Uhapšen zbog ilegalnog političkog rada, šest meseci je proveo u ustaškom zatvoru, a zatim posle kraćeg povratka na rad 1943. otišao u partizane. Pri ZAVNOBIH-u za Bosnu n Hercegovinu radio do oslobođenja zemlje.
Penzionisan je 1951, a njegovi drugovi, rudari, sagradili su mu u Kreki novu kuću.
Kerošević ove godine slavi tri godine
jubileja - 60. godišnjicu članstva u KPJ odnosno SKJ, 60.
godišnjicu Husinske bune i 80 godina života - kao član Saveta
Federacije, i dobitnik više javnih priznanja i odlikovanja.
Uradio je više drvoreza na temu rudarskog štrajka u Kreki i husinske bune, a jedan od njih - drvorez "Husinska buna" - poklonio je drugu Titu.
*****
ČIM sam završio četiri razreda
osnovne počeo sam tražiti posao. Glad me u 15-oj godini otjerala u
rudarsku jamu. Tamu. Svako jutro ustajao sam u praskozorje i s malo
kukuruzovnice, luka, soli i slanine - pješice 5-6 kilometara do
Kreke.
Moja dva starija brata već su bili rudari. Od njih i ostalih sam učio vještine rudarskog zanata. Crn je zaista kruh kopača "crnog zlata". Nikakvi uslovi rada. Surovi postupci uprave.
Moja dva starija brata već su bili rudari. Od njih i ostalih sam učio vještine rudarskog zanata. Crn je zaista kruh kopača "crnog zlata". Nikakvi uslovi rada. Surovi postupci uprave.
Naročito je bilo teško 1917. kada su
nam smanjili i onako mizerne nadnice. Utom je stigla i vijest o
oktobarskoj revoluciji u Rusiji. U rudnik su stigli žandarmi i
doušnici.
Tih dana izabrali smo naše prve radničke povjerenike: Periša Cvjetković, Mijo Iličić, Marko Marić, Bono Tufegdžić i Tunjo Miljanović.
Na sljedećem sastanku zaključeno je da povjerenici odmah stupe u pregovore s upravom rudnika radi povećanja nadnica. Dok su naši predstavnici razgovarali sa direktorom Kelbom, prestrogim Austrijancem, i njegovim zamjenikom Veselskim, nas oko dvije stotine rudara iz prve smjene - radilo se u tri smjene - nestrpljivo smo čekali pred zgradom direkcije:
Tih dana izabrali smo naše prve radničke povjerenike: Periša Cvjetković, Mijo Iličić, Marko Marić, Bono Tufegdžić i Tunjo Miljanović.
Na sljedećem sastanku zaključeno je da povjerenici odmah stupe u pregovore s upravom rudnika radi povećanja nadnica. Dok su naši predstavnici razgovarali sa direktorom Kelbom, prestrogim Austrijancem, i njegovim zamjenikom Veselskim, nas oko dvije stotine rudara iz prve smjene - radilo se u tri smjene - nestrpljivo smo čekali pred zgradom direkcije:
"Ne daju! Rat je, kažu, nema
novaca"...
NIJE nam preostalo ništa drugo nego da
čekamo bolje dane. Prvi veliki rat se primicao kraju. Godine 1918. u
Kreki je ponovo buknuo štrajk. Direktor Kelb je preko noći pobjegao
s porodicom. Zamjenio ga je Veselski s kojim se već dalo
razgovarati.
I, ne samo da su nam povećali zarade već su udovoljili i nekim drugim rudarskim zahtjevima od vitalnog značaja.
I, ne samo da su nam povećali zarade već su udovoljili i nekim drugim rudarskim zahtjevima od vitalnog značaja.
Ali, sve je to bilo mizerno i kratkog
vijeka. U slobodnoj zemlji očekivali smo sretniji život. Nova
država, koja je toliko obećavala, već 1920. godine oduzela je sva
prava radničkim povjerenicima.
Počinjao je političko-policajni teror. Crni dani za kopače "crnog zlata" i sve radnike Jugoslavije tek su dolazili...
Počinjao je političko-policajni teror. Crni dani za kopače "crnog zlata" i sve radnike Jugoslavije tek su dolazili...
U drugoj polovici decembra 1920. godine
Kreku je ponovo zahvatio val rudarskih nemira: 21. decembra izbio je
opšti štrajk rudara. Svi poslovi su obustavljeni.
"Vratićemo se na posao kada
usvojite sve naše zahtjeve".
"Ako u roku od tri dana ne počnete
sa poslom izbacićemo iz državnih stambenih zgrada sve rudare i
njihove porodice."
U rudarskoj koloniji u Kreki, u malim
zgradama i barakama, stanovali su naši drugovi, uglavnom Slovenci,
sa svojim ženama i djecom. Mi ostali, a nas je bilo većina, živjeli
smo u svojim kućama u okolici Tuzle: Husinu, Lipnici...
ČIM smo čuli za ultimatum uprave,
sazvan je Štab štrajkaša, a zatim i opšti zbor u rudarskoj
kantini. Ništa nijesmo smjeli prepustiti slučaju. Na tom zboru
odlučeno je da se svi rudari i njihove porodice odmah evakuišu iz
kolonije u Kreki i razmjeste po kućama Husina i drugih sela.
Preko noći stigle su stočne zaprege u rudarsku koloniju, a sutradan, 24. decembra, dugačka povorka rudarske sirotinje kretala se preko Husina i prema drugim selima. Strašna slika.
Preko noći stigle su stočne zaprege u rudarsku koloniju, a sutradan, 24. decembra, dugačka povorka rudarske sirotinje kretala se preko Husina i prema drugim selima. Strašna slika.
Tog dana ujutro, mi štrajkaši smo se
okupili na Husinu, ispred kuće Jure Ružića, gdje nam je bio
Štrajkaški štab i čitava arhiva koju smo ponijeli iz Radničkog
doma u Tuzli.
Dan je protekao mirno. Uveče je stigla
žandarmska patrola. Pošla je od kuće do kuće da vidi
gdje su smještene rudarske porodice iz kolonije u Kreki... Povukli su
se bez bure...
Znali smo da je to tek uvod u ono što
nam se priprema. I mi smo se organizovali za otpor.
Tačno u podne, 27. decembra, na Husino je iz Tuzle stigla "kaznena ekspedicija" - preko trideset žandarma i policajaca. Počela je racija... U kući rudara Ilinčića, naišli su na dvije Slovenke i počeli da ih ispituju, maltretiraju. Jedna dođe i reče:
Tačno u podne, 27. decembra, na Husino je iz Tuzle stigla "kaznena ekspedicija" - preko trideset žandarma i policajaca. Počela je racija... U kući rudara Ilinčića, naišli su na dvije Slovenke i počeli da ih ispituju, maltretiraju. Jedna dođe i reče:
"Vi tu sjedite oko vatre, a nas
prebiše žandari!"
Istog trenutka svi smo se digli na
noge. Dohvatili smo kamenje, kolje, rogulje, noževe, sjekire i
poneki pištolj ili pušku "kusulju"...
Čim su nas opazili - otvorili su vatru. I mi smo na njih osuli drvlje i kamenje. Planule su i naše "kusulje"!... Krv je oblila Husino.
Prvi je pao rudar Blaško Kovačević... Ubijen je i žandarm Reljić... Ranjenih na obe strane. Krvavi obračun trajao je više od jednog sata. Uspjeli smo da razjurimo žandarme i policiju. Ali, uveče je na
Čim su nas opazili - otvorili su vatru. I mi smo na njih osuli drvlje i kamenje. Planule su i naše "kusulje"!... Krv je oblila Husino.
Prvi je pao rudar Blaško Kovačević... Ubijen je i žandarm Reljić... Ranjenih na obe strane. Krvavi obračun trajao je više od jednog sata. Uspjeli smo da razjurimo žandarme i policiju. Ali, uveče je na
Husino stigla i vojska! S topovima i
mitraljezima! Preko noći bili smo savladani i pohapšeni.
PAKLENO smo plaćali našu pravednu
pobunu za gola ljudska i radnička prava na rad i hljeb. Strahote
tuzlanskog vojnog zatvora i kaznionice "Štrok" mogli su
preživjeti samo mladi i muževni ljudi.
Onda je došlo do velikog i sramnog sudskog procesa koji je trajao punih trinaest mjeseci. Javna optužba, koju je zastupao državni tužilac Frković, podignuta je protiv 355 rudara, hranioca preko 900, uglavnom, nejake djece.
Prvi okrivljeni bio je Drago Željeznik, Slovenac, drugi Ivan Braćun, a treći ja, Jure Kerošević, rudarski radnik sa Husina...
Na samom procesu meni je nekako dodjeljen "čelni" značaj. Optužen sam ne samo kao učesnik, već i organizator i vođa husinske bune, uz to i da sam ubica jednog žandarma.
Onda je došlo do velikog i sramnog sudskog procesa koji je trajao punih trinaest mjeseci. Javna optužba, koju je zastupao državni tužilac Frković, podignuta je protiv 355 rudara, hranioca preko 900, uglavnom, nejake djece.
Prvi okrivljeni bio je Drago Željeznik, Slovenac, drugi Ivan Braćun, a treći ja, Jure Kerošević, rudarski radnik sa Husina...
Na samom procesu meni je nekako dodjeljen "čelni" značaj. Optužen sam ne samo kao učesnik, već i organizator i vođa husinske bune, uz to i da sam ubica jednog žandarma.
Nisam uzeo advokata, jer nisam imao s
čim da ga platim. Ali su se na procesu iznenada pojavila dva
branioca: dr Juraj Šutej i dr Kosta Premužić. Branili su mene i
još neke rudare. Besplatno. Kasnije sam saznao da ih je poslala
Partija!
Iako su preduzeli sve što su mogli, presuda je ipak glasila - smrt vješanjem.
Železnik, Braćun i ostali drugovi bili su osuđeni na duže ili kraće kazne zatvorom. Samo jedan rudar je oslobođen.
Iako su preduzeli sve što su mogli, presuda je ipak glasila - smrt vješanjem.
