Avgust 1977: Božidara Pavićevića, popularnog Longu, "slobodnjaka",
kako je u razgovoru često sebe nazivao, ljetos nije bilo lako
uhvatiti. Odmor je provodio u Veloj Luci na Korčuli.
Ali, ovog puta na odmor je ponio i tekst monodrame "Sa pogreba Matroze Jovice Čolabendića zvanog Kaurma" iz zbirke pripovjedaka Mladena Đuričića, koja će se u zajedničkoj režiji sa Milanom Jelićem prikazivati na repertoaru beogradskih pozorišta početkom ove sezone.
Ali, ovog puta na odmor je ponio i tekst monodrame "Sa pogreba Matroze Jovice Čolabendića zvanog Kaurma" iz zbirke pripovjedaka Mladena Đuričića, koja će se u zajedničkoj režiji sa Milanom Jelićem prikazivati na repertoaru beogradskih pozorišta početkom ove sezone.
Odmor pred "Osmu ofanzivu"
Ponijeli ste na odmor još jedan
tekst?
Svaka se uloga mora dobro "sažvakati"
da bi se iskazala kako treba, inače, ovo je moje uobičajeno mesto
gde odsedam evo već 15 godina. Dolazim ovde da se odmorim, ali i
umorim. Kao i ovog
leta.
Poneo sam još jedan tekst, ulogu Krajišnika iz serije "Osma ofanziva" koja će se iduće godine prikazivati na televiziji bar u sedam epizoda, u režiji Soje Jovanović. Krenućemo na snimanje sa ostalom ekipom glumaca u Bosanski Petrovac i Bosansku Krupu uskoro.
Očekujem poveći napor pred ovako ozbiljnu rolu. Zar tu, onda, nije potreban odmor?
Poneo sam još jedan tekst, ulogu Krajišnika iz serije "Osma ofanziva" koja će se iduće godine prikazivati na televiziji bar u sedam epizoda, u režiji Soje Jovanović. Krenućemo na snimanje sa ostalom ekipom glumaca u Bosanski Petrovac i Bosansku Krupu uskoro.
Očekujem poveći napor pred ovako ozbiljnu rolu. Zar tu, onda, nije potreban odmor?
Da li je potreban odmor i slobodnom
umjetniku?
- Ne, iako se, nažalost, ja poduže
odmaram. Kao da mnogi sa televizije, sa filma i drugih, takozvanih,
"staklenih" kuća, ne znaju za mene. Istina, malo sam tu
neskroman, jer često i ne prihvatam bilo šta.
Zašto ste prije tri godine napustili
pozorište "Boško Buha" i vinuli se u slobodne "ptice"?
- Nisam mogao da izdržim nepotrebne
stege. Smatrao sam da sam tamo svoje "odigrao". Nisu mi se
svidele te moje, kolege, koji su u svemu početnici, a ipak
neprizemni ljudi.
Velika je razlika između tih
komercijalizovanih umetnika i onih pravih. Jer, ako slobodni umetnik
ne odigra dobro ponuđenu ulogu, sledeći je put sigurno neće
dobiti. Dok glumac, vezan platom za neku pozorišnu kuću, kao što je, na primer, ova, može u svako doba da "zabuši"
šetajući se po njenim daskama; zameriće mu se, možda, ali neće i
na plati zakinuti.
E, to ne volim! I to više nisam mogao da izdržim.
E, to ne volim! I to više nisam mogao da izdržim.
Da li biste se ikada vratili ovoj, ili
otišli u neku drugu pozorišnu kuću?
- Samo kada bih zatekao "moju"
klimu u tom pozorištu. I kada bi mi pozorište dalo toliko da
opskrbim familiju. Na putu je, eto, i peti član porodice. U tom
slučaju, vratio bih se samo pozorišnim daskama.
To su one prave daske što život znače, na kojima se može doživeti pravo umetničko kazivanje. Inače, glumac može snimiti lošu seriju, loš film, dramu, i tu nije kriv. Ali loše odigranu ulogu pred publikom ne može sakriti.
Uostalom, to može samo jednom, jer kazivanje je uvijek drugačije, iako je ista uloga. Pred publikom na daskama uloga i glumac ne mogu biti šablonizirani fabrički produkt.
To su one prave daske što život znače, na kojima se može doživeti pravo umetničko kazivanje. Inače, glumac može snimiti lošu seriju, loš film, dramu, i tu nije kriv. Ali loše odigranu ulogu pred publikom ne može sakriti.
Uostalom, to može samo jednom, jer kazivanje je uvijek drugačije, iako je ista uloga. Pred publikom na daskama uloga i glumac ne mogu biti šablonizirani fabrički produkt.
Umjetnik i poštapalica
Može li po vašem glumac sve?
Glumac mora da je u stanju da odigra
svaku ulogu. Ne sme da bira. Ne, bar u početku, da se ne bi
ukolotečio u pogrešne "vode". Ali, glumačko iskustvo se
ne može izučiti ni u kakvoj umetničkoj školi, akademiji...
Glumac je svaštar?
Baš tako. Pogledajte, na primer, jednog velikog Tadića. On ne bira uloge, ali ne postoji uloga koju
može pokvariti!
Talenat...?
To je nešto što se uključuje na
kraju. Dolazi posle svakodnevnog višečasovnog rada.
Ima li onda razlike između glumca i
umjetnika?
Glumac je jednostavni reproduktivni
automat, mora samo da iskaže, prenese poruku reditelja. On će
samo delimično "dodirnuti" suštinu lika. Dok se
glumac-umetnik ne zadovoljava ni tom delimičnom suštinom, koja je
bila vrhunska u "umetničkom" stvaralaštvu glumca.
