Studeni 1972: Marko Antić, ribar s otoka Prvića,
našao pismo u boci što je plutala morem i s autorom poruke,
18-mjesečnim Oliverom Borom iz Novog Beograda, i njegovim
roditeljima uspostavio prijateljstvo koje će dobro proslaviti
prilikom skorog prvog susreta u ljeto iduće godine negdje na morskoj
obali...
Punih sedam godina, dugih i predugih,
Jelica i Vukan Boro čekali su nestrpljivo sretan događaj - da
postanu roditelji. I kad su već izgubili svaku nadu,
priroda je učinila svoje i naša se zemlja povećala za novog
građanina - rodio se mali Oliver. Dobro došao! Tko sretniji od
njegovih roditelja!
A kad je mezimac navršio osamnaest
mjeseci, mažen i tetošen, počinje ova neobična priča o
jednom djetetu, o ljudima i zgodi koja je zaslužila da bude
zabilježena. Eto kako je počelo!
Obitelj Boro (sada već broji tri
člana) odluči da u "punom sastavu" pođe na more, na
Hvar. Oliver je tada, sa čuđenjem u bistrim očima, doživio prvo
putovanje brodom. Kako to obilježiti, kako zauvijek zaustaviti u
sjećanju?
Jelica se dosjeti: stari su pomorci
svoje poruke slali u boci, prepustivši je moru, pa zašto da se i
oni ne posluže time? Tako će potražiti prijatelja svome jedincu.
Jelica je pronašla praznu bocu, te u ime svog sina napisala pismo.
Pismo je glasilo:
"Zovem se Oliver, imam osamnaest mjeseci i živim s tatom i mamom u Novom Beogradu. Jedinac sam. Imam, samo papagaja Pepija i on mi je jedini prijatelj. Ovo mi je prvo ljetovanje na moru i zato želim da sretnem nekog iskrenog prijatelja, a naročito bih želio da to bude pomorac. Ako je pomorac, želim mu mirno more i sretan povratak kući, ženi i djeci."
Tog dana, bilo je to 28. kolovoza,
Jelica i Vukan stavili su pismo u bocu, dobro je zatvorili voskom i
bacili u more. Dugo su je pogledom pratili kako pluta na valovima...
- Nismo vjerovali da će netko pronaći našu poruku.
Ipak - vjerovali ili ne - nakon dva
tjedna, kad su je već svi zaboravili - na beogradsku adresu malog Olivera stiglo je pismo iz
Šibenika!
Pročitali su ga jedanput, dvaput,
triput. Željno su upijali svaku riječ:
"Dragi prijatelju Olivere! Jutros sam ribario u valovima mora i pri samoj obali zamijetio bocu koja se kupala obasjana suncem. Krenuo sam u ribarenje, no bio sam nešto nestrpljiv: danas je 10. rujna, nedjelja je, Dan mornarice, a treba da počne i televizijski prijenos s Kozare. Govori drug Tito...
Riba nije grizla, a ja vidim kako u daljini pliva neka boca, a u njoj se nešto bijeli. Nije mi dalo mira a da ne pogledam što je. Upalim motor na čamcu i malo kasnije izvučem bocu. Kad ono - iznenađenje! Tvoje pismo, iako se malo ovlažilo, stiglo je u prave ruke, u ruke čovjeka koji je rođen na moru, na otoku, u ruke čovjeka čija su dva sina pomorci i plove po svim morima svijeta.
Sada moj najstariji sin Maksim, koji ima 25 godina, plovi za daleki Japan, a Milan, star devetnaest godina, za Sjevernu Ameriku.
Ja živim na mirnom otoku Prviću koji rado posjećuju turisti željni mira, tišine i divnih pješčanih plaža. Ti ćeš svakako sa svojim tatom i mamom doći k meni i biti mi drag gost. Mi se moramo vidjeti i sprijateljiti, jer ovo tvoje lutajuće pismo smatram za sreću tvog djetinjstva i zadovoljstvo tvojih roditelja.
Dragi Olivere, šaljem ti kuvertu pisma, a samo pismo i bocu čuvam kod sebe kao uspomenu.
Ako voliš ptice, ovdje kod mene ima ih mnogo, možeš se igrati s njima, a mama i tata mogu uživati u dalmatinskom vinu. Još nešto da ti kažem: nećeš biti sam, imam ja još jednog sina, kćerku i unuka, sve ćeš ih upoznati, samo dođi u moj skromni dom.
Inače, ja živim od boračke penzije, slabe dalmatinske zemlje, plavog mora i sunca. Budi mi sretan kao ovo tvoje pismo koje je došlo u ruke pomorca, zbog toga sretnog i ponosnog.
Neka i tebi bude, sine, takva sreća u životu.
Piši mi na adresu: Marko Antić, Prvić Šepurine - Šibenik."
U kući kapetana prve klase Vukana Bore
nastalo je pravo slavlje. Oliverova poruka našla se zaista u pravim
rukama, istina neznanca, ali čovjeka koji tako toplo i jednostavno
prihvaća vezu, prijateljstvo koje mu je donijelo more.
Jelica i Vukan odmah su starom pomorcu,
novom prijatelju njihova sina, poslali odgovor i - mali paket.
- Kad sam pročitao nađeno pismo -
priča Marko Antić - krenuo sam brodicom kući i ženi Anici rekao
o čemu se radilo.
Odluku smo brzo donijeli: malom Oliveru moramo se javiti odmah ... I tako smo, eto, s obitelji iz Novog Beograda uspostavili srdačne veze.
Odluku smo brzo donijeli: malom Oliveru moramo se javiti odmah ... I tako smo, eto, s obitelji iz Novog Beograda uspostavili srdačne veze.
Istina, sve se još odvija putem dopisivanja i malih obostranih poklona, ali sam uvjeren da ćemo se uskoro susresti, bilo
u Beogradu, bilo u Šepurini, te tako poznanstvo proslaviti.
Marka smo zatekli u obiteljskoj kući,
staroj više od 400 godina. Njegova supruga Anica upravo je
pripremala mali paket darova za Olivera Boru i u pismu napisala:
"Neobično će mi biti drago, naš dragi Olivere, da se u krugu tvoje i naše obitelji što prije nađemo. Vjerujem da će to biti uskoro."
Bit će to - kaže - veliko slavlje u
Prvić Šepurini! Za nepoznatog mališana već su
predvidjeli sobu u svojoj drvenoj kući oko koje rastu
maslinici, bademi, smokve i vinogradi.
A pred
kućom je prekrasna pješčana plaža i more čisto kao suza.
More koje je zbližilo dvije nepoznate obitelji, more na kome je
plutala poruka jednog dječarca maloga Olivera, more koje nije iznevjerilo!
Tekst: Miša Radulović i Bogdan Opalić, obrada: Yugopapir (Arena, 1972.)
Omotnica poruke iz boce |