od "Pegaza" do "Vena"
Pomalo bizarnim spletom okolnosti, nekoliko je domaćih
izdavača potkraj prošle godine iznenadno "otkrilo"
Prattovo stvaralaštvo, pa su se njegovi stripovi pojavili nakon
ekskluzivnog, strukovnog strip-časopisa "Pegaz" - u sarajevskom
"Strip Artu", a zatim kao serijal i u sarajevskom
televizijskom tjedniku "Ven" (u oba slučaja riječ je o
avanturama najpoznatijeg Prattovog junaka, Maltežanina Korta - Corta
Maltesea).
"Sputnik novosti", novopokrenuti novosadski
tjednik, otpočeo je objavljivanje "Junglemena", stripa
koji je 1946. kreirala čuvena venecijanska grupa (Mario Faustinelli,
Dino Bataglia, Alberto Ongaro).
Urednici tog tjednika nisu se baš
proslavili u startu - u zaglavlju prvoga tabloa stoji da su autori
stripa Pratt (crta) i Bataglia (piše), a već su u prvom kadru
vidljivi potpisi scenarista Ongara i crtača Bataglije.
Kombinacija Pratt/Bataglia uopće nije postojala, jer oba su crtača
radila u tandemu sa scenaristom Ongarom.
Osim već spomenutih
izdavača, ne smiju se zaobići ni "Dječje novine", koje
su objavile Prattov strip "Wheeling" u jednom kraju
"Eks-almanaha", a trenutno oglaršavaju ponovnu pojavu tog
stripa u "Mini-eks almanahu".
Osim toga, prema internim
obavještenjima, "Dječje novine" otkupile su prava na
objavljivanje i nekih drugih Prattovih remek-djela, tako da postoje doista realni izgledi da i domaći
strip-poklonici cjelovitije upoznaju radove tog fascinantnog autora.
Prattovo značenje u svijetu suvremenog
stripa možda najjezgrovitije opisuje jedan epitet pionira izučavanja
stripova u Italiji, Carla della Corte - "revival" (ponovno
buđenje interesa, oživljavanje) inteligentne avanture.
Pratt je
klasični stripofil-tradicionalist, s prirodnim darom za "poetsku
arhaičnost", ali i inovator koji je uspio osuvremeniti
avanturističku strip-naraciju.
Prije nego što pokušam skicirati
najvažnije etape Prattova stvaralaštva, evo i najnužnijih
biografskih podataka. Hugo Pratt rodio se 1927. godine u Riminiju. Sa
svojim roditeljima seli se najprije u Veneciju, a zatim u Etiopiju,
koja je u to doba talijanska kolonija.
Godine 1942. vraća se u
Veneciju, nakon što je Italija izgubila svoje kolonijalne posjede.
Svoj prvi strip, "Asso di Picche" (As pik), Pratt kreira
1945. godine u suradnji sa dvojicom članova već spomenute
venecijanske grupe Marijom Faustinellijem i Albertom Onagarom.
"As
pik" je zakrabuljeni zaštitnik pravde, varijacija na temu
poznatih američkih maskiranih boraca za pravdu - u rasponu od Lee
Falkova "Phantoma" do Bob Craneova "Batmana",
iako u Prattovu crtežu prevladava utjecaj Miltona Caniffa, i kod nas
dobro poznatog autora "Stevea Canyona".
Sickles i Caniff
Poslijeratne
godine, u kojima Pratt počinje karijeru strip-crtača, bile su
presudno značajne za talijansku strip-produkciju koja je za fašizma
bila nasilno "deamerikanizirana". Zakonski su bili
zabranjeni angloamerički strip-junaci koji su uskoro zadobili svoje
apeninske zamjenike s drastično izmijenjenom ideologijom.
Venecijanski krug, kojemu je pripadao
Pratt, jedan je od prvih primjera tendencije koja će u idućim
desetljećima uvelike udariti pečat proizvodima talijanske medijske
kulture, bilo da je riječ o "urlatorima", poput Adriana
Celentana i Little Tonyja, ili o špageti-vesternima.
Kao što mi je i
sam Pratt potvrdio prilikom susreta na festivalu stripa u Lucci 1972,
on i njegovi sumišljenici svjesno su se trudili da iznađu
talijanski način interpretacije američkih žanrova.
Istom prilikom, Pratt mi je kao svog
glavnog crtačkog uzora spomenuo manje poznatog američkog crtača
Noela Sicklesa, crtača avijatičarskog stripa "Scorchy Smith".
Sickles je neko vrijeme dijelio atelje s Miltonom Caniffom, s kojim
ga povezuje slično shvaćanje uloge crteža u strip-naraciji.
Caniff
i Sickles, a poslije i njihov učenik Pratt, iznašli su grafički
izraz koji potpuno zadovoljava potrebe pričanja u slikanja, a da pri
tom ne zapadnu u statičnost realistične ilustracije ili u
shematiziranu karikaturalnost.
Sickles je nadahnuto opisao takav
pristup strip-crtežu:
"Umjesto da na cijelom crtežu izrađujem minuciozne detalje, shvatio sam da - ako se potrudim oko naznačavanja brižljivih i vjernih detalja na pravim mjestima - mogu održati ravnotežu crteža u širim okvirima. Oko će iz tih naznaka razabrati cjelokupan prikaz."
Takvim poimanjem uloge crteža u
strip-pripovijedanju, Caniff, Sickles i Pratt postigli su maksimalnu
efikasnost u prikazivanju akcije, što su još više naglašavali
korištenjem iskustva filmske montaže.
U svojim ranim radovima,
Pratt je vidljivo pod utjecajem Caniffove i Sicklesove crtačke
manire, ali postupno izgrađuje stil koji je više "kaligrafski
nego dokumentaristički" (Maurice Horn).
Prattov crtež nerijetko
je na rubu dekorativnosti uslijed naglašene igre nejednako
zadebljanih linija, no reduciranost oblika i poslovična ekonomičnost
naracije spasavaju ga od jeftine dopadljivosti.
Složenija psihološka motivacija likova
Prve primjere crtačke i scenarističke
zrelosti Pratt je iskazao tek nakon odlaska iz Italije 1950, kad na
poziv izdavača Cesarea Civita odlazi u Buenos Aires.
Već 1953,
Pratt kreira jedan od svojih najuspjelijih likova - "Poručnika
Kirka", lik koji cijelih deset godina prethodi Charlier-Giraudovu
"Poručniku Blueberryju".
Ako bismo prve Prattove radove
mogli opisati kao pokušaj "talijanske interpretacije američkih
žanrova", "Poručnik Kirk" već je apsolutno osobna
interpretacija mitskog obrasca vesterna. Poručnik američke konjice
Kirk, ogorčen genocidom koji američka vojska provodi nad
Indijancima, dezertira i udružuje se s indijanskim plemenima koja
brane pravo na svoju domovinu.
No Pratt se ne zaustavlja samo na
jednostavnoj zamjeni mjesta pozitivnih i negativnih junaka: i dalje
prisiljava Kirka na preispitivanja i procjene moralnih dilema.
Manihejska podjela na "dobre" i "loše", koja je
uporišna točka dramaturgije zadrtog konzervativca Caniffa i
premoćne većine strip-autora njegove generacije, ustupa u Prattovim
stripovima mjesto mnogo složenijoj psihološkoj motivaciji likova.
Dopustimo li stanovit stupanj poopćenja, onda slom tradicionalne
podjele crno-bijelih junaka u Prattovim stripovima možemo
povezati s posvemašnjom krizom autoriteta i nepopularnošću
establishmenta bilo koje vrste.
Prattovi likovi, barem oni koji
izranjaju kao protagonisti epopeja poput Kirka ili Korta Maltežanina,
izraziti su individualisti, a njihovi osobni izbori nikad nisu
rukovođeni pokornošću određenoj zastavi ili ideologiji. Drugim
riječima, Pratt u svojim stripovima uspijeva iznaći način da u
tradicionalan okvir avanturističkog stripa unese suvremenu
senzibilnost i proturječja.
