Hugo Pratt, najzanimljiviji strip autor na svijetu: Ponovno oživljavanje inteligentne avanture (1982)

Siječanj 1982: Jedan od najzanimljivijih strip-autora na svijetu, talijanski crtač Hugo Pratt, u svom dugogodišnjem plodnom stvaralaštvu predstavio je likove koji se, bez obzira na zakone i konvencije, hrabro sučeljuju s vlastitom sudbinom i tragaju za vlastitom istinom. 

Nakon dugog ignoriranja, odnedavna su i naši strip-izdavači otkrili tog u svijetu već davno priznatog klasika stripa...

Čudan je put od crtaćih stolova svjetskih velemajstora stripa do stranica domaćih novina. Taj put je, naravno, nezamisliv bez posredovanja specijaliziranih agencija za distribuciju stripova, koje su u protekla dva desetljeća gotovo potpuno predodredile repertoarnu politiku jugoslavenskih strip-izdavača.

Takva orijentacija, pogotovu u slučaju vodećih američkih kompanija kalibra King Features Syndicate, osigurava solidan prosjek, ali i previde prevratničkih pothvata autora koji djeluju izvan kontrole najznačajnijih stripovskih koncerna.

Slično kao što je komercijalni film stvorio paralelni svijet eksperimentalnog filma, pedesete i šezdesete godine ne samo što su afirmirale intelektualistički pristup masovnoj kulturi nego je takva revalorizacija potakla samosvojne stvaralačke pothvate koji se više nisu htjeli pokoravati strogo kodificiranim zahtjevima agencijski distribuiranjh stripova. 

Pridržavajući se uputa svojih licencnih partnera, domaći strip-izdavači vrlo su nas škrto izvještavali o stilističkim metamorfozama devete umjetnosti u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća, što se zasigurno odrazilo i u krizi domaćeg strip-stvaralaštva (posljednje godine nešto su više ohrabrujuće).

Tipičan primjer takvog tradicionalističkog, da ne kažemo činovničkog odnosa prema odabiru uvoznih stripova sistematsko je ignoriranje produkcije jednog od najzanimljivijih živućih strip-autora, Talijana kozmopolitske duhovne konstitucije, Huga Pratta.

Od "Pegaza" do "Vena"

Pomalo bizarnim spletom okolnosti, nekoliko je domaćih izdavača potkraj prošle godine iznenadno "otkrilo" Prattovo stvaralaštvo, pa su se njegovi stripovi pojavili nakon ekskluzivnog, strukovnog strip-časopisa "Pegaz" - u sarajevskom "Strip Artu", a zatim kao serijal i u sarajevskom televizijskom tjedniku "Ven" (u oba slučaja riječ je o avanturama najpoznatijeg Prattovog junaka, Maltežanina Korta - Corta Maltesea). 

"Sputnik novosti", novopokrenuti novosadski tjednik, otpočeo je objavljivanje "Junglemena", stripa koji je 1946. kreirala čuvena venecijanska grupa (Mario Faustinelli, Dino Bataglia, Alberto Ongaro). 

Urednici tog tjednika nisu se baš proslavili u startu - u zaglavlju prvoga tabloa stoji da su autori stripa Pratt (crta) i Bataglia (piše), a već su u prvom kadru vidljivi potpisi scenarista Ongara i crtača Bataglije. 

Kombinacija Pratt/Bataglia uopće nije postojala, jer oba su crtača radila u tandemu sa scenaristom Ongarom. 

Osim već spomenutih izdavača, ne smiju se zaobići ni "Dječje novine", koje su objavile Prattov strip "Wheeling" u jednom kraju "Eks-almanaha", a trenutno oglaršavaju ponovnu pojavu tog stripa u "Mini-eks almanahu". 

Osim toga, prema internim obavještenjima, "Dječje novine" otkupile su prava na objavljivanje i nekih drugih Prattovih remek-djela, tako da postoje doista realni izgledi da i domaći strip-poklonici cjelovitije upoznaju radove tog fascinantnog autora.

Prattovo značenje u svijetu suvremenog stripa možda najjezgrovitije opisuje jedan epitet pionira izučavanja stripova u Italiji, Carla della Corte - "revival" (ponovno buđenje interesa, oživljavanje) inteligentne avanture. 

Pratt je klasični stripofil-tradicionalist, s prirodnim darom za "poetsku arhaičnost", ali i inovator koji je uspio osuvremeniti avanturističku strip-naraciju.

Prije nego što pokušam skicirati najvažnije etape Prattova stvaralaštva, evo i najnužnijih biografskih podataka. Hugo Pratt rodio se 1927. godine u Riminiju. Sa svojim roditeljima seli se najprije u Veneciju, a zatim u Etiopiju, koja je u to doba talijanska kolonija.

