Septembar 1990: Kvalifikacije za Evropske fudbalsko
prvenstvo u Švedskoj 1992. godine reprezentacija Jugoslavije počela
uspješno i sa novim kapitenom Farukom Hadžibegićem kojem je
utakmica protiv Sjeverne Irske bio 51. nastup u plavom dresu...
"Iskreno, boli me sve ovo što se dešava u Jugoslaviji. Politički lideri pale vatre, a nisu svjesni da će ih na kraju morati sami gasiti. Drago mi je da se i kod nas dešavaju demokratske promjene, ali pljuvati po svemu onome što je bilo, nedopustivo je."
Kvalifikacije za završnicu Evropskog
prvenstva u fudbalu počele su za nas, Jugoslavene, izuzetno
uspješno.
U Belfastu, na stadionu "Vindzor park"
izabranici Ivice Osima slavili su dovoljno ubjedljivu, a još više
zasluženu pobjedu od 2:0.
I ma kako nekome trijumf nad bezglavo
trkačkim obdarenim sjevernim Ircima djelovao logičnim i očekivanim,
podsjetiti valja na Španiju, na Svjetsko prvenstvo 1982. kada smo imali takođe
jednu izuzetno jaku reprezentaciju, ali smo se spotakli i odigrali sa
istim protivnikom na neutralnom terenu 0:0, što nas je kasnije
stajalo plasmana u četvrtfinale.
Minule srijede mi jesmo bili
favoriti protiv Iraca, ali zar tu ulogu u meču sa Farskim otocima
nisu ponijeli i Austrijanci, pa su ipak poraženi sa 1:0. I opet nama
u prilog. Austrijanci su u našoj kvalifikacionoj grupi, naš su
sljedeći protivnik i objektivno su bolji od Farskih otoka.
Stamen i stabilan
Ali, nije nam namjera da komentarišemo
sve ono što se izdešavalo na startu kvalifikacija za EP, ne želimo
praviti ni neke dugoročnije prognoze.
Redakcijski zadatak je bio da
uspostavimo kontakt i napravimo razgovor sa novopečenim kapitenom reprezentacije
Jugoslavije, bivšim prvotimcem Sarajeva Farukom Hadžibegićem.
Francusku, Sošo, stan Hadžibegićevih dobijamo kao da zovemo prvog
komšiju:
- Sarajevo! Baš mi je drago - javlja nam
se ljubazno Farukova supruga Safija. - Faruk je upravo stigao. Imate
sreće, momenat.
Uslijedio je vrisak. Dječiji. S druge
strane žice stiže objašnjenje:
- Ma, mala je pala - prepoznajemo Farukov
glas.
Kćerka?
- Da, Maja.
Naš fudbalski kapiten otac je dvije
kćerke Maje (2,5) i Inde (9,5 godina). U braku sa suprugom Safijom
podjednako je stamen i stabilan kao i na terenu.
Kao što je i red
čestitamo na uspjehu protiv Iraca, a potom i na kapitenskoj traci.
Nije šala predvoditi petu fudbalsku naciju svijeta:
- Vjerovatno dijelite moje mišljenje da
je pobjeda protiv Iraca više nego zaslužena. Šteta što drugi gol
nismo postigli ranije. Bila bi to prilika da zaigramo ležernije,
lepršavije, ne bi bilo razloga ni da strahujemo od nekog "ćorka".
Međutim, tako je to u fudbalu. Na kraju trebamo biti zadovoljni.
Napravili smo veliki posao.
Što se tiče kapitenske trake, moramo
priznati da sam bio ushićen. Prvo, ogromno je zadovoljstvo nositi
dres reprezentacije, a još kada vas zapadne kapitenska traka... Od
ovog trenutka ja u reprezentaciji imam obavezu više. Budite sigurni
da ću je odraditi iz sveg srca.
Kapitensku traku Faruk Hadžibegić
nije ponio nimalo slučajno.
Za izabrani tim odigrao je, računajući
posljednji nastup, pedeset i jednu utakmicu, bio je standardni
reprezentativac kod Toplaka, Miljanića, Veselinovića, Milutinovića,
Osima...
Na terenu borac bez mane i straha, u životu
veliki čovjek i drug.
Debitovao je u "A" selekciji 1983.
godine, u utakmici protiv Norveške u Oslu.
Već prije toga prošao
je sve pripreme za Svjetsko prvenstvo u Španiji 1982. A "tek"
su mu trideset i tri godine. Kažemo tek, jer svojim stasom, odnosom
prema fudbalu i životu uopšte, sportista je, što se kaže, od glave
do pete.
Pravo na kapitensku traku ovjerio je na SP u Italiji:
- Za uspjeh u Italiji, za izuzetnu
atmosferu u reprezentaciji najveće zasluge pripadaju Ivici Osimu.
Povratio je vjeru u Jugoslaviju i jugoslovenstvo, izdržao
neopravdane kritike, podmetanja i niske udarce koje apsolutno nije
zaslužio. Svaka mu čast. U jednoj nefudbalskoj atmosferi, politički
pregrijanoj, uspio je ostati dosljedan - u reprezentaciju je birao one
za koje je mislio da su najbolji i najspremniji. Svi mi kojima je
ukazao povjerenje to znamo da cijenimo. Na tom putu i neke vaše
kolege pravili su mu prepreke.
