Svibanj 1988: Može biti užasno dosadno živjeti na
snimanjima između seta i hotelske sobe, u gradu i među ljudima koje
ne poznaješ. Bio sam u mnogo gradova u kojima sam se osjećao kao da
služim vojsku ili izdržavam zatvorsku kaznu. Na sreću, Zagreb je
divan grad, divno mjesto za lutanje... kaže Christopher Reeve, u
nas poznatiji kao Superman iz istoimenog filma, koji će u Zagrebu
tri mjeseca snimati film Veliki bijeg.
*****
Kada sam ga prvi put intervjuirao prije
gotovo pet godina Christopher Reeve imao je tamniju kosu, nosio je
brčiće za potrebe filma Avijatičar, koji se snimao u Kranjskoj
Gori i Opatiji, bio je oženjen i na snimanju je bio sa sinom, želio
je naširoko govoriti o Supermanu i nije se libio kritizirati
Richarda Lestera, redatelja Supermana III, kojim nije bio pretjerano
zadovoljan.
Nakon Supermana III, snimio je Deathtrap, Sidneya Lumeta,
u kojem je glumio psihopatskog homoseksualca koji se u jednoj sceni
ljubi s Michaelom Caineom; Monsignorea, Franka Perryja, gdje je bio
naivan američki svećenik na moralnoj kušnji u Vatikanu, i
Bostonce, Jamesa Ivoryja, gdje je bio odvjetnik s američkog Juga,
koji se 1870. nije snašao na Sjeveru.
Tada mu se silno svidjela
primjedba da je »neortodoksni holivudski glumac u prilično
ortodoksnim holivudskim filmovima«.
Danas mu je kosa svjetlija, ne nosi
brčiće, nešto je mršaviji, razveo se i na snimanje više ne vodi
sina, te odaniji je Richardu Lesteru. Tada je, naime, tvrdio da je
Lester (Hard Day's Night, Petulia, Robin and Marian) tipičan
evropeizirani cinični redatelj koji je humanizam i liričnost priče
o Supermanu zamijenio serijom »psihogegova, štoseva u trku i
ismijao lik Supermana«.
No, nakon što je potpisao ugovor s
Cannonom, filmskim đavlom, dijaboličnom tvrtkom koja tone smeća
pokušava sakriti visokoparnim umjetničkim projektima (Zeffirelli, Končalovski) i snimio Supermana IV, što je neslavno propao - Reeve
je postao oprezniji u procjeni dobrih starih vremena u kojima je
radio s ozbiljnim producentima (Salkindovi) i darovitim redateljima
(Donner, Lester).
Već spomenuti Avijatičar, također je propao, a
tek su nešto bolje prošli Reeveovi noviji projekti Street Smart,
Jerryja Schatzberga, i Switching Channels, remake Naslovne stranice,
farsa Teda Kotcheffa s Kathleen Turner.
Zato je Reeve, kao i toliki
drugi mlađi dobri američki glumci što danas lutaju razvalinama
starog studijskog sistema koji se nekad brinuo za svoje
namještenike, našao pribježište u kazalištu i na televiziji.
Reeve je klasično obrazovan i odlično obaviješten, gotovo
intelektualac, pa usprkos promišljenim racionalizacijama koje nudi
kad brani svoje odluke, teško se oteti dojmu da je prešutno pristao
na podjelu da je kazalište i poneki film Jamesa Ivoryja umjetnost,
a sve ostalo - hrana za televizijske
lavove.
Christopher Reeve snimat će dva
mjeseca u Jugoslaviji za televiziju Veliki bijeg (The Great Escape),
ratnu priču u nastavcima, pa se od početka, očito, odlučio
socijalizirati u gradu u kojem će dočekati ljeto.
Može ga se
vidjeti kako se šeta Cvjetnim trgom i zadubljeno razgleda izlog s
omladinskom štampom u Znanstvenoj knjižari.
Ljudi ga uglavnom ne
prepoznaju, i to mu, kaže, godi. Nitko, naime, ne očekuje da bi
glumac kojeg inertna kino-publika i lijeni novinari i dalje
identificiraju sa Supermanom, mogao do njih sjediti u zagrebačkom
kinu Balkan.
• Već prvoga dana kad ste stigli u
Zagreb, htjeli ste u kinu vidjeti Vještice iz Eastwicka. Zašto?
Nisam imao neki poseban razlog,
jednostavno sam želio negdje navečer izaći. Kod kuće se stalno
spremam otići u kino, ali mi nikad ne uspijeva. No, na snimanju je
to dobar način da prođe večer.
