Split 1987: Nezaustavljiva Tereza, nenagrađeni Runjić i kontroverzno (ne)nastupanje Miroslava Ilića

Srpanj 1987: Za Split je festival zabavne glazbe više od festivala, to je događaj, glavni sadržaj i interes grada u jednom tjednu u godini, po tradiciji početkom srpnja (tada i meteorolozi mogu sa sigurnošću obećati lijepo i vrlo toplo vrijeme, bez oborina, možda s malo grmljavine).

Dogodio se, dakle, još jedan splitski festival, obogaćen diskografskom gala-večerom - 40 godina Jugotona, upotpunjen već tradicionalnim koncertom Ustanak i more (na kojemu je prvu nagradu publike osvojila pjesma More, ljubavi moja Frana Šiška u izvedbi Helene Blagne i prekrasnim mnogobrojnim dječjim zborom Srdelice, a stručnom žiriju najviše se svidjela skladba Bija si čovik Đele Jusića i Roberta Šunjića i izvedba Đuke Čaića).

Po splitskom običaju, prava se fešta očekivala, pa i odigrala, takozvane finalne večeri, duge, maratonske, započete u subotu vrlo kasno, a završene u nedjelju vrlo rano, na kojoj je izvedeno čak 29 skladbi.

Televizijski gledaoci čuli su nekoliko pjesama manje, ali to je dugogodišnji problem odnosa televizije i zabavno-glazbenih festivala, u kojima ne može ostati vuk sit i sve ovce na broju.

Rekosmo, tek se posljednje večeri festival može zvati punim imenom, tada se, uostalom, izglasava pjesma pobjednica ili, što bi Sinjani rekli - slavodobitnica. Pogodi li u sridu, osvoji srca slušalaca, gledalaca, glasača.

Ove je godine u sridu pogodila autorska grupa u kojoj je glazbu za pjesmu Zapjevajmo, prijatelji skladao Đelo Jusić, tekst su zajedno pisali Ivo Fabijan i Margit Antauer, a aranžman je složio Stipica Kalogjera.

Svi oni, ruku na srce, ne bi bili garancija najvećeg uspjeha da im nije bilo Tereze Kesovije, koja je sve češće "gazdarica" splitske festivalske scene. Njezin temperament, glas, a pogotovu scenski nastup, u kojemu, ne štedeći se, izgara, imponira prekrcatom i također temperamentnom splitskom gledalištu. U tom trenutku Terezini rivali nemaju mnogo izgleda.

Prije početka festivala (pjesme su se unaprijed "vrtjele" na radio programima i dosad je već prodana tiraža od 180.000 što ploča, što kaseta) nije bila otvorena kladionica, ali se ipak "tipovalo" na nekoliko imena među kojima treba tražiti kandidate za pobjednika.

U festivalskim krugovima "dobro obaviješteni" spominjali su imena Jasne Zlokić, kojoj je kompozitor Runjić napisao jaku stvar s refrenom Adio, bella, stvorenim za hit.

Spominjali su i drugu Runjićevu "stvar" - Stine, s omiljenim Oliverom Dragojevićem. Ubrajali su, dakako, i Terezu Kesoviju, Đurđicu Barlović, Meri Cetinić pa i Milu Hrnića. Nije zaboravljen u kombinacijama ni Miki Jevremović, koji uz dalmatinsku domaću klapu može također iskoristiti priliku.

Tomislav Ivčić je s pjesmom Dalmacijo, kad te more budi i domaćim ugođajem slovio prije glasanja kao "ime na koje se mora računati".

Ali ne valja nikad reći "hop" prije nego što se skoči. Publika je, uvjereni smo, ipak najbolje mjerilo, ne samo vrijednosti i trenutne popularnosti nego i onoga što se zove "Uložene godine truda, kvalitete koja traje".

Nismo mi bez cilja

Bez sumnje da se i u tome može objasniti Terezina pobjeda i trećeplasirano mjesto primjerice Josipe Lisac sa skladbom Nismo bez cilja Nenada Vilovića i Loredane Beroš. "Lisica" je već dugo prisutna svojom kvalitetom, a presudnu ulogu njezina plasmana odigrali su glasovi sedamnaest jugoslavenskih radio-stanica kojima se pribrajaju glasovi splitskog gledališta.

Drugoosvojeno mjesto melodije Dobra večer, prijatelji mladog splitskog kompozitora Matka Jelavića i stihotvorca Zvonimira Stipičića, s agresivnim i napadački raspoloženim Milom Hrnićem i grupom Libertas, naoko je bilo iznenađenje.

Ali nije, zašto prijatelji u gledalištu ne bi glasali za prijatelje na pozornici? Tko im brani?

Veće je iznenađenje što je istoj pjesmi stručni žiri dao nagradu Đeki Srbljenović.

Iznenađenje to više što je bez nagrade ostao, primjerice, Zdenko Runjić. Ne smatramo, razumije se, da Runjić mora biti obvezatno nagrađen i favoriziran, ali on je ove godine napisao i skladbu Stine, koja s Oliverom Dragojevićem ulazi u onaj krug splitskih zabavnih pjesama koje ostaju.

Možda se žiri uplašio bio, pod dojmom diskusije na konferenciji za štampu održanoj nekoliko sati prije, na kojoj se bacalo "drvlje i kamenje" na Runjića kao skladatelja kojemu svi pružaju ustupke, kojega protežiraju, maze i paze, a da se nitko pri tom nije sjetio da su iza Runjića ostale Galeb, Skalinada, Mižerija, Oprosti mi, pape i mnoge druge skladbe, da je njega zapravo, protežirala dobra pjesma i, dakako, pouzdani i vjerni Oliver Dragojević.

Možda je Runjić koji put i iskoristio "domaći teren", ali ove je godine, čini se, zaista oštećen.

Naš Studio već je godinama pokrovitelj nagrade za tekst Tomislav Zuppa na splitskom festivalu. Studijev je žiri, konstatirajući opći pad kvalitete u domeni pisanja stihova, odlučio da nagradu dodijeli pjesmi Nek još jednom sviraju Drage Britvića, veterana na području stihotvorstva.

Zašto festival nije pismeno obavijestio Ilića da ne pjeva u Splitu?

S tom je pjesmom, inače, debitirao Dalibor Paulik, a Radojka Šverko osvojila je nagradu za najbolju interpretaciju, koju dodjeljuje žiri glazbenih urednika jugoslavenskih radio-stanica.

Kad su sve nagrade podijeljene, vratimo se trenutak jednoj zanimljivoj temi koju smo čuli na već spomenutoj konferenciji za štampu, posjećenijoj nego što je to uobičajeno.

Najviše je vremena na press-konferenciji utrošeno na pitanja i odgovore; najveća je dilema bila trebaju li na festivalu zabavne glazbe u Splitu nastupiti pjevači novokomponiranih pjesama.

Pitanje su postavili "predstavnici" pjevača Miroslava Ilića, koji osobno nije bio prisutan. Nakon što se iskristalizirao odgovor da zasad nema smisla ni potrebe da u Splitu nastupe "narodnjaci" rame uz rame s pjevačima zabavne glazbe i uz dalmatinski melos, zagovornici Miroslava Ilića bili su vrlo nezadovoljni.

Onako uzbuđeni, sami su sebe doveli u komičnu situaciju s nekoliko pitanja od kojih je bilo zapaženo slijedeće: "Zašto festival nije pismeno obavijestio Ilića da ne pjeva u Splitu?"

"Ne, nismo ga obavijestili", rekao je prof. Josip Mirošević, umjetnički direktor Splita, "kao što nismo slali obavijesti ni stotini drugih pjevača u Jugoslaviji koji ne pjevaju na festivalu u Splitu."

Bilo kako bilo, "slučaj Ilić" podsjeća nas da se sporadično, u toku splitskih festivala, posljednjih godina javljaju "proroci" s idejama kao "bilo je dosta tih mandolina, pa i klapa".

Nekima je Dalmacije previše, i tradicije, običaja, domaćih "riči" i tla, dakle svega onoga što inače, jasno i glasno, autorima preporučuju festivalske propozicije pozivajući ih na suradnju sa splitskim festivalom.

I tko da sada bude pametan? I kakav bi to po tim "prorocima" trebao izgledati, zvučati taj splitski festival kojega neki vole "preko mire", drugi nešto manje, treći ga ne vole (ali ga slušaju), ali nitko prema njemu nije ravnodušan.

Napisao: Zvonko Kovačić, obrada: Yugopapir (Studio, 1987.)

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate