Učestvovao je u poznatim borbama oko Skadra. U NOB je od početka ustanka. Bio je stalno na rukovodećim dužnostima. Posle rata obavljao je razne odgovorne dužnosti u Generalštabu JNA.
Sada je načelnik Više vojne akademije u Beogradu. Odlikovan je mnogim domaćim i stranim odlikovanjima. Nosilac je Ordena narodnog heroja.
Vas je početak poslednjeg rata, zatekao na dužnosti komandira čete u Mostaru. Kako ste doživeli te dane?
- Neposredno prije rata bio sam sa
službom u 32. pešadiskom puku u Mostaru. Tu sam doživio i
potpisivanje Trojnog pakta i 27. mart 1941. godine. Sjećam se da nam
je nekoliko dana bio zabranjen izlazak u grad i da smo se stalno
nalazili s vojnicima u kasarni.
Tih dana sam preživljavao zaista
veliku krizu. Deo oficira se radovao potpisivanju Trojnog pakta i u
tome gledao svoju budućnost.
Otvoreno su govorili da će sačekati Nemce s vojskom u kasarni.
Bilo je i drugih koji se nijesu izjašnjavali, neprekidno podvlačeći da su oni vojnici i da oni moraju izvršiti svako naređenje koje dolazi odozgo.
Prema tome, i oni su bili uglavnom na istoj liniji kao i prvi.
Nas nekolicina, uglavnom mlađih oficira, rešili smo da Nemce ne čekamo u kasarni i da takvo naređenje ne izvršimo.
Radovali smo se događajima koji su se odigrali 27. marta u Beogradu.
Bili smo potpuno ubijeđeni da je rat na pragu i nadali smo se da ćemo dati dostojan otpor agresoru, tim prije što je raspoloženje većine naroda bilo za borbu.
Tih dana puk se i mobilisao i po ratnom planu dobio zadatak da uđe u sastav Zetske divizije. Svakog dana sam očekivao da će Vlada ili Vrhovna komanda objaviti opštu mobilizaciju, jer je rat mogao početi svakog momenta, ali do toga nije došlo.
 |
| General-pukovnik JNA Ljubo Vučković (foto: Sport i svet) |
Otvoreno su govorili da će sačekati Nemce s vojskom u kasarni.
Bilo je i drugih koji se nijesu izjašnjavali, neprekidno podvlačeći da su oni vojnici i da oni moraju izvršiti svako naređenje koje dolazi odozgo.
Prema tome, i oni su bili uglavnom na istoj liniji kao i prvi.
Nas nekolicina, uglavnom mlađih oficira, rešili smo da Nemce ne čekamo u kasarni i da takvo naređenje ne izvršimo.
Radovali smo se događajima koji su se odigrali 27. marta u Beogradu.
Bili smo potpuno ubijeđeni da je rat na pragu i nadali smo se da ćemo dati dostojan otpor agresoru, tim prije što je raspoloženje većine naroda bilo za borbu.
Tih dana puk se i mobilisao i po ratnom planu dobio zadatak da uđe u sastav Zetske divizije. Svakog dana sam očekivao da će Vlada ili Vrhovna komanda objaviti opštu mobilizaciju, jer je rat mogao početi svakog momenta, ali do toga nije došlo.
Kada je rat, 6. aprila 1941. g. otpočeo našao sam se sa pukom u Gornjem Polju kod Nikšića. Slušali
smo prve jutarnje vijesti o bombardovanju Beograda. Uveče smo
produžili za Danilovgrad gdje smo stigli u 7 ujutro.
Tu u jednom selu u neposrednoj blizini Danilovgrada doživeo sam i prvo bombardovanje neprijateljskih aviona, ali, moram priznati, nijesam ga ni čuo, ni video jer sam, onako umoran od marša, sve to prespavao.
Tu sam video i jedan za mene tada neshvatljiv prizor.
Masa dobrovoljaca se okupila i tražila oružje da se bori protiv agresora. Video sam njihov opravdani revolt jer su svuda bili odbijeni pod izgovorom da nijesu u "spisku" i da još nije proglašena opšta mobilizacija.
Tu u jednom selu u neposrednoj blizini Danilovgrada doživeo sam i prvo bombardovanje neprijateljskih aviona, ali, moram priznati, nijesam ga ni čuo, ni video jer sam, onako umoran od marša, sve to prespavao.
Tu sam video i jedan za mene tada neshvatljiv prizor.
Masa dobrovoljaca se okupila i tražila oružje da se bori protiv agresora. Video sam njihov opravdani revolt jer su svuda bili odbijeni pod izgovorom da nijesu u "spisku" i da još nije proglašena opšta mobilizacija.
Sledeće noći puk je produžio preko
Podgorice u pravcu albanske granice.
Učestvovali ste u borbi Zetske divizije u prošlom ratu na Skadru. Ispričajte nam jedan detalj iz te borbe.
Učestvovali ste u borbi Zetske divizije u prošlom ratu na Skadru. Ispričajte nam jedan detalj iz te borbe.