• Volite li ići u kino? Mnogo glumci
kažu da to nikad ne rade.
Pa, nisam baš lud za filmovima. Takav
sam oduvijek bio, i to nema veze s profesijom. No, živjeti na
snimanjima između seta i hotelske sobe nije lako, u gradu i među
ljudima koje ne poznaješ. Može biti užasno dosadno.
Na sreću,
Zagreb je divan grad, i ljudi su prijateljski raspoloženi. Ponekad
se navečer šetam ulicama, uđem u neke dućane... Bio sam u mnogo
gradova u kojima sam se osjećao, kao da služim vojsku ili izdržavam
zatvorsku kaznu. Zagreb je, naprotiv, divno mjesto za lutanje. Kad
sam slobodan, volim na biciklu otići nekamo u okolicu, u prirodu.
• Kada ste počeli s biciklizmom?
Znam da ste tvrdili kako se ne bavite nikakvim sportom osim malo
plivanja.
Počeo sam u ljeto 1985. da bih
održavao formu. Treba mi zbog kardiovaskularnog sistema. Mrzim
trčanje, jer je štetno za noge i zglobove, upropaštava koljena, a
biciklizam je dobar za tijelo. Vozim bicikl triput tjedno po jedan
sat.
• Kako odlučite kamo ćete ići u
gradu koji ne poznajete?
Ovdje imam vozača koji je u reliju
treći u Jugoslaviji, pa zna sve sporedne ceste. Obično počinjemo u
dvorcu Mokrice, koji koristimo kao bazu za brdske vožnje.
• O čemu mislite dok vozite?
Imam mentalnu sliku da su moje noge
stroj čiji klipovi idu gore-dolje, kao da to nije dio moga tijela. To
je tako sa svim aktivnostima koje imaju jednoličan ritam. Osjećam
se kao motor: moja glava je prazna, nemam nikakvih misli i pazim samo
na disanje, duboko disanje, te gledam cestu pred sobom. Jučer sam
vozio dva sata a da to nisam ni opazio.
• Što još radite na lokacijama,
osim što snimate i vozite bicikl?
Nastojim iskoristiti što više...
Lijepa strana glumačkog poziva jest u tome što možete vidjeti
svijet a da to ne morate platiti. Mnogi ljudi dolaze u Jugoslaviju na
odmor i plaćaju da bi išli u Dubrovnik, dok mene drugi dobro
plaćaju da budem ovdje.
Dok sam snimao filmove o Supermanu, proveo
sam s prekidima čak sedam godina u Engleskoj. Osiguravajuće društvo
vam kaže da ne smijete raditi nikakve riskantne stvari. Ali, i
prijeći ulicu može biti riskantno!
Zato sam ja sve to zanemario i
išao na skijanje, vozio sportske automobile, ronio, jahao.
Meni
treba mnogo aktivnosti. Zanima me i kultura. Danas se spremam u Modernu
galeriju, a htio bih vidjeti i novi balet u kazalištu. Karte su
ovdje nevjerojatno jeftine.
• Jeste li opušteni ? Neki glumci
nisu danima izlazili iz hotela, brinuli se što nemaju bodyguarda
(tjelohranitelja).
Gluposti! Jučer sam navečer hodao
ispred Opere gdje mladi sjede i razgovaraju, puše. Prošao sam kroz
jednu grupu veoma polako, i nitko me nije dvaput pogledao.
Bio sam i na Trgu Republike i pola sata slušao koncert neke rock-grupe bez
ikakvih problema. Za mene je to prekrasna promjena u odnosu na New
York gdje nemam mira.
• Je li vaš aktivizam posljedica
odgoja? Koliko znam, odrasli ste na kampusu?
Odrastao sam s majkom blizu kampusa
Sveučilišta Princenton, jednog od najboljih američkih sveučilišta.
Nadam se da sam to dobro iskoristio. No, ja sam oduvijek bio hiperaktivan, morao sam stalno biti nečim zaposlen.
• Jesu li vas roditelji odgajali da
budete intelektualac, budući da vam je otac bio sveučilišni
profesor?
Mislim da mi nisu zadavali nikakva
pravila. Moj bi otac, mislim, bio zadovoljniji da živim akademijskim
životom, ali ni ovako ih nisam baš razočarao: diplomirao sam na
jednom od najboljih američkih sveučilista i završio postdiplomski
studij umjetnosti, drame, na njujorškoj Julliard School, koja je
jedna od najboljih na svijetu.
Nisam, dakle, pobjegao od kuće da bih
se pridružio cirkusu.
• Je li obrazovanje važno za glumca? Mnogi su veliki redatelji mislili da nije.
Pogrešno! Možete biti ograničeni
glumac, ne znati ništa o sebi i svjetu, a ipak uspjeti na nekom
uskom polju. Ali, želite li biti svestrani i imati karijeru koja će
trajati, morate biti pametni. Takvi su glumci uvijek dobro
obrazovani, čitaju, zanima ih umjetnost.
Treba samo
odlučiti kakav glumac želite biti. Želite li biti junak
televizijskih akcionih serija, ne treba vam previše. No, ako hoćete
glumiti u kazalištu i na filmu, pisati i producirati, morate učiti.
• Što je još važno? Agenti, public
relations, biti dobar s producentima?
- Ne mislim da je to važno, možda
samo pomaže, ali ako ste uistinu daroviti, pružit će vam se šansa
da to pokažete. Sjećam se, iz doba kad sam bio student glume, da su
svi oni koji su bili dobri u školi naposljetku i uspjeli: William
Hurt, Kevin Kline...
Morate biti discilinirani ne dopustiti da si
»zeznete« život.
Mnogi ljudi traže poraze umjesto uspjehe, jer su
porazi udobniji, promašiti je lakše. Svi vas žale i ne morate
ništa raditi, samo, možda, pričati o tome kako svijet prema vama
nije bio fer.
Mnogo je teže stalno se stavljati na kušnju, boriti
se za uspjeh i odrediti prema onome što on sa sobom donosi.
• Ali, vaš uspjeh na filmu ovisi o
toliko toga! Ne možete biti odgovorni za lošeg redatelja niti biti
jedini krivac za to što su neki vaši filmovi propali.
Zato ja radim mnogo u kazalištu. Tamo
glumac ima bolju kontrolu nad onim što se događa na pozornici. Kad
se zavjesa digne, glumac ima izravan kontakt s publikom. Cijelu im
priču možete odjedanput ispričati.
Film je kao sastanak upravnog
odbora na kojem se direktori ne mogu složiti oko toga zašto rade
baš taj film i kakav bi on trebao biti. Glumac na filmu običan je
najamnik. Ponekad, kao u ovom filmu (The Great Escape - op. p.), jest
drukčije, jer se na scenariju radilo tri godine.
• Kako emocionalno izlazite nakraj s
činjenicom da je neki vaš film propao? Na svaki ipak potrošite
dobar dio života.
- Obično nastojim sve presjeći. To je
kao da stresete uvelo lišće s grana. Gotovo! No, duboko u sebi ipak
nešto naučite: to nije bila osoba kojoj se može vjerovati, nikada
više neću učiniti nešto slično...
• Kako birate projekte? Što je
presudno: redatelj, drugi glumci, scenarij, novac?
Film je uvijek određeni broj
kompromisa. Na početku je to ideja koja stane u jednu rečenicu, ali
kako se film približava produkciji, ona izmiče, jer neki glumac ili
lokacija nisu na raspolaganju ili je vrijeme loše. Jedini način da
se osigurate jest da nađete ljude koji će pristati na što manje kompromisa. I
najbolji su filmovi, po prilici, tek šezdeset posto od onoga što je
bilo zamišljeno.
• Kako je u tom smislu bilo sa
Supermanom?
Katkad filmove radite jednostavno zato
jer ste pod ugovorom. Prva tri filma bila su dio istog ugovora.
• Zašto ste pristali na prvi?
Zato jer sam mislio da je to dobra
uloga. Svidjela mi se ideja da ga igram kao romantičnu komediju,
film iz tridesetih, kakvi su bili oni Prestona Sturgesa, a manje kao
akcioni film iz pedesetih. Superman I i II u tom su smislu dobro
uspjeli, ali, kao i uvijek kad se rade nastavci, dolazi do osipanja
prvotnih namjera i ambicija.
Osim Kuma II, mislim da ne znam ni za
jedan nastavak koji je bio bolji od prvog filma. Superman se raspao
tek u četvrtom nastavku, jer ono što je bilo napisano u scenariju - a ja sam također bio jedan od pisaca - nije imalo mnogo veze s onim
što smo snimali. To nikada dobro ne završi.
• Zašto ste naposljetku ipak bili
otišli na audiciju za ulogu Supermana?
Zato jer mi je bilo usput, na putu do
željezničke stanice.
• Niste, valjda, i ulogu u
Bostoncima, Jamesa lvoryja, prihvatili iz sličnog razloga?
Ne, prihvatio sam jer mislim da je Ivory svjetska klasa, a Bostonci su bili respektabilni projekt. Film
je bio velik uspjeh. Stajao je oko dva, dva i pol milijuna dolara, a
zaradio je dvadeset, dvadesetpet. Bostonci su prokrčili put za
kasniji uspjeh Sobe s pogledom. Do Bostonaca, Merchant i Ivory bili
su poznati kao filmski tim koji nema širokog odjeka. Kad su za
Bostonce izabrali Vanessu Redgrave i mene, bio je to za njih
najambiciozniji, najpreuzetniji casting, izbor glumaca do tada.
Zato
jer film ima širu distribuciju i veći odjek. Bostonci nisu bili
ništa lošiji film od Sobe s pogledom, ali nisu imali tako privlačnu
temu. Bostonci su ciničan film o ratu spolova, a Soba s pogledom
konvencionalna je ljubavna priča o tome hoće li ta mlada djevojka
popustiti pred čarima života i zavodljivosti Firence s početka
stoljeća.
• James Ivory danas ima reputaciju da
izmišlja glumce: Daniela Day-Lewisa i Helen Bonham-Carter u Sobi s
pogledom, te Wilbyja i Granta u Mauriceu, koji su kao debitanti
dobili Zlatnog lava u Veneciji. Što je tako posebno u njegovoj
metodi?
Njegova je snaga u dvije stvari. U
početku je htio biti filmski scenograf, i njegov je vizuelni stil
neusporediv s bilo kojim drugim. Zato mu se filmovi uvijek doimaju
nevjerojatno autentično. Druga je snaga u nepogrešivom castingu. Ivory ne radi na klasičan način, ne izvlači ulogu od glumca
pomažući mu u interpretaciji, nego ga jednostavno savršeno izabere
i onda je lako!
On vam potpuno vjeruje. Kad vas izaberu za neki
njegov film, to je poput počasti, rijetki privilegij na kojem vam
svi zavide. On, također, za isti film uzima zvijezde i potpuno
nepoznate glumce, te na tom srazu postiže zanimljive efekte.
• Kad sam ga intervjuirao u Veneciji,
rekao mi je da bi želio u nekom filmu imati Toma Cruisea, a to mi se
tada učinilo čudnim izborom.
To nije ništa čudnije nego kad je
mene uzeo kao Supermana. Redatelji ne doživljavaju glumce kao novinari.
Novinari znaju Toma Cruisea iz Top Guna, dok Jamesa Ivoryja zanima
samo je li on dobar glumac.
Ako se sjetite Toma Cruisea iz Boje novca
shvatit ćete da je on fenomenalan glumac. Novinari rezoniraju: Top
Gun komercijalno je smeće, pa jedan intelektualistički redatelj ne
bi smio sebi priuštiti glumca iz takvog filma.
• Kako ste prihvatili činjenicu da
ste reputaciju među širokom publikom stekli ulogom Supermana?
Dobro! Nisam imao teškoća, ali me to
pomalo zamaralo. Novinari ne rade dovoljno, vole ljude zvati imenima
koja su zastarjela prije deset godina.
• Jeste li nešto učinili da se
oslobodite tog imagea?
Možda odmah, u početku, nakon drugog
nastavka, kad sam tražio kontroverzne uloge kakva je bila u filmu
Deathtrap, u kojem sam glumio psihopatskog homoseksualca.
• Neki su smatrali da je to bilo
opasno za vašu reputaciju.
Ne toliko za reputaciju koliko za
image, a to su dvije posve različite stvari. To je bit nesporazuma!
Treba samo odlučiti hoćete li se brinuti za svoj image ili svoju
reputaciju. Brinete li o imageu, nastojite publiku uvjeriti da ste
tip čovjeka kakav vam se čini poželjan, no brinete li o
reputaciji, onda vam je jedino važno jeste li dobro odigrali neku
ulogu.
Ako vam je važna reputacija onda ne kalkulirate s
vrijednostima lika koji utjelovljujete, nego samo nastojite biti što
bolji u svemu što se postavi pred vas. To je način na koji ja
funkcioniram. Likovi koje ja mogu tumačiti mogu biti ludi,
genijalni, teški, krasni... Nije me briga, jer to nije moj posao.
• Zašto mnogo nastupate u kazalištu?
Jer kazalište volim više od filma.
Kazalište me odvlači od moje filmske karijere, jer je za probe i
predstave jednog komada često potrebno pauzirati barem šest
mjeseci.
• U kakvim komadina nastupate?
Svim mogućim - Tennesseeju Williamsu,
grčkim tragedijama, Brechtu, Ibsenu, muzičkim komedijama, Čehovu...
Prije nekoliko godina igrao sam u Figarovoj ženidbi koju je na
Broadwayu režirao Andre Servan.
• Bojite li se rada na televiziji?
Neki se filmski glumci nikada nisu oporavili od izleta u TV-serije.
Tako je bilo do prije nekoliko godina.
Danas je sve to isti biznis. Nema razlike nastupate li u prvoklasnoj
televizijskoj mini seriji, pa čak i običnoj seriji, ili na filmu.
Neki najbolji glumci, poput Jane Fonda i Roberta Duvalla, rade
naizmjence na filmu i televiziji.
Još prije pet godina, moj me agent
odgovarao od televizije, tvrdeći da se nikada neću vratiti na film.
Današnje najveće filmske zvijezde još rade na televiziji: Bruce Willis, Michael J. Fox, Steve Guttenberg, Tom Selleck... Danas se bez
teškoća može sjediti na dvije stolice.
• Što se zapravo, promijenilo?
Jednostavno! Najviše filmova danas
kratko igra u kinima i odmah idu ravno na kablovsku televiziju, a
odatle na normalnu televiziju i na video kasete.
Zato ljudi mnogo više filmova vide na televiziji nego u kinima.
U
manjim američkim mjestima nitko više ne ide u kina. Čak i u
velikim gradovima ljudi jednostavno na prvom uglu iznajme film na
kaseti i gledaju ga kod kuće. Tako se kino-filmovi na kraju ipak
gledaju na televizijskom ekranu, pa se razlika polako istopila.
• Razlikuje li se vaš status
zvijezde kad radite u filmskoj od onoga u TV-produkciji?
- Ne, ili neznatno! U ovom su slučaju
i produkcijski standardi veoma slični. Zatvorenički logor nije
nimalo lošiji, čak se možda doima uvjerljivije od onog izgrađenog
za kino film na istu temu iz 1963, koji je bio visokobudžetirana
zabava sa Steveom McQueenom i Jamesom Garnerom. Da je ovo kino-film
dobio bih nešto više novaca, ali mislim da bi mi tretman bio
sličan.
• Kakve su to knjige pokraj vas?
- Jedna je Posljednja pjesma Manuela
Sendera, Ariela Dorfmana, čileanskog pisca koji je moj prijatelj, a
druga je referentna literatura za lik koji upravo glumim Priče o
Phelps-Dodge obitelji.
• Obavite li obično ekstenzivno
istraživanje za likove koje tumačite?
- Da, osobito ovoga puta, jer glumim
stvarnu ličnost. To je zapravo lakše, kao da dobijete neki sasvim
određen domaći zadatak. To je, pored mogućnosti da besplatno
putujem oko svijeta, još jedan razlog zbog kojeg volim poziv glumca:
mogućnost da naučim nešto o životu s kakvim inače nikada ne bih
došao u dodir! Bostonci su me premjestili u život američkog Juga
1870...
• Što čitate, osim knjiga koje vam
trebaju za uloge?
- Mnogo biografija - Rikard III, Mozart,
Jefferson - jer bih Jeffersona trebao glumiti na filmu. Trenutno pišem
i dva scenarija, koje sam odlučio završiti ovdje, u Jugoslaviji.
Trebao bih biti i producent.
• O čemu su?
- Jedan je obiteljska drama, film o
ljudskim odnosima, koji govori o paru što se ponovo sreće deset
godina nakon razvoda. Nakratko imaju iluziju da su se ponovno
zaljubili, i to ima prilično ozbiljne posljedice.
Drugi je
inspiriran mojim putovanjem u Santiago potkraj prošle godine da bih
pružio podršku glumcima kojima je prijetilo smaknuće. Govori, kroz
priču o američkom glumcu, o političkoj situaciji u Čileu.
• Zanima li vas politika?
- Da, ali u umjerenim količinama i
samo događaji o kojima nešto znam. Ja nisam politički križar.
Moje putovanje u Čile bilo je više humanitarno, zbog kršenja
ljudskih prava, a manje eksplicitna politička akcija.
• Glumite na filmu i u kazalištu,
pišete scenarije, borite se za ljudska prava... Idete li ikada na
odmor?
- Da, cijelo vrijeme! Ne radim više od
osam mjeseci godišnje. Mislim da sam postigao dobar balans. Nisam
Superman, a čak je i njemu katkad bio potreban odmor!
Razgovarao: Vladimir Cvitan, snimio: Marko Čolić, obrada: Yugopapir (Studio, 1988.)