"Una Ballata del Mare Salato"
Iz argentinskog razdoblja Prattova
stvaralaštva treba istaći još jedan vrlo originalan strip. "Ernie
Pike", inspiriran dogodovštinama američkog ratnog dopisnika
Ernieja Pylea koji je poginuo potkraj drugog svjetskog rata na Okinawi
(Pyle je poslužio kao inspiracija Wiiliam Wellmanovu filmu "The
Story of G. I. Joe").
Kao i u stvarnom životu Ernieja Pylea, Ernieju Pikeu
dodijeljena je uloga promatrača i kroničara, koji se pojavljuje
samo u uvodnim i završnim kadrovima.
Pravi je protagonist stripa besmisao
rata u kojemu monstruozan broj žrtava i apsurdnost njihovih
pogibija obezvređuje ikakav pokušaj glorifikacije jedne od zavađenih
strana.
"Neutralnom" pozicijom pripovjedača, Pratt izbjegava
utilitarnu tezičnost, karakterističnu za uobičajene stripovne
prikaze rata.
Popularnost spomenutih stripova (u to doba nastao je i
"Wheeling", priča iz doba američke borbe za nezavisnost) omogućuje Prattu da se iskuša i kao pedagog: predaje u Sao
Paolu na Escuela Panamericana de Arte.
Godine 1959. vraća se u
Argentinu, a 1964. prelazi u London, gdje radi za "Daily Mirror"
i "Sunday Pictorial". U Italiju se vraća 1965, s ugledom
jednog od najznačajnijih strip crtača svoga doba što 1967.
potvrđuje sa "Una Ballata del Mare Salato" (Balada slanog
mora), prvom pojavom Korta Maltežanina.
Ta saga smještena na otočje
Fidži neposredno prije izbijanja prvoga svjetskog rata možda je
najviši stupanj Prattova majstorstva - podjednako upečatljiva u
dramskom intenzitetu i crtačkoj virtuoznosti. Rafinman ne prelazi u
manirizam, a vođenje priče s mnoštvom likova - engleskih i
njemačkih oficira, gusara i odmetnika Rasputina, avanturista Korta, te
dvojice mlađahnih protagonista Caina i Pandore - može se usporediti s Caniffom u
najboljoj formi.
Pratt još jednom iskazuje majstorstvo u stvaranju
ugođaja i sjajno koristi egzotični ambijent kao stalnu "čvrstu
točku", za razliku od dinamičnih prevrata radnje.
Dok su
prethodni Prattovi radovi navodili na usporedbe s Kiplingom, "Una
Ballata del Mare Salato" navodi teoretičare stripa na usporedbe
s najboljim stranicama Londona, Stevensona i Conrada.
U jednom od
aktera ove sage, Pratt pronalazi ključni lik svoje recentnije
produkcije - Korta Maltežanina, avanturista-individualista koji neprekidno mijenja
područje i razloge svog djelovanja.
Korto je najizrazitiji
"neoromantičar" od svih Prattovih junaka, a njegova
karakterizacija kao čovjeka čvrste ukorijenjenosti omogućuje
Prattu da ga ubacuje u avanture u rasponu od Sahare do Sibira.
Mit
čovjeka koji se hrabro sučeljuje s vlastitom sudbinom, čovjeka
koji traži vlastitu istinu, bez obzira na zakone i konvencije (bez
sumnje ključni motiv Prattova stvaralaštva), dobiva u Kortu
Maltežaninu svojeg najmaštovitijeg i najatraktivnijeg Prattova
tumača.
Pustolovina oslobođena retorike i tezičnosti, prikazana je
ponekad kao surova borba za opstanak, da bi u drugom kontekstu zadobila iracionalne dimenzije bajke.
No bez obzira na koju se avanturu Hugo
Pratt odlučio u izboru crtačke tehnike i motivacijskih sklopova
likova, osobna odluka uvijek je ključni element njegova poimanja
avanture.
Napisao: Darko Glavan, obrada: Yugopapir (Start, 1982.)
 |
| Crtež koji je Hugo Pratt nacrtao i poklonio Darku Glavanu |
