TV kritika o Univerzijadi '87 na malom ekranu: JRT razočarala, najbolje prošli gledaoci TV Novi Sad?

Prvi TV barometar o Univerzijadi, 17. jul 1987: Prvi utisci o ujedinjenom radu svih naših TV centara na najvećoj sportskoj priredbi ove godine u svetu "Univerzijadi 87", kreću se na nivou igre i rezultata naših studentskih fudbalskih profesionalaca.

Znači, slabo, razočaravajuće.

Prevelik broj sportova koji teku u isto vreme, tehničke komplikacije na koje nismo baš navikli i izgleda kadrovska nespremnost kvare sliku velikog sportskog događaja na malom ekranu.

Bar se takav utisak nameće posle prvih takmičenja.


Jer sve to liči na zbrku, neusaglašenost, loš dogovor i nepostojanje prave zamisli o tome kako, gde, kada se uključiti, šta snimati, sa kim razgovarati...

Komandni pult u TV Zagreb i njegovi urednici Slavko Cvitković, Mladen Stubljar i Mićo Dušanović oslanjaju se na improvizaciju u prenošenju na ekran jednog događaja čija je satnica, u minut, više meseci ranije strogo utvrđena.

Za početak, u komandnom centru pre početka Univerzijade, izgleda nisu raščistili o redosledu sportova po važnosti i interesovanju već su dopustili sebi luksuz da o tome odlučuju na licu mesta, što je, normalno, stvorilo zbrku i povremeno - haos.

Prava slika slabe usaglašenosti i nedostatka koncepcije u prenosu Univerzijade, demonstrirana je već prvog zvaničnog takmičarskog dana. I odmah se nekima učinilo da je, za jedan tako obiman sportski događaj, možda i nedovoljan jedan kanal.

Jer već tokom popodneva došlo je do "konkurencije", do nelojalnog otimanja mikrofona i slike, do prekidanja komentatora usred reči u korist nekog drugog, do neshvatanja šta vredi da ide direktno a šta neće da se "ukvari" ako se snima.

Tako se događalo da se umesto finalnih plivačkih trka za medalje, na ekranu prikazuju kvalifikacije iz mačevanja uz obavezan kurs gledaocima šta je to i kakve su propozicije tog "masovnog" sporta, a plivanje se snimalo i kasnije prikazivalo.

Cvitković oduzima reč Nikitoviću

Ipak najdrastičniji primer rđavo koncipiranog globalnog tv programa Univerzijade, pokazala je najavljena vaterpolo utakmica između Jugoslavije i Kanade. Umesto da se kamere direktno uključe u taj događaj i zabeleže pomalo senzacionalno vođstvo Kanade protiv prvaka sveta sa 2:0, iz studija u Zagrebu išli su snimci popodnevnih događaja, gimnastika, floret, razgovori u studiju, vesti...

Takozvani Dnevnik Univerzijade čak dobar deo svoje minutaže posvećuje aktuelnosti domaće i spoljne politike i meteorološkom izveštaju, iako se samo pola sata ranije završio udarni Dnevnik na I kanalu - i sve to dok traje utakmica na bazenu u Zagrebu. Posle toga, a usred sportskih događaja, idu i obavezne reklame!

Urednici programa JRT su u takvim situacijama pokušavali da podvaljuju gledaocima. Kada je, recimo Slavko Cvitković pokušao da oduzme reč Draganu Nikitoviću u studiju, zbog uključenja u vaterpolo, ovaj mu je uzvratio da je utakmica počela upravo "tog trenutka" i da ne treba žuriti.

Ali uključenje je otkrilo podvalu - pošto je rezultat tog trenutka bio 2:2!

Dan kasnije kod dela gledališta je uspela podvala o direktnom uključenju u poslednje minute vaterpolo utakmice naše reprezentacije iako je u bazenu sve već bilo davno završeno.

Zašto dela gledališta? Zato što neki tv centri poput Novog Sada, ne preuzimaju "frizirani" program iz komandnog centra TV Zagreb već na svoju ruku biraju šta će i kada direktno prenositi.

I tako se događa da, dok se u Zagrebu komentatori otimaju oko mikrofona i prostora za "svoj" sport, dok se utrkuju u isticanju i ličnom slikanju sa gostom ili bez njega, gledaoci sa područja Novog Sada, doduše na mađarskom jeziku, gledaju sportske događaje onako kako je to uobičajeno na svim sportskim priredbama: direktno!

Tako je i autor ovih redova, paralelnim gledanjem, provalio neke od podvala iz komandnog centra.

Prvi dani Univerzijade na malom ekranu imali su jedno tužno obeležje i karakteristiku, verovatno jedinstvenu u svetu sporta. Od trenutka otvaranja velikog sportskog događaja pa do nedelje, kada se zaključuje ova rubrika, nijedan sportski događaj nije prenošen bez prekida i u celini.

