Stane Škodlar, naš najpriznatiji režiser sportskog programa '87: Jugoslaven na američkoj televiziji?

Kolovoz 1987: "U Jugoslaviji ne postoji škola za moje zanimanje. Postoji za kamermane, filmske režisere i producente, ali za režisere sportskog programa najbolje se školovati u reportažnom autu, sportskoj redakciji ili na konkretnom poslu čiji se rezultat može vidjeti na ekranu" - kaže Stane Škodlar, dobitnik svjetskih nagrada za TV-realizaciju sportskih natjecanja...

Najvjerojatnije ga nikada niste vidjeli na TV-ekranu, pa niste mogli čuti ni njegov glas, a možda čak niste zamijetili ni njegovo ime na odjavnoj špici neke televizijske emisije.

Ipak, bez obzira na to, Stane Škodlar i televizija u izvanredno su čvrstoj i uspješnoj sprezi i može se reći da je on jedna od najpoznatijih i najpriznatijih ličnosti jugoslavenskog televizijskog backgrounda.

Naime, naš sugovornik režiser je sportskog programa TV Ljubljana, no njegovo značenje i kvaliteta prelaze jugoslavenske okvire.

Stane Škodlar dobio je za svoj rad na televiziji i svjetska priznanja.

Sastali smo se u zgradi Televizije Ljubljana. Vrlo profesionalno se odnoseći - a to se poslije pretvorilo u ugodan razgovor - Škodlar nas je primio u svojoj radnoj sobi.

Dominantno mjesto u malenoj prostoriji zauzimao je, dakako, velik televizor i video, no tada se, zasjenivši sve ostalo u sobi, iznenadno na stolu pojavila neočekivano velika statua.

- To je ono što vas zanima - rekao je Škodlar.

Pred nama je stajala nagrada Emmy koju je dobio od američke televizije ABC za realizaciju prijenosa dizanja utega na Olimpijadi u Los Angelesu 1984. godine.

No, to nije jedini razlog zbog kojeg Škodlar zaslužuje medijsku pažnju. Uz još neka međunarodna priznanja, zanimljivim ga čini i njegovo poimanje sporta, a samim tim i sportskih prijenosa, jer gotovo se uvijek događa nešto novo i originalno u Škodlarovu televizijskom prezentiranju sporta.

Posljednji smo se put u to mogli uvjeriti gledajući prijenose plivanja na zagrebačkoj Univerzijadi. Razgovor ipak počinjemo onim što je i vizuelno, a i svojim značenjem najimpresivnije u vezi sa Stanetom Škodlarom.

• Koliko je stvarno svjetsko značenje te nagrade ABC-ja?

Golemo! To je otprilike isto kao Oscara u filmskoj umjetnosti. U mojoj struci, ta je nagrada cilj, vrhunac.

• Priznanje ste dobili u Los Angelesu. Kako se dogodilo da jedan Jugoslaven radi na američkoj televiziji, i to američku olimpijadu?

Ja sam 1982. bio režiser prijenosa dizanja utega na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani, i tu je moj učinak bio vema zapažen. S obzirom da su tada u Ljubljani bili i Amerikanci, pozvan sam na Olimpijadu.

Dakako, u početku nije se sve činilo tako blistavo. Dolazeći u Jugoslaviju, ekipa ABC-ja donijela je kompletnu opremu, želeći samostalno raditi prijenos i računajući da mi nemamo pojma o sportskim prijenosima.

Na kraju, rezultat svega bio je da su zapravo bespotrebno potrošili dvije tisuće dolara, jer mi smo imali jednaku tehničku opremu, a prijenos smo realizirali čak i bolje nego što bi to oni učinili.

Ja sam već tada dobio neki malen pokal od ABC-ja i pohvale od potpredsjednika kompanije, te poziv da dođem u Los Angeles. Poslije sam ipak morao ići na još neka testiranja u SAD, ali sve se završilo viskijem i cigarom u sjedištu kompanije, kada mi je i službeno rečeno da ću raditi dizanje utega na Olimpijadi.

• Zašto su upravo vas proglasili najboljim?

Ne znam koji su bili točni kriteriji prilikom izbora, ali mislim da je jedan od glavnih razloga prilično neobičan.

Svi mi, naime, znamo da je realizacija te američke olimpijade bila ipak previše američka, i da je, primjerice, njihov natjecatelj, koji je bio treći ili četvrti, za televiziju bio značajniji od prvoga iz neke druge zemlje.

No, ja to nisam želio raditi, a imao sam i sreću da u disciplini koju sam ja radio nije bilo mnogo Amerikanaca osim jednoga koji je osvojio brončanu medalju.

I ja sam ga tek trećeg i prikazao televizijskim gledaocima.

Za mene, dakle, prvi je bio prvi, a drugi je bio drugi! I tako dalje, bez obzira iz koje zemlje dolazi.

Tako sam radio za program koji je išao u svijet.

Za ABC napravili smo posebnu snimku, onako kako su oni to htjeli. No, taj moj nepristrani stav ipak ih je prilično iznenadio. Osim toga, i sama realizacija prijenosa bila je dobra, sa dobrim dizajnom, a i natjecanje je bilo zanimljivo.

• To je bio trenutak svjetske slave. A kako ste počeli?

Na Televiziji Ljubljana počeo sam raditi 1962. godine kao asistent. U početku sam se uglavnom bavio glazbenim emisijama, a mentor mi je bio Janez Šenk, poznati slovenski režiser. Samostalno sam počeo režirati emisije 1964. godine.

Poslije dvije godine, uključio sam se i u rad ekipe koja je realizirala prijenos Svjetskog prvenstva u stolnom tenisu iz Ljubljane. Tada mi je mentor bio Beno Hvala, također poznati jugoslavenski režiser. Sportske prijenose samostalno režiram od 1968. godine, i to je bio početak ovoga što radim danas.

• Što, zapravo, radite?

Moj posao počinje u redakciji kada dobijem nalog kakav prijenos treba organizirati i realizirati. Uzmemo li za primjer realizaciju prijenosa Svjetskog skijaškog kupa iz Kranjske Gore, koji traje dva dana, onda sve počinje sastankom u redakciji, a potom pregledom terena za natjecanje.

U tome sudjeluje nekoliko ljudi: šef scene, glavni kamerman, režiser prijenosa, producent, majstor zvuka...

Nakon toga, ponovno se dogovaramo i postavljamo tehničku opremu. Od tada do kraja prijenosa, ta je ekipa odgovorna za realizaciju. Najvažnije je u svemu tome da se dobro odaberu mjesta za kamere, jer je bez toga nemoguće dobiti ono sto je meni nužno u takvom prijenosu skijanja, a to je stvarni televizijski dojam gledaoca o brzini u veleslalomu ili strmini u slalomu.

Bez toga i izvrsne koordinacije među ljudima, ne možemo napraviti dobar prijenos.

Refleks je jedan od uvjeta za dobru realizaciju prijenosa

• To, vjerojatno, nije kraj vaših zaduženja. Što se događa kad natjecanje počne?

Posao na neposrednoj realizaciji prijenosa počinje pet do šest minuta prije početka samog natjecanja. Tada se moje reakcije, ovisno o tome kako ekipa radi, protežu od urlanja do potpune smirenosti. Ipak, onih trideset sekundi do početka eurovizijske špice uvijek želim imati potpuni mir i mogućnost za koncentraciju.

Nakon toga, bitno je da me ekipa sluša i izvršava moje naloge. To, moram priznati, izvrsno funkcionira, i mogu reći da imam jednu od najboljih evropskih a možda i svjetskih televizjskih ekipa za realizaciju sportskih prijenosa.

Dakle, ja sam, kad počne natjecanje, koordinator između kamermana, majstora zvuka, miksera, tehničkog vođe, a naposljetku, i organizatora. A to znači da sam potpuno odgovoran za sliku koju gledaoci vide na TV-ekranu.

• Koliko vaš rad ovisi o trenutnim refleksima i reakcijama na događanja na sportskom terenu, a koliko o sustavno razrađenoj koncepciji prijenosa?

