Kada s podravske magistrale skrenete na
sporednu cestu, neravnu i prašnjavu, i kada već pomislite da ste se izgubili u ravnici - iza okuke, u šumarku, pojavi se
dvadesetak seoskih kućica i u Selcima ste!
I staro i mlado. Snima se film. U tom
pejzažu, s odjecima svoga djetinjstva, Fabijan Šovagović smjestio
je radnju filma "Sokol ga nije volio".
Istoimena Šovagovićeva drama izvedena
je više od dvijesta puta u zagrebačkom teatru Gavella i osječkom
HNK. Mnoge je ljude ta predstava potakla na razmišljanje o razdoblju između 1943. i 1945.
godine u slavonskoj ravnici, na dotad mirnim salašima.
A sada je pod
režiserskim vodstvom Branka Šmita, debitanta u igranom filmu, ekipa
Zagreb-fllma pretače u film.
- To mi je bio i najteži zadatak - kaže
Fabijan Šovagović koji je sa Šmitom napisao i scenarij. - Kako sve
što je napisano u drami ugraditi u film, kada u dramskoj izvedbi
predstava traje više od dva sata, a film u devedeset minuta mora još
sugestivnije ispričati priču.
Upravo ovaj ambijent, koji sam našao
nedaleko od svojih Ladimirevaca, nedirnut i spokojan kao u doba koje
opisujem, omogućit će nam da uočimo svu žestinu sudbonosnih
zbivanja u seoskom dvorištu i na žitnim poljima u vrijeme žetve.
Uistinu nismo mogli pronaći bolje mjesto.
Sve što nam je potrebno
u krugu je od nekoliko kilometara! U Bizovcu smo na ciglani snimali
zanimljive scene o zatočenicima. Tu nedaleko, staro ladimirevačko
groblje, davno napušteno, pravi je ambijent za scene sukoba s mnogo
dramatskog naboja.
Dvorište Miše Šustera
Ekipa, u kojoj je trideset i pet glumaca i isto toliko snimatelja, rekvizitera,
maskera, kostimografa te svih ostalih, bez kojih nema filma, izvrsno
je organizirana.
Nema mnogo znatiželjnika, a i ono malo
što ih se nađe - strogim glasom ali s puno takta
smiruje Drago Nushol, organizator snimanja.
Posjetili smo ih upravo
kada su snimali scene seoskih svatova s kraja filma.
Slikovite
djevojačke nošnje, bogato ukrašene vezom na
snašama, članicama KUD Mladost iz Bizovca, dočarat će uz kola,
konje i tamburaše snagu dokumenta.
Dvorište Miše Šustera oživjelo
je, i pretijesno je za statiste i ekipu. Vruće je, prži onako kako
samo može pržiti u kolovozu nakon noćne kiše.
Branko Šmit
naizgled mirno bira najbolji kadar. Umor je očigledan. Trenutak
kasnije guta tablete Avamigrana i nudi ih Šovagoviću.
Koliko
simbolike!
Film su počeli snimati u krajnjoj neizvjesnosti: gdje
smoći novac za dovršenje? Trebalo je početi raditi i smiriti
nedoumice.
- Zasad smo snimili sve što smo
planirali - zadovoljan je direktor filma Mladen Koceić. - Izvrsno
surađujemo s mještanima. Statisti, kojima je to izazov prvog
sudjelovanja u snimanju filma, jer se u Slavoniji još nikada nije
snimao, izvrsni su, dobro se snalaze i u najtežim situacijama.
S
njima strpljivo i sistematično radi Zvonimir Ilijić, pomoćnik
režisera. I na njemu su vidljivi tragovi umora. Radi se od "sedam do sedam", a valja osigurati
sve kako bi se sasvim iskoristilo ono što nudi kolorit slavonskog
sela.
Marijan Lončar strepio je za Nagre.
Upravo je toga petka stavio trinaestu vrpcu za snimanje tona. Malo
filmsko sujevjerje, no uvjeti za snimanje uistinu su izvrsni, gotovo
kao u studiju.
U dvadesetogodišnjem stažu tonskog snimatelja ne TV
i filmu, prvi je put u Slavoniji. Začuđuje ga čist, poetičan
govor slavonskog sela, a izluđuju - vrapci.
Točno je da ih je bilo i
u doba kada se zbiva radnja, ali je uistinu teško podesiti da se na
snimci, prilikom spajanja scena, postigne isti intenzitet njihova
živkanja.
Šimo Grgić iz Bocanjevaca, sela u
valpovačkoin kraju, u središtu je pažnje.
Gavran
Svi se dive njegovu
vrancu, golemom Gavranu, prelijepom konju koji sav pršti od snage,
upravo onako kako su scenaristi zamislili Sokola.
Eto, jedino je na
filmu mogao biti pokazan neukrotiv konj pod čijim je kopitama
stradao Šima Begović, glavni lik drame. Šimo ga čuva,
tetoši, jer jučer je imao težak dan.
- Nudili mi za nj trista
milijuna, al' ga nisam d'o. Volim ga imat', a i koristi mi jer radi
sve poslove u polju.
Đorđe Bosanac, glumac HNK u Osijeku,
u filmu glumi Bonu, a sada je u svatovima stari svat. Zaustavlja
kolonu zaprega i pozdravlja domaćina.
Scena se ponavlja jednom,
dvaput... Tek u četvrtom pokušaju režiser je zadovoljan.
Teško je
uskladiti da kola stanu na pravo mjesto, u skoku s kola zastava
pokrije lice, padne šešir.
Sasvim novo iskustvo koje se ne stječe
na kazališnim daskama. Tako je i s većinom ostalih glumaca.
Uglavnom, u filmu tumače iste uloge
koje igraju i u kazališnoj predstavi "Sokol ga nije volio" u osječkom
i zagrebačkom teatru.
Ivo Gregurević jedan je od rijetkih koji
svoju ulogu nije glumio u teatru, pa se nada da neće ostati zasjenjen onime što je u predstavi ostvario Drago Meštrović.
Kruno Šarić u uniformi odudara od šarenila nošnji, u kojima su ostali
gosti. Smiruje konje, zadivljen je virtuoznošću tamburaša. Sviraju
kao pravi svatovski tamburaši, a ako netko nešto poželi,
zabavljaju i u pauzama.
Ekipa jede na terenu, a dovoze jelo iz hotela
Osijek. Na snimanju svatova, obrok je bio dopunjen gužvarama što su
ih ispekle vrijedne domaćice, a i rakijom.
Ta, jesu li svatovi ili
nisu!
Smjenjuje se scena za scenom, i tako će
biti do 23. kolovoza kada je predviđen kraj prvog dijela snimanja.
No, ostaje najteži dio - rad sa statistima na snimanju kolone koja se
u filmu vraća s granica Jugoslavije kod Dravograda.
Valja
organizirati rad s dvije stotine statista. A zatim odmor od Sokola i
ponovni susret u zimi, kada će se snimati preostale scene Slavonije
pod snježnim pokrivačem.
Dotad će se, valjda, naći i sav novac
potreban za snimanje prvog slavonskog filma koji ima pretenzije da o
ratnim vremenima priča snažno, poetično i iskreno.
Napisao i snimio: Vladimir Vazdar, obrada: Yugopapir (Studio, 1987.)