Godine 1942. vraća se u Veneciju, nakon što je Italija izgubila svoje kolonijalne posjede. Svoj prvi strip, "Asso di Picche" (As pik), Pratt kreira 1945. godine u suradnji sa dvojicom članova već spomenute venecijanske grupe Marijom Faustinellijem i Albertom Onagarom. 

"As pik" je zakrabuljeni zaštitnik pravde, varijacija na temu poznatih američkih maskiranih boraca za pravdu - u rasponu od Lee Falkova "Phantoma" do Bob Craneova "Batmana", iako u Prattovu crtežu prevladava utjecaj Miltona Caniffa, i kod nas dobro poznatog autora "Stevea Canyona".

Sickles i Caniff

Poslijeratne godine, u kojima Pratt počinje karijeru strip-crtača, bile su presudno značajne za talijansku strip-produkciju koja je za fašizma bila nasilno "deamerikanizirana". Zakonski su bili zabranjeni angloamerički strip-junaci koji su uskoro zadobili svoje apeninske zamjenike s drastično izmijenjenom ideologijom.

Venecijanski krug, kojemu je pripadao Pratt, jedan je od prvih primjera tendencije koja će u idućim desetljećima uvelike udariti pečat proizvodima talijanske medijske kulture, bilo da je riječ o "urlatorima", poput Adriana Celentana i Little Tonyja, ili o špageti-vesternima.

Kao što mi je i sam Pratt potvrdio prilikom susreta na festivalu stripa u Lucci 1972, on i njegovi sumišljenici svjesno su se trudili da iznađu talijanski način interpretacije američkih žanrova.

Istom prilikom, Pratt mi je kao svog glavnog crtačkog uzora spomenuo manje poznatog američkog crtača Noela Sicklesa, crtača avijatičarskog stripa "Scorchy Smith".

Sickles je neko vrijeme dijelio atelje s Miltonom Caniffom, s kojim ga povezuje slično shvaćanje uloge crteža u strip-naraciji. 

Caniff i Sickles, a poslije i njihov učenik Pratt, iznašli su grafički izraz koji potpuno zadovoljava potrebe pričanja u slikanja, a da pri tom ne zapadnu u statičnost realistične ilustracije ili u shematiziranu karikaturalnost.

Sickles je nadahnuto opisao takav pristup strip-crtežu: 

"Umjesto da na cijelom crtežu izrađujem minuciozne detalje, shvatio sam da - ako se potrudim oko naznačavanja brižljivih i vjernih detalja na pravim mjestima - mogu održati ravnotežu crteža u širim okvirima. Oko će iz tih naznaka razabrati cjelokupan prikaz." 

Takvim poimanjem uloge crteža u strip-pripovijedanju, Caniff, Sickles i Pratt postigli su maksimalnu efikasnost u prikazivanju akcije, što su još više naglašavali korištenjem iskustva filmske montaže. 

U svojim ranim radovima, Pratt je vidljivo pod utjecajem Caniffove i Sicklesove crtačke manire, ali postupno izgrađuje stil koji je više "kaligrafski nego dokumentaristički" (Maurice Horn). 

Prattov crtež nerijetko je na rubu dekorativnosti uslijed naglašene igre nejednako zadebljanih linija, no reduciranost oblika i poslovična ekonomičnost naracije spasavaju ga od jeftine dopadljivosti.

Složenija psihološka motivacija likova

Prve primjere crtačke i scenarističke zrelosti Pratt je iskazao tek nakon odlaska iz Italije 1950, kad na poziv izdavača Cesarea Civita odlazi u Buenos Aires. 

Već 1953, Pratt kreira jedan od svojih najuspjelijih likova - "Poručnika Kirka", lik koji cijelih deset godina prethodi Charlier-Giraudovu "Poručniku Blueberryju". 

Ako bismo prve Prattove radove mogli opisati kao pokušaj "talijanske interpretacije američkih žanrova", "Poručnik Kirk" već je apsolutno osobna interpretacija mitskog obrasca vesterna. Poručnik američke konjice Kirk, ogorčen genocidom koji američka vojska provodi nad Indijancima, dezertira i udružuje se s indijanskim plemenima koja brane pravo na svoju domovinu.

No Pratt se ne zaustavlja samo na jednostavnoj zamjeni mjesta pozitivnih i negativnih junaka: i dalje prisiljava Kirka na preispitivanja i procjene moralnih dilema. Manihejska podjela na "dobre" i "loše", koja je uporišna točka dramaturgije zadrtog konzervativca Caniffa i premoćne većine strip-autora njegove generacije, ustupa u Prattovim stripovima mjesto mnogo složenijoj psihološkoj motivaciji likova.

Dopustimo li stanovit stupanj poopćenja, onda slom tradicionalne podjele crno-bijelih junaka u Prattovim stripovima možemo povezati s posvemašnjom krizom autoriteta i nepopularnošću establishmenta bilo koje vrste. 

Prattovi likovi, barem oni koji izranjaju kao protagonisti epopeja poput Kirka ili Korta Maltežanina, izraziti su individualisti, a njihovi osobni izbori nikad nisu rukovođeni pokornošću određenoj zastavi ili ideologiji. Drugim riječima, Pratt u svojim stripovima uspijeva iznaći način da u tradicionalan okvir avanturističkog stripa unese suvremenu senzibilnost i proturječja.

"Una Ballata del Mare Salato"

Iz argentinskog razdoblja Prattova stvaralaštva treba istaći još jedan vrlo originalan strip. "Ernie Pike", inspiriran dogodovštinama američkog ratnog dopisnika Ernieja Pylea koji je poginuo potkraj drugog svjetskog rata na Okinawi (Pyle je poslužio kao inspiracija Wiiliam Wellmanovu filmu "The Story of G. I. Joe").

Kao i u stvarnom životu Ernieja Pylea, Ernieju Pikeu dodijeljena je uloga promatrača i kroničara, koji se pojavljuje samo u uvodnim i završnim kadrovima.

Pravi je protagonist stripa besmisao rata u kojemu monstruozan broj žrtava i apsurdnost njihovih pogibija obezvređuje ikakav pokušaj glorifikacije jedne od zavađenih strana.

"Neutralnom" pozicijom pripovjedača, Pratt izbjegava utilitarnu tezičnost, karakterističnu za uobičajene stripovne prikaze rata.

Popularnost spomenutih stripova (u to doba nastao je i "Wheeling", priča iz doba američke borbe za nezavisnost) omogućuje Prattu da se iskuša i kao pedagog: predaje u Sao Paolu na Escuela Panamericana de Arte. 

Godine 1959. vraća se u Argentinu, a 1964. prelazi u London, gdje radi za "Daily Mirror" i "Sunday Pictorial". U Italiju se vraća 1965, s ugledom jednog od najznačajnijih strip crtača svoga doba što 1967. potvrđuje sa "Una Ballata del Mare Salato" (Balada slanog mora), prvom pojavom Korta Maltežanina.

Ta saga smještena na otočje Fidži neposredno prije izbijanja prvoga svjetskog rata možda je najviši stupanj Prattova majstorstva - podjednako upečatljiva u dramskom intenzitetu i crtačkoj virtuoznosti. Rafinman ne prelazi u manirizam, a vođenje priče s mnoštvom likova - engleskih i njemačkih oficira, gusara i odmetnika Rasputina, avanturista Korta, te dvojice mlađahnih protagonista Caina i Pandore - može se usporediti s Caniffom u najboljoj formi.

Pratt još jednom iskazuje majstorstvo u stvaranju ugođaja i sjajno koristi egzotični ambijent kao stalnu "čvrstu točku", za razliku od dinamičnih prevrata radnje. 

Dok su prethodni Prattovi radovi navodili na usporedbe s Kiplingom, "Una Ballata del Mare Salato" navodi teoretičare stripa na usporedbe s najboljim stranicama Londona, Stevensona i Conrada.

U jednom od aktera ove sage, Pratt pronalazi ključni lik svoje recentnije produkcije - Korta Maltežanina, avanturista-individualista koji neprekidno mijenja područje i razloge svog djelovanja.

Korto je najizrazitiji "neoromantičar" od svih Prattovih junaka, a njegova karakterizacija kao čovjeka čvrste ukorijenjenosti omogućuje Prattu da ga ubacuje u avanture u rasponu od Sahare do Sibira.

Mit čovjeka koji se hrabro sučeljuje s vlastitom sudbinom, čovjeka koji traži vlastitu istinu, bez obzira na zakone i konvencije (bez sumnje ključni motiv Prattova stvaralaštva), dobiva u Kortu Maltežaninu svojeg najmaštovitijeg i najatraktivnijeg Prattova tumača. 

Pustolovina oslobođena retorike i tezičnosti, prikazana je ponekad kao surova borba za opstanak, da bi u drugom kontekstu zadobila iracionalne dimenzije bajke.

No bez obzira na koju se avanturu Hugo Pratt odlučio u izboru crtačke tehnike i motivacijskih sklopova likova, osobna odluka uvijek je ključni element njegova poimanja avanture.

Napisao: Darko Glavan, obrada: Yugopapir (Start, 1982.)

Crtež koji je Hugo Pratt nacrtao i poklonio
Darku Glavanu