Pred cijevima fašističkih ubojica
stajalo je dvanaest skojevaca. Poslije prvog plotuna jedan se od njih - sekretar Kotarskog komiteta Saveza komunističke omladine Labud
Pejović smrtno pogođen digao:
Iza streljačkog stroja ubojica, s
robijaškim lancima na rukama, stajalo je deset skojevaca koji su bili
osuđeni na dugogodišnju robiju.
Četvorica među njima bila su pet
minuta prije strijeljanja izdvojena iz grupe
osuđenih na smrt.
Jedan od njih je bio Nikola Đisalov:
 |
| Labud Pejović: "Živela sloboda!" (foto: znaci.net) |
Jedan od njih je bio Nikola Đisalov:
- Šapnuo sam Labudu i drugovima:
"Mi ćemo vas osvetiti!" A Labud se samo tužno osmjehnuo: "Nastavite što smo
započeli. Pobijedite. I svetite se, jer znam da ćete na putu osvete
naći pravi život!"
Vujica Vorgić i Ivan Vračarić,
osuđeni na dvanaestogodišnju robiju, sjećaju se:
- Mučili su nas strašnim mukama. Ali
to smo preživjeli. Najstrašnije je bilo gledati kako fašisti
ubijaju naše najbolje, najprisnije, najdraže prijatelje...
Kad je Labud Pejović u posljednjem
trenutku svoga devetnaestogodišnjeg života kliknuo slobodi i
Partiji, agenti su se natiskali oko onih skojevaca koji nisu bili
osuđeni na smrt.
Fašisti su bijesno vriskali:
Fašisti su bijesno vriskali:
- Sve ih treba pobiti!
Drugi će završiti naše djelo
Tri dana ranije fašistički prijeki
sud sudio je dvadeset dvojici skojevaca u Bečeju. To nije bila
nikakva rasprava. Suđenje je nalikovalo na lakrdiju. Optuženi su
unaprijed znali da će biti osuđeni.
- Mi smo prihvatili borbu u kojoj mnogi
moraju pasti. Ne žalimo ako smo mi među njima. Drugi će završiti
naše djelo - govorio je Labud prijateljima.
A pred podne 11. novembra, kad su
fašisti doveli roditelje i rođake osuđenih da se oproste s mladićima, odvažni Labud je zagrlio majku:
- Budi prava komunistička majka. Ne
plači!
 |
| Labud Pejović snimljen sa majkom nekoliko dana pre hapšenja |
Prethodnog dana, kad još nije znao da će mu biti dopušteno da se oprosti s porodicom, pisao je - i to je pismo sačuvano:
"Dragi moji! Ja sam osuđen na smrt. Mama, nemoj da praviš gluposti pa da se zbog toga ubiješ. Othrani ostalu djecu i dobro ih odgoji. Tata, ni ti nemoj očajavati. Imate još troje djece. Sve vas mnogo pozdravlja vaš Labud."
Labud i jedanaest njegovih drugova - dvanaestorica najsmjelijih u Bečeju - nisu drhtali pred smrću. Bilo
im je teško gledati bolna lica svojih roditelja. Tješili su majke i
očeve.
Ivan Ćirić je obrisao suze s lica svoje majke. Ljubio ju je govoreći :
- Tako je moralo biti. A ti ne očajavaj, majko. Ponosi se!
Ivan Ćirić je obrisao suze s lica svoje majke. Ljubio ju je govoreći :
- Tako je moralo biti. A ti ne očajavaj, majko. Ponosi se!
Tako su govorili oni koji su mislili na
žive, koji su se borili za buduće. A bili su isprebijani,
izranjavanih tijela, gladni i ispaćeni. Ipak, bili su dovoljno zreli, dovoljno odlučni, dovoljno
pribrani da čak i u trenu kad je hortijevski sud pročitao da su
osuđeni na smrt uzmognu složno zapjevati:
"Ustajte, vi zemaljsko roblje, vi sužnji koje mori glad ..."
"Ustajte, vi zemaljsko roblje, vi sužnji koje mori glad ..."
Odvažno su slušali oglašenje smrti.
Za leđima su im stajali naoružani agenti, a oni su ipak pjevali.
Znali su da je smrt jedino što mogu očekivati od osvajačkog
fašizma.
- Sami ćemo se ubiti. Bolje nego da nas
muče - bio je predložio Momčilu Šaranoviću i Ireni Provči Labud
Pejović.
Fašisti su 12. oktobra bili stegli čvrst obruč oko njih troje. Nije bilo nikakve nade u bijeg:
Fašisti su 12. oktobra bili stegli čvrst obruč oko njih troje. Nije bilo nikakve nade u bijeg:
- Pripremite bombe! - naredio je Labud.
Nekoliko trenutaka kasnije, kad su im
fašisti s otkočenim puškama i automatima prišli na desetak
koraka, Labud i Šaranović su bacili bombe. U isti trenutak to je
učinila i Irena. Samo ona nije bacila bombu na fašiste, nego između
sebe i Labuda.
Ali nijedna bomba nije eksplodirala. Fašisti su uhvatili žive skojevce.
Ali nijedna bomba nije eksplodirala. Fašisti su uhvatili žive skojevce.
Nije otkriveno kako su im ušli u trag
 |
| Momčilo Šaranović |
U svakom slučaju, sredinom oktobra je svim skojevcima postalo jasno da je organizacija provaljena. Labud Pejović i Momčilo Šaranović povukli su se u poluilegalnost. Stanovali su zajedno u jednom ilegalnom stanu. Međutim, agenti su ih tamo otkrili.
Provalili su im u stan 12. oktobra. Mladići su bili naoružani. Čim su čuli agente pred vratimo, Labud je otkočio pištolj. To je učinio i Momčilo. Jednog agenta su ubili i pobjegli.
Hajka za njima trajala je čitavog
dana. Na putu iz grada mladići su otrčali do svoje drugarice iz
komiteta Irene Provči. Labud je želio do je upozori:
- Otkriveni smo. Moramo bježati!
Irena je pošla s njima. Prethodno je
na brzinu previla ranu na Momčilovoj ruci. Ranili su ga agenti kad su
provalili u ilegalni stan.
Skojevka i njena dva druga bježali su kroz kukuruzište. Vjerovali su da će im se zamesti trag.
Ali hajkači su ih uporno slijedili.
U kukuruzištu je Irena posjekla nogu. Krvarila je kao i Momčilo... Shvativši da ne mogu uteći, odlučili su da fašiste dočekaju bombama. Prethodno su Momčilo i Irena nagovorili Labuda do pobjegne:
Skojevka i njena dva druga bježali su kroz kukuruzište. Vjerovali su da će im se zamesti trag.
Ali hajkači su ih uporno slijedili.
U kukuruzištu je Irena posjekla nogu. Krvarila je kao i Momčilo... Shvativši da ne mogu uteći, odlučili su da fašiste dočekaju bombama. Prethodno su Momčilo i Irena nagovorili Labuda do pobjegne:
- Bar se ti spasi! Još ima nade - govorio
je Momčilo.
Labud je šutio.
- Molim te idi! - šaptala je Irena.
Labud je izvukao bombe:
- Past ćemo zajedno, ali past će i
fašist...
U zoru 11. novembra ulice su bile zakrčene tenkovima
Kasnije, 8. novembra, Irena nije
izvedena na stratište sa svojim drugovima. Rana joj se na nozi
inficirala i djevojka je iz bečejskog zatvora prevezena u Novi Sad.
Tamo je u hortijevskoj robijašnici umrla pod batinama.
Već smo rekli: suđeno je dvadeset
dvojici skojevaca. Na suđenje su izvedeni poslije tridesetodnevnog
mučenja. Inž. Nikola Đisalov dobro pamti te stravične dane:
- Prebijali su nas kao pse. Živku Gagiću
su čupali kosu, bio je gotovo ćelav kad su ga strijeljali. Majka ga
je jedva prepoznala.
Strijeljanje bečejskih skojevaca
hortijevski su fašisti željeli pretvoriti u stravičan spektakl.
U zoru 11. novembra ulice su bile zakrčene tenkovima. Posvuda su patrolirali okupatorski vojnici. Narod je kundacima istjerivan da vidi mladiće kako ih vode do stratišta.
A u svoj toj tragici najstrašnije je bilo opraštanje skojevaca od roditelja, braće, sestara i prijatelja.
Svjedočenja živih crne su optužbe koje ne mogu biti zaboravljene. Soka Gavrić, majka Milanova, koji će zauvijek imati samo 17 godina, uporno uzgaja crvene ruže na grobu svoga dječaka:
U zoru 11. novembra ulice su bile zakrčene tenkovima. Posvuda su patrolirali okupatorski vojnici. Narod je kundacima istjerivan da vidi mladiće kako ih vode do stratišta.
A u svoj toj tragici najstrašnije je bilo opraštanje skojevaca od roditelja, braće, sestara i prijatelja.
 |
| Pola sata pre streljanja: Borivoj Vlajkov se oprašta sa bratom... |
Svjedočenja živih crne su optužbe koje ne mogu biti zaboravljene. Soka Gavrić, majka Milanova, koji će zauvijek imati samo 17 godina, uporno uzgaja crvene ruže na grobu svoga dječaka:
- To me je molio - jeca starica bez suza. - Baš tako je rekao: Posadi mi, mama, crvene ruže na grobu. I ne
plači. Bit će vrijeme kad će moje ime postati slavno...
 |
| ... Milan Gavrić se oprašta s majkom |
Zora Mogin, sestra Ise Mogina, bila je s bratom zajedno u zatvoru. Nju su pustili. S majkom je 11. novembra došla u zatvor da se oprosti s bratom i drugovima:
- To su bili strašni trenuci - sjeća se Zora. - Majka je samo jecala:
sine, sine moj! A Isa je bio miran. Lagano je svlačio kaput, džemper
i cipele. Govorio je: ovo je, majko, tebi za uspomenu. A mene je
pribrano zagrlio. Rekao mi je: Nastavite što smo započeli. Ginuti
se mora, no neka te to ne plaši. Pamtite mrtve, ali ne plačite. Ti,
seko, pjevaj, uvijek zapjevaj neku od meni dragih pjesama kad pomisliš da me nema ...
U 12.30 sati 11. novembra 1941. godine hortijevci su počeli razdvajati rodbinu od osuđenih mladića. Majke
nisu htjele izaći. Agenti su ih tukli i silom izvlačili na ulicu.
Otac Labuda Pejovića šapnuo je sinu:
Otac Labuda Pejovića šapnuo je sinu:
- Da se obračunamo s ovim zvjerima!
- Nema koristi, tata. Ovdje smo slabi. Ne treba ginuti uludo...
U 12.45 bečejski skojevci su izvedeni u dvorište današnje
Kidričeve ulice broj 28. Tamo su ih dočekali svećenici - mladićima
je ponuđena posljednja pričest.
Skojevci o tome nisu htjeli ni govoriti. Kako bi koji odbio svećenika, fašisti su ga udarali kundacima po leđima.
Skojevci o tome nisu htjeli ni govoriti. Kako bi koji odbio svećenika, fašisti su ga udarali kundacima po leđima.
Fašisti im prilaze s bijelim maramama.
Hoće da im vežu oči.
Labud Pejović to otklanja:
Hoće da im vežu oči.
Labud Pejović to otklanja:
- Komunisti u život i smrt gledaju
otvorenih očiju!
Trenutak kasnije, dvanaest ratnika
revolucije, dvanaest bečejskih mladića od kojih nijedan nije imao
više od 22 godine, zapjevali su pjesmu o pobjedi.
Pjesma se čula sve dok plotuni fašističkih ubojica nisu presjekli svih dvanaest života.
To se dogodilo u 13 sati, 11. novembra 1941. godine.
Pjesma se čula sve dok plotuni fašističkih ubojica nisu presjekli svih dvanaest života.
To se dogodilo u 13 sati, 11. novembra 1941. godine.
Napisao: Stipe Mijić, obrada: Yugopapir (Arena, 1966.)