- Koliko se sjećam 8. aprila smo
prešli granicu bez borbe, jer su naši graničari i 38. pešadijski
puk već bili zauzeli granične karaule na pravcu Skadra i potisnuli
Italijane. U prvom momentu puk je bio u divizijskoj rezervi.
Prvo naređenje za borbu dobili smo od štaba divizije otvoreno preko radio-stanice.
Diktirao ga je lično načelnik štaba divizije potpukovnik Peterlin. Nijesam se mogao načuditi kako je to moguće da se ovakvo naređenje ne šifruje? Rekao sam to i svome komandantu puka da je neprijatelj mogao da čuje i hvata ovo što nam je naredio štab divizije.
Ne znam da li je on nešto u vezi stim preduzeo? Zadatak puka bio je da napada ravnicom desno od puta za Skadar, neposredno pored Skadarskog jezera, gdje su bile koncentrisane moto-mehanizovane snage Italijana, među kojima i tenkovi.
Mi, međutim, nijesmo imali nikakvih protivtenkovskih sredstava (ni u svom sastavu, niti pridodatih). Jasno, rezultat je bio porazan za nas - ikao smo izvjesno vrijeme napredovali prema Skadru. Moja četa, na primjer, izgubila je u tim borbama gotovo trećinu ljudi, jer se, u onoj ravnici, nije moglo ići golim rukama na tenkove.
Gledao sam kako vojnici puškomitraljezima i puškama bezuspješno tuku oklope tenkova, bacaju na njih ručne bombe i ginu.
Prvo naređenje za borbu dobili smo od štaba divizije otvoreno preko radio-stanice.
Diktirao ga je lično načelnik štaba divizije potpukovnik Peterlin. Nijesam se mogao načuditi kako je to moguće da se ovakvo naređenje ne šifruje? Rekao sam to i svome komandantu puka da je neprijatelj mogao da čuje i hvata ovo što nam je naredio štab divizije.
Ne znam da li je on nešto u vezi stim preduzeo? Zadatak puka bio je da napada ravnicom desno od puta za Skadar, neposredno pored Skadarskog jezera, gdje su bile koncentrisane moto-mehanizovane snage Italijana, među kojima i tenkovi.
Mi, međutim, nijesmo imali nikakvih protivtenkovskih sredstava (ni u svom sastavu, niti pridodatih). Jasno, rezultat je bio porazan za nas - ikao smo izvjesno vrijeme napredovali prema Skadru. Moja četa, na primjer, izgubila je u tim borbama gotovo trećinu ljudi, jer se, u onoj ravnici, nije moglo ići golim rukama na tenkove.
Gledao sam kako vojnici puškomitraljezima i puškama bezuspješno tuku oklope tenkova, bacaju na njih ručne bombe i ginu.
No, od svega najteže mi je palo kada
sam jednog dana ugledao naš auto sa bijelom zastavom kako prolazi
preko fronta u pravcu italijanskih položaja.
Kasnije sam saznao da je u njemu bio načelnik štaba divizije potpukovnik Peterlin koji je išao u italijanski štab da pregovara, kako su tada rekli, "o primirju".
Međutim, to je bila stvarno sramna kapitulacija.
Kasnije sam saznao da je u njemu bio načelnik štaba divizije potpukovnik Peterlin koji je išao u italijanski štab da pregovara, kako su tada rekli, "o primirju".
Međutim, to je bila stvarno sramna kapitulacija.
Kako ste i kad postali partizan?
- U međuvremenu, od kapitulacije stare
Jugoslavije pa do oružanog ustanka, koji je pripremila, organizovala
i povela Komunistička partija Jugoslavije bio sam dva puta u
zatvoru. Neposredno posle kapitulacije bio sam uhapšen u Nikšiću.
U zatvoru sam proveo svega tri dana i uz pomoć nekih drugova uspio
sam pobjeći.
Odmah po izlasku iz zatvora povezao sam se sa drugovima u mom kraju i stavio Partiji na raspolaganje. Pošto još nije bilo direktive za početak oružanih akcija, u dogovoru sa drugovima koji su mi izvadili lažnu radničku knjižicu kao legitimaciju i italijansku propusnicu - pošao sam, radi nekih privatnih poslova, u Mostar.
Čim sam stigao, upale su mi u toku noći u sobu ustaše i odvele me u Stožer, "na saslušanje". Tukli su me i primjenjivali razne forme mučenja da priznam da sam donio neke direktive iz Crne Gore za borbu u Hercegovini.
Tih su dana stvarno započele oružane borbe u Hercegovini na putu: Mostar-Nevesinje. Digli su se ljudi da s puškom u ruci zaštite sebe i svoje porodice od razbješnjenih ustaških koljača.
Čuo sam i sam pucnjavu negdje oko Bišine. Ne znam otkuda, ali su ustaše bile ubijeđene da je moj dolazak povezan sa borbama u Hercegovini. Zato su nastojali da od mene dobiju neke konkretne podatke o tome, iako s time nijesam imao nikakve veze.
Odmah po izlasku iz zatvora povezao sam se sa drugovima u mom kraju i stavio Partiji na raspolaganje. Pošto još nije bilo direktive za početak oružanih akcija, u dogovoru sa drugovima koji su mi izvadili lažnu radničku knjižicu kao legitimaciju i italijansku propusnicu - pošao sam, radi nekih privatnih poslova, u Mostar.
Čim sam stigao, upale su mi u toku noći u sobu ustaše i odvele me u Stožer, "na saslušanje". Tukli su me i primjenjivali razne forme mučenja da priznam da sam donio neke direktive iz Crne Gore za borbu u Hercegovini.
Tih su dana stvarno započele oružane borbe u Hercegovini na putu: Mostar-Nevesinje. Digli su se ljudi da s puškom u ruci zaštite sebe i svoje porodice od razbješnjenih ustaških koljača.
Čuo sam i sam pucnjavu negdje oko Bišine. Ne znam otkuda, ali su ustaše bile ubijeđene da je moj dolazak povezan sa borbama u Hercegovini. Zato su nastojali da od mene dobiju neke konkretne podatke o tome, iako s time nijesam imao nikakve veze.
Još iste noći, u svanuće, iskoristio
sam jednu gužvu koja se stvorila dolaskom dobrovoljaca-ustaša radi
uniformisanja i pobjegao.
Opet uz pomoć nekih drugova koji su me
u prvo vrijeme krili u Mostaru dobio sam lažnu ispravu domobranskog
poručnika i napustio Mostar.
11. jula 1941. g. stigao sam na Cetinje. Na ulici sam sreo druga Miša Radomana, koji mi je saopštio da odmah napustim grad i da će mi drugovi kod kuće dati detaljnija obaveštenja.
11. jula 1941. g. stigao sam na Cetinje. Na ulici sam sreo druga Miša Radomana, koji mi je saopštio da odmah napustim grad i da će mi drugovi kod kuće dati detaljnija obaveštenja.
Istoga dana sam stigao kući, a već
sjutradan smo pripremali i čistili oružje za ustanak koji je bio
određen za 13. jul.
 |
| Na položaju iznad Ibra, septembra 1944. godine (foto: Sport i svet) |
Da li ste imali nadimak ili partizansko
ime i kako ste ga dobili?
Krajem 1941. god. u Štabu Lovćenskog
odreda, gdje sam izvjesno vrijeme vršio dužnost komandanta, drug
komesar Veljko Mićunović započe razgovor na tu temu. Predlagao mi je da sam izaberem partizansko ime kojim ću se potpisivati, jer se
smatralo da je to potrebno u onoj situaciji.
Nekako ga tom prilikom ne nađosmo i tako sam ostao čitavog rata bez ikakvog nadimka. Tako sam se uvjek na svim naređenjima, i izvještajima potpisivao punim imenom iprezimenom.
Nekako ga tom prilikom ne nađosmo i tako sam ostao čitavog rata bez ikakvog nadimka. Tako sam se uvjek na svim naređenjima, i izvještajima potpisivao punim imenom iprezimenom.
Gde ste bili u trenutku formiranja Prve
proleterske brigade i kada ste čuli za taj događaj?
Tih dana nalazio sam se u Štabu
Lovćenskog odreda u Štitarima. Bili smo zaokupljeni formiranjem,
organizacijom i učvršćenjem bataljona koji su bili u sastavu
odreda. Na Pljevlja smo uputili odabrane ljude i dobrovoljce iz
čitavog odreda i ovaj bataljon je, posle bitke na Pljevljima, ušao
u sastav Prve proleterske brigade kao prvi crnogorski bataljon
(Lovćenci).
Pored toga, u Štabu smo baš tih dana pravili planove i za neke krupnije akcije na teritoriji odreda.
Pored toga, u Štabu smo baš tih dana pravili planove i za neke krupnije akcije na teritoriji odreda.
Vrlo brzo smo čuli o neuspjehu bitke
na Pljevljima i to, koliko se sjećam, prvo od nekih kurira Glavnog
štaba za Crnu Goru. Javljeno nam je, takođe, da će naš bataljon
ostati za sada na terenu Sandžaka i da se neće vraćati u sastav
odreda.
Krajem decembra 1941. god. određen sam
za komandanta bataljona "Bajo Pivljanin", koji je kasnije
promijenio ime u bataljon "13. juli", i tu sam saznao da je
formirana Prva proleterska brigada i da je bataljon Lovćenaca ušao
u njen sastav.
Svi smo bili radosni kako zbog formiranja prve regularne jedinice naše Armije, tako i polaskani što u njoj ima boraca i sa našeg terena.
Svi smo bili radosni kako zbog formiranja prve regularne jedinice naše Armije, tako i polaskani što u njoj ima boraca i sa našeg terena.
Nekako baš tih dana i mi smo izveli jednu manju akciju na putu: Cetinje-Budva. Srušili smo cestu na
nekoliko mjesta, pokidali telefonske linije i u zasjedi dočekali
autobus u kome se nalazio jedan italijanski major i nekoliko vojnika,
koji su se odmah predali.
Akcija je imala za cilj da pokaže
okupatoru da je i na našem terenu ostalo dosta boraca za dalje
akcije i da nijesu svi otišli prema Sandžaku.
Kada ste se prvi put susreli s drugom
Titom i koji vam je susret s njim ostao najsvježiji u sjećanju?
Prvi put sam vidio druga Tita 19. juna
1942. g. na dan formiranja Četvrte proleterske (crnogorske) brigade.
Pred postrojenom brigadom govorio je drug Tito o ciljevima naše
borbe i o situaciji i kod nas i na savezničkim frontovima.
Tom prilikom komandant brigade drug Peko Dapčević predstavio me je drugu Titu.
Sjećam se, između ostalog, drug Tito mi je rekao da mu je drago što u redovima boraca za slobodu vidi i poštene rodoljube iz redova bivše jugoslovenske vojske, jer ih je narod školovao i izdržavao radi svoje odbrane a ne radi kapitulanstva i saradnje sa okupatorom.
Tom prilikom komandant brigade drug Peko Dapčević predstavio me je drugu Titu.
Sjećam se, između ostalog, drug Tito mi je rekao da mu je drago što u redovima boraca za slobodu vidi i poštene rodoljube iz redova bivše jugoslovenske vojske, jer ih je narod školovao i izdržavao radi svoje odbrane a ne radi kapitulanstva i saradnje sa okupatorom.
Svakako najsvježiji susret ostao mi je
iz pete ofanzive poslije proboja na Sutjesci. Druga Tita sam sreo na
putu između Vrbničkih Koliba i Rataja. Bio je sa nekoliko kurira, a
o vratu je nosio svoju ranjenu ruku.
Čim me je ugledao, opomenuo me je što sam dozvolio borcima koji su se tu nalazili da lože vatru.
"Avioni će nas po dimu lako otkriti i imaćemo nepotrebnih gubitaka."
Objasnio sam mu da to nije moja jedinica, ali da ću odmah prenijeti naređenje da se vatre pogase. Zatim me je pozvao kod sebe. Tek tada je video da sam i ranjen i da bez pomoći drugoga ne mogu hodati, pa mi je pošao u susret.
Tog istog momenta stigli su zaduvani kuriri iz štaba 1. divizije. Komandant Koča Popović je javljao da je sa divizijom izbio na komunikaciju: Foča- Kalinovik kod Miljevine i da je i taj obruč probijen.
Drug Tito, očito zadovoljan, čitao je glasno Kočin izveštaj i na kraju dodao:
"Tim pravcem će se probiti i sve ostale jedinice".
Ispričao mi je kako je ranjen i na kraju se interesovao i o gubicima 2. dalmatinske brigade na Barama u Sutjesci.
Čim me je ugledao, opomenuo me je što sam dozvolio borcima koji su se tu nalazili da lože vatru.
"Avioni će nas po dimu lako otkriti i imaćemo nepotrebnih gubitaka."
Objasnio sam mu da to nije moja jedinica, ali da ću odmah prenijeti naređenje da se vatre pogase. Zatim me je pozvao kod sebe. Tek tada je video da sam i ranjen i da bez pomoći drugoga ne mogu hodati, pa mi je pošao u susret.
Tog istog momenta stigli su zaduvani kuriri iz štaba 1. divizije. Komandant Koča Popović je javljao da je sa divizijom izbio na komunikaciju: Foča- Kalinovik kod Miljevine i da je i taj obruč probijen.
Drug Tito, očito zadovoljan, čitao je glasno Kočin izveštaj i na kraju dodao:
"Tim pravcem će se probiti i sve ostale jedinice".
Ispričao mi je kako je ranjen i na kraju se interesovao i o gubicima 2. dalmatinske brigade na Barama u Sutjesci.
Na kraju mi je rekao da pozdravim
Dalmatince i da im prenesem da su svojom borbom na Barama odigrali
veliku ulogu u izvlačenju naše glavnine iz doline Sutjeske.
 |
| Radovan Vukanović, Blažo Lompar, Momo Poleksić, Koča Popović, V. Cerović, Ljubo Vučković, J. Matetić, Tartalja i drugi članovi Štaba u Banja Luci, 24. aprila 1945. (foto: znaci.net) |
Vi ste bili komandant Druge
dalmatinske brigade koja se proslavila u borbama na Sutjesci. Koji
trenutak iz te borbe nosite kao najteže sjećanje?
Na Bare u Sutjesci brigada je stigla u
sam mrak, koliko se sjećam 6. juna 1943. g., i smijenila bataljon
Druge proleterske. Prvi "pozdrav" Nijemaca upućen nam je
iz haubica sa Čemerna, još dok su neki bataljoni bili u
prikupljanju na Donjim Barama.
Te iste noći brigada je stupila u kontakt sa grupom "Anaker" na liniji: Gornje Bare-Tovarnica. I od toga momenta za puna tri dana i noći položaji su prelazili po nekoliko puta iz ruke u ruke.
To su bile borbe koje su se rijetko mogle vidjeti, a od svakog pojedinog borca zahtijevala se krajnja upornost i izdržljivost.
Situacija je bila takva da povlačenja nije smjelo biti, jer bi to značilo svaliti se u dolinu Sutjeske i dozvoliti Njemcima da ostvare svoj plan - zatvaranje prolaza našoj glavnini. Naša taktika na Barama bila je: danju se braniti, a noću napadati.
Te iste noći brigada je stupila u kontakt sa grupom "Anaker" na liniji: Gornje Bare-Tovarnica. I od toga momenta za puna tri dana i noći položaji su prelazili po nekoliko puta iz ruke u ruke.
To su bile borbe koje su se rijetko mogle vidjeti, a od svakog pojedinog borca zahtijevala se krajnja upornost i izdržljivost.
Situacija je bila takva da povlačenja nije smjelo biti, jer bi to značilo svaliti se u dolinu Sutjeske i dozvoliti Njemcima da ostvare svoj plan - zatvaranje prolaza našoj glavnini. Naša taktika na Barama bila je: danju se braniti, a noću napadati.
Ono što je, uglavnom, bilo odlučujuće
za krajnji ishod borbe bili su svijest i moral naših boraca.
Svaki od njih bio je spreman da pogine, ali da ne odstupi. Uprkos ogromne nadmoći neprijatelja u ljudstvu i tehnici, uprkos velikih gubitaka koje smo imali, nemanju hrane (imali smo samo konjsko meso), niko ni jednog trenutka nije pomislio da neće moći izvršiti zadatak Partije i druga Tita.
I baš u tim najtežim trenutcima Štab Drugog bataljona izvijestio nas je otprilike, ovako: od brojnog stanja našeg bataljona nije ostalo više od polovine, ali možete računati na nas kao da je brojno stanje bataljona potpuno i takve nam zadatke i dajte.
Svaki od njih bio je spreman da pogine, ali da ne odstupi. Uprkos ogromne nadmoći neprijatelja u ljudstvu i tehnici, uprkos velikih gubitaka koje smo imali, nemanju hrane (imali smo samo konjsko meso), niko ni jednog trenutka nije pomislio da neće moći izvršiti zadatak Partije i druga Tita.
I baš u tim najtežim trenutcima Štab Drugog bataljona izvijestio nas je otprilike, ovako: od brojnog stanja našeg bataljona nije ostalo više od polovine, ali možete računati na nas kao da je brojno stanje bataljona potpuno i takve nam zadatke i dajte.
Jedne večeri pred sam napad naših
jedinicaa došao je kod mene komandir čete Boško Žunić i zamolio
me da mu pozajmim mašinku, s tim da će mi je ujutro vratiti. Dao
sam mu mašinku i on je veseo otišao u pravcu čete.
U prvom noćnom napadu Žunić je sa četom upao u njemačke rovove, sa ubijenog Nemca skinuo njegovu mašinku, a moju dao jednom borcu da mi je vrati.
Odmah zatim je u jurišu na neprijateljske položaje, sada sa svojom mašinkom, ispred svih boraca herojski poginuo.
U prvom noćnom napadu Žunić je sa četom upao u njemačke rovove, sa ubijenog Nemca skinuo njegovu mašinku, a moju dao jednom borcu da mi je vrati.
Odmah zatim je u jurišu na neprijateljske položaje, sada sa svojom mašinkom, ispred svih boraca herojski poginuo.
 |
| Unište kod Vrljike na dan formiranja II Dalmatinske brigade, čiji je komandant bio Ljubo Vučković (foto: Sport i svet) |
Kako je došlo do vašeg ranjavanja na
Barama?
Izjutra 9. juna Nemci su izvršili
juriš na naše položaje na Donjim Barama. Napadu je prethodilo strahovito bombardovanje još u samu zoru
neprijateljske artiljerije a nešto kasnije i avijacije.
Jedna granata je pala u neposrednu blizinu gdje sam se ja sa još tri kurira nalazio. Jedan kurir je ostao na mijestu mrtav, jer ga je parče granate pogodilo u kičmu. Drugome je prelomljena noga, a trećem ruka.
Jedna granata je pala u neposrednu blizinu gdje sam se ja sa još tri kurira nalazio. Jedan kurir je ostao na mijestu mrtav, jer ga je parče granate pogodilo u kičmu. Drugome je prelomljena noga, a trećem ruka.
Mene su neka manja parčad izranjavala
na više mjesta, od kojih mi je samo jedno ozbiljnije povredilo nogu
u stopalu.