Sve je bilo udrobljeno, isprekidano, komercijalizovano, sve je manje ličilo na sport a više na neki vašar, hepening u kome se prate razna zbivanja i događaji - od kulturnih do turističkih, od zagrebačke panorame pa do cenkanja na pijaci Dolac i praćenja kretanja generalnog sekretara Ujedinjenih nacija.

I umesto da II kanal bude samo sportski i da vansportske detalje i priloge prepusti I kanalu koji ih već ima u normalnim količinama, događalo se obrnuto. Sport je prvih dana Univerzijade na malom ekranu doživeo poraz.

O TV prenosu svečanog otvaranja Univerzijade: Slet nad sletovima

Reditelj svečanog otvaranja Univerzijade Paolo Mađeli obećao je da to što on radi neće biti slet ali, na kraju, može se zaključiti da je taj spektakl ipak bio jedan pravi slet nad sletovima. I po šarolikosti i po dužini, uloženim sredstvima, raskoši, spektakularnosti, slikovitosti.

Tom utisku doprinela je i TV Zagreb koja je mamutsku tročasovnu priredbu prenosila sa puno angažovanja i profesionalnosti.

Televizija je, dakle, uspešno zamenila odsustvo "žive" prisutnosti miliona Jugoslovena koji se nisu našli na Dinamovom stadionu. Zahvaljujući njoj svi smo saznali da je to svečano otvaranje sa uvaženim gostima bilo u mnogo čemu "naj", počev od dužine pa do veličine plamena Univerzijade. A to je bio cilj i Mađelija i organizatora.

Napisao: Zoran Predić (RTV revija, 1987.)

Drugi TV barometar o Univerzijadi, 24. jul 1987:

Univerzijada je na malom ekranu do kraja zadržala tretman koji ne ide naruku popularizaciji sporta. Kako je počelo, tako se i završilo. Dogodilo se ono što niko ne bi poverovao da je moguće pre početka studentskih igara: glelaoci televizije nisu videli u celosti i direktno, nijedan sportski događaj od trenutka otvaranja?

Da li je to podatak za Riplija ili za Ginisa?

Naravno to sada i nije važno, ali je Jugoslovenska televizija sigurno "uspela" u nečemu što je jedinstveno u svetu; sa svog najznačajnijeg sportskog događaja ove godine izbegla je direktne prenose. 

I ne samo to. Takozvani ujedinjeni centar za srpskohrvatsko jezičko područje, u doslednoj borbi protiv sporta, uspeo je da u II kanal, ranije obezbeđen za Univerzijadu, ubaci toliko drugačijih emisija, dokumentarnih priloga, razgovaranja, komentara i događaja koji nemaju nikakve veze sa sportom, da je, sudeći po malom ekranu Univerzijada 87 delovala promašeno i besmisleno. 

Ako su tako nešto spremali i za izvoz onda i ne čudi što su najveći kupci sportskih emisija, SAD i druge zapadne zemlje, na vreme odbili preuzimanje Univerzijade.

Ipak, takvu nervoznu, histeričnu, haotičnu mešavinu svega i svačega, to saplitanje pred kamerama, te kanonade lapsusa i nesnalaženja svih jugoslovenskih tv-poslenika, i onih na sportskim borilištima i onih u studiju, ispred šest ekrana, Evropa i svet verovatno ne bi ni videli, jer tako nešto ne bi ni prihvatili. 

Tako nešto, kako je već rečeno na ovim stranicama, nisu prihvatili ni svi jugoslovenski centri. Glavni stradalnici su ljubitelji sporta koji govore srpskohrvatski. Za njih je Univerzijada bila višednevno nerviranje a nikako uživanje.

Sportomrzac na čelu sportske redakcije?

Kao da je za komandnim pultom praćenja Univerzijade na malom ekranu, sedeo čovek koji mrzi sport. Ličnost koja nema strpljenja da odgleda u celosti neki događaj i koja jedva čeka da taj drugi, dosadni, monotoni i besmisleni sport zameni nečim drugim, interesantnijim. 

Kao da je "komandant parade" bila neka pripadnica nežnijeg pola, izraziti sportomrzac.

Proterivanje sporta sa malog ekrana povremeno je ličilo na neku televizijsku Bartolomejsku noć. Bio je to pravi masakr u kome niko nije bio pošteđen. Bez pardona se obračunavalo sa nosiocima medalja, sa stranim anonimnim i našim poznatim sportistima. Čistka je bila neviđena. 

Taman bi neko uleteo u mali ekran a već je smišljen način kako ga najuriti, izbaciti, skratiti, obezvrediti ... Taman je neki sportski događaj uzimao maha, brže-bolje bi bio surovo prekidan u korist "sponzora", "panorame Zagreba", raznih skraćenja i "sažetaka", vesti, informacija... Kao da je sve ono pobočno u Zagrebu povodom Univerzijade nilo važnije od nje same.

Najslikovitiji primer je otvaranje muzeja Anta Topića Mimare. JRT je tom događaju, što je i prirodno, ustupio prvi kanal da ne bi smetao sportu na programu. Ali, avaj!

Kreatori drugog programa smatrali su da i oni imaju pravo na Mimaru ili su tražili neku slamku za koju bi se uhvatili da bi izbegli prenošenje sportskih događaja. I šta su uradili? Usred Univerzijade pustili su na drugi program emisiju "Pred otvaranje muzeja Mimare"!

I u njoj su preduhitrili veći deo onoga što se, samo nekoliko desetina minuta kasnije, odigravalo na I programu. Postigli su "pobedu". Ali samo dan kasnije, dakle u subotu, prvi kanal je imao priliku za revanš, i iskoristio je.

Sve se, naime, zbivalo tokom emitovanja zabavne emisije "Šišmiš" koja je, zbog aktuelnosti zagrebačkih događaja, svoj završni deo ustupila Univerzijadi. Neko je, međutim, slučajno ili namerno, zamislio da se u tom trenutku, negde posle ponoći, "bratski" spoje I i II kanal i da teku istovremeno na principu "malo ja, malo ti". 

I onda se dogodio gore navedeni revanš. Božo Sušec, urednik i Vojo Šiljak, voditelj, jednostavno su ignorisali dogovor i reportera Miću Dušanovića i svu pažnju posvetili svojim gostima sa sportskom i televizijskom veterankom Milkom Babović na čelu.

Kada je shvatio da je žrtva "bezočnosti" uređivača prvog programa, nesrećni Dušanović je bezdušno osuo paljbu na njih. I počeo je svojevrsni posleponoćni "Dušanović šou".

Prvo je Mićo, posle nekoliko uzaludnih pokušaja da se uključi u "zajednički" program, javno krenuo u obračunavanje izjavom kako je očigledno da su on i njegovi gosti zaboravljeni, da se "oni tamo" divno zabavljaju, ali da ipak imaju lošije fotelje od njega i njegovog studija!

I kada je režija konačno razdvojila neuspešno spojene programe i kada je ponovo dobio svoj II kanal, Dušanović je počeo razgovor u studiju koji je bio mešavina skandala i lakrdije. Prvo je prebrinuo goste iz Zelenortskih ostrva pomoću studenta koji je iz te zemlje i koji je umeo da prevodi na portugalski. 

Ali problemi su nastali kada je prešao na druge goste, tenisera iz Šri Lanke i košarkašicu iz Japana. Dušanović je ljubazno zamolio zagrebačkog studenta da mu prevodi sa engleskog ali je ovaj, na njegov užas, izjavio da zna samo francuski.

Mićo se tada uhvatio za glavu i iskreno procvileo pretplatnicima da će sada nastati veliki problemi. Unezvereno je tražio pomoć po studiju ali pomoći niotkuda.

Šta je drugo mogao nego da počne "snalaženje" na rđavom engleskom u kome je klasično pitanje za Japanku bilo koliko stanovnika ima Tokio? 

Ali ubrzo je Mićo našao rešenje. Spasonosno. Predložio je svojim gostima da jedni drugima uzajamno postavljaju pitanja. Srećan što se rešio bede, gledaocima je veselo dobacio: 

"Neka vide kako je teško voditi razgovore u pola jedan noću.''

Ipak, u neko doba uočio je Dušanović nekog, kako on reče "atašea", i pozvao ga da mu pomogne oko prevođenja!

Fish soup a la Čorba

Srećom, za deljenje poklona, torte i pušleca, nije mu bio potreban prevodilac. Možda bi mu bio korisniji savetnik da mu objasni da onaj papir, što je nekima delio, nisu umetničke slike, kako je govorio, nego grafike.

Za to vreme su se Sušec, Šiljak i Milka Babović sa stranim gostima znatno bolje snalazili i, zaista zabavljali. Za početak na vreme su obezbedili prevodioca koji se nije dao iznenaditi ni kada je Vojo Šiljak najavio numeru "Riblje čorbe" sa dilemom kako će se taj "specijalitet", tako "naš", osoben i neobičan, prevesti na engleski. 

Enigmu je odmah razrešio prevodilac izgovorivši kao iz topa "fish soup"!

Taj "fiš sup" je na neki način za Boru i njegove "čorbare" bio i uteha jer je televizija njih i Đorđa Balaševića, bez objašnjenja, jednostavno isključila iz direktnog prenosa zatvaranja Univerzijade, iako je, pre toga, integralno posvećena pažnja zagrebačkom "Parnom valjku", Josipi Lisac i delimično, u "sažetku", skopskom sastavu "Leb i sol". 

Ali i taj gest se uklopio u trend tv-univerzijade u kome se niko i ništa nije poštovalo. Od sportova do voditelja iz Jugoslavije, uzajamno.

Najduhovitiji primer takvog nepoštovanja je trenutak kada je jedan, do sada anonimni, sportski novinar TV Zagreb pobrkao ime svog anonimnog kolege iz TV Beograd sa jednim drugim anonimkom iz TV Sarajevo. 

To, međutim, nije bio i jedini primer kada je ujedinjena "moć" JRT na Univerzijadi, jednim udarcem ubijala po tri muve.

Kao uteha za sve neprijatnosti koje su ljubitelji sporta doživljavali na malom ekranu tokom Univerzijade 87, jeste činjenica da su svi naši tv-centri i njihove kadrovske snage bili složni i ujedinjeni u promašaju.

Napisao: Zoran Predić (RTV revija, 1987.)

Bonus / Na Univerzijadu '87 osvrće se i Studijev TV kritičar Dražen Matošec...

Da vidimo: Cvitković je tu, Dušanović je tu, Mutić je tu, Ćosić je tu, Sušec je šef pa i ne mora... A nekoga nema! Netom završena Univerzijada na televiziji, dragi čitaoci, za mene ima aromu neuspjele inventure, jer mi zagrebačka sportska redakcija jednostavno nije bila na broju.

Svjestan da u tom uzornom radnom kolektivu zjapi praznina pozamašnih razmjera, čudim se što gotovo nitko osim mene nije opazio kako se ondje rasplinula oveća količina materije, vjerojatno prošla kroza zid u maniri kolege Automana i potom netragom nestala.

I dok ste se vi, ne primijetivši gubitak, zabavljali gledanjem sportskih prijenosa, ja sam razbijao glavu pogađajući gdje će se opet materijalizirati ta utvara teške kategorije i kojoj će se publici obratiti, onako u svom stilu, ne gubeći glavu, riječ do riječi rečenica, moderato cantabile: "Donbra... venčer... drangi..." I tako dalje.

Sportaše treba voljeti, rekli bi vjerojatno Iljf i Petrov da su ovih dana bili u Zagrebu. Sportaši su ovdje veći dio čovječanstva, imaju svoj televizijski program i uživaju sveopću pažnju, a zbog njih su Slavko Cvitković i Mićo Dušanović dobili podočnjake kao uspomenu na najubitačnije radno vrijeme što sam ga vidio otkad gledam program TV Zagreb.

Sportaše je trebalo voljeti jer je i Univerzijada bila neizbježna, pa je ljubav prema atletičarima, gimnastičarima, veslačima, plivačima, odbojkašima, košarkašima, vaterpolistima, mačevaocima, tenisačima, te nogometašima sitnog i krupnog zuba bila za najmanje stotinu i kusur posto veća nego u istom razdoblju prošle godine.

Dobrim dijelom to valja zahvaliti sve učestalijim pojavama Milke Babović na malom ekranu. Milka Babović je, kao što znate među posljednjim pripadnicima one generacije komentatora koja je bila u naponu profesionalnih snaga dok su Pantić i Popovski još učili m-mm-mmmu-mmuca-mmmucaaa... govoriti.

Rječitost te žene blage je i odmjerene vrste, upravo na priliku njenom majčinskom autoritetu; nisam jednom vidio kako se zagrebački sportsko-novinarski vukovi, s pravim sjedinama u kosi, pred Milkinim prijekornim glasom naočigled smanjuju i pretvaraju u mladunce koji znaju da se u TV studiju smiju igrati samo gdje ih ona vidi, inače će poslije biti po turu. Fakini mali!

No najljepše osobine Milke Babović ipak su njena osjećajnost i nesebična ljubav prema sportašima, a o tome smo, ako se sjećate, i počeli govoriti.

Oduvijek sam se divio darežljivosti kojom doajeni Milkina kova poklanjaju objektu svoga komentara onaj dragocjeni organ gdje se vene i arterije stapaju u pravoj emocionalnoj delti.

Dok prenosi utrke, imate dojam da joj srce neprekidno obigrava oko natjecatelja na atletskoj stazi, nalik na šarplaninca koji budno pazi da se neko janje ne odvoji od stada i negdje ne izgubi.

Ima nešto duboko dirljivo u svemu tome i ako zbog nečega treba žaliti, to je samo zato što na ljubav takve siline nije lako uzvratiti istom mjerom. Kamo sreće ako se varam!

Napisao: Dražen Matošec (Studio, 1987.)

Podržite Yugopapir: FB TW Donate