Cica Perović, naš najkontroverzniji glumac 1976: Živi kako hoće, ne kako mora - i ima hrabrosti za to

Rujan 1976: Sretnete ga, slučajno ili dogovorno i odjednom vam se učini da ga poznajete već godinama.

Tek poslije spoznate: on ima ono čemu vi težite već godinama, cijelog života - on je čovjek oslobođen svih građanskih i malograđanskih normi ponašanja, onih unaprijed određenih društvenih pravila i obaveza.

On živi, radi, govori, ponaša se onako kako HOĆE, ne kako MORA, ili se od njega očekuje. Ali, on ima ono što vi nemate - hrabrost za to.

Teško ćete ga naći. Ili radi, ili sjedi s prijateljima, ili je na putovanju. A otputuje odmah čim sakupi novac. To je jednostavno njegov način postojanja i življenja.

- Jakob Jerich. U stvari jeste li vi sam po sebi takav čovjek kakvog smo vas vidjeli u toj ulozi (aktualni "Salaš u malom ritu")?

- Da, ja sam djelomično takav čovjek. Ne postoji ništa što je glumac uradio, a da nije unio nešto osobno u okvir, koncepcije pisca i redatelja.

- Mali Štimac vas je osvojio?

- On je izuzetna ličnost, on je još dobar dečko, još neiskvaren, ali iskvarit će ga. Prvo će ga iskvariti film, a onda i ljudi oko njega.

- Na koji način vas je on impresionirao?

- Prije svega svojom bezazlenošću, svojom duhovnom izvornom neposrednošću. On je još mlad dječak iz jednog gorštačkog mjesta, ima svoje poštenje, ima sve ono što bi trebalo da ima čovjek.

A to neće moći sačuvati. Pogotovu zato što se umiješao u sve ovo što se događa s njim, sada. Za to treba izuzetno prirodno obdaren čovjek za obranu od svih tih nepogoda koje nameće potrošačko društvo.

- Kad prihvaćate neku ulogu, činite li to kao glumac, ili kao čovjek?

- Ja se prilagođavam liku, kao glumac, ali kao čovjek - ne. Ne volim ni jednu svoju ulogu, ja volim svoj poziv. Odatle potječe sve. Poziv glumca je kao i svaki drugi (izabrani) poziv. Uglavnom iz potrebe da se nešto bude, da se iziđe iz anonimnosti.

- To je bilo slučajno?

- Sasvim slučajno. Nisam bio predisponiran, bar raspoloženjem da budem glumac. Ali, došlo je.

- Što zahtijeva uspijeh?

- Uspjeh je vrlo relativna stvar. Sve je efemerno. A kada nešto nije trajno, onda je to tako irelevantno. Glumac ne može ništa trajno stvoriti. Baš ništa. Ona istina koju on iskaže u jednom trenutku vremena - sutradan već nije istina.

Prema tome ostaje mu jedino da se uvijek prilagođava. Kao glumac i kao čovjek. A prilagođavanje je najodvratnije. I najvažnije. Inače, nema života.

- Odlučili ste da budete glumac. Što je kod toga važnije, rad ili talenat?

- Danas je u glumačkoj profesiji najvažnije imati nekakav svoj stav, svoj duhovni mir, da bi glumac u ime svega toga što nosi kao čovjek imao pravo da govori i saopćava svoje i tuđe misli i stavove. A onda uz to idu rad i talenat.

Rad je sasvim mehanički posao, a talenat je organska potreba, bogatstvo koje ličnost nosi da bi se jedna istina saopćila na kompleksniji i sadržajniji način. O tome ovisi njegov uspjeh, odnosno osobno zadovoljstvo.

- Jedno ste vrijeme bili slobodan umjetnik. Zašto više niste?

- Da, sad sam član Ateljea 212. Postao sam pomalo profesionalni glumac u kazalištu, zato što je kod nas sloboda u tom smislu - financijski nedopustiva. Od novca se živi. Sve drugo je obična ucjena.

- To vas ljuti. Što biste mijenjali?

- Ništa ne bih mijenjao. Ono što bih poželio mijenjati, vrlo je teško promijeniti: malograđanski mentalitet društva. A odatle potiču sva zla. Suviše se malo vodi računa o duhovnom, o ljudskom kretanju, a suviše mnogo o materijalnom.


- Mirite li se s tim?

- Nikada. No, mene više ne zanima ta mogućnost društvene afirmacije. A bilo mi je potrebno mnogo napora da od sebe napravim takva čovjeka. Afirmacija kao pojam ne dolazi u obzir, to me ne zanima!

- A što vas zanima, čemu težite, za što se borite?

- Ni zašta! Smatram da je borba te vrste kojom bih se ja borio uzaludna, ne donosi nikakve rezultate. Ja se jednostavno u jednom trenutku odričem svega i prepuštam se stihijskom raspoloženju.

- Razočarani ste?

- Ne, čak naprotiv. Ja imam svoje osobno zadovoljstvo, čak sam, čini mi se, zadovoljan sam sa sobom što sam odustao od svega. Ja više nikome ne zavidim. Tuđe bogatstvo me više ne zanima.

Ni čovjekova imovina, ni njegovo mišljenje. Ja imam svoj stav.

- Vi ste u prvom redu kazališni glumac. Vraća li se publika kazalištu?

- Vraća se, prije svega zato što je sama sebi dosadna kad sjedi ispred televizora i bulji u ekran. Mislim da je velika sreća što je naš televizijski program dosadan pa na taj način spašava ljude od sjedenja i promatranja.

Sve vam se servira s malog ekrana i sva vaša saznanja potiču otud. Formiraju vaše mišljenje i vi više nemate svoje ličnosti. Prestajete osjećati potrebu da s ljudima razgovarate, jer sve postaje rezultanta unaprijed formiranog mišljenja.

To je zbog toga što se čovjek pomalo prepao samog sebe i što je postao inertan. I onda ide u kavanu, u kazalište. Bilo kamo.

Ali, ni kazalište mu ne može pružiti mnogo više. I ono je iza života. Život je mnogo atraktivniji, dramatičniji. Nikakav Hičkok ne može izmisliti onu temu koju stvara život.

- Vratimo se na vaš poziv, glumu. Viđamo vas na velikom i malom ekranu, u kazalištu. Gdje ste najradije?

- Ne razmišljam mnogo o tome. Svejedno. Uglavnom tamo gdje mi posao donosi više novaca.

- Vi ste materijalist?

- Ne, nisam. Novac za mene znači slobodu. Sredstvo za oslobađanje od građanskih obaveza, sredstvo da odlutam, putujem nekamo. Pa da se opet vratim da zaradim da bih ponovo odlutao. A to znači, stekao slobodu.

- Vi ste priznati glumac. Da li birate uloge?

- Ne bih imao potrebu da biram kad bi sve bilo u redu. Čak nemam ni mogućnosti za to; treba da živim. Sve što mi se ponudi i što se plaća ja prihvatam.

Planovi i želje?

- Imam jedino želju da opet dođem do para i da otputujem.

- Kamo?

- Bilo kamo!

Razgovarala: Radmila Horvat, obrada: Yugopapir (Svijet, 1976.)

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate