Hrabrost je to kad jedna grupa sa statusom samo klupske, progresivne orijentacije i ovjenčana aureolom kult-banda odluči koncertirati u prostoru koji je rezerviran samo za najeksponiranije izvođače glazbe za masovnu potrošnju.
Beogradska Ekatarina Velika svjesno je ušla u taj rizik, održavši 7. prosinca koncert u zagrebačkom Domu sportova i - uspjela je napuniti dvoranu u koju veći broj publike često puta nisu uspjela privući ni imena čiji komercijalni uspjesi daleko nadmašuju Ekatarinine.
Nameće se i pitanje: znači li taj uspjeh stvarni pomak naprijed, ili se u njemu krije zamka koja će ih baciti u vrtlog komercijalnosti, čime Ekatarina Velika gubi na imidžu samosvojne, gotovo alternativne klupske atrakcije?
No, vrijeme će pokazati ima li opravdanja za skepticizam.
Ono što jo Ekatarina pokazala u zagrebačkom Domu sportova ne pruža trenutno podