EKV '88: Nije to bio ni alkohol, ni narkotik, ni duvan - bila je to muzika koju sam tako dugo tražio...

April 1988: Teško mi je vremenski odrediti kada sam čuo za beogradsku grupu "Katarina II", iz koje će se razviti "Ekatarina Velika", ali neopozivo mogu tvrditi da sam ih prvi put čuo jedne prohladne, jesenje, polupijane, beogradske noći u skadarlijskoj "Pivari".

U zadimljenoj prostoriji svirali su ljudi kojima nisam mogao vidjeti lica, nego samo siluete.

Muzika je prodirala u sva čula moga tijela, uzdrmavala me iz temelja pokušavajući da mi nametne milijardu skrupuloznih asocijacija: gdje sam ovo prije čuo?


Nakon završetka svirke sa bljutavim okusom u ustima i sa laganim depresivnim stanjem prvi put mi se u glavi javila misao: zar se moralo završiti?

Vratio sam se kući u Sarajevo sa nadom da ću ih bar još jednom čuti, pa makar to bilo ponovo u Beogradu.

No, tada me pogodila, bukvalno pogodila ploča "Katarina II", a na ploči:

"Ona hoda sama kroz grad misli sve, sve što misli da zna to je samo daun to je ono što se zove out."

Pjesma "Out", poetika šest redova, pjesma "Geto", balkanski rezervat interesa, pjesma "Vrt", betonska oaza, i sve druge pjesme koje su mi bile tako bliske, čak i pjesma "Jesen", pjesma o danu kada sam ih prvi put čuo.

Slušao sam ploču svim čulima, čulima koja su bila sve osjetljivija, osjetljivija do granice boli.

Nije to bio ni alkohol, ni narkotik, ni duvan. Bila je to muzika koju sam tako dugo tražio, a da nisam bio ni svjestan šta to tražim.

Bio sam sretan.

A onda skrnavljenja, ista ona skrnavljenja koja su me obuzela kada sam prvi put slušao "Katarinu".

Trpaju ih po različitim koševima sa nekim infantilnim rokerima, traže im korijene u muzici "Ramonesa" ili pak "Stranglersa", sakate im muziku maloumnim nipodaštavanjem njihove svježine i originalnosti.

Balkanski mentalitet nije nam dao mira. Morali smo osporavati kvalitet onog što je zaista naše, a da nije marginalno.

Nisu uspjeli tada, a neće uspjeti ni ubuduće.

Ko su akteri?

Milan Mladenović, egocentrik koji je osoben za našu rok-scenu, ličnost koja gotovo vjerskom odanošću upravlja radom grupe.

Margita Stefanović, razuđena i pomalo razuzdana umjetnička duša koja svoju slobodu traži u sviranju klavira i sintesajzera, a svoju formu nalazi u arhitekturi.

Bojan Pečar, čovjek koji je skrupulozne predmete, violinu i loptu, zamijenio potpuno oslobođenom bas-gitarom, dajući svoj pečat vremenu u kojem živi.

To bi bila osnova "Katarine", "Ekatarine" ili kako je god nazovete.

Nadgradnja su bili i Firči i Raka, bivši bubnjari grupe, zatim i Gagi, gitarista osobenog stila, a tu je i sada prisutni Žika, bubnjar koji je toliko puta do sada morao svirati sa "Katarinom" ali mu se nije dalo.

Slušao sam ih na pločama, trčao po koncertima, pa je kao kruna mog interesovanja za "Ekatarinu Veliku" došao i zadatak: piši o "Ekatarini Velikoj"!

Jedva sam dočekao koncerte u Sarajevu sa nadom da će mi olakšati posao.

Ali grdno sam se prevario, poslije svih tih koncerata postojala je samo jedna konfuzna hrpa utisaka i osjećaja koji se jednostavno nisu dali staviti na papir.

Vjetar se opet nije dao ukrotiti, a ja sam na papir nabacivao suhoparne činjenice, koje me ni najmanje nisu dodirivale:

"Nakon uspjeha albuma "Sa vjetrom u lice" i "EKV Live ’86", beogradska grupa "Ekatarina Velika" objavila je i album "Ljubav", koji će, sudeći po početnoj zainteresovanosti publike, vjerovatno komercijalno prevazići svoje prethodnike.

Na koncertu u Sarajevu ove godine "Ekatarina Velika" je opravdala sva očekivanja. Pred više od.... bla, bla, bla... "

Dalje nije išlo.

Suhoparnost i stereotipnost ovog napisa ubijala je svu ljepotu i ljudsku bliskost koju je pružala njihova muzika. U glavi mi se vrzmalo pitanje: kako na papir prenijeti toplinu pjesama "Voda", "Zemlja", "Sedam dana", "Oči boje meda" i ostale?

Kako ne osakatiti ljepotu?

Mogu li riječi opisati sirovost Milanove gitare ili pak prenijeti punoću i senzualnu napuknutost njegova glasa?

Kako se na papir mogu staviti sva njegova saživljavanja sa pjesmama koje pjeva i kako opisati njegovu poetiku zla i pesimizma, revolta i mladosti, ljubavi i energičnosti, bunta i frustracije kao realne pretpostavke za dobru pjesmu?

Može li se opisati Margita i njena tiha prisutnost na koncertima i može li se ocijeniti njena uloga u stvaranju "Ekatarine Velike", muzike, teksta, dizajna i imidža?

Kako dočarati ritam-sekciju Bojana i Žike koji sviraju, kako jedan uzbuđeni bubnjarolog reče, "u kontri"?

Odgovor je: veoma teško, možda čak i nemoguće!

Odgovor nećemo tražiti, jer neminovno ćemo zapasti u ćorsokak.

Ćorsokak iz kojeg nema izlaza, sa tri strane su muzika, tekstovi i osjećaji, a za vama su se već zatvorila vrata na kojima piše "Ekatarina Velika".

Komentarisati razne izjave zbog onih koji neće tragati za istinom o "Ekatarini Velikoj" bilo bi suvišno. Dovoljno je slušati muziku. Oni pak koji hoće tragati za istinom jedini savjet koji mogu da im dam je sljedeći:

Probajte svim čulima da slušate muziku. Pustite je da vam ispuni sve pore i razmišljajte samo o onom što osjećate.

Osjetićete, sigurno, ogromno nadahnuće, koje vas čini otpornijim prema stvarnom svijetu koji vas okružuje.

Ako se varam, javite.

Napisao: Nedim Pašalić, foto: Discogs/Vuk Veličković, obrada: Yugopapir (Hit, 1988.)

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate