Na prvom katu bivše bolnice, u sobi broj 422, odakle je izneseno "osam prenosivih kreveta i osam noćnih stočića" (kako su rekviziteri uredno napisali na ceduljicu i prilijepili je na vrata) nastaje šestominutna sekvenca desete epizode TV serije Bolji život. Zbiva se u razredu, u školi koju pohađa najmlađi član fikcionalne obitelji Popadić, Boba - maturant. Scenografija je, dakle, vrlo jednostavna: školske klupe, katedra, ploča, spužva i kreda.
Kostimiranje i šminkanje tridesetoro uzbuđenih statista gimnazijskog uzrasta (cure su nafrakane, svi dečki izgledaju kao Simon Le Bon), te postavljanje svjetla na prilično prostranoj sceni (reflektori u tri boje, montirani iznad prozora, fingiraju dnevno svjetlo), kao i organiziranje brojne ekipe sastavljene od honoraraca koji rade istodobno na nekoliko lokacija gdje se ta serija snima u Beogradu s dvije odvojene, koordinirane ekipe predvođene dvojicom režisera, te prijevoz tako brojnog sastava, njihova opskrba, plaćanje i motiviranje - ambiciozan je producentski pothvat koji, osim beogradske, u ovom trenutku ne bi bila sposobna realizirati ni jedna druga republička televizija.
Na satu "Likovnog"
U ekipi vlada uzorna disciplina; kad asistent snimatelja vikne u hodnik "Snima se!", prekobrojni statisti i pomoćno osoblje ukipe se sjedeći na rasklopivim stolcima ili ležeći na dijelovima odbačenih kulisa.
Neka crtačica koja izrađuje slike, tobože učeničke radove, koje će biti upotrijebljene u slijedećem prizoru "na času Likovnog odgoja", prestaje ih sjenčati olovkom.
Posvuda su istaknuti veliki, lijepo ispisani natpisi "Opuške bacaj u kiblu!"
Dolje, u kolima, i tu, na katu, radi gotovo sto ljudi, a žagor, grobna tišina odsutno opuštanje i koncentriran napor smjenjuju se u onoj jedinstvenoj koreografiji filmskog snimanja što nalikuje na novogvinejski ritual i na predstavu Labuđeg jezera.
U sobi broj 422 tri su elektronske kamere na malim kranovima, te platforma s dugom mikrofonskom "pecaljkom" koju opslužuju dva tonska snimatelja.
Ton i slika odvode se kablovima niza stubište u studijska kola, ondje miksaju i vraćaju na monitor od 43 centimetra postavljen u hodniku, odakle režira mladi beogradski autor Mihailo Vukobratović.
On je poznat po prilozima snimljenim u duhu "novog elektronskog senzibiliteta" što je Beogradsku televiziju bio prožeo početkom osamdesetih godina, te po jednom kinematografskom filmu - srpskoj komediji s Milenom Dravić i Batom Živojinovićem - toliko dotjeranom da uopće nije bio smiješan.
Redateljski stolčić Vukobratović dijeli s divom televizijskog dramskog programa - Aleksandrom Đorđevićem koji u svojoj filmografiji ima takve epohalne projekte kao što su Otpisani i njihov Povratak...
Iza ideje da se na realizaciju najambicioznije televizijske produkcije u Jugoslaviji usredotoče moći dva toliko različita autora, koji objedinjuju iskustvo i originalnost, rutinu i poduzetnost u uzajamni habitus (poput kineskog artističkog para u pekinškoj operi, odjevenog u zajednički kostim zmaja) očito stoji netko dovitljiv s vrha televizijske hijerarhije u zgradi direkcije u Makedonskoj 5.
Za takvu odluku trebalo je producentske promišljenosti koje manjka u prorijeđenom uzduhu na vrnuncima domaćih televizijskih organizacija. Dramski se projekti ondje biraju redom, iz kazala školske lektire, a redatelje i dramaturge koji će ih uprizoriti proziva među prisutnim namještenicima.
Vukobratović upozorava da osnivanje redateljskih timova nije tuđe praksi, primjerice, američke televizije gdje se autori izmjenjuju u radu na pojedinoj seriji režirajući po nekoliko epizoda.
