Završio se veliki događaj. Događaj
jedinstven u povijesti naše zemlje. Specifičan događaj u velikoj
grupi. I što nam je donio taj grupni događaj? Kakav doživljaj?
Promjenu! Dogodila se promjena. Dogodilo se čudo. Jer promjena je
veoma značajna pojava u svakoj grupi.
Promjene nisu česte. Niti su lake. Pogotovo promjene u sadržaju, u strukturi. I upravo dogodila se baš ta, strukturna promjena.
Promjene nisu česte. Niti su lake. Pogotovo promjene u sadržaju, u strukturi. I upravo dogodila se baš ta, strukturna promjena.
Promjenu očekuje svaki terapeut u
individualnom ili grupnom liječenju. Promjenu očekuje svaki
odgajatelj, svaki učitelj ili profesor u radu sa svojim učenicima.
Promjenu, naposljetku, očekujemo svi u ovom našem suvremenom
društvu, društvu koje ima budućnost (više budućnost nego
sadašnjost).
Ne možemo reći da promjena nije bilo.
I stalno ih ima. Ali naviknuli smo da je riječ samo o vanjskim
formalnim promjenama. I malo vjerujemo tim promjenama. Jer promjena
odijela malo utječe na promjenu ličnosti.
Ali sada, za vrijeme i nakon Univerzijade, vidimo i osjećamo, znamo da se dogodila prava promjena, i to negdje u dubini, u nesvjesnim predjelima ne samo pojedinca nego i društva.
Koliko će dugo ta promjena trajati ovisi o mnogo činilaca. Najviše o strahu od promjene. A promjene se bojimo svi: i pojedinac i grupa. Bojimo se jer je naporna. Jedna mala promjena u strukturi povlači za sobom mnogo drugih promjena, i tako dalje, sve dok se ne uspostavi nova ravnoteža.
No, bez obzira na trajanje promjene, od tog velikog događaja, Univerzijade, mnogo se može naučiti. Prije svega, vidjeli smo da MOŽEMO.
Potrebno je još samo sagledati KAKO TO MOŽEMO.
Potrebno je i vidjeti a ne samo gledati.
Svi smo kroz Univerzijadu bili sretni i zadovoljni. To je opće uvjerenje i opća ocjena. Ne ulazimo u analizu materijalnih dobitaka, a nije nam važan ni broj osvojenih medalja.
Dobili smo mnogo, mnogo više od onoga što će statistički pokazatelji iskazati. Dobili smo pomak u vlastitoj ličnosti - promjenu u grupi.
Ali sada, za vrijeme i nakon Univerzijade, vidimo i osjećamo, znamo da se dogodila prava promjena, i to negdje u dubini, u nesvjesnim predjelima ne samo pojedinca nego i društva.
Koliko će dugo ta promjena trajati ovisi o mnogo činilaca. Najviše o strahu od promjene. A promjene se bojimo svi: i pojedinac i grupa. Bojimo se jer je naporna. Jedna mala promjena u strukturi povlači za sobom mnogo drugih promjena, i tako dalje, sve dok se ne uspostavi nova ravnoteža.
No, bez obzira na trajanje promjene, od tog velikog događaja, Univerzijade, mnogo se može naučiti. Prije svega, vidjeli smo da MOŽEMO.
Potrebno je još samo sagledati KAKO TO MOŽEMO.
Potrebno je i vidjeti a ne samo gledati.
Svi smo kroz Univerzijadu bili sretni i zadovoljni. To je opće uvjerenje i opća ocjena. Ne ulazimo u analizu materijalnih dobitaka, a nije nam važan ni broj osvojenih medalja.
Dobili smo mnogo, mnogo više od onoga što će statistički pokazatelji iskazati. Dobili smo pomak u vlastitoj ličnosti - promjenu u grupi.
No počnimo od početka. Naš grad,
naša Republika, cijela naša zemlja pripremila se za Univerzijadu.
Zagreb se pripremao posebno brižno i dugo. Građani Zagreba, a i
ostalih mjesta naše zemlje, s osobitom su pozornošću pratili tu
pripremu grada Univerzijade.
I grupni proces je počeo. Proces velike grupe. Što je najznačajnije u dinamici velike grupe?
Regresija, povratak u djetinjstvo, i to u rano djetnjstvo. I što su djeca vidjela? Njihova se simbolična majka počela uređivati. Našminkala je svoje fasade. Popravila proteze. Dobila nov nakit: niknule su nove zgrade. Postala je ljepša i vrednija.
Napetost djece rasla je približavanjem velikog dana kad će oni, zajedno sa svojom majkom, dočekati goste. Ali velika grupa ima i druge dinamizme. Zajedno s regresijom u njoj raste agresivnost. Članovi grupe (u regresiji: djeca) postaju nezadovoljni. Mnogi se ljute na izvođače radova.
Svi kasne, prerovan je glavni trg, "uništen je". Nezadovoljstvo raste. Otvorena agresija buknula je nekoliko dana prije otvaranja i našla izlaz u destruktivnim akcijama pojedinaca na Jarunu...
I grupni proces je počeo. Proces velike grupe. Što je najznačajnije u dinamici velike grupe?
Regresija, povratak u djetinjstvo, i to u rano djetnjstvo. I što su djeca vidjela? Njihova se simbolična majka počela uređivati. Našminkala je svoje fasade. Popravila proteze. Dobila nov nakit: niknule su nove zgrade. Postala je ljepša i vrednija.
Napetost djece rasla je približavanjem velikog dana kad će oni, zajedno sa svojom majkom, dočekati goste. Ali velika grupa ima i druge dinamizme. Zajedno s regresijom u njoj raste agresivnost. Članovi grupe (u regresiji: djeca) postaju nezadovoljni. Mnogi se ljute na izvođače radova.
Svi kasne, prerovan je glavni trg, "uništen je". Nezadovoljstvo raste. Otvorena agresija buknula je nekoliko dana prije otvaranja i našla izlaz u destruktivnim akcijama pojedinaca na Jarunu...
Svjetlo je upaljeno i možemo se igrati
Ali umiješao se otac. Otac, kao simbol
autoriteta, ne dopušta destruktivnim impulsima velike grupe da
postanu dominantna aktivnost. Svuda u gradu osjeća se prisutnost
"božjeg oka" kojem se "sakrit ništa ne može".
Svakih nekoliko koraka i... susret sa simbolom oca, koji budno prati. On i zabranjuje. Ne može se tako lako svagdje doći, a pogotovo se ne može raditi ono što je koga volja. Članovi grupe se ne bune. Automobili voze opreznije, vozači užurbano vežu pojaseve, pješaci s više poštovanja prema prometnim znakovima, opreznije prolaze ulicama. Svi su mirni, ozbiljni, napeti...
Svakih nekoliko koraka i... susret sa simbolom oca, koji budno prati. On i zabranjuje. Ne može se tako lako svagdje doći, a pogotovo se ne može raditi ono što je koga volja. Članovi grupe se ne bune. Automobili voze opreznije, vozači užurbano vežu pojaseve, pješaci s više poštovanja prema prometnim znakovima, opreznije prolaze ulicama. Svi su mirni, ozbiljni, napeti...
I počinju dolaziti prvi gosti. Otac je
pojačao kontrolu nad svojom djecom. A "djeca" su malo
zbunjena. Svi rade, svi sudjeluju u pripremi za veliki događaj.
Novac se daje bez diskusije, ili samo s ponekom tihom primjedbom.
I, naposljetku, veliki je dan došao.
Ovo je najljepša, najveća Univerzijada, s najviše zemalja sudionica. Svi su zadovoljni, svi hvale Zagreb, svi hvale našu zemlju.
Naša majka je lijepa, naša majka je najljepša. Djeca se ponose svojom majkom. Ne smeta ih neprekidna pažnja oca. Cijeli Zagreb je ponosan.
Oduševljenje postiže vrhunac priredbom u Maksimiru. Svi pokazujemo što znamo i što imamo. Svjetlo je upaljeno i možemo se igrati. To su najbolji roditelji koji svojoj djeci dopuštaju igre. I svi se igramo, kao natjecatelji na terenu ili kao gledaoci na tribinama, odnosno češće pred malim ekranima.
Došla su i djeca iz susjedstva, i sada smo proširena grupa. Igramo se i veselimo se igri. Pomalo se i ljutimo kad ispadnemo iz igre (kao nogometaši), ali bitno je - igrati se. Nadamo se da ćemo i mi dobiti koju igru.
I zbilja, nade se ostvaruju. Dobivamo najljepše nagrade: medalje, među njima i zlatne. I, što je najvažnije, igra se pošteno. Nagrade se ne dobivaju ni po kojem drugom ključu nego isključivo zaslugom.
Dobra mama, naša dobra mama je pravedna. Ne daje nam nagradu samo zato što smo njena dječica. Podjednako je pravedna prema svima. Možda nam je malo krivo, ali sretni smo jer znamo da je ta medalja dokaz prave vrijednosti, a ne rezultat poznanstva ili nečega drugog.
I to je najljepša promjena u toj velikoj grupi. Cijenimo istinske zasluge i sretni smo što smo nagradu zaradili, pa ma kako bilo teško. Osjećamo se ne samo sretniji nego i zdraviji. I sad se razvijaju progresivni impulsi velike grupe i prihvaćanje nagrade kroz rad i osjećaj sreće i ponosa, jer postignuta je dimenzija objektivnosti.
Ovo je najljepša, najveća Univerzijada, s najviše zemalja sudionica. Svi su zadovoljni, svi hvale Zagreb, svi hvale našu zemlju.
Naša majka je lijepa, naša majka je najljepša. Djeca se ponose svojom majkom. Ne smeta ih neprekidna pažnja oca. Cijeli Zagreb je ponosan.
Oduševljenje postiže vrhunac priredbom u Maksimiru. Svi pokazujemo što znamo i što imamo. Svjetlo je upaljeno i možemo se igrati. To su najbolji roditelji koji svojoj djeci dopuštaju igre. I svi se igramo, kao natjecatelji na terenu ili kao gledaoci na tribinama, odnosno češće pred malim ekranima.
Došla su i djeca iz susjedstva, i sada smo proširena grupa. Igramo se i veselimo se igri. Pomalo se i ljutimo kad ispadnemo iz igre (kao nogometaši), ali bitno je - igrati se. Nadamo se da ćemo i mi dobiti koju igru.
I zbilja, nade se ostvaruju. Dobivamo najljepše nagrade: medalje, među njima i zlatne. I, što je najvažnije, igra se pošteno. Nagrade se ne dobivaju ni po kojem drugom ključu nego isključivo zaslugom.
Dobra mama, naša dobra mama je pravedna. Ne daje nam nagradu samo zato što smo njena dječica. Podjednako je pravedna prema svima. Možda nam je malo krivo, ali sretni smo jer znamo da je ta medalja dokaz prave vrijednosti, a ne rezultat poznanstva ili nečega drugog.
I to je najljepša promjena u toj velikoj grupi. Cijenimo istinske zasluge i sretni smo što smo nagradu zaradili, pa ma kako bilo teško. Osjećamo se ne samo sretniji nego i zdraviji. I sad se razvijaju progresivni impulsi velike grupe i prihvaćanje nagrade kroz rad i osjećaj sreće i ponosa, jer postignuta je dimenzija objektivnosti.
Velika grupa ima još jednu dimenziju: gubitak identiteta. Pojedinac se "istopi" u masi, u grupi.
Individualnost je zamijenjena zajedništvom. Takva anonimnost u
početku plaši. Strah se uvijek budi kad je u opasnosti integritet
ličnosti. Ali regresija na djetinjstvo i očekivanje infantilne
gratifikacije umanjuje taj strah.
Ali agresivni impulsi ponovo pojačavaju strah. I tek kad su ti agresivni impulsi kontrolirani (od strogog oca), strah se smanjuje. A kad grupa postane progresivna i konstruktivna, gubitak identiteta ne smeta nikome.
Rado upotrebljavamo zamjenicu. MI. To je NAŠ grad, to je NAŠA Univerzijada, to je NAŠA zemlja. To i jest osnovni smisao egzistencije; ujediniti se u velikoj grupi na konstruktivnom, progresivnom nivou.
Ne zaboravimo da je ujedinjenje definicija ljubavi. Ljubav je opća fuzija. Radost zbog te fuzije uveliko se uzdiže nad strahom od gubitka individualiteta. Svi teže da što više budu zajedno.
Zagreb je za vrijeme Univerzijade živio 24 sata. U kasne (ili rane) noćne sate živio je kao danju. Svi se vesele kavanama na trgu. Svi su zadovoljni priredbama koje mogu posjećivati noću. Trgovine su otvorene dugo u noć: dobra majka daje mnogo i često.
Ali agresivni impulsi ponovo pojačavaju strah. I tek kad su ti agresivni impulsi kontrolirani (od strogog oca), strah se smanjuje. A kad grupa postane progresivna i konstruktivna, gubitak identiteta ne smeta nikome.
Manduševac - naš izvor želja
Rado upotrebljavamo zamjenicu. MI. To je NAŠ grad, to je NAŠA Univerzijada, to je NAŠA zemlja. To i jest osnovni smisao egzistencije; ujediniti se u velikoj grupi na konstruktivnom, progresivnom nivou.
Ne zaboravimo da je ujedinjenje definicija ljubavi. Ljubav je opća fuzija. Radost zbog te fuzije uveliko se uzdiže nad strahom od gubitka individualiteta. Svi teže da što više budu zajedno.
Zagreb je za vrijeme Univerzijade živio 24 sata. U kasne (ili rane) noćne sate živio je kao danju. Svi se vesele kavanama na trgu. Svi su zadovoljni priredbama koje mogu posjećivati noću. Trgovine su otvorene dugo u noć: dobra majka daje mnogo i često.
Noć ima, osim toga, "i svoju
moć". Noć je doba kad je nesvjesno jače u našem životu. I u
situacijama takve grupne dinamike rado prihvaćamo to približavanje
nesvjesnom. Ujedinjenje, uz gubitak identiteta na konstruktivnom
nivou, ipak je najsnažniji zakon egzistencije, a jedino treba
stvoriti uvjete za njegovu realizaciju.
Zagreb je dobio još jedan dar iz
Nesvjesnoga. To je Manduševac. To je naš izvor želja. To je naše
proročište. To su naši Delfi. Pitije nema. Svatko je i posjetilac i prorok. Treba samo baciti
novčić i želja će se ostvariti.
Svi znaju da je to simbol, da je to fantazija, ali svi su realno sretni kad se mogu poigrati na zdencu.
"Treba iskorijeniti praznovjerje, praznoverje je štetno, ali je veća šteta uništimo li čovjeku njegove arhaičke simbole", rekao je veliki psihoanalitičar Jung.
Imamo, dakle, još jedan razlog da budemo sretni. Osim toga, na Manduševcu je i rođen Zagreb. Djevojka je zagrabila vodu s izvora i tako je nastalo ime Zagreb. I evo mjesta koje nam pomaže u našoj regresiji. Takva mjesta treba njegovati jer olakšavaju dinamiku velike grupe.
Svi znaju da je to simbol, da je to fantazija, ali svi su realno sretni kad se mogu poigrati na zdencu.
"Treba iskorijeniti praznovjerje, praznoverje je štetno, ali je veća šteta uništimo li čovjeku njegove arhaičke simbole", rekao je veliki psihoanalitičar Jung.
Imamo, dakle, još jedan razlog da budemo sretni. Osim toga, na Manduševcu je i rođen Zagreb. Djevojka je zagrabila vodu s izvora i tako je nastalo ime Zagreb. I evo mjesta koje nam pomaže u našoj regresiji. Takva mjesta treba njegovati jer olakšavaju dinamiku velike grupe.
Univerzijada '87 je završena. Veliki
događaj je prestao. Igre su prestale. Ostale su nam medalje. Lijepe
medalje. I što nam one znače? Samo dokaz naše uspješnosti, našega znanja da se znamo igrati? Da,
i to! Ali postoji nešto mnogo značajnije...
Igre su prestale, ali nešto je ostalo,
nešto na što nas uvijek mogu i moraju podsjetiti naše medalje i
lijepo lice našega grada. To je spoznaja da možemo.
A što mi to možemo i kako to možemo?
Možemo biti veoma konstruktivni, možemo za kratko vrijeme izgraditi mnogo, napraviti mnogo. Treba nas samo nešto ujediniti. Nešto snažno kao Univerzijada.
Pa imamo mi još snažniji motiv. To je doživljaj sreće koji smo imali u ovom razdoblju Univerzijade. To je osjećaj koji smo dobili kroz pripadnost jedni drugima. Dopustili smo sebi regresiju, dopustili smo sebi i anonimnost, ali dobili smo osjećaj jedinstvenosti, opće pripadnosti, doživljeli smo ljubav u njenoj pravoj definiciji - ljubav kao težnju uniji.
A što mi to možemo i kako to možemo?
Možemo biti veoma konstruktivni, možemo za kratko vrijeme izgraditi mnogo, napraviti mnogo. Treba nas samo nešto ujediniti. Nešto snažno kao Univerzijada.
Pa imamo mi još snažniji motiv. To je doživljaj sreće koji smo imali u ovom razdoblju Univerzijade. To je osjećaj koji smo dobili kroz pripadnost jedni drugima. Dopustili smo sebi regresiju, dopustili smo sebi i anonimnost, ali dobili smo osjećaj jedinstvenosti, opće pripadnosti, doživljeli smo ljubav u njenoj pravoj definiciji - ljubav kao težnju uniji.
Što još možemo? Onemogućiti
agresivnost. Ne treba slijediti neku bolećivu "mudrost" i dopustiti regresivnim snagama da se ujedine u destrukciji. Jer i
destrukcija privlači. I to je ujedinjenje. Kad se, naime, sve
uništi, kad se međusobno uništimo, tada smo jedinstveni u razorenom anorganitetu.
Vidjeli smo da kontrola agresije nikome nije smetala. Štoviše, nakon kraće zbunjenosti i ponekog nezadovoljstva, svi su sretni pjevali himne Zagrebu i Univerzijadi.
Svi su bili sretni s velikim simbolom majke, ali uz pomoć jakog oca koji čuva tu lijepu i dobru majku, a time čuva i nas, našu sreću i naše zadovoljstvo. Stvorimo sebi, svatko u sebi, takvoga oca.
Znamo se pošteno igrati
Vidjeli smo da kontrola agresije nikome nije smetala. Štoviše, nakon kraće zbunjenosti i ponekog nezadovoljstva, svi su sretni pjevali himne Zagrebu i Univerzijadi.
Svi su bili sretni s velikim simbolom majke, ali uz pomoć jakog oca koji čuva tu lijepu i dobru majku, a time čuva i nas, našu sreću i naše zadovoljstvo. Stvorimo sebi, svatko u sebi, takvoga oca.
Naučili smo, zatim, da se žrtvujemo,
da odgodimo nekvalitetna kratkotrajna zadovoljstva za trajniju kvalitetniju
sreću.
Mi se znamo igrati. Znamo se pošteno igrati. Potrebno je samo da "majka i otac" traže od nas poštenu igru. I ako malo dobijemo u toj igri (ne možemo se baš pohvaliti brojnim medaljama), znamo da smo dobili isključivo na temelju stvarnih zasluga, da smo to što smo dobili zaradili.
Toliko vrijedimo. I zadovoljni smo; ne težimo racionalizaciji ili nekom drugom opravdanju za eventualne neuspjehe. Želimo li više dobiti, trebamo se znati bolje igrati, a da bismo bolje igrali, treba uložiti više rada u vježbanje.
Mi se znamo igrati. Znamo se pošteno igrati. Potrebno je samo da "majka i otac" traže od nas poštenu igru. I ako malo dobijemo u toj igri (ne možemo se baš pohvaliti brojnim medaljama), znamo da smo dobili isključivo na temelju stvarnih zasluga, da smo to što smo dobili zaradili.
Toliko vrijedimo. I zadovoljni smo; ne težimo racionalizaciji ili nekom drugom opravdanju za eventualne neuspjehe. Želimo li više dobiti, trebamo se znati bolje igrati, a da bismo bolje igrali, treba uložiti više rada u vježbanje.
Kako to postižete? Prije svega,
treba čovjeku dopustiti da voli svoju majku do kraja života.
Zagrepčanin voli svoj Zagreb, voli svoju zemlju i sretan je kad se obnovi stara kuća, kad se nađe i istakne bilo koja uspomena prošlosti.
Ali isto tako svakom čovjeku, svakom Zagrepčaninu, svakom građaninu naše zemlje, treba pokazati da postoji i pošteni, objektivni otac koji ne dopušta nekontroliranost agresivnih i drugih negativnih impulsa.
Čovjeku treba dati nadu i povjerenje da će se taj napor kontrole, rada na sebi, isplatiti, jer tada će postati sretniji i zadovoljniji na nivou konstruktivne povezanosti, tj. zrele ljubavi.
Zagrepčanin voli svoj Zagreb, voli svoju zemlju i sretan je kad se obnovi stara kuća, kad se nađe i istakne bilo koja uspomena prošlosti.
Ali isto tako svakom čovjeku, svakom Zagrepčaninu, svakom građaninu naše zemlje, treba pokazati da postoji i pošteni, objektivni otac koji ne dopušta nekontroliranost agresivnih i drugih negativnih impulsa.
Čovjeku treba dati nadu i povjerenje da će se taj napor kontrole, rada na sebi, isplatiti, jer tada će postati sretniji i zadovoljniji na nivou konstruktivne povezanosti, tj. zrele ljubavi.
Napisao: Vladimir Gruden, obrada: Yugopapir (Studio, 1987.)