Umetnik uživa u traganju, menjanju uloge. Teži poštapalicama. Sarađuje sa rediteljem, pa i kada ne nađe zajednički "jezik". U pravu su i kada nisu oboje u pravu, a smatraju da jesu, ili obrnuto. Uvek treba ceniti tuđe mišljenje, pa makar i pogrešno bilo.
Umetnik uživa u traganju, menjanju uloge. Teži poštapalicama. Sarađuje sa rediteljem, pa i kada ne nađe zajednički "jezik". U pravu su i kada nisu oboje u pravu, a smatraju da jesu, ili obrnuto. Uvek treba ceniti tuđe mišljenje, pa makar i pogrešno bilo.
Vjerovatno ste već usmjerili sina ili
kćerku svojim putem?
Ma kakvi! On je muzičar i nema
instrumenta kojim dosad nije rukovao. Kćerka je, eto, izrazila želju
da postane blagajnica u samousluzi. Možda zbog slatkiša, ili...
To su detinja posla, uostalom...
Longa vam je "umjetničko"
ime?
Tako se zvao i moj stariji brat, visok dva metra i šest santimetara, koga je
rat odveo u nepovrat. Imao sam osam godina kada je rat zatekao nas
trojicu i majku Vukosavu. Obreli smo se sa ostalim izbegličkim
porodicama u Srbiji u Čačku, Kraljevu, Titovom Užicu...
Tamo me je i "ugrizao" pozorišni "crv". Bilo je to 1943. u Čačku, kada je gostovalo Srpsko pozorište. Glumačka ekipa se hranila u izbegličkoj kuhinji, gde je, srećom, kuvala moja majka Vukosava.
Predstave su održavane u Sokolskom domu. Ali, jedan dan pre prikazivanja premijere "Gospođe ministarke" razboli se glumica Branka Baltić. To, naravno, razbesni i reditelja Sinišu Ravasija. I dok je on ručao, priđem njegovom stolu i ponudim mu pomoć u ulozi "Rake". Odbije me i nasmeje mi se.
To je mene do te mere razbesnelo da sam počeo da skačem od muke oko njegovog stola, glasno plačem i vičem: "Ture bure valja, a bure se kalja..." Tek tada sam privukao njegovu pažnju.
Tamo me je i "ugrizao" pozorišni "crv". Bilo je to 1943. u Čačku, kada je gostovalo Srpsko pozorište. Glumačka ekipa se hranila u izbegličkoj kuhinji, gde je, srećom, kuvala moja majka Vukosava.
Predstave su održavane u Sokolskom domu. Ali, jedan dan pre prikazivanja premijere "Gospođe ministarke" razboli se glumica Branka Baltić. To, naravno, razbesni i reditelja Sinišu Ravasija. I dok je on ručao, priđem njegovom stolu i ponudim mu pomoć u ulozi "Rake". Odbije me i nasmeje mi se.
To je mene do te mere razbesnelo da sam počeo da skačem od muke oko njegovog stola, glasno plačem i vičem: "Ture bure valja, a bure se kalja..." Tek tada sam privukao njegovu pažnju.
Reditelj je prekinuo ručak, "podigao" celu ekipu, i odemo na probu. Posle dvodnevnog neprekidnog vežbanja, bez spavanja i ručavanja, pojavio sam se prvi put na daskama.
I, tako je počelo?
- Bilo je u međuvremenu i drugih
zanata. Sa prvim okusom glumačke šminke i dekoltovanih haljina
"rodila" se nekako i moja današnja ljubav prema
upaljačima. Hobi! I to je slično počelo.
U drami "Malograđanin", Maksima Gorkog, trebalo je da, izvesni Petar zapali cigaretu. Zahtevao sam tada neki starinski upaljač, po mogućnosti da je ručna izrada. Kada je naš momak doneo, konačno, taj dugo očekivani upaljač, meni se toliko dopao da sam ga zadržao. Petar onda nije ni pušio u predstavi.
Ostavio sam upaljač u vitrinu. Za njim su stizali i ostali. Sada ih je 2.000. Različitih. Pomažu mi u tome sin, kćerka, žena...
U drami "Malograđanin", Maksima Gorkog, trebalo je da, izvesni Petar zapali cigaretu. Zahtevao sam tada neki starinski upaljač, po mogućnosti da je ručna izrada. Kada je naš momak doneo, konačno, taj dugo očekivani upaljač, meni se toliko dopao da sam ga zadržao. Petar onda nije ni pušio u predstavi.
Ostavio sam upaljač u vitrinu. Za njim su stizali i ostali. Sada ih je 2.000. Različitih. Pomažu mi u tome sin, kćerka, žena...
U vitrini, kraj upaljača, nalaze se i
mnogobrojna priznanja koja je Longa osvojio u višegodišnjem
umjetničkom stvaralaštvu: Savezna nagrada "Mlado pokolenje"
1966. za ulogu u predstavi "Hodel de Bodel": za ulogu
Kapetana Snipa, prema tekstu Zorana Stanojevića, postao je prvi
nosilac nagrade iz Fonda Gite Predić, kćerke Branislava Nušića,
1973. godine, dok je za ulogu Stenlija Kovalskog u "Tramvaju
zvanom želja", na Devetom susretu vojvođanskih pozorišta u
Subotici, ponovno osvojio - prvu nagradu.
Iz godine u godinu slijedi uloga za ulogom; priznanje za priznanjem počeli su da pune njegovu vitrinu. Uostalom, to i nisu konačna priznanja...
Iz godine u godinu slijedi uloga za ulogom; priznanje za priznanjem počeli su da pune njegovu vitrinu. Uostalom, to i nisu konačna priznanja...