Najgore je bilo to što sam zbog toga bio vezan za konja, jer se nijesam mogao da krećem sam. I sada kao da čujem onog kurira kome je parče prebilo nogu:
Najgore je bilo to što sam zbog toga bio vezan za konja, jer se nijesam mogao da krećem sam. I sada kao da čujem onog kurira kome je parče prebilo nogu:
"Druže komandante, meni je noga
slomljena, ali ja mogu da jašim i ne treba niko da me nosi!"
A noga mu je, takoreći, visila na parčetu kože.
Bili su to zaista hrabri i neustrašivi borci.
A noga mu je, takoreći, visila na parčetu kože.
Bili su to zaista hrabri i neustrašivi borci.
Kada ste bili najtužniji za vreme
rata?
Rat sam po sebi nije prijatna stvar,
jer nosi sa sobom razne nedaće i teškoće. Svaki put u borbi, a
naročito posle borbe, učesnik ima nečemu i da se raduje, ali i da
žali za poginulim ili teško ranjenim drugom. Pa i u ovom našem
ratu koji je bio neobično naporan, bilo je dosta momenata i za
radovanja, i za tugu.
Mislim da sam najtužniji bio poslije
drugog napada na Kupres 14. avgusta 1942. godine.
Povlačili smo se iz Kupresa posle nepotpuno izvršenog zadatka, jer ga nijesmo zauzeli, a gubici i iz bataljona, a naročito iz brigade, bili su veliki.
Naš bataljon je ostavio na ulicama Kupresa 7 mrtvih, a iz čitave brigade palo je blizu sto drugova i drugarica u oba napada. Bilo mi je neobično žao palih drugova iz bataljona.
Prosto ne znam koga mi je žalije bilo, ili neustrašivog puškomitraljesca Petrovića, ili moga dragog komandira kurira Steve Lubarde, ili komandira voda Blaža Vuletića ili...
Pa svi su mi oni podjednako dragi jer su bili neobično hrabri borci i dobri drugovi. Bili su onakvi kako ih je Partija vaspitala i pali su smrću heroja.
No, iznad svega brinuo sam se šta je bilo sa 3. četom sa kojom u toku čitave noći nijesam uspio da se povežem. Da li se i ona uspela povući ili je ostala negde u prilazima ili u prvim kućama Kupresa?
I dok sam se sa 1. i 2. četom povlačio u pravcu Velikih Vrata i Stožera neprekidno sam mislio o tome da li se 3. četa izvukla.
Svi smo bili spremni da ponovo jurišamo na Kupres ako ne nađemo četu na Stožeru gde je jedino mogla odstupiti. (Četu smo nešto kasnije našli na Stožeru. Bila je odstupila istim pravcem odakle je i došla i ponovo se našla na polaznim položajima).
Povlačili smo se iz Kupresa posle nepotpuno izvršenog zadatka, jer ga nijesmo zauzeli, a gubici i iz bataljona, a naročito iz brigade, bili su veliki.
Naš bataljon je ostavio na ulicama Kupresa 7 mrtvih, a iz čitave brigade palo je blizu sto drugova i drugarica u oba napada. Bilo mi je neobično žao palih drugova iz bataljona.
Prosto ne znam koga mi je žalije bilo, ili neustrašivog puškomitraljesca Petrovića, ili moga dragog komandira kurira Steve Lubarde, ili komandira voda Blaža Vuletića ili...
Pa svi su mi oni podjednako dragi jer su bili neobično hrabri borci i dobri drugovi. Bili su onakvi kako ih je Partija vaspitala i pali su smrću heroja.
No, iznad svega brinuo sam se šta je bilo sa 3. četom sa kojom u toku čitave noći nijesam uspio da se povežem. Da li se i ona uspela povući ili je ostala negde u prilazima ili u prvim kućama Kupresa?
I dok sam se sa 1. i 2. četom povlačio u pravcu Velikih Vrata i Stožera neprekidno sam mislio o tome da li se 3. četa izvukla.
Svi smo bili spremni da ponovo jurišamo na Kupres ako ne nađemo četu na Stožeru gde je jedino mogla odstupiti. (Četu smo nešto kasnije našli na Stožeru. Bila je odstupila istim pravcem odakle je i došla i ponovo se našla na polaznim položajima).
 |
| Komandant II Dalmatinske brigade Ljubo Vučković sa komandantima bataljona izdaje zapovest za napad, krajem 1942. (foto: znaci.net) |
Kada ste bili najradosniji za vreme
rata?
Svaki uspjeh jedinice u kojoj sam se
nalazio mnogo me je radovao. Radovao sam se uspjesima i svake druge
jedinice, a ne samo onih s kojim smo sadejstvovali - svih širom
čitave Jugoslavije.
Radovao sam se i pobjedama saveznika na raznim frontovima.
Iznad svega najviše sam se radovao kad sam izvršio dobijeni zadatak - kad smo nanosili neprijatelju što više gubitaka a kad sa naše strane nije bilo gubitaka.
Čovjeku pričinjava zaista veliko zadovoljstvo kad uspe da potuče neprijatelja, a sopstvenih gubitaka nema.
Radovao sam se i pobjedama saveznika na raznim frontovima.
Iznad svega najviše sam se radovao kad sam izvršio dobijeni zadatak - kad smo nanosili neprijatelju što više gubitaka a kad sa naše strane nije bilo gubitaka.
Čovjeku pričinjava zaista veliko zadovoljstvo kad uspe da potuče neprijatelja, a sopstvenih gubitaka nema.
Da navedem jedan momenat iz rata kada
sam bio toliko zadovoljan da mogu slobodno reći da mi je to bio
jedan od najdražih događaja.
Poslije dvomjesečnih i veoma napornih
borbi po Srbiji od Ivanjice i Raške pa do Kraljeva i Valjeva 2.
proleterska divizija našla se sredinom maja 1944. god. u okolini Nove Varoši.
Ostali smo takoreći bez municije, a sa sobom smo nosili blizu stotinak ranjenika. Poslednjih desetak dana ove borbe koje smo vodili bile su ustvari borbe za odbranu ranjenika.
Na vrhu Zlatara nemački avioni nam bacaju letke. Upozoravaju nas da nikako ne idemo za Srbiju, jer ćemo biti uništeni kao što su potpuno uništene 2. i 5. divizija. Slatko smo se smejali kako su pogodili da baš nama bacaju letke u kojima nas obaveštavaju da smo potpuno uništeni.
Ostali smo takoreći bez municije, a sa sobom smo nosili blizu stotinak ranjenika. Poslednjih desetak dana ove borbe koje smo vodili bile su ustvari borbe za odbranu ranjenika.
Na vrhu Zlatara nemački avioni nam bacaju letke. Upozoravaju nas da nikako ne idemo za Srbiju, jer ćemo biti uništeni kao što su potpuno uništene 2. i 5. divizija. Slatko smo se smejali kako su pogodili da baš nama bacaju letke u kojima nas obaveštavaju da smo potpuno uništeni.
Noću između 17. i 18. maja pokušali
smo da pređemo komunikaciju: Prijepolje-Sjenica, ali nijesmo uspjeli. Nemci,
Bugari i četnici već su sa svih strana stegli obruč oko nas u
cilju da nam ne dozvole da se probijemo sa Zlatara.
Nekoliko puta sam u toku ova dva dana
mijenjao naređenja za proboj, jer su Nemci izašli i tenkovima na
padine Zlatara.
Uveče 19. maja našli smo jednu
prazninu u nemačkom rasporedu i sa čitavom divizijom pošli u tom
pravcu. Jedva smo uspeli da s malo municije popunimo dva bataljona
koja su išla u prethodnicu.
Nemce smo potpuno iznenadili i skoro neopaženo, kroz njihov raspored, izbili na komunikaciju: Prijepolje-Sjenica negdje poslije pola noći.
U isto vrijeme pred nama se na vrhu Jadovnika vodila žestoka borba, ali uopšte nismo znali ko to može da bude tamo. I u zoru kad smo se približili vrhu Jadovnika i osmatrali neku vojsku na njemu, bili smo zaista u strašnoj situaciji.
Iza nas Nemci sa tenkovima, još ako su oni i pred nama, divizija će se naći u neobično teškoj situaciji.
I dok je naša prethodnica podilazila vrhu u streljačkom stroju, odjednom se digoše borci na Jadovniku, digoše se i naši iz prethodnice. Pobacaše kape i puške u vis i kao vihorom pronese se kolonom glavnine: na vrhu pred nama je Peta crnogorska brigada!
Radosti nije bilo kraja i samo su se sa svih strana čuli poklici: živjela druga Proleterska divizija!, živjela Peta crnogorska brigada!
I pored toga što je u ovom maršu nestao jedini od svih ranjenika koje smo nosili sa sobom - moj rođeni brat, ipak mi je to bio jedan od najdražih događaja u ratu.
Nemce smo potpuno iznenadili i skoro neopaženo, kroz njihov raspored, izbili na komunikaciju: Prijepolje-Sjenica negdje poslije pola noći.
U isto vrijeme pred nama se na vrhu Jadovnika vodila žestoka borba, ali uopšte nismo znali ko to može da bude tamo. I u zoru kad smo se približili vrhu Jadovnika i osmatrali neku vojsku na njemu, bili smo zaista u strašnoj situaciji.
Iza nas Nemci sa tenkovima, još ako su oni i pred nama, divizija će se naći u neobično teškoj situaciji.
I dok je naša prethodnica podilazila vrhu u streljačkom stroju, odjednom se digoše borci na Jadovniku, digoše se i naši iz prethodnice. Pobacaše kape i puške u vis i kao vihorom pronese se kolonom glavnine: na vrhu pred nama je Peta crnogorska brigada!
Radosti nije bilo kraja i samo su se sa svih strana čuli poklici: živjela druga Proleterska divizija!, živjela Peta crnogorska brigada!
I pored toga što je u ovom maršu nestao jedini od svih ranjenika koje smo nosili sa sobom - moj rođeni brat, ipak mi je to bio jedan od najdražih događaja u ratu.
 |
| Kolašin, 15. XI 1943, Prvo zasedanje Zemaljskog antifašističkog veća narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke (foto: znaci.net) |
Koga se borca i zašto najradije
sećate?
Mislim da je na ovo pitanje najteže
odgovoriti. Dobrih i neobično hrabrih drugova i boraca u raznim
jedinicama kojima sam komandovao bilo je mnogo.
Još 13. jula 1941. god. u prvoj borbi u kojoj sam učestvovao pao je odličan borac i komunista Pero Banović, koji je sa vjenčanja došao pravo u borbu. U skoro svakoj borbi gubili smo po nekog dragogo druga i borca.
Još 13. jula 1941. god. u prvoj borbi u kojoj sam učestvovao pao je odličan borac i komunista Pero Banović, koji je sa vjenčanja došao pravo u borbu. U skoro svakoj borbi gubili smo po nekog dragogo druga i borca.
Pa ipak nešto više ću govoriti o Đuri Petroviću, puškomitraljescu našeg bataljona, koji je
herojski poginuo na ulici Kupresa.
Te noći bataljon je imao zadatak da prvo likvidira ustašku posadu na Malom Stožeru, a zatim da produži napad na Kupres. I dok je bataljon kretao ka drumu koji vodi ka Kupresu, posle izvršenog prvog zadatka, pozvao sam puškomitraljesca Đura Petrovića.
Želio sam da mu skrenem pažnju da ne istrčava ispred boraca za vrijeme borbe. Još nijesam ni zaustio, a on reče:
Te noći bataljon je imao zadatak da prvo likvidira ustašku posadu na Malom Stožeru, a zatim da produži napad na Kupres. I dok je bataljon kretao ka drumu koji vodi ka Kupresu, posle izvršenog prvog zadatka, pozvao sam puškomitraljesca Đura Petrovića.
Želio sam da mu skrenem pažnju da ne istrčava ispred boraca za vrijeme borbe. Još nijesam ni zaustio, a on reče:
- Druže komandante, evo ti hleba.
- Odakle ti taj hleb, Đuro.
- Našao sam ga u rovu, u rancu jednog
ustaše.
- A kad si prije uskočio u rov?
- Sa bombašima.
- Šta će puškomitraljezac sa
bombašima? Jesam li ti govorio da ne istrčavaš...
On sagnu glavu. Dosjetio se zašto sam
ga pozvao.
- Ti znaš da puškomitraljezac iz
pozadine treba da štiti borce, a ne da trčiš ispred bombaša.
- Znam, ali kad ne mogu da se uzdržim. Mislim kad bih ostao na mjestu, živ bi iskočio iz kože. Pomislim
na poginule drugove ili moje sinove. Možda su ih ovi zlikovci
zaklali.
Đuro je prije rata bio zidarski radnik
iz sela Građana u okolini Cetinja.
Kao član KPJ bio je među prvima u 13. julskom ustanku. U partizane je poveo svoju ženu i dva nejaka sinčića.
Kao da ga i danas gledam u koloni, sa puškomitraljezom u jednoj ruci, a sa sinčićem u drugoj, a iza njega žena držeći u naručju drugo dijete.
Žena i djeca su ostali sa 5. crnogorskom brigadom u dolini Sutjeske, a Đuro o njima ništa više nije čuo.
Kao član KPJ bio je među prvima u 13. julskom ustanku. U partizane je poveo svoju ženu i dva nejaka sinčića.
Kao da ga i danas gledam u koloni, sa puškomitraljezom u jednoj ruci, a sa sinčićem u drugoj, a iza njega žena držeći u naručju drugo dijete.
Žena i djeca su ostali sa 5. crnogorskom brigadom u dolini Sutjeske, a Đuro o njima ništa više nije čuo.
- ... Obećavam ti, druže komandante,
da više neću istrčavati.
Obećao mi je, i tako smo se rastali,
ali za uvijek.
Poginuo je nasred ulice, opet ispred
bombaša.
Drugovi koji su bili u njegovoj blizini čuli su mu glas:
"Živjela narodnooslobodilačka borba. Živeo drug... "
Drugovi koji su bili u njegovoj blizini čuli su mu glas:
"Živjela narodnooslobodilačka borba. Živeo drug... "
Neobično teško mi je pala vijest o
njegovoj smrti. Pokazali su mi mjesto gdje je poginuo. I ovog puta
Đuro je bio ispred svih.
Neposredno posle borbe na Kupresu 1942. god. proglašen je za narodnog heroja.
Obrada: Yugopapir (Sport i svet, 1961.)
Neposredno posle borbe na Kupresu 1942. god. proglašen je za narodnog heroja.
Obrada: Yugopapir (Sport i svet, 1961.)
 |
| Ljubo Vučković u Nišu 1944. godine (foto: znaci.net) |