"Žene u borbi", 1942: "Ovih dana je u borbi sa ustašama
poginula drugarica Ljubica Gerovac, član Antifašističkog fronta
žena, član Kotarskog komiteta Komunističke partije Hrvatske za
kotar Brinje, jedan divan primjer ženske borbenosti i svijesti.
Kći siromašnog ličkog sela,
drugarica Ljubica je rano stupila u životnu borbu.
U ranoj mladosti
vidjela je svu bijedu i teškoće mukotrpnog života ličkog seljaka,
i mučan život ličke seljanke.
Već tada sa zaklela sebi da će sav
svoj život provesti u radu i borbi za pravo potlačenog radnog
seljačkog svijeta, naročito ženskog ...
... U borbi kod Jezerana sa ustaškim
banditima pala je ova hrabra Hrvatica. Smrt naše Ljubice je bolno
odjeknula u čitavoj okolini. Žali je malo i veliko, srpski i
hrvatski narod, a naročito žene, koje su u njoj izgubile divnog
druga i borca..." (citat iz 2, prvomajskog broja "Žene u
borbi" iz 1942. godine).
*****
Ljubica Gerovac, najstarije od petoro
djece radnika Mile i krojačice Anke Gerovac, rođena je 24.
listopada 1919. godine u Jezeranima. Kao 10-godišnja djevojčica
odlazi ujni i ujaku Rupčić u Zagreb, oni će joj omogućiti daljnje
školovanje. Uz njihovu pomoć Ljubica se 1930. godine upisuje u
građansku školu te malu maturu i završava kao dobar đak u Državnoj ženskoj školi kraljice Marije.
Prosjek njenih ocjena kvarile su
samo trojke iz ručnog rada i tjelovježbe, a u višim razredima iz
predmeta pouke o građanskim dužnostima.
Vjerojatno se već tada
njezino mišljenje o tim dužnostima kosilo sa
regulama koje je škola nalagala.
Žandari hapse djevojčicu
Za vrijeme ljetnih praznika poslije
male mature Ljubica prvi put dolazi u sukob sa zakonom. Toga su ljeta
žandari iz Jezerana uhapsili nju i oca i zatvorili ih u žandarsku
kasarnu, i to zbog zabranjene literature koju su pronašli u
Ljubičinoj roditeljskoj kući. Iz kasarne su prebačeni u kotarski zatvor. Budući da
je Ljubica svu krivicu preuzela na sebe, oca su joj ubrzo pustili.
No, nekoliko dana kasnije puštena je i Ljubica sa liječničkim
nalazom - plućni bolesnik.
O tome događaju s ljetnih praznika
1935. godine zagrebačka ie policija bila obaviještena, te će
ubuduće budno pratiti djevojku, koja se te godine upisuje na
Trgovačku akademiju u Zagrebu. Već tada Ljubica pripada naprednoj
srednjoškolskoj omladini. Odličan je đak, mnogo čita, prisustvuje
sastancima, a borba za društvo bez klasnih razlika postaje njezin
životni cilj.
Zagrebačka policija ne skriva da drži
Ljubicu na oku, agenti često navraćaju u stan Ljubičine ujne i
ujaka i uvijek sa sobom donose nalog za premetačinu. Te je godine
Ljubica još jednom uhapšena, ali je ubrzo puštena jer je bila
maloljetna (imala je 15 i po godina), a i literatura koju su kod nje
pronašli nije bila zabranjena.
Obitelj Rupčić otada često mijenja
stanove, ali unatoč tome Ljubica je neprestano pod paskom policije.
I kad je nisu mogli uhvatiti na djelu, iako su dobro znali za njezin
ilegalni rad, uslijedilo je ono što najteže može pogoditi mlada
čovjeka, punog želje za znanjem, čovjeka revolucionara kakva je
bila, budući narodni heroj, Ljubica Gerovac.
Naime, 1937. godine zagrebačka je
policija izdala rješenje u kojem je pisalo:
"Ljubica Gerovac, svršena učenica drugog razreda Državne trgovačke akademije u Zagrebu godinu dana nema pravo upisa ni u jednu školu u ovom gradu".
Za Ljubicu koja je neposredno prije tog
okrutnog policijskog rješenja dobila prvu nagradu za tekst "Kriza
kapitalizma", bio je to strašan udarac.
No, nije posustala.
Mlada hrabra djevojka čvrsto odlučuje: borbu i školovanje moram
nastaviti pa makar i po cijenu napuštanja Zagreba. Partijska
organizacija Zagreba joj u tome pomaže i Ljubica je upućena na
daljnje školovanje u Banju Luku, gdje je postojala vrlo dobra
Trgovačka akademija.
I partijska je organizacija u Banjoj Luci bila
dosta jaka, te je Ljubici mogla osigurati stan i menzu.
"Gospoda žive samo za se..."
Iz Banje Luke Ljubica je 26. rujna
1937. pisala svojim roditeljima u Jezerane:
"Već sam skoro mjesec dana
udaljena od Vas. Izgleda mi da je tome nešto manje. Vrijeme
strahovito juri. Kad sam došla na ferije kući, mislila sam da će
biti duge, jer nije šala tri mjeseca. Ali i to je tako brzo minulo.
Ovdje je slično, iako mnogo drugačije nego na ferijima.
Tamo se plandovalo, a ovdje ni časa.
Sama škola ove godine nalaže velike dužnosti. Učiti ovaj razred i
opetovati prošla tri razreda, a i naučiti ono što je u ta tri
propušteno. Pa izmijenili se neki najbolji profesori, a ostali
najgori. Dođoše i novi, ali sve slabo. A onda će doći i drugo.
Moram naći jednu instrukciju, ali još za sada ne mogu, jer đaci
nemaju drugih redova pa im je nepotrebno. Pa Hrv. omladina - da se i
tamo nešto radi i nauči promatranjem i sudjelovanjem.
Uglavnom, mnogo posla na račun plandovanja od tri mjeseca. I ćaća je imao
krivo zamjeravajući mi što ne radim, jer iako je ovo rad druge
vrste od onoga što ga obavlja on, ipak je isto toliko naporan i
nezdrav...".
I dalje:
"... Znaju dobro gospoda
od kolike je štete po njih da seljak nešto zna, da je on
obrazovan! Zbog toga i nastoje da djeca siromašnih seljaka i radnika ostanu bez
svijesti i znanja. Oni su licemjerni, učinit će nešto malo samo da bi time mnogo svoga prikrili.
Oni će se napraviti prijateljima
sirotinje pa će pomoći jednog ili dva čovjeka i odmah sturadan
trubit će njihove novine (a sve su novine njihove) kako je sirotinji
dobro dok ima ovakvih ljudi. Ovo se čini da se prikrije žalosno,
ali istinito stanje.
Kod nas đaka isto je tako. Da se
prikažu našim zaštitnicima, dat će nekolicini kakvu potporicu ili
menzu.
Sve je danas jako, jako žalosno, iskrivljeno i lažno.
Gospoda žive samo za se i kokošje je pameti onaj tko misli da ima
dobre gospode ili čak da su sva dobra.
Mrvice siromašnim đacima
Vidjeli ste i sami kako me je ugojila
njihova menza, ali zbog te mrvice koju su meni i drugim boljim
siromašnim đacima gurnuli vikali su na sva usta o svojoj
dobrodušnosti.
Od njihovog se dobra nestaje. Mislim
da će ta menza početi ovdje 1. listopada. Eto, zašto ne bi počela
1. rujna, kad đaci stignu. Mnogi moraju čitav mjesec gladovati, a
to je dosta..."
Nešto kasnije u drugom pismu
roditeljima. 15. studenoga iste godine, pisala je:
"... Zdravlje
mi je prilično, kao i uvijek zimi, nego će u proljeće biti lošije,
ako se ne izmijeni. Hrana u menzi ista je kao i lani. Ove je godine
rijetko tko dobio menzu. Iz čitave škole oko 300 đaka samo nas
četvero. Stan isti. Stanujem s jednom kolegicom iz III razreda.
Od
našeg omladinskog udruženja "Napretka" dobila sam 200 d
pa sam se prilično pokrpala. Pisat ću opet jednu nagradnu temu, pa
možda mi upali štogod. Stalne instrukcije još nemam. Morat će
direktora za to upitati.
Eto, živim, štedim sada za kaput, a onda
ću čarape, kapu, a i cipele su mi slabe, a one nove šteta je
nositi..."
U Bosni Ljubica nastavlja svoj
društveno-politički rad i upoznaje se s revolucionarom Ognjenom
Pricom, s kojim će kasnije u Zagrebu surađivati.
Izgnanstvo je prošlo i Ljubica se
poslije završene srednje škole ponovo vraća u Zagreb, sa željom
da studira. Da bi to ostvarila, morala je raditi. Uz pomoć partijske
organizacije zaposlila se u redakciji naprednog lista "Seljačka
misao", gdje piše članke, prerađuje rukopise, a po potrebi je
daktilograf.
Oduševljava se i stenografijom i jednom čak osvaja
drugo mjesto na prvenstvu Zagreba. Kao student Ekonomsko-komercijalne
visoke škole redovno polaže ispite. Slobodno vrijeme provodi
čitajući marksističku literaturu i beletristiku.
Studij i ilegala
Razdoblje studiranja i rada u redakciji
lista "Seljačka misao" razdoblje je važnog i intenzivnog
ilegalnog partijskog djelovanja Ljubica Gerovac. Glavni urednik
lista je Martin Franekić koji je zbog svoga političkog djelovanja
osam godina proveo u mitrovačkoj kaznionici. Ljubica ubrzo
postaje jedan od njegovih glavnih suradnika. Dvoje mladih komunista
povezuju i intimni osjećaji.
Ali, partijski zadaci angažiraju
Ljubicu i na Sveučilištu. I tu ubrzo postaje jedan od glavnih
aktivista. Studenti komunisti biraju je za sekretara ćelije, a
postaje i predsjednik jednog od sveučilišnih odbora.
U školskoj
godini 1939/40. u ćeliji KPJ za pravo i ekonomiju bili su ovi
komunisti: Zvonko Ivanković, Dušan Čalić, Mirko Bedek, Slobodan
Jovanovič, Ivica Mažar, Ranko Šipka, Dimitrije Đurbabić, Slava
Klavora, Ljubica Gerovac, Ljuba Faust, Srđan Brujić i braća Vlado
i Slavko Kadunc.
Ljubičina politička aktivnost svakim
se danom sve više širi. Ona sudjeluje u demonstracijama i drugim
političkim akcijama, okuplja omladinu, posjećuje radnike u
tvornicama, objašnjava ciljeve borbe naprednog radničkog pokreta,
a istodobno ne gubi vezu sa rodnim krajem, sa svojim selom.
Zbog
takva rada policija ju je često hapsila i zatvarala.
Organizator otpora
Odmah poslije okupacije zemlje Ljubica
Gerovac je napustila Zagreb i otišla u Liku. Tu u svom rodnom kraju
ubrzo postaje jedan od organizatora narodnog ustanka. Organizira
prikupljanje oružja, radi na stvaranju prvih partizanskih grupa i
odreda, sudjeluje u prvim oružanim sukobima sa ustašama, koji su
počinili masovne pokolje stanovništva po Lici.
"... Prva misao njezina, kao člana
Komunističke partije, kao vjerne kćeri svoga naroda, bila je da
organizira narod svoga kraja na oružani otpor. Zato razvija
najživlju djelatnost i zajedno s pokojnim drugom Lovinčićem i
ostalim osniva prve partizanske logore u okolini Brinja.
Pored
organiziranja borbenih odreda, drugarica Ljubica je radila na
organiziranju omladine i žena. Osjetila je sve strahote fašističkog
ropstva i svu krv, koju ie fašizam prolio u Lici. Zato je najbolje
razumjela žene s kojima je radila.
Posebno je nastojala da poveže
srpske i hrvatske žene u borbi protiv zajedničkog
neprijatelja - protiv fašizma..." - pisao je o njezinom radu na
organiziranju narodnog ustanka u Lici, drugi broj "Žene u borbi" iz
1942. godine.
Primjer borbenosti
Već prvih dana ustanka počinju akcije
brinjskih partizana, kojima je Ljubica svijetao primjer borbenosti,
poleta i neprestanog traženja novih akcija.
Partizanski odred od
50 ljudi, koji je vodio narodni heroj Ivica Lovinčić, već prvih
dana ustanka napada ustaško uporište Žutu Lokvu. Bio je to jedan
od prvih napada i jedna od prvih partizanskih pobjeda u okolini
Brinja.
Za mnoge akcije te čete bila je
zaslužna upravo Ljubica Gerovac, koja je uvijek tražila aktivnu
borbu i u njoj vidjela izlaz.
Na svakom koraku zalagala se za akcije.
Posebnu pažnju pridavala je omladini, koja je bila glavni nosilac
borbenih akcija po Lici.
Na sastancima svakoj novoj akciji, svakom
događaju daje i pravo političko objašnjenje. Narod, posebno
omladina, rado je slušao Ljubicu na zborovima jer je posjedovala
iznenađujući govornički dar.
Puna poleta, vedrine i oduševljenja,
Ljubica je ubrzo postala vrlo popularna i omiljena, posebno među
omladinom i ženama: o njoj su se pjevale pjesme u svim partizanskim
četama Like.
Kao napredna srednjoškolska omladinka,
kao partijski radnik u Zagrebu, kasnije kao politički radnik - Član
Antifašističkog fronta žena, član Kotarskog komiteta Komunističke
partije Hrvatske za Brinje - Ljubica Gerovac je bila primjer hrabre i
neustrašive žene.
Takva je ostala sve do svoje herojske smrti 16. travnja 1942. godine u sukobu s
ustašama kod Jezerana.
"Ne, nikada živu!"
Prethodne je noći, naime, krenuo Milan Žeželj s partizanima prema Jezeranima. Vodila ih je Ljubica
Gerovac. Dobro je poznavala sve puteljke u svom mjestu pa ih je
sigurno dovela do pred crkvu, odnosno do mjesta gdje se nalazilo
ustaško uporište i skladište municije.
Ubrzo je započela borba i
partizani su uspjeli zauzeti to važno ustaško uporište. Ljubica je
sretna, već se raduje skorom oslobođenju Jezerana. Ali,
partizani su se ubrzo ipak morali povući.
Milan Žeželj je, doduše, poslao
kurira po pojačanje, no kurir je putem poginuo. I pojačanje je
stizalo, ali ne partizanima, pa su se pred nadmoćnijim neprijateljem
morali povući.
Ljubica je ostala među posljednjim
borcima na položaju i bila opkoljena. Ustaše su pokušale da je
živu uhvate, no ona se odlučila na borbu. Skočila je kroz prozor
kuće u kojoj je bila opkoljena i potrčala prema polju.
Kad su ustaše vidjeli da je neće
uhvatiti, otvorili su paljbu. Ljubica je pogođena u koljeno,
posrnula je, rana ju je prikovala uz travnjak.
Poput pobješnjelih
pasa ustaše su jurnule na svoj plijen, urlajući: "Živu, živu
je hvataj!"
"Ne, nikada živu", pomislila
je Ljubica i otkočila pištolj. Jednog je ustašu ubila, a drugog
ranila. Posljednji metak ostavila je za sebe. Prislonila je pištolj
na slijepoočnicu i potegnula oroz.
Ustaše su bili iznenađeni. Takvom
kraju se nisu nadali. Htjeli su živu žrtvu jer je za nju bila
raspisana velika nagrada.
Okomili su se na mrtvo tijelo Ljubice
Gerovac, strijeljali je mrtvu, bajunetom joj probili grudi.
Ali ni to
im nije bilo dosta. Svezali su joj noge i vukli je kroz sela prema
Maljenu, a zatim su je položili na ljestve, te dalje nosili kroz
sela i na kraju ostavili u dvorištu njene tetke Marije Nikšić.
Ali kad je bitka završena, ustaše su
Ljubicu bacili u kola i odvezli prema groblju. Tu su se zaustavili i
Ljubicu izbacili u jamu pokraj groblja: izmrcvareno tijelo mrtvog
komunista nije smjelo počivati na groblju zajedno sa vjernicima.
Tako je prije 32 godine u svom rodnom i
toliko voljenom kraju završila svoj revolucionarni život ta
neustrašiva i hrabra žena, narodni heroj Ljubica Gerovac.
Tekst: M. Sentić-Zaknić, obrada: Yugopapir (Fokus, 1974.)
