Božidar Pavićević Longa: Velika je razlika između komercijalizovanih umetnika i onih pravih (1977)

Avgust 1977: Božidara Pavićevića, popularnog Longu, "slobodnjaka", kako je u razgovoru često sebe nazivao, ljetos nije bilo lako uhvatiti. Odmor je provodio u Veloj Luci na Korčuli.

Ali, ovog puta na odmor je ponio i tekst monodrame "Sa pogreba Matroze Jovice Čolabendića zvanog Kaurma" iz zbirke pripovjedaka Mladena Đuričića, koja će se u zajedničkoj režiji sa Milanom Jelićem prikazivati na repertoaru beogradskih pozorišta početkom ove sezone.

Na odmor je poveo i 24-godišnjeg sina Borivoja i osmogodišnju kćerku Aleksandru.

Odmor pred "Osmu ofanzivu"

Ponijeli ste na odmor još jedan tekst?

Svaka se uloga mora dobro "sažvakati" da bi se iskazala kako treba, inače, ovo je moje uobičajeno mesto gde odsedam evo već 15 godina. Dolazim ovde da se odmorim, ali i umorim. Kao i ovog

leta.

Poneo sam još jedan tekst, ulogu Krajišnika iz serije "Osma ofanziva" koja će se iduće godine prikazivati na televiziji bar u sedam epizoda, u režiji Soje Jovanović. Krenućemo na snimanje sa ostalom ekipom glumaca u Bosanski Petrovac i Bosansku Krupu uskoro.

Očekujem poveći napor pred ovako ozbiljnu rolu. Zar tu, onda, nije potreban odmor?

Da li je potreban odmor i slobodnom umjetniku?

- Ne, iako se, nažalost, ja poduže odmaram. Kao da mnogi sa televizije, sa filma i drugih, takozvanih, "staklenih" kuća, ne znaju za mene. Istina, malo sam tu neskroman, jer često i ne prihvatam bilo šta.

Zašto ste prije tri godine napustili pozorište "Boško Buha" i vinuli se u slobodne "ptice"?

- Nisam mogao da izdržim nepotrebne stege. Smatrao sam da sam tamo svoje "odigrao". Nisu mi se svidele te moje, kolege, koji su u svemu početnici, a ipak neprizemni ljudi.

Velika je razlika između tih komercijalizovanih umetnika i onih pravih. Jer, ako slobodni umetnik ne odigra dobro ponuđenu ulogu, sledeći je put sigurno neće dobiti. Dok glumac, vezan platom za neku pozorišnu kuću, kao što je, na primer, ova, može u svako doba da "zabuši" šetajući se po njenim daskama; zameriće mu se, možda, ali neće i na plati zakinuti.

E, to ne volim! I to više nisam mogao da izdržim.

Da li biste se ikada vratili ovoj, ili otišli u neku drugu pozorišnu kuću?

- Samo kada bih zatekao "moju" klimu u tom pozorištu. I kada bi mi pozorište dalo toliko da opskrbim familiju. Na putu je, eto, i peti član porodice. U tom slučaju, vratio bih se samo pozorišnim daskama.

To su one prave daske što život znače, na kojima se može doživeti pravo umetničko kazivanje. Inače, glumac može snimiti lošu seriju, loš film, dramu, i tu nije kriv. Ali loše odigranu ulogu pred publikom ne može sakriti.

Uostalom, to može samo jednom, jer kazivanje je uvijek drugačije, iako je ista uloga. Pred publikom na daskama uloga i glumac ne mogu biti šablonizirani fabrički produkt.

Umjetnik i poštapalica

Može li po vašem glumac sve?

Glumac mora da je u stanju da odigra svaku ulogu. Ne sme da bira. Ne, bar u početku, da se ne bi ukolotečio u pogrešne "vode". Ali, glumačko iskustvo se ne može izučiti ni u kakvoj umetničkoj školi, akademiji...

Glumac je svaštar?

Baš tako. Pogledajte, na primer, jednog velikog Tadića. On ne bira uloge, ali ne postoji uloga koju može pokvariti!

Talenat...?

To je nešto što se uključuje na kraju. Dolazi posle svakodnevnog višečasovnog rada.

Ima li onda razlike između glumca i umjetnika?

Glumac je jednostavni reproduktivni automat, mora samo da iskaže, prenese poruku reditelja. On će samo delimično "dodirnuti" suštinu lika. Dok se glumac-umetnik ne zadovoljava ni tom delimičnom suštinom, koja je bila vrhunska u "umetničkom" stvaralaštvu glumca.

Umetnik uživa u traganju, menjanju uloge. Teži poštapalicama. Sarađuje sa rediteljem, pa i kada ne nađe zajednički "jezik". U pravu su i kada nisu oboje u pravu, a smatraju da jesu, ili obrnuto. Uvek treba ceniti tuđe mišljenje, pa makar i pogrešno bilo.

Vjerovatno ste već usmjerili sina ili kćerku svojim putem?

Ma kakvi! On je muzičar i nema instrumenta kojim dosad nije rukovao. Kćerka je, eto, izrazila želju da postane blagajnica u samousluzi. Možda zbog slatkiša, ili... To su detinja posla, uostalom...

Longa vam je "umjetničko" ime?

Tako se zvao i moj stariji brat, visok dva metra i šest santimetara, koga je rat odveo u nepovrat. Imao sam osam godina kada je rat zatekao nas trojicu i majku Vukosavu. Obreli smo se sa ostalim izbegličkim porodicama u Srbiji u Čačku, Kraljevu, Titovom Užicu...

Tamo me je i "ugrizao" pozorišni "crv". Bilo je to 1943. u Čačku, kada je gostovalo Srpsko pozorište. Glumačka ekipa se hranila u izbegličkoj kuhinji, gde je, srećom, kuvala moja majka Vukosava.

Predstave su održavane u Sokolskom domu. Ali, jedan dan pre prikazivanja premijere "Gospođe ministarke" razboli se glumica Branka Baltić. To, naravno, razbesni i reditelja Sinišu Ravasija. I dok je on ručao, priđem njegovom stolu i ponudim mu pomoć u ulozi "Rake". Odbije me i nasmeje mi se.

To je mene do te mere razbesnelo da sam počeo da skačem od muke oko njegovog stola, glasno plačem i vičem: "Ture bure valja, a bure se kalja..." Tek tada sam privukao njegovu pažnju.

Reditelj je prekinuo ručak, "podigao" celu ekipu, i odemo na probu. Posle dvodnevnog neprekidnog vežbanja, bez spavanja i ručavanja, pojavio sam se prvi put na daskama.

I, tako je počelo?

- Bilo je u međuvremenu i drugih zanata. Sa prvim okusom glumačke šminke i dekoltovanih haljina "rodila" se nekako i moja današnja ljubav prema upaljačima. Hobi! I to je slično počelo.

U drami "Malograđanin", Maksima Gorkog, trebalo je da, izvesni Petar zapali cigaretu. Zahtevao sam tada neki starinski upaljač, po mogućnosti da je ručna izrada. Kada je naš momak doneo, konačno, taj dugo očekivani upaljač, meni se toliko dopao da sam ga zadržao. Petar onda nije ni pušio u predstavi.

Ostavio sam upaljač u vitrinu. Za njim su stizali i ostali. Sada ih je 2.000. Različitih. Pomažu mi u tome sin, kćerka, žena...

U vitrini, kraj upaljača, nalaze se i mnogobrojna priznanja koja je Longa osvojio u višegodišnjem umjetničkom stvaralaštvu: Savezna nagrada "Mlado pokolenje" 1966. za ulogu u predstavi "Hodel de Bodel": za ulogu Kapetana Snipa, prema tekstu Zorana Stanojevića, postao je prvi nosilac nagrade iz Fonda Gite Predić, kćerke Branislava Nušića, 1973. godine, dok je za ulogu Stenlija Kovalskog u "Tramvaju zvanom želja", na Devetom susretu vojvođanskih pozorišta u Subotici, ponovno osvojio - prvu nagradu.

Iz godine u godinu slijedi uloga za ulogom; priznanje za priznanjem počeli su da pune njegovu vitrinu. Uostalom, to i nisu konačna priznanja...

Obrada: Yugopapir (Ven, 1977.)

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate