Veljača 1976: U svijetu je bestseler knjiga koja je
izmakla kontroli svojih izdavača, a u nas je to ona koju može
kontrolirati ne samo nakladnik nego i njezin autor osobno - obilazeći
knjižare...
Vode Momo Kapor i Zvonimir Majdak, i to
u društvu s A. G. Matošem, Jankom Matkom, Ruđerom Boškovićem i
Brankom Ćopićem...
Čita li se u nas ili ne čita? I da i
ne - rekli bi oprezni, kako tko, i kako gdje, odgovorili bi oprezni i
mudri, nitko ništa ne čita kazali bi gnjevni, svi čitaju, i to više nego ikad prije - uzviknuli bi optimisti!
Tko je u pravu,
koji je odgovor točan?
Svi su u pravu i svi su odgovori točni, ili:
svi mogu biti u pravu i svi odgovori mogu biti točni, jer naše je
tržište knjige i uopće "potrošnja" knjige prava terra incognita.
Poneki vrijedan, ali usamljen pokušaj da se ugrozi
djevičanstvo tog područja naše suvremene kulture najčešće je
propadao već na pola puta, pa nikome ne treba biti čudno što smo u
posljednji kvartal ovog stoljeća, u predvorje novog vremena,
zakoračili s onim što smo o putovima knjige znali već prije sto
pedeset godina.
Već je engleski književnik, slavni
lord Byron, protagonist jednog od najraširenijih književnih (ali i
knjižarskih) mitova novog doba, zapazio da prisiliti potpuno
nepoznatog čovjeka da izvuče novac iz svoje kese, dakle da učini
nešto što se nikad ne radi ni nehotično, ni ravnodušno, i kupi
ponuđenu knjigu, znači, istinsko posvećenje književnika, znak
njegove moći.
Znali su to i naši pisci, i naši nakladnici, i naši
knjižari, ali unatoč tome, ili možda baš zbog toga, naklade
domaćih knjiga rijetko su stizale (za nas) fantastičnu nakladu od
5000 primjeraka, dok se izdanje koje je premašilo "nebeski zid"
od 10.000 štampanih svezaka smatralo svečanošću kulture broj
jedan.
Prilike su se, dakako, osobito nakon oslobođenja,
promijenile, ali još smo prilično daleko od vremena u kojem će se čin kupovanja i čin
čitanja domaće knjige, dakako masovan, moći nazvati,
bajronovski romantično, posvećenjem ne samo književnika nego i
cijele kulture.
Naličje književne kulture
Ipak, kroničari našeg književnog
života mogli su u posljednjih desetak godina zabilježiti cijeli niz
naslova knjiga koje su odjekom kod čitalaca dobrano premašile i
najoptimističnija očekivanja svojih autora i nakladnika.
Na domaćem
knjižarskom tržištu pojavilo se u tom razdoblju više knjiga
kojima smo prišili privlačnu etiketu koju sanjaju osrednji
pisci na svim stranama svijeta: bestseler.
Iako se riječju
bestseler u svijetu označava knjiga koja je nadišla sve predviđene
granice i izmakla kontroli svojih izdavača, dakle knjige kakvih je u
nas zaista vrlo malo, ako ih uopće i imamo, mi smo je počeli
upotrebljavati i za izdanja koja može kontrolirati ne samo izdavač
nego i njihov autor osobno - obilazeći knjižare!
Potražimo, dakle, domaće bestselere.
Zavirimo u podatke o najvećim nakladama naših knjiga, ne računajući
školske udžbenike i druge školske knjige koje se čitaju pod
prinudom školskog programa.
Pogledajmo što se
u nas zbiva s knjigom koju su stručnjaci UNESCO-a opisali "kao
štampanu publikaciju koja ne izlazi povremeno i koja sadrži
najmanje 49 stranica, ne brojeći korice".
Na taj način,
vjerojatno, nećemo utvrditi kakav je naš književni život - jer
njegova se snaga i bogatstvo, kako primjećuje i francuski sociolog
književnosti i knjige Robert Escarpit, ne mjeri po bestselerima nego
po broju pisaca i čitalaca, po raznolikosti njihovih talenata i
ukusa, po mnogostrukosti razmjena i po raznovrsnosti kulturnih
pothvata svake vrste - ali ćemo zato upoznati barem jedno lice našeg
književnog ukusa, a možda i djelić naličja naše književne
kulture.
"Ukus nema zakona", napisao je 1843. Lj.
Vukotinović, "on je slobodan, niti mu je moći načiniti
pravila, kako god ni mislima čovječanskim."
Pokušajmo, ipak,
s tog ukusa skinuti barem jedan veo.
Romansijeri su prošlih godina često
bili na vrhu lista najčitanijih pisaca. Beogradski književnik Momo Kapor, autor
romana "Foliranti" (naklada "Znanja"), knjige
priča "I druge priče" i dviju knjiga literarnih feljtona
"Beleške jedne Ane", proglašen je najčitanijim i u
knjižarama najtraženijim domaćim piscom za 1975. godinu.
"Foliranti" su za manje od godinu dana štampani u četiri
izdanja i nakladi od 24.000 primjeraka (od toga je već prodano
20.000 primjeraka, što se i u svjetskim relacijama može smatrati
velikim uspjehom).
U Francuskoj, istina, bestseleri premašuju brojku
100.000, u Velikoj Britaniji, Njemačkoj ili Sovjetskom Savezu
bestselerom se smatra knjiga koja je objavljena u više stotina
tisuća primjeraka, a u Sjedinjenim Državama bestseleri se računaju
u milijunima komada.
Poznati roman Margaret Mitchell "Prohujalo
s vihorom" prodan je u Americi u nakladi od 5,000.000
primjeraka, a slične ili čak veće brojke bilježe ovih dana i
svjetski hitovi "Egzorcist" i "Ralje".
Unatoč
tome, prođa Kaporovih "Foliranata", pogotovu s obzirom na
veličinu čitalačkog kruga kojem su namijenjeni, može se smatrati
senzacionalnom. Taj Kaporov roman o generaciji naših mladih ljudi
koja je svijet osvajala pedesetih godina, "povukao" je i
druge Kaporove knjige. Tako su njegove "Druge
priče", izdane u nakladi od 10.000, gotovo rasprodane, iako se
izdavač već bio pomirio s činjenicom da će prodati tek jednu ili
dvije tisuće primjeraka.
Na pitanje što je to bestseler, jedan je
dječak nedavno odgovorio: "To je Momo Kapor".
Među naše najtiražnije pisce spada i
Zvonimir Majdak. Njegov najpoznatiji roman "Kužiš, stari moj"
izišao je u tri izdanja (opet "Znanje") i nakladi od
12.000 (dosad je prodano oko 8500 primjeraka). Odlično se prodaje i
nastavak tog romana "Stari dečki" (za samo nekoliko
mjeseci - 3700 primjeraka; štampano je 8000).
Majdak: "Volim svoje junake"
"Pretpostavljam da se moje knjige
rado čitaju", rekao nam je Z. Majdak, "zato što su u
dobroj mjeri drukčije od svog susjedstva na knjižarskim i
knjižničkim policama. Pretpostavljam da,
valjda, sadrže ono nešto zbog čega
muškarci padaju na neugledne žene, ali žene koje zrače, imaju
svoj stil i način, koje nisu primjerci odštancani na stroju za
umnožavanje. Možda tajna leži i u činjenici što volim svoje
junake i njihovu nesavršenost. Svi su od ovog svijeta, što će
reći prepoznatljivi, što opet ne znači da svaka šuša s njima
može biti na ti."
Kolumbovo bi se jaje u Kaporovom i
Majdakovom slučaju vjerojatno moglo nazvati povratkom literaturi
koja je jasna i razumljiva širokom krugu ljudi i koja govori o
ljudima i vremenu u kojem je nastala, i to na način tog vremena i
tih ljudi.
"Prvo bi naši pisci", kazao je o tome August
Šenoa, "morali gledati da se popularnim spisima privlači u
kolo čitalačkog općinstva naš, u tom obziru toli zanemareni puk."
"Od srca k srcu"
Posebno poglavlje na našem tržištu
knjige predstavlja zagrebački urar, književnik-amater Danko Matko,
koji je do sada objavio trinaest romana. Sam Matko rekao nam je da su njegovi romani dosad izišli o naknadi ne mnogo manjoj od 500.000 primjeraka.
Široka publika najbolje je primila njegove romane "Moć zemlje", "Tajna", "Žrtva", "Dragulji i strasti" i
"Svjetlo ugaslih očiju", koji su do sada izišli u tri
izdanja i nakladi od 36.000 kompleta (od toga je dosad prodano 28.500
kompleta).
Na pitanje kako objašnjava velik interes publike za svoje
knjige, Matko odgovara:
"Ja pišem od srca k srcu. Romane ne
izmišljam, jer ih piše sam život, a ja ih samo zapisujem, dajući
im literarno ruho. Moji se romani dopadaju ljudima zato što ja
pogađam volju naroda. Pišem iskreno, pa se zna dogoditi da se i sam, kad pišem, rasplačem nad sudbinom svojih junaka. Često mi se,
inače, javljaju moji oduševljeni čitaoci, bodreći me da pišem
dalje. Mene su kao mladog čovjeka oduševili Đalski, Šenoa i
Tomić. Imam i sve Matoševe stvari, ali Matoš mi je pretežak.
Čitao sam i Krležu koji u svojim djelima čeprka do krvi, ali to je
za mene također preteško... "
Kad je već spomenut A. G. Matoš,
registrirajmo i podatak da su njegova "Sabrana djela" u XX knjiga
za dvije godine prodana u 9000 kompleta, što također predstavlja
izdavački, a, dakako, i kulturni uspjeh prvog reda.
Dobar dio kupaca
tih skupih kompleta (1800 dinara) vjerojatno se na kupnju odlučio ne
samo zbog naklonosti prema Matošu nego i zbog toga što je niz od
dvadeset knjiga vrlo lijep ukras u kućnoj biblioteci.
Knjiga se,
dakle, tretira i kao lijep predmet, ali i kao simbol statusa njezinog
vlasnika. Iz sličnih motiva prodavala se i "Teorija prirodne
filozofije" Ruđera Boškovića, djelo koje s razumijevanjem,
kako su izjavili stručnjaci, u nas može pročitati jedva pedesetak
ljudi.
Unatoč tome, Bošković je izišao u dva izdanja i nakladi od
4000 primjeraka, a od toga je 2000 prodano za samo tri rnjeseca. Iz
istih je razloga dobro prodan i skupi (350 d), ali lijepi i vrijedni
"Kanconijer" F. Petrarce (u izdanju "Libera"), koji je štampan u nakladi
od 3000 primjeraka.
Posljednjih se godina u nas pročuo i
roman Branimira Šćepanovića "Usta puna zemlje" (izdanje
"Slova ljubve" u Beogradu) koji je rasprodan u tri izdanja,
tj. u nakladi od 8000 primjeraka.
Djela Branka Ćopića prodana su u
nakladi od 60.000 kompleta (600.000 knjiga), odlično se prodaje i
Kovačićev roman "Kapelski kresovi" (za nekoliko mjeseci -
3000), a rasprodan je, u nakladi od 2000 primjeraka, i Delićev
"Pobožni đavo".
Velik odjek izazvao je i najnoviji roman
Ivana Kušana "Naivci" (naklada "Znanja") koji je
štampan u 6000, a za samo par mjeseci prodano je pola naklade, kao i
roman "Zagrepčanka" B. Glumca, koji je do sada izišao u
tri izdanja ("Mladost" i "A. Cesarec").
Svi ti romani dobili su, u pravilu, i
dobre ocjene kritike, što je za našu književnu klimu vrlo zdravo.
Stjepan Miletić više se ne bi imao razloga ljutiti na kritiku.
"Mene uvijek spopada gnjev", napisao je on potkraj prošlog
stoljeća, "na nepravednost naših literarnih kritika, koji samo
sve klasično uzvisuju, a mnoge velike i slavne muževe sadašnjosti
mučke ignoriraju, kao da nisu ni na svijetu. (...) Daj budi, pomislio
sam si ja kod toga - daj budi, da našim kritičarom padnu i s druge
strane već jednom mrene sa očijuh i da ne urone svojim pronicavim
pogledom uvijek samo u neljudsku prošlost, nego neka respektiraju i
po zasluzi sadašnjost."
Sadašnjost je to, stvarno, zaslužila.
Onim stvaraocima koji su je shvatili, ona se obilato odužila.
Milčec: "Piši ono što čitalac želi čuti"
U kategoriji pripovijedaka, literarnih
feljtona i putopisa vodi Branko Ćopić.
Njegove su pripovijetke "Bašta
sljezove boje", knjiga za koju je Ćopić dobio Njegoševu
nagradu, izišle u tri izdanja (Srpska književna zadruga), a prodane
su u nakladi od 16.000 primjeraka. Ističe se i knjiga zagrebačkih
feljtona Zvonimira Milčeca "Pozdravi doma", koja je za
samo tri mjeseca prodana u 3000 primjeraka.
Milčecovi feljtoni
"Zadnja pošta Zagreb", koji su objavljeni prije dvije
godine (naklada Društva hrvatskih humorista), rasprodani su u
nakladi od 5000 primjeraka. Milčec je napisao i roman za djecu
"Zvižduk s Bukovca" ("Mladost") koji je štampan
u nakladi od 5000, a dosad je prodano 3000 primjeraka.
- To što se moje knjige - komentira Z.
Milčec - dobro prodaju i što su u knjižnicama na listi čekanja,
nije ni slučajno, ni neobično. Kao novinar naučio sam nešto što
se zove: pisati za ljude. Važno je, naravno, pronaći sredinu između
onoga što pisac želi reći i onoga što čitalac od njega želi
čuti. Drugog recepta nema, ili ja barem u njih ne vjerujem.
Uz Milčeca, na listama domaćih
bestselera našli su se još neki pisci koji se bave i novinarstvom:
Hrvoje Hitrec, autor vrlo čitanog romana "Pustinjakov pupak";
Kazimir Klarić, autor poznatog romana "Na četiri noge"
... Novinarstvom se bavi i Momo Kapor, a i Ljubivoje Ršumović koji
je također napisao nekoliko bestselera. Novinar je i Igor Mandić,
autor vrlo traženog "Nježnog srca" i drugih atraktivnih i
čitanih knjiga. Da li je demantiran A. G. Matoš koji je jednom
prilikom rekao:
"No najveći je dušmanin prave
književnosti žurnalizam. Dok književnik stvara, novinar opetuje.
Književniku je glavno kvalitet, novinaru kvantitet. Književnost je
talenat, novinarstvo rutina. Knjiga je umjetnina, žurnal
trgovina. Knjiga vuče masu k autoru, novine povlače autora k masi.
Knjige popravljaju, novine laskaju. Knjiga je izraz pojedinca, žurnal
je glas gomile."
Bum dječje literature
Pravi bum na našem knjižarskom
tržištu već godinama doživljava i dječja literatura. Ni jedna se
knjiga ne štampa u nakladi manjoj od 5000 primjeraka, a većina ih
izlazi u dva ili više izdanja. Apsolutni rekorder je "Pirgo"
Anđelke Martić koji je do sada izišao (naklada "Mladosti")
u 19 izdanja, ukupno u 100.000 primjeraka.
- Djeca rado čitaju "Pirga"
zato što vole životinje - rekla nam je A. Martić. - O prijateljstvu laneta i dječaka
pisala sam na osnovi istinitog događaja iz narodnooslobodilačke
borbe. Glavni junak, dječak koji se starao o Pirgu, i danas je živ.
Velik broj izdanja i nakladu od oko 90.000 primjeraka doživjeli su i
"Modri prozori" Danka Oblaka.
- Kad sam pisao tu prozu - kaže
Danko Oblak - nisam mislio na dječju publiku. Pisao sam je za sve
uzraste, a, eto, sad je čitaju samo djeca. Istina, iz nje je
ispušteno četrdesetak stranica koje mali čitaoci ne bi mogli
razumjeti.
U velikim nakladama štampane su i
knjige za djecu Ivane Brlić Mažuranić, Mate Lovraka, Ivana Kušana,
Grigora Viteza, Luke Paljetka, Milivoja Matošeca, i dr.
Knjiga za
djecu Gustava Krkleca "Majmun i naočale" ovih je dana
("Mladost") izišla u šestom izdanju, što znači da je
njezina ukupna naklada 30.000 - pola šestog izdanja već je prodano.
Autor nam je u povodu toga izjavio:
- Naišao sam na neobičan kontakt sa
čitalačkom publikom omladinskog i dječjeg uzrasta, po mom skromnom
mišljenju zbog toga što sam se motivima te poezije povezivao sa
stvarnošću, pa djeca osjećaju neku autentičnost i spontanost
izraza, i bliskost tema. S druge strane, mislim da je čitaocima vrlo
bliska humorističnost mojih pjesama, pa sam često puta bio
iznenađen kako mnogo djece te pjesme zna napamet.
Velik uspjeh kod publike imala je
neobična knjiga Beogradskog izdavačko-grafičkog zavoda "Olovka
piše srcem", što su je na osnovi odgovora djece sastavili sociolozi Rupnik i Nešić.
Knjiga je doživjela osam izdanja i upravo se priprema deveto, a
do sada su prodana, kako nas precizno informira izdavač, 58142
primjerka.
Knjige pjesama izlaze u nas u vrlo
malom broju primjeraka, često i u samo nekoliko stotina. Prodanih
knjiga još je manje, tako da podatak o drugom ili čak trećem
izdanju knjiga pjesama zaslužuje pažnju. Riječ je o knjizi pjesama
"Brod u boci" Arsena Dedića koja je štampana u tri
izdanja, tj. u nakladi od 15.000 a prodano je 12.000. Vrio brzo
rasprodana je Majdakova knjiga pjesama "Glavno da se gura",
a vrlo je tražena i Balogova pjesnička zbirka "Preporučena
ptica".
Knjiga pjesama srpske pjesnikinje
Desanke Maksimović "Nemam više vremena" (u nakladi
"Prosvete") brzo je prodana u više od 10.000 primjeraka.
Njezine "Izabrane pesme" u izdanju BIGZ-a prodane su u
20.000 primjeraka.
Visoke naklade i velik interes idu i uz
pojedine znanstveno-stručne, esejističke i publicističke knjige.
Vrlo brzo rasprodane su knjige Stipe Šuvara i Mirka Božića,
"Nacionalno i nacionalističko", odnosno "Zapisi
usputni".
Rasprodana je i knjiga političko-filozofskih eseja
Vjekoslava Mikecina "Povijest i kritička svijest".
Kao
ilustraciju pulsa naše današnje publike, spominjem i podatak da je
"Komunistički manifest" (izdanje BIGZ-a) do sada prodan u
58.397 primjeraka (u štampi je peto izdanje), a dva izdanja
"Historije marksizma" Predraga Vranickog ("Naprijed")
u 15.000.
Vrlo dobro su prodane i pojedine knjige iz već afirmirane
biblioteke "Suvremena misao" zagrebačke "Školske
knjige", kao i knjiga eseja Predraga Matvejevića "Prema
novom kulturnom stvaralaštvu" ("Naprijed").
Ilustrirani bonton - 100.000 primjeraka
U zagrebačkoj "Stvarnosti",
izdavaču koji se specijalizirao za publicistiku i popularnu znanost,
dobili smo podatke koji pokazuju da je publika veoma zainteresirana
za njihova izdanja.
Uz Dänikena, koji je štampan u 140.000
primjeraka, tu su i knjige "100 najvećih djela svjetske
književnosti", što je štampana u 7 izdanja i nakladi od
70.000 primjeraka, i "100 djela književnosti jugoslavenskih
naroda", što je prodana u 40.000 primjeraka.
Velike naklade
postigli su "Ilustrirani bonton" (više od 100.000 primjeraka) i druge
funkcionalne knjige, i ovog i ostalih izdavača, ali njihove naklade,
koje su u pravilu nekoliko puta veće od naklada nefunkcionalnih
knjiga, zasebna su tema.
Čita li se u nas ili ne čita? I da i
ne, rekli bi oprezni; kako tko i kako...
Napisao: Josip Pavičić, obrada: Yugopapir (VUS, 1976.)
*****
Dr Ivo Cecić, zamjenik direktora
Jugoslavenskog leksikografskog zavoda:
JUGOSLAVIKA "RAZGRABLJENA"
PET GODINA PRIJE ZAVRŠETKA
Često slušamo ili čitamo kako su
pojedine knjige naišle na velik interes, pa se rasprodane naklade od
desetak tisuća primjeraka u nas smatraju bestselerima. Međutim,
takve su naklade već davno premašene u plasmanu encikolopedija i
leksikona JLZ-a.
Interes je za ove edicije sve veći, a njih već sada
posjeduje više od 600.000 obitelji, radnih i društvenih
organizacija, dok je broj sadašnjih pretplatnika oko 150.000.
Ovo je
i razumljivo, jer, iako se radi o najsloženijim izdavačkim
pothvatima, ove edicije imaju trajnu vrijednost i općeg su
društvenog i kulturnog interesa. Smatra se da su neke od ovih
edicija plasirane s najvećom nakladom u Jugoslaviji. Tako je, npr:
- 30.000 kompleta Enciklopedije Jugoslavije (240.000 knjiga)
"razgrabljeno" pet godina prije završetka,
- Opća
enciklopedija rasprodana je u 150.000 kompleta (900.000 knjiga),
- Medicinska u 50.000 kompleta (400.000 knjiga),
- Likovna u 44.000
kompleta (176.000 knjiga),
- zatim Muzička u 20.000 kompleta,
- Tehnička
u 45.000 kompleta,
- Atlas svijeta u više od 140.000 primjeraka,
- dok je Leksikon JLZ-a u godinu dana rasprodan u 20.000,
- a Dopunski svezak Medicinske u
15.000 primjeraka.
- Autoatlasi JLZ-a rasprodani su u 1,000.000 primjeraka,
- a Turističke
karte Jugoslavije u 2,500.000 primjeraka.
*****
Desanka Maksimović, pjesnik:
LJUDI
ČITAJU ONO ŠTO IM JE BLISKO
Šta čitalac može da voli? Ono što mu
je blisko; što može da usvoji. Pošto su čitaoci najčešće mladi
ljudi, ispunjeni osećanjima, onda najviše i čitaju knjige u kojima
prevlađuju osećanja. Ne znam koliko je to tačno, ali ja tako
mislim.
Povod za ovaj razgovor svakako je moja zbirka "Nemam
više vremena", koja je doživela tri izdanja. Mladi na nju
prosto jurišaju. A to nije knjiga radosti, već tuge!
Ali, ja to
mogu da objasnim. U starosti čovek beži od tuge, od smrti, ali zato
kad je mlad on srlja u bol, jer mu se čini da je večan. Zato
osećanje tuge kod mladih za mene nije čudno.
Znate, piscu je neugodno da odgovara
zašto su njegove knjige voljene. Pretpostavljam da sam bliska svetu
po osećanju ljubavi, rodoljublja, da oni mene vole jer i ja volim
njih.
*****
Alojz Majetić, tajnik Društva
književnika Hrvatske:
TEROR BESTSELERA?
Iskustvo nas uči da su u svijetu
bestseleri redom one knjige u koje je uloženo više financijskog,
odnosno političkog nego umjetničkog kapitala. U nas, je, razumije se, nešto drugačije: izdavač je financijski prosjek koji u
propagandu knjige jedva da može uložiti nešto više od dvije boce vinjaka i dvadeset sendviča, a ostatak reklamiranja prepušta
neplaćenoj dobroj volji novinara.
Rekao bih da upravo u toj
dobroj volji leži ključ bestselernosti domaćih bestselera. A ta
dobra volja opet ima svoje poticaje, s jedne strane, u općoj
društvenoj klimi i unutar nje u pojačanoj agilnosti
spisateljskih organizacija, i, s druge strane, u uzmaku terora
nečitane, odnosno nečitljive knjige.
Nije tome tako davno da je
bilo gotovo sramotno napisati, a i objaviti, čitljiv ili čitani
roman, knjigu pjesama, ili, sačuvaj nas bože, knjigu kritika.
Međutim, naša sklonost krajnostima mogla bi nas vrlo lako i
brzo dovesti do terora bestselera.