"Takvo rješenje nije bilo moguće u podjeli rada između mene i Ace Đorđevića", objašnjava, "jer snimamo po objektima. Od dvadeset dovršenih scenarija, snimit ćemo deset najednom. Sada sve scene koje se zbivaju u školi. Stvar je u tome što se proizvodi mnogo minuta programa, pedeset nastavaka u ovoj godini, pa zaokruživanje autorskog djela u svakoj epizodi, u takvoj industrijskoj proizvodnji, nije provedeno."
Tekst desete epizode leži rasklopljen pred tim mladim redateljem koji je iznevjerio eksperiment i zaposlio se u humorističkoj vodenici na mirnom srednjem toku.
Pisac tog, u plastične korice uvezanog toma, beogradski je literarno eksponiran sudac Okružnog suda - Siniša Pavić, autor televizijskih komedija što su sedamdesetih s Avale neumorno odašiljane u savezni eter.
Humoristička pljeskavica
Humor je za Beogradsku televiziju isto što i pljeskavica za ugostiteljstvo glavnoga grada - jezgro tradicije što odgovara senzibilitetu, ali ne i aspiracijama konzumenata.
Nakon prvog Dnevnika, eksperimentalno emitiranog za ono nekoliko televizora u izlozima dućana, već su se gurali i jedan preko drugog spoticali neumrli likovi iz žovijalnog Panteona Radivoja Lole Đukića...
Da, osvrnimo se malo unatrag, preskočimo razdoblje dok je Zemlja bila užarena lopta i zumirajmo in medias res: prvi srpski ustanak, drugi srpski ustanak, Servisna stanica, Na tajnom kanalu, Muzej voštanih figura...
Zlatno doba unitarističke satire i državnog humora, pa, zatim, nakon donošenja ustavnih amandmana, procvat regionalne komedije - Malo misto, Velo misto...
Istodobno, Beogradska televizija reflektira taman sjaj crne i klasične srpske kinematografske komedije filmovima po scenarijima pisaca veličine jednog Ljubiše Kozomare.
U svoju najnoviju fazu razvodnjene duhovitosti dospjela je pak farsama "iz suvremenog života", koje je najvećom brzinom pisao upravo Siniša Pavić, najplodniji suvremeni srpski instant-komediograf.
Nasuprot toj tradicionalističkoj televizijskoj književnosti, koja se vidljivo naslanja na lektiru sve do Janka Veselinovića, sedamdesetih se, gotovo slučajno i nepoželjno, iščahurio serijal koji do danas nije nadmašen po autorskom scenarističkom dosegu - prvi jugoslavenski sitcom (sjedeća, salonska komedija) iz žanra koji sada dominira američkim TV programom.
Pozorište u kući Đukićeva apostata Novaka Novaka (čije je ime za povijest televizijske serije značajno koliko i ime Meyera Meyera iz 87. policijske stanice) frapantno nalikuje na kasniji The Cosby Show koji, prema rejting-listi autoritativnih istraživača kuće A C. Nielsen, već nekoliko sezona dominira američkom nacionalnom televizijom.
Pozorište u kući bilo je nečuveno moderno po svojoj koncepciji suptilnog variranja tri uvijek ista štosa u jednoj kombiniranoj sobi; bio je to moćan komedijski stroj od dva glavna lika okružena galaksijom epizodista, s uvijek spremnim šlagvortima.
Nota bene; druga serija u vrhu Nielsenove liste, Family Ties (započeta prije dvije-tri godine s Michaelom J. Foxom) identična je Pozorištu po strukturi tekućeg zapleta i po rasporedu likova (osim što, reflektirajući sastav američke obitelji, dezintegrira punicu i puni potkrovlje katnice čoporom dječurlije).
Povratak u prošlost
Poslije modernog sitcoma koji je bio ispred svog vremena, televizijska produkcija studija Beograd vratila se u vlastitu prošlost: usporedo s reprezentativnim epskim video-filmom o animatoru kulture Vuku Karadžiću, pristupilo se snimanju mamutske populističke humorističke serije po Pavićevu scenariju - Bolji život.
To je priča otvorene naracije poput kuće od lego-kocaka; definirani su likovi (obitelj) i zadan dramski problem (novac), a pedeset nastavaka planiranih za 1987. godinu utrt će put za slijedećih pedeset u onoj što slijedi.
Promjene, pa čak i najkorjenitije, mogu se obaviti u hodu dok komedija teče, i to u skladu s reakcijama u gledalištu.
No, može li ta serija prerasti u neku modernu, melodramatsku trakavicu poput Dinastije ili jeftinih, elektronikom snimanih, sapunskih opera što se naveliko proizvode i emitiraju u jutarnjim terminima triju mreža američke televizije?
Ne može, to priznaje i redatelj Vukobratović, pristajući na definiciju pavićevske humorističke serije kao "narodske komedije" ili "folklorne drame".
Eksperimente s jugoslavenskom "sapunjačom" Beogradska televizija prepustit će drugim studijima - a nitko ne bi bio pogodniji za to plemenito pouzeće od zagrebačkog.
Na primjer, Marica plemenita Ratkaj (Mira Furlan), jedinica psihijatra s Pantovčaka (Relja Bašić), upoznaje u omladinskom svratištu, kafe-baru Zvečarka mladog heroinista, svirača na električnoj gitari Cicija Horvata (Milan Blenton), te odlučuje da realizira tu nemoguću vezu.
Zla očeva ljubavnica Žuži von Matačić (Ana Karić) intrigira... Maričina tetka Amelija Vindišgrac (Sanda Langerholz) otkriva joj obiteljsku tajnu: Cici je njen rođeni brat... No, nije li prekasno?
Fanfare! Trube! Kamera uzlijeće na helikopteru obuhvaćajući staklenim pogledom cio brijeg Pantovčak, osovljen oko kuće Ratkajevih na Gvozdu... Nastavit će se...
Avaj - natrag u stvarnost, na prvi kat starog zdanja Vojnomedicinske akademije u Beogradu: snima se scena u kojoj Boba (Dragan Bjelogrlić) svojom slikom izrađenom za domaći rad uvrijedi "Likovnjaka" (Drago Čuma).
Profesor misli da je slika njegova karikatura. Prije sukoba, pogledao je druge mazarije koje je, zapravo, izradila pomoćnica scenografa na hodniku. U scenariju su zapisani suhoparni profesorovi komentari: "Hm... akademski... Pozadina je tamna."
Kostimiran u kockasti sako, sa svilenom maramom oko vrata, glumac Čuma slobodno šmira:
"Hmmmm... Aaakademski, brate, pozadina je tamna... Mračno, mračno je to..."
Okružen sposobnom, uigranom ekipom, on osjeća da sve ide kao podmazano, da se okreću nauljeni kotači smiješne vodenice, osjeća podatnost razreda i nevidljivog televizijskog auditorija, a to svakog glumca, osim nekoliko najvećih, navodi da glumata:
"Mračno ti je to mnogo, majkoviću! Svetlije... Svetlije!... "
Vukobratović ga ne prekida.
Od dvije repeticije odabire onu u kojoj su granice kadra preciznije komponirane.
Bilo bi uistinu besmisleno da pokuša korigirati bitna svojstva srpske televizijske komedije, s njenom rutinom, vrijednostima i tradicijom.
Potpuno je svjestan kako ta manira ograničava redateljski dijapazon, ali ta je manira cijena discipline, pouzdanosti i efikasnosti ekipe što je već sudjelovala u deset takvih projekata, a uradit će ih još deset do mirovine.
Da u jugoslavenskoj televizijskoj proizvodnji ima drugih trajnih vrijednosti, bilo bi lako otkloniti tu humorističku pljeskavicu, no profesionalni obzir kritičara ne može nadomjestiti iskrenu prijemčivost gledališta, pa se perspektiva Boljeg života sada ne doima osobito poticajnom.
Taj je komedijski žanr u krizi, a u krizi je i televizija.
Zašto?
Kao što je prije sto godina primijetio George Bernard Shaw:
"Crkva? Ne, u engleskom društvu najkonzervativnija je ustanova englesko kazalište..."
Napisao: Denis Kuljiš, obrada: Yugopapir (Studio, 1987.)
