Jedan od najznačajnijih poteza u
sklopu nove subotičke kazališne prakse jest izvlačenje nekoliko
sjajnih glumaca iz neke vrste kazališnog rezervata u kojem su do
tada živjeli u mađarskoj drami. Istina, imali su uvijek i dovoljno
posla i dovoljno publike koja ih je voljela (Mađara u tom kraju ima
oko 60 posto), ali su za ostali dio zemlje bili potpuno nepoznati.
Jedno je od takvih otkrića i Gabriella Jonas koja je prvi put zaigrala izvan mađarske drame u koreodrami Pukovnik, a ove godine u Molierevu Don Juanu i Tartuffeu.
Jedno je od takvih otkrića i Gabriella Jonas koja je prvi put zaigrala izvan mađarske drame u koreodrami Pukovnik, a ove godine u Molierevu Don Juanu i Tartuffeu.
Duge kose, smeđih, krupnih, toplih
očiju, smirena držanja i jednostavno ali ukusno odjevena, ne odaje
na ulici ni tračak onog ekshibicionizma koji u glumaca često
nastavlja živjeti i kada siđu sa scene.
- Rođena sam u Budimpešti. Živjeli
smo u središtu grada na četvrtom katu, prozori su gledali na
dvorište, i moje su uspomene vezane za taj grad - zatvorenost,
omeđenost. Djed i baka živjeli su na Balatonu i pola godine bila sam
kod njih. Taj je prostor za mene simbol slobode, tamo je bilo zraka,
sunca i vode.
Kad je navršila tri godine,
odgajateljica je upravo nju odabrala da recitira Djeda Mraza jer nije
imala tremu, i od tada učestalo se pojavljivala pred publikom,
recitirala.
Uključila se i u dječju dramsku grupu gdje je prošla klasični repertoar naslovnih uloga iz bajki (Snjeguljica, Trnoružica, Pepeljuga...), da bi sa četrnaest godina promijenila fah - samo je recitirala.
Nakon gimnazije, već u prvom pokušaju uspjela se upisati na Akademiju. Prisjeća se:
Uključila se i u dječju dramsku grupu gdje je prošla klasični repertoar naslovnih uloga iz bajki (Snjeguljica, Trnoružica, Pepeljuga...), da bi sa četrnaest godina promijenila fah - samo je recitirala.
Nakon gimnazije, već u prvom pokušaju uspjela se upisati na Akademiju. Prisjeća se:
- To su bile najljepše godine mog
života. Mogla sam punom snagom (jer nisam imala drugih obaveza)
raditi ono što sam željela. Tada sam znala što želim raditi,
znala sam i zašto, jedino nisam znala kako. No, to ne znam ni danas,
to se uči cio život.
Najbliži u životu Gabrielle Jonas
bavili su se umjetnošću, preciznije kazalištem.
Roditelji su u mladosti bili strasni kazališni amateri, radovali se njezinim dječijm uspjesima ali i pobunili kad je sa šesnaest godina i dalje uporno tvrdila da će postati glumica.
Nije im se to činilo kao baš najsigurnije zvanje za njihovo dijete. Do tada poslušno dijete, odjednom je postalo tvrdoglavo. Čini se da djeca ipak znaju što je za njih najbolje.
Akademija je osim poziva Gabrielli donijela i supruga. U istoj klasi bio je i Korica Mikloš, Mađar iz Kanjiže.
Budući da su potkraj studija dobili sina, po završetku studija na Akademiji ostalo im je još samo da odluče gdje će živjeti.
Roditelji su u mladosti bili strasni kazališni amateri, radovali se njezinim dječijm uspjesima ali i pobunili kad je sa šesnaest godina i dalje uporno tvrdila da će postati glumica.
Nije im se to činilo kao baš najsigurnije zvanje za njihovo dijete. Do tada poslušno dijete, odjednom je postalo tvrdoglavo. Čini se da djeca ipak znaju što je za njih najbolje.
Akademija je osim poziva Gabrielli donijela i supruga. U istoj klasi bio je i Korica Mikloš, Mađar iz Kanjiže.
Budući da su potkraj studija dobili sina, po završetku studija na Akademiji ostalo im je još samo da odluče gdje će živjeti.
- Dva kovčega, nekoliko stotina knjiga
i jedna beba od četiri mjeseca - to je bila naša popudbina kad smo
došli u Suboticu. Korica je ovdje imao osiguran posao, a o meni nisu
ništa znali. Svagdje se glumice susreću s istim problemom: u
ansamblu ih obično ima više, a ženskih je uloga mnogo manje.
Bilo mi je teško na početku. Radila sam na ugovor, ali imala sam sreću i dobila dobre uloge - već te prve godine Andromahu u Sartreovim Trojankama, prema Euripidu, Grušu u Brechtovu Kavkaskom krugu kredom i Juliju.
Zatim je u 13 godina angažmana uslijedilo 50 uloga, i to uglavnom naslovnih. Odigrala sam bogat repertoar, od antike preko klasike do suvremenika.
Bilo mi je teško na početku. Radila sam na ugovor, ali imala sam sreću i dobila dobre uloge - već te prve godine Andromahu u Sartreovim Trojankama, prema Euripidu, Grušu u Brechtovu Kavkaskom krugu kredom i Juliju.
Zatim je u 13 godina angažmana uslijedilo 50 uloga, i to uglavnom naslovnih. Odigrala sam bogat repertoar, od antike preko klasike do suvremenika.
Ristić poštuje svaki jezik
• Unatoč svemu, niste li se u
Mađarskoj drami ipak osjećali pomalo kao u rezervatu, budući
da ta specijalizacija ipak smanjuje mogućnost afirmacije na širem
jugoslavenskom kazališnom prostoru?
Na početku o tome uopće nisam
razmišljala. Igrali smo mnogo, uvijek smo imali publiku, često smo
i putovali, svagdje gdje žive Mađari, a neke uspješnije predstave
davali smo i u većim gradovima. Ja sam svoj rad doživljavala kao
neku misiju jezika, kulture.
Kad sam došla, postojala je samo Mađarska drama u Subotici, tek je godinu dana kasnije otvorena i u Novom Sadu, ali čak ni te dvije nisu bile dovoljne za svu publiku i sav onaj interes koji Mađari pokazuju za kazalište.
Osim toga, mnogo sam radila i na radiju, nekad smo snimali radio drame, no sada više ne. Sada ponekad govorim stihove, pjevam na radiju i na televiziji.
Kad sam došla, postojala je samo Mađarska drama u Subotici, tek je godinu dana kasnije otvorena i u Novom Sadu, ali čak ni te dvije nisu bile dovoljne za svu publiku i sav onaj interes koji Mađari pokazuju za kazalište.
Osim toga, mnogo sam radila i na radiju, nekad smo snimali radio drame, no sada više ne. Sada ponekad govorim stihove, pjevam na radiju i na televiziji.
• Dolaskom tandema Kokotović-Ristić
u Suboticu, počeo je zajednički rad dva ansambla. Mađarski glumci
angažirani su i u drugim, ne samo predstavama na mađarskom jeziku.
Prije njihova dolaska toga nije bilo,
a ja, jednostavno nisam imala vremena učiti
srpsko-hrvatski. Mnogo sam radila i naučila sam ono što sam i mogla
naučiti samo u razgovoru s kolegama ili gledajući televiziju.
Stvaranjem zajedničkog ansambla počeli smo raditi zajedno. Kad mi je Nada Kokotović prvi put rekla da ću glumiti u njenoj koreodrami, mislila sam da se šali.
Stvaranjem zajedničkog ansambla počeli smo raditi zajedno. Kad mi je Nada Kokotović prvi put rekla da ću glumiti u njenoj koreodrami, mislila sam da se šali.
No, bila je vrlo ozbiljna, i sada mi je
ta uloga pukovnikove žene u koreodrami Pukovnik jedna od najdražih.
Poslije sam igrala u mađarskim predstavama, a ove sam godine ponovo
glumila na srpsko-hrvatskom, u Moliereu.
• Jedna od osobitosti Ristićeva
pristupa kazalištu jest njegov odnos prema jeziku. U stanju je da
iskoristi jezičke osobitosti pojedinog glumca. Kod vas je to slučaj
u Don Juanu, gdje neke replike govorite na mađarskom, odnosno čitavo
vrijeme odaje vas akcent, a to ima svoje dramaturško opravdanje u
činjenici da je između vas, kao dona Elvire, i Don Juana prestala
svaka mogućnost komunikacije. Svejedno je na kojem vi jeziku
razgovarali, kad više nema emocija koje vas vežu. No, unatoč tom dopuštenju da se
govori vlastiti jezik, glumci se sve više trude da isprave svoj
govor, a to se i kod vas osjeća.
Točno! Možda baš zbog toga što
Ristić poštuje svaki jezik, ne smatra nijedan manje vrijednim, pa
počinjemo na vlastitom govoru raditi bez kompleksa. I dobivamo želju
da se što bolje usavršimo. Tako ja sada radim s lektorom, trudim
se, pokušavam misliti na to dok glumim.
• Što se sve promijenilo u načinu
rada od dolaska novih ljudi na čelo kazališta i koliko vam to
odgovara?
Čovjek se na Akademiji ne bavi samo
govorom nego i plesom, pokretom (bilo je mačevanja, baleta,
akrobatike, raznih plesova), možda vremenski čak i više negoli
glumom. Ali, dolaskom u kazalište svega toga nestaje, a meni se sada
čini da se vrijeme vratilo.
Radeći predstave, ponovo koristimo sve raspoložive elemente, ponovo se traži od glumca da pleše i da pjeva. Meni to odgovara, meni se to sviđa.
Radeći predstave, ponovo koristimo sve raspoložive elemente, ponovo se traži od glumca da pleše i da pjeva. Meni to odgovara, meni se to sviđa.
Dosad smo radili predstavu šest
tjedana. Polako, kao u školi, dobiješ zadatak, pa drugi dan pokažeš što si naučio. Istina, razlikovali su se redatelji, ali put je bio zacrtan.
Ristić traži od glumca apsolutnu otvorenost, sposobnost, da sve primi i u sebi stvori određeni lik. Ponekad dugo vremena razgovaramo, razmišljamo, ali ne radimo scene, ne ponavljamo ih na pozornici, u zadnji tren idemo na scenu gdje glumac nakupljeno mora odjednom realizirati.
U tom načinu rada ponekad mi se činilo da gubim vrijeme, ali poslije sam vidjela da smo mnogo dobili. U početku, brinulo me kako ćemo sklopiti predstavu kad nismo radili uobičajenim putem, ali ubrzo sam shvatila da svoje doživljaje s priprema, iz razgovora, treba da složim u sebi kao kockice mozaika, a zatim, kad se napokon dođe na scenu, jednostavno ih treba sklopiti.
Mislim da sam time dobila mnogo kao glumica. Nada je sistematičnija. Ona radi kao da snima film - pojedinačne scene, svaku za sebe, i kad se čini da je dovoljno materijala, počne se sklapati predstava.
Ristić traži od glumca apsolutnu otvorenost, sposobnost, da sve primi i u sebi stvori određeni lik. Ponekad dugo vremena razgovaramo, razmišljamo, ali ne radimo scene, ne ponavljamo ih na pozornici, u zadnji tren idemo na scenu gdje glumac nakupljeno mora odjednom realizirati.
U tom načinu rada ponekad mi se činilo da gubim vrijeme, ali poslije sam vidjela da smo mnogo dobili. U početku, brinulo me kako ćemo sklopiti predstavu kad nismo radili uobičajenim putem, ali ubrzo sam shvatila da svoje doživljaje s priprema, iz razgovora, treba da složim u sebi kao kockice mozaika, a zatim, kad se napokon dođe na scenu, jednostavno ih treba sklopiti.
Mislim da sam time dobila mnogo kao glumica. Nada je sistematičnija. Ona radi kao da snima film - pojedinačne scene, svaku za sebe, i kad se čini da je dovoljno materijala, počne se sklapati predstava.
• Tempo koji tandem Ristić-Kokotović
nameću jako je zahtjevan. Kako ga vi izdržite?
Nije lako, tim prije što je i moj
suprug glumac, pa oboje mnogo radimo. I, koliko mi je god drago sve
to što radimo, teško je objasniti trinaestogodišnjem sinu zašto
nisam više s njim, nego se primjerice, šetam po Ludošu (jezero na
kojem je Ristić odlučio prikazati Don Juana - op. a.).
A tu su i kućanski poslovi. Ja zato svaki dan ustanem rano, oko šest sati, i do deset obavim sve poslove po kući, tako da kasnije imam čitav dan i noć za teatar.
A svaki slobodni trenutak provodimo sa sinom. Znate, ja imam niski tlak, i budući da malo spavam, ponekad mi se čini da ću umrijeti od umora i napora, ali teatar je za mene totalnost u kojoj živim i bez koje ne bih mogla živjeti, jer jednostavno ne mogu ni zamisliti što bih drugo mogla biti.
A publika mi svakodnevno potvrđuje da ono što radim ima smisla i vrijednosti.
A tu su i kućanski poslovi. Ja zato svaki dan ustanem rano, oko šest sati, i do deset obavim sve poslove po kući, tako da kasnije imam čitav dan i noć za teatar.
A svaki slobodni trenutak provodimo sa sinom. Znate, ja imam niski tlak, i budući da malo spavam, ponekad mi se čini da ću umrijeti od umora i napora, ali teatar je za mene totalnost u kojoj živim i bez koje ne bih mogla živjeti, jer jednostavno ne mogu ni zamisliti što bih drugo mogla biti.
A publika mi svakodnevno potvrđuje da ono što radim ima smisla i vrijednosti.
• Hoće li i vaš sin krenuti
roditeljskim stopama?
Zasad ne. On gleda sve naše
predstave, neke komentira, neke ne, ali sada želi postati kuhar.
Razgovarala: Sanja Nikčević, snimio: Enes Midžić, obrada: Yugopapir (Studio, 1987.)
