Januar 1987: Jedne zagrebačke zime, gomila mladih
rock’ n’ roll fanova ugurala se u Kulušić da bi čula i vidjela
Buldožere.
Usred temperamentne slovenačke zajebancije, isključena
je sviračka oprema i pogašena su svjetla na pozornici.
Zapucketala je struja u Beleovom
mikrofonu, a top-reflektor osvijetlio je njegovo ispijeno lice.
Žamor u publici se ugasio kao svijeća
na vjetru. Frontman Buldožera malo je dramatski disao, pa, potom,
progovorio na mješavini slovenačko-srpskog govora:
- Znate, mi zapravo ne bismo smeli
svirati ovde, večeras... Ah, da, vi verovatno ne znate da se Johnny
zapalio u podne, na Trgu Republike, u znak protesta zbog lošeg
položaja radničke klase.
Publika je počela disati, shvativši o
čemu se radi.
Bele nastavlja:
- Sada ćemo
odsvirati jednu pesmu sa njegovog poslednjeg sedmostrukog albuma, na
koji je utisnuo 373 pesme. Zove se "Pustite radničku klasu da
radi"!
Anticipacija "loših vibracija" u domaćoj kulturnoj sredini
Tako je otprilike glasio Beleov, u
mnogočemu proročanski govor, posvećen Johnnyju B. Štuliću, sinu
Balkana.
Sam Štulić najpopularnija je ličnost,
nakon Grgura Ninskog, u dalmatinskom gradu iz kojeg vuče korijene.
Nekada je svojom popularnošću provocirao sjećanje na tvrdnju
legendarnih Beatlesa kako su popularniji i od samog sina božjeg.
Usporedba je možda nehigijenska, ali
svjedoči o nekadašnjoj velikoj popularnosti Azre i njenog leadera,
nad čijim djelovanjem se množe upitnici (oni stripovski).
Johnny se, doduše, nije zapalio na
Trgu Republike, ali je u orvelovskoj godini zapalio van iz Juge.
Skrasio se u Nizozemskoj, u Amsterdamu - Meki evropskih freakova
hodočasnika.
Tražeći uzroke i povode Johnnyjevog
odlaska na osvajanje Amerike, gdje je Nizozemska samo prva faza,
isplivali su na površinu odjeci njegovog odnosa sa izdavačem ploča
i sa poreznicima.
Tako su i ozvučeni razgovori iz
zagrebačkih kuloara.
Uz njegov odlazak spominju se
neekspeditivnost diskografskih kuća u isplaćivanju honorara.
Naime, odjednom mu je isplaćen honorar
za trogodišnje razdoblje, što je rezultiralo izuzetno visokom
svotom novca na ime poreza. Prema neslužbenim podacima, taj se iznos
kreće negdje oko 5 miliona dinara.
Uz to se spominje i Johnnyjeva
anticipacija "loših vibracija" u domaćoj kulturnoj
sredini, što ne treba posebno objašnjavati. Dovoljno je, smatram,
uočiti kvalitativni pomak na dolje novih albuma, recimo Bajage i
Brege.
Johnnyjevi koraci započinjali su,
prije puno, puno godina na FF-u u Zagrebu, petkom poslijepodne. Tada
je na faxu bilo najviše ljudi - jer su bila obavezna predavanja iz
ONO i DSZ.
Iz ove ilustracije vučem konotaciju da
je on uvijek bio nemirno dijete naše rock-scene.
Rezultat toga su svađe sa Azrinim
jedinim menadžerom - Lucom, zatim validacija broja članova same
Azre.
Na kraju je svoj stvaralački nemir
prenio na Azra music, raskrstivši time jednom zauvijek sa ustanovom
zvanom ZAMP.
Johnny je tako bio jedan od prvih koji
se odrekao "usluga" koje ta ustanova pruža muzičarima u
ostvarivanju njihovih malih prava.
Ustanovio je da su njegova prava, ipak,
veća od honorara kojima ga je darivao ZAMP. To su ustanovili i mnogi
drugi, jer je ZAMP-ovo pružanje usluga ustvari eufemizam za riječ
"krađa".
Sijaj, ludi dijamante
Da se, ipak, vratimo današnjici.
Očito je klima tolerancije, koja je
dominantna u Amsterdamu, pogodovala "ludom dijamantu". Rad
u Nizozemskoj rezultira izdavanjem ploče u "Marginal Face"
produkciji i štampanjem propagandnih materijala.
To nije namijenjeno publici, već
zainteresiranim inozemnim producentima.
Ovaj materijal je u proljeće dospio i
do Juge, pa je TV Zagreb emitirala snimku koncerta iz Ultrechta.
U okviru ljetnjeg "Programa plus",
ista TV kuća prikazala je i spot jedne od Azrinih pjesama,
prepjevane na engleski jezik.
Takođe i radio-stanice u Zagrebu, među
njima je i čuveni "101", emitiraju snimke sa te ploče.
Sve je to povećalo interes domaće
kulturne klime za Azru.
Pamtim Borinu izjavu kako bi rado
svirao na dobrotvornom koncertu u korist Johnnyjevog povratka u Jugu.
U istom razdoblju, dopuštam mogućnost da je posrijedi slučajnost,
ime Johnny pojavljuje se u pjesmama grupa Partibrejkers i Neki to
vole vruće.
Bez komentara.
Komentare je bolje posvjetiti evropskoj
potvrdi Štulićevih riječi (u pjesmi, naravno) "osam šezdeset
vratit će se opet", iako su zbivanja u Evropi previše friška
da bih i ja tu nešto komentirao...
Štulić je vani - i dobro mu je.
Napisao: Duško Vojnović, foto: Discogs/Andrija Zelmanović, obrada: Yugopapir (Glas omladine, 1987.)