Železnik, Braćun i ostali drugovi bili su osuđeni na duže ili kraće kazne zatvorom. Samo jedan rudar je oslobođen.
U ZNAK protesta buknuo je novi
generalni štrajk. Digla se u odbranu čitava svjetska javnost.
Oglasio se i Krleža!
Kada je pročitana smrtna presuda imao
sam manje od 22. godine. Bilo je to 16. februara 1922.
"Da li ćete se žaliti?"
upitao je sudija Štrebl.
"Neću da se žalim!... Ne želim
to i ne mogu!"...
Nešto strašno mi je udarilo u mozak,
zaboravio sam na sve, a onda mi se pred očima pojavila slika žene,
djeteta, oca i majke... Odmah sam se trgao, podigao glavu, sinuo
očima - svjestan i ponosan što pripadam seljačko-radničkoj klasi,
KPJ!
"Imate pravo na žalbu. Zakon vam
to dozvoljava".
"Za nas rudare nema zakona, ni
pravde, osim naše proleterske!", rekao sam odlučno i mirno zagledan
u daljinu...
Odveden sam u ćeliju. U zatvoru su me
posjetili branioci:
"Smiri se, Jure, hrabro si se
držao, i dalje se drži! Partija će preduzeti sve što je moguće
da se kazna preinači. Uložićemo žalbu."
"Radite šta znate i možete, a ja
sam spreman na sve".
UZALUD je činjeno sve, svi oni silni protesti u zemlji i svijetu. Mitinzi, štrajkovi, delegacije...
Toliki novinski članci. Jednog dana došla su k meni u ćeliju
četiri žandara i dva civila. Rekli su mi da ustanem i pođem s
njima u ispovjedaonu.
"Nudite mi sveštenika, ali ja
nisam grešan i neću da se ispovjedam! Vi ste grešnici i vi treba
da se ispovjedate!"
Poslije nekoliko minuta, našao sam se
pred onim istim Velikim vijećem Okružnog suda u Tuzli. Dvorana je
bila pretjesna da primi one koji su se tiskali da čuju konačnu
presudu. U dvorani je odjednom nastao tajac. Svi su ustali:
" ... Smrtna kazna vješanjem
kojom je ovaj sud osudio okrivljenog Juru Keroševića... potvrđena
je od Kraljevskog vrhovnog suda u Beogradu i Njegovog veličanstva
kralja Aleksandra Karađorđevića... te će biti izvršena sutra
ujutru tačno u 3 sata i 30 minuta... Okrivljeni Keroševiću,
zakon vam dozvoljava vjeroučitelja da se ispovedite i izrazite
posljednju želju..."
"Optužili ste me i da sam ubio žandarma, ali niste dokazali moju krivicu... Osudili ste me nevinog... Nema te sile koja će me objesiti!"
"Optužili ste me i da sam ubio žandarma, ali niste dokazali moju krivicu... Osudili ste me nevinog... Nema te sile koja će me objesiti!"
Zanemjela sudnica počela je da
žamori, ljudi se uskomešali. Dvoranom se odjednom prolomio
spontan pljesak. Ja nastavih:
" ...Tražio sam samo koru kruha,
a vi ste me osudili na vješala! Ako već mogu da kažem posljednju
želju: ubijte me iz puške!"
"Samo onako ćeš umrijeti kako je
osudio sud!"
"Vas treba na vješala!", spustio sam visoko uzdignutu pesnicu dok sam klicao parole i istog
trenutka munjevitim potezom izvukao, još u vrijeme hapšenja,
dobro skriveni nož u postavi šešira i ne časeći ni časka zabio
ga sebi u trbuh.
Još dva puta sam to ponovio, dok me nisu savladali policajci i dok se nisam stropoštao na pod. Sudije su stajale kao okamenjene.
Još dva puta sam to ponovio, dok me nisu savladali policajci i dok se nisam stropoštao na pod. Sudije su stajale kao okamenjene.
"Baci nož!... Predaj nož!",
povikali su žandarmi i okomili se na mene u trenutku kada mi je
krv šiknula i na usta.
U sudskom hodniku došao sam k sebi.
Osvjestio me hladan zrak. Onda se kroz masu naroda i žandarma probio
vojni ljekar. Bio je to dr Bučić.
Čim me je ugledao, naredio je žandarima: "Odriješite ovoga smrtno ranjenog čovjeka"
Čim me je ugledao, naredio je žandarima: "Odriješite ovoga smrtno ranjenog čovjeka"
Ne znam zašto, valjda zbog ljekarske
etike, dr Bučić me je pažljivo previo, a zatim potapšao po ramenu
rekavši:
"Je li ti, sada, lakše?
Poslije nekoliko dana provedenih u
tuzlanskoj bolnici ponovo sam vraćen u zatvor. Bilo mi je zaista
bolje.
I, jednog dana stigla je vijest da me
kralj, napokon, "pomilovao": smrtna kazna zamjenjena je
sa 20 godina teške tamnice.
Napisao: Juro Kerošević, pripremio: Božo Majstorović, obrada: Yugopapir (TV novosti, decembar 1980.)