Liderski požari
I vi ste imali problema sa novinarima?
- Ma, ne. Naišao sam u jednom trenutku
na nerazumijevanje jednog novinara. Riječ je o Branku Stipkoviću iz
"Sportskih novosti". Trudio sam se, a to ću učiniti i u
buduće, da sačuvam jedinstvo u reprezentaciji.
Tu su mi mnogo
pomogli Sušić i Ivković. Pokazali smo zube kada je i prema kome je
trebalo. Kritike i pohvale na račun mojih igara je nešto na što ne
mogu i neću da utičem, ali na neke nesportske gafove uvijek ću
reagovati.
Srećom, svi reprezentativci su shvatili o čemu se radi,
dobio sam podršku i od 90 odsto ljubitelja fudbala. Nisam zlopamtilo
i to je stvar prošlosti. Samo, politiku treba odvojiti od sporta.
Na žalost, ne može se i eliminisati?
Iskreno, boli me sve ovo što se
dešava u Jugoslaviji. Politički lideri pale vatre, a nisu svjesni
da će ih na kraju morati sami gasiti. Drago mi je da se i kod nas
dešavaju demokratske promjene, ali pljuvati po svemu onome što je
bilo, nedopustivo je.
Pa, nije valjda da od rata na ovamo ništa
dobro nismo napravili. Grešaka je bilo. I velikih. Ali, o njima
treba govoriti sa više dostojanstva i minimalnog respekta prema
ljudima. Nisu svi i u svakom trenutku bili zlonamjerni.
Imam osjećaj
da je sve podređeno borbi za vlast. O Jugoslaviji, o njenim narodima
malo ko brine. Dok se cijela Evropa ujedinjuje, kod nas traje obrnut
proces i to, siguran sam, mimo volje naroda.
Vratimo se vedrijim temama. Sportu i
fudbalu. Kvalifikacije za Evropsko prvenstvo u fudbalu počele su
dobro?
U Belfastu smo napravili pun pogodak.
Međutim, ne treba se zavaravati da će sve ići glatko. S nama u
grupi su još Austrija i Danska. Sjevernu Irsku i Farske otoke, bez
obzira na pobjedu protiv Austrije, ne pominjem jer mislim da će se
glavna bitka voditi između nas i pomenute dvije reprezentacije.
Iznenađenja su moguća, ali mi moramo učiniti sve da opravdamo
visoke domete postignute u Italiji.
Uvažavajući iskustvo, znanje i
htijenje koje imamo, obećavam da ćemo biti učesnici Završnog
turnira 1992. u Švedskoj.
Povratak Sarajevu
Ovog ljeta vama i Mehmedu Baždareviću
ističe ugovor sa Sošoom. Namjeravate li napustiti francuski fudbal?
Sošo ove godine igra izuzetno
oslabljen. Napustila su nas tri reprezentativca i od iskusnijih
igrača ostali smo Meša i ja. U Klubu uživamo veliki ugled, publika
je uz nas.
Lično osjećam moralnu obavezu da u ovoj sredini ostanem
još neko vrijeme. Upoznat sam sa željom Kluba da uz nas dvojicu
stasa nekoliko mlađih, perspektivnih igrača.
Sošo me je zadužio i mislim da ću
ostati.
Šta je sa vašim povratkom u Sarajevo?
To ne dolazi u pitanje. U Sarajevo se
vraćam kad tad. Tamo sam dušom i srcem. U stalnom sam kontaktu sa
porodicom, prijateljima, Klubom...
Sarajevski fudbal nikako da krene sa
mrtve tačke. Ni ovogodišnji start Sarajeva i Željezničara nije
bog zna kako uspješan?
Poznato mi je. Sve pomno pratim. Želim
reći da su Sarajevo (dva puta) i Željezničar (jednom) bili prvaci
države. Još nekoliko puta su izlazili na evropsku scenu. Košarkaši
Bosne su bili prvaci Evrope.
Grad svojim odnosom prema tim klubovima,
prema sportu uopšte nije bio dovoljno korektan. Moralo se više
ulagati i uložiti u te kolektive.
Znam da je uvijek bilo prečih
problema, ali morala su se iznalaziti i sredstva za osnovnu
egzistenciju sportskih klubova koji su doprinijeli afirmaciji ne samo
grada nego i Republike, pa i Jugoslavije.
Vjerovatno bi razgovor sa Hadžibegićem
potrajao još, ali u tom trenutku opet se oglasila kćerka Maja. Tata
je dugo izbivao iz kuće.
Bilo je krajnje vrijeme da ga prepustimo
društvu u kojem provodi svoje najsrećnije trenutke.
Do viđenja do
Beograda i druge kvalifikacione utakmice sa Austrijom.
Razgovarao: M. Džemidžić, obrada: Yugopapir (Ven, 1990.)