Da, refleks je jedan od uvjeta za dobru realizaciju prijenosa. No, smatram da je možda važnije da dobar refleks ima mikser. Jer, kad ja dam znak, on istog trenutka mora reagirati i ostvariti moju zamisao.

Ipak, ta je brzina reakcija na ove situacije samo dio onoga što je potrebno za moj posao. Već sam spomenuo važnost pripreme za samu realizaciu, ali tome bih još dodao da osim dobrog poznavanja terena i tehnike treba odlično poznavati i natjecatelje, a i sam sport koji prenosite.

• Poznajete li osobno neke sportaše?

Da, svakako!

• Kakve su njihove ocjene? Jesu li zadovoljni kako ih televizijski predstavljate? 

Od vrhunskih sportaša, Bojan Križaj intenzivno gleda najviše tih mojih prijenosa, i mogu reći da je vrlo zadovoljan. Čak se događa da katkad polemiziramo o viđenom na televiziji nakon natjecanja.

Takve razgovore posebno vodim s direktorom naše alpske reprezentacije Tonetom Vogrincem. Često razgovaram o načinu realizacije skijaških prijenosa koji su postali previše monotoni i predugi. Ako se nešto ubrzo ne izmijeni u sistemu natjecanja skijaša u Svjetskom kupu, televizijski prijenosi skijanja više se neće isplatiti.

• Ima li u vašim prijenosima nekih pojedinosti koje su karakteristične samo za vas?

To ste mogli zapaziti i u mojim prijenosima plivanja na Univerzijadi. Moja je zamisao bila da prije početka samog natjecanja, odnosno skoka u bazen, gledaocu na televiziji posebno pokažem portret svakog natjecatelja iz neposredne blizine.

Za ostvarenje te ideje bilo je potrebno poslati jednog čovjeka s kamerom da stoji uz bazen i snima plivače prije starta i pobjednika nekoliko metara prije cilja, a zatim je nakon završetka trke emitirana usporena snimka. Tako smo i radili prvi dan plivačkih natjecanja.

No, sve moje originalne zamisli ne sviđaju se uvijek svima. Drugi dan, predsjednik Međunarodne plivačke federacije jednostavno je zabranio da koristimo tu kameru uz bazen. Objašnjenje je bilo da su se tužili kako ta kamera smeta. Pitao sam i trenere što misle o tome, i svi su rekli da to nema nikakve veze. Čak su rekli da je to bila veoma zanimljiva ideja.

Sljedeći smo dan zbog toga samo jednu disciplinu radili kamerom uz bazen, a sve ostale bez nje. Dakako, predsjednik je odmah došao u reportažna kola, i ja sam mu pokazao kako ti portreti izgledaju s kamerom iz blizine uz bazen, a kako s kamerom sedamdesetak metara udaljenom na suprotnom kraju bazena.

Čim je vidio taj jasni, čisti portret plivača, čovjek se zamislio i bez obzira na to što čak ni u Los Angelesu, na golemom stadionu za petnaest tisuća, ljudi nisu dopustili da se kamerman šeće pokraj bazena, ovdje jesu. Jer vidjelo se da je to što ja želim nešto novo i bolje od dosadasnjeg.

Mislim da su svi uživali u toj kameri: i natjecatelji koji su katkad mahali u kameru, a i gledaoci koji su mnogo više nego dosad vidjeli na svojim ekranima.

U tom sam prijenosu želio ostvariti još jednu novost. Bilo bi vrlo zanimljivo pratiti u totalu, iz ptičje perspektive, sve natjecatelje usporedo. No, ovaj put nisu postojali tehnički uvjeti za to.

• Koliko u vašem uspjehu igra ulogu iskustvo i inventivnost, a koliko školovanje?

U Jugoslaviji ne postoji škola za moje zanimanje. Postoji za kamermane, filmske režisere i producente, ali za režisere sportskog programa najbolje se školovati u reportažnom autu, sportskoj redakciji ili na konkretnom poslu čiji se rezultat može vidjeti na ekranu.

Teorija je bitna, ali praksa je u tom poslu nezaobilazna.

• Je li tako i u inozemstvu?

Ne, ondje postoje čak neke vrlo cijenjene škole za televizijske režisere, poput one u Pragu. Ipak, smatram da ni u svijetu nema škole u kojoj bi se moglo školovati samo za režisera sportskih prijenosa.

Jugoslavija je oduvijek imala dobre realizatore

• Tko ostvaruje najbolje prijenose u svijetu?

Mislim da su u tim sportskim prijenosima najbolji Austrijanci i Švicarci, od onih koje ja poznajem. Ali, vjerujem da su i Englezi isto tako dobri. Među najbolje treba svakako, svrstati Čehoslovaka koji živi u Švicarskoj - Františeka Leibla, čije su kreacije prijenosi Svjetskog kupa iz Wengena i atletskog mitinga iz Züricha.

Dakako, iz tog niza najboljih ne treba isključivati ni nas, Jugoslavene.

• Znači vi svojom kvalitetom niste iznimka u nas?

Ne, dakako da nisam! Jugoslavija je oduvijek imala dobre realizatore, a ima ih i u ovom trenutku. Neki od najboljih jesu: Mecko Grozdanić, Mališa Vujović, Fakmir Ljama, Davor Bošnjak... Svi oni, a i ostali koje nisam spomenuo, svoju su kvalitetu pokazali na Olimpijskim igrama u Sarajevu.

• Dosad smo uglavnom spominjali plivanje i skijanje. Znači li to da se svaki režiser specijalizirao za pojedine discipline?

Svi mogu raditi sve, nema specijalizacije. Kvaliteta kojom je rađen prijenos ovisi jedino o pojedincu i o tome kako se on pripremi. Najbolji je primjer za to nedavno održani teniski Davis-cup susret Engleske i Jugoslavije u Zagrebu, koji sam pratio na televiziji. Prvi put u životu htio sam protestirati.

Jer, kako se, recimo, pri jednom takvom prijenosu može dogoditi da Živojinović jednostavno iskače izvan kadra, te da loptica onda niotkud bude vraćena u ekran a da pritom kamerman ni najmanje ne pomakne kamerui?

Tim više što je njemu potrebno samo centimetar pomaka kako bi uhvatio igrača koji trči za nekom paralelom na suprotni kraj igrališta!

Taj me propust strahovito zasmetao, i takav kamerman ne bi kod mene radio ni pet minuta. Ja uvijek i od svih tražim maksimalnu angažiranost. Mi u Planici imamo i do šest sati duge prijenose, ali moji kamermani nikad ne sjede besposleno. Isto vrijedi i za režisere. Ako se nisi pripremio za tenis, a jesi za moto-kros, onda radi moto-kros!

Ne postoji, dakle, realizator za ovaj ili onaj sport, nego samo dobro ili loše pripremljen.

Da se popravi dizajn i grafička oprema naših sportskih prijenosa

• Prijenos Davis-cupa iz Zagreba očito vas je razljutio. Nosite li iste impresije i s Univerzijade u Zagrebu?

- Ne, mislim da su uvjeti na Univerzijadi i sama priprema  za televizijske prijenose bili izvanredni. Čak se može reći da su bili na svjetskom nivou. Koordinacija svih službi također je bila izvrsna. Ne znam kako je bilo na drugim objektima, ali mi na plivalištu mogli smo veoma dobro postaviti kamere.

Jedina je teškoća bila preniski strop bazena. Naime, nismo mogli postaviti kameru dovoljno visoko, pa smo na televiziji dobili malo iskrivljenu sliku: prva je staza bita šira od osme, ali to je nemoguće izbjeći, i samo je dokaz kako se prilikom gradnje sportskih objekata mora misliti i na televiziju.

• Jesu li ti prijenosi s Univerzijade najbolje što televizija u ovom trenutku može, ili ima još prostora za poboljšanja?

- Najvažnije je u ovom trenutku da se popravi dizajn i grafička oprema naših sportskih prijenosa. To je u Jugoslaviji potpuno zanemareno. Mi se na televiziji ne možemo dogovoriti o unificiranom sistemu simbola na ekranu, koji bi bio jednak bez obzira je li to Televizija Ljubljana, Titograd ili Beograd.

Nije važno čak ni to da li se piše na ćirilici ili na latinici, no bitno je da su ta slova jednako dizajnirana.

Takve unificiranosti nije bilo ni na Univerzijadi gdje su svi imali istu opremu, ali je svaki režiser pisao na ekranu svoja slova i crtao svoje linije. Ipak, moja je želja, i ja se uistinu nadam, da uskoro zajednički dogovorimo jedinstven Jugoslavenski televizijski dizajn sportskih prijenosa.

• U čemu je razlika između dobrog i lošeg sportskog prijenosa?

Dobra je realizacija ako ja postavom kamera i vještom koordinacijom svih ljudi u ekipi mogu gledaocu kod kuće, u naslonjaču, pokazati i groplan natjecatelja i total cijelog terena za natjecanje, pa čak i jasnu sliku takve pojedinosti kao što su tenisice igrača.

Dakako, sve to mora biti tako izvedeno da zadržimo pažnju gledalaca onoliko koliko traje natjecanje.

• Vama sve to, očito, uspijeva, jer ste osim nagrade Emmy dobili još neka međunarodna priznanja.

Od Eurovizije sam također za realizaciju prijenosa dizanja utega dobio brončani prsten, i ja sam prvi kojemu je dodijeljen. Dosad se dijelio samo zlatni i srebrni, a i kaseta sa snimkom tog prijenosa čuva se u eurovizijskom centru u Bruxellesu kao primjer kako se taj sport radi na televiziji da bi bio zanimljiv za gledaoce.

A najbolji dokaz da je taj prijenos uistinu bio dobar jest što su ljudi masovno počeli dolaziti u dvoranu. No, ostali su razočarani, jer se s pomoću četiri kamere i dva magnetoskopa na televiziji vidjelo mnogo više negoli u dvorani.

Moglo se tada postaviti neka velika platna s reprodukcijom televizijske slike, na kojima bi gledaoci u dvorani vidjeli isto ono što i na televiziji, ali tehnika je to omogućila tek u Los Angelesu.

• Koliki je udio tehnike u vašem poslu?

Tehniku se mora poznavati, ali ako niste upoznati sa suštinom i pravilima sporta koji prenosite, ne možete napraviti dobar prijenos.

• Jesu li te nagrade promijenile vaš privatni život?

To što se dogodilo s tom nagradom ABC-ja, sav taj publicitet, za mene je sasvim bez veze. Posao je posao, i to je nagrada za moj rad, koju ne treba preuveličavati, a ni ostale koje sam dobio, sve do ove zadnje - Zlatnog globusa iz Portoroža za realizaciju prijenosa skijaških skokova na Planici.

Jedino se nadam da, bez obzira što se nagrade dobivaju uglavnom na kraju radnog vijeka, ja još nisam pred penzijom. Tim više što se u slobodno vrijeme i sam bavim sportom. Igram tenis.

• Naposljetku, što je ideal vašeg posla i kako bi trebala izgledati idealna prezentacija sporta na televiziji?

Ideal je realnost, i tome uvijek treba težiti. Sportski događaj na televiziji treba gledaocu s pomoću kamere prikazati onako kako bi ga on vidio svojim okom neposredno gledajući natjecanje. Na televiziji se što stvarnije mora vidjeti skok, let, brzina, strmina...

U Jugoslaviji, u svijetu mnogi u tome nepotrebno traže neke nove izraze i novosti, ali to nije potrebno, jer još ne poznajemo dovoljno ni one stare metode.

Sport je sam po sebi zanimljiv i dramatičan, a ako mi sve to miksanjem uspijemo prikazati i na televiziji, onda je prijenos izvanredno uspio.

Stoga ne treba raditi revolucionarno približavajući se larpurlartizmu, nego revolucionarno - ali u okviru realnog.

Razgovarao: Dean Nemec, obrada: Yugopapir (Studio, 1987.)

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate