Svibanj 1980: Crnogorski revolucionar Janko Lopičić živa je legenda prijeratne borbe komunista. Često se sukobljavao s tadašnjim vlastima, a jednom zgodom, o kojoj nam je pričao, to ga je dovelo i u zatvorsku ćeliju u kojoj je nekada boravio i Gavrilo Princip. Ta hladna prostorija sarajevskog zatvora bila je za njega izvor novog nadahnuća i snage...
- Ako Janko nije u zatvoru, onda je
sigurno negdje u šumi...
Tako se prije rata u Crnoj Gori govorilo za istaknutog komunista Janka Lopičića, sada člana Savjeta Republike SR Crne Gore, poznatog publicista.
Predratne vlasti cetinskog kotara stalno su na njega motrile. On nikad nije mirovao, pa ako nije bio u zatvoru, onda je bio na nekom partijskom zadatku.
Tako se prije rata u Crnoj Gori govorilo za istaknutog komunista Janka Lopičića, sada člana Savjeta Republike SR Crne Gore, poznatog publicista.
Predratne vlasti cetinskog kotara stalno su na njega motrile. On nikad nije mirovao, pa ako nije bio u zatvoru, onda je bio na nekom partijskom zadatku.
Janko je živa povijest naše Partije.
Njen član je postao prije 49 godina. Zato je i svaki razgovor s njim
prava svetkovina. Zamolili smo ga da iz svoje bogate revolucionarne
prošlosti izdvoji neki događaj, koji bi nam mogao dočarati prilike
i vremena revolucionarne borbe komunista prije rata.
- Bilo ih je zaista mnogo, tko će
izdvojiti nekoliko, nije to lako, jer svaki je dio te veličanstvene
borbe jugoslavenskih komunista prije rata s monarhofašističkom
diktaturom, vladavinom svakovrsnog nasilja, nacionalne i socijalne
nejednakosti. Pa ipak, pokušat ću!
Bio je siječanj (januar) 1932. godine.
U Sarajevu i okolini živa u termometru pala je na minus 25 stupnjeva Celzija. Nokat od mesa otpada. U Čengića vili kraj Sarajeva Janko Lopičić služi vojni rok u đačkoj četi 10. pješadijskog Takovskog puka.
Svakog jutra, po ciči zimi, vojnici napolju satima vježbaju. Broj onih sa smrznutim rukama i nogama stalno raste. Neki od bolova padaju u nesvijest. Užas! Među vojnicima raste nezadovoljstvo zbog nehumanog postupka vojnih starješina. Tužbe vojnika ne pomažu.
Zato partijska jedinica u đačkoj četi, koju su činili Vukašin Raspopović (sekretar), Vojislav Đuranović, Marko Grego i Janko Lopičić odlučuje da mjera protiv obuke po takvu vremenu bude: da se sva četa javi na liječnički pregled.
U Sarajevu i okolini živa u termometru pala je na minus 25 stupnjeva Celzija. Nokat od mesa otpada. U Čengića vili kraj Sarajeva Janko Lopičić služi vojni rok u đačkoj četi 10. pješadijskog Takovskog puka.
Svakog jutra, po ciči zimi, vojnici napolju satima vježbaju. Broj onih sa smrznutim rukama i nogama stalno raste. Neki od bolova padaju u nesvijest. Užas! Među vojnicima raste nezadovoljstvo zbog nehumanog postupka vojnih starješina. Tužbe vojnika ne pomažu.
Zato partijska jedinica u đačkoj četi, koju su činili Vukašin Raspopović (sekretar), Vojislav Đuranović, Marko Grego i Janko Lopičić odlučuje da mjera protiv obuke po takvu vremenu bude: da se sva četa javi na liječnički pregled.
I stvarno, jednog jutra oko 60 vojnika
đačke čete javilo se odjednom na liječnički pregled. Postrojeni,
uputili smo se u ambulantu, noseći sa sobom bolesničku knjigu. Kad
nas je ugledao i čuo zbog čega smo došli, vojni liječnik nas
je dobro osmotrio, kao da nije vjerovao svojim očima, zatim nam
ljutito vratio bolesničku knjigu i otišao u ordinaciju.
Ostadosmo u hodniku da bismo se dogovorili što dalje da radimo. Na kraju odlučismo da sami sebi ispišemo po nekoliko dana bolovanja, a Vukašin Raspopović i ja krivotvorismo liječnikov potpis. I tako, netko dobi pet, netko šest, a pojedinci i po deset dana bolovanja!
Ostadosmo u hodniku da bismo se dogovorili što dalje da radimo. Na kraju odlučismo da sami sebi ispišemo po nekoliko dana bolovanja, a Vukašin Raspopović i ja krivotvorismo liječnikov potpis. I tako, netko dobi pet, netko šest, a pojedinci i po deset dana bolovanja!
Komandir čete je ubrzo saznao kako su
vojnici došli do poštede od obuke. Pozvao je Janka i upitao ga da
li je sebi ili nekom vojniku slučajno u ime liječnika potpisao
poštedu.
Janko je odrečno klimnuo glavom. Međutim, oficir je doznao od vojnika, koji je u strahu od vojnog suda sve priznao. Janko nije imao kud, priznao je, ali je pri tom izbjegao reći da je liječnikov potpis krivotvorio i Vukašin Raspopović.
Janko je odrečno klimnuo glavom. Međutim, oficir je doznao od vojnika, koji je u strahu od vojnog suda sve priznao. Janko nije imao kud, priznao je, ali je pri tom izbjegao reći da je liječnikov potpis krivotvorio i Vukašin Raspopović.
Osjećao sam se veoma ponosnim
- Odvedoše me u zatvor. I učiniše
mi veliku čast, a vidjet ćete zašto. Bio je to vojni zatvor zvani
Sjeverni logor. Tamo su me smjestili u ćeliju u kojoj je nakon
atentata na Franju Ferdinanda čamio Gavrilo Princip.
Na mene je to zaista djelovalo snažno. Osjećao sam se veoma ponosnim što tamnujem u ćeliji u kojoj je okovan i na razne druge načine mučen, boravio Gavrilo Princip, koji je bio i ostao veliko nadahnuće za sve rodoljube i istinske revolucionare.
Zato što su me prožimali takvi osjećaji, gotovo da nisam osjećao nepodnošljivu hladnoću među zaleđenim zidovima ćelije. Naprotiv, sav sam bio zanijet njihovim razgledanjem i čitanjem imena i poruka bivših zatvorenika na njima.
S osobitom pažnjom razgledao je Janko
udubljenje na vratnicama ćelije gdje su se nalazili obruči
korišteni za mučenje Gavrila Principa, po kojem je ova ćelija i
dobila ime.
Janka su inače svakoga dana odvodili na saslušanje ne bi li saznali tko je još bio organizator odbijanja vojnika đačke čete da obuku izvode na 25 minus Celzija ispod ništice. Šutio je kao zaliven.
U tim teškim trenucima pomišljao je na Gavrila Principa koga su još strašnije mučili pa ništa nije priznao, a i na mnoge komuniste koji su hrabro podnosili batine, ne odajući svoje drugove.
Janka su inače svakoga dana odvodili na saslušanje ne bi li saznali tko je još bio organizator odbijanja vojnika đačke čete da obuku izvode na 25 minus Celzija ispod ništice. Šutio je kao zaliven.
U tim teškim trenucima pomišljao je na Gavrila Principa koga su još strašnije mučili pa ništa nije priznao, a i na mnoge komuniste koji su hrabro podnosili batine, ne odajući svoje drugove.
- Sve je bilo spremno da mi sudi vojni
sud, a zna se što to znači. Ipak, nisam otišao na sud. Jednoga
jutra mi je rečeno da se obrijem i uredim po propisima vojne službe,
jer ću ići na razgovor s komandantom garnizona, generalom
Đukanovićem.
Primio me dosta ljubazno i zahtijevao da mu čitav događaj što vjernije opišem. Ništa nisam sakrio, osim da je čitavom akcijom rukovodila partijska jedinica, ali on je to dobro znao.
Rekao sam mu da se s vojnicima neljudski postupa kad se traži da po velikoj zimi idu napolje na obuku, da se vojnicima smrzavaju ruke i noge, da su neki već teški bolesnici.
Bez riječi me slušao, zatim mi saopćio da mi oprašta ovaj slučaj, jer računa da ću se popraviti.
U stvari, general nije bio tako human kakvim se želio predstaviti, samo je bio svjestan da KPJ u garnizonu stalno širi svoj utjecaj, pa se plašio da moje odvođenje pred vojni sud ne izazove još veće nezadovoljstvo vojnika đačke i drugih četa.
Primio me dosta ljubazno i zahtijevao da mu čitav događaj što vjernije opišem. Ništa nisam sakrio, osim da je čitavom akcijom rukovodila partijska jedinica, ali on je to dobro znao.
Rekao sam mu da se s vojnicima neljudski postupa kad se traži da po velikoj zimi idu napolje na obuku, da se vojnicima smrzavaju ruke i noge, da su neki već teški bolesnici.
Bez riječi me slušao, zatim mi saopćio da mi oprašta ovaj slučaj, jer računa da ću se popraviti.
U stvari, general nije bio tako human kakvim se želio predstaviti, samo je bio svjestan da KPJ u garnizonu stalno širi svoj utjecaj, pa se plašio da moje odvođenje pred vojni sud ne izazove još veće nezadovoljstvo vojnika đačke i drugih četa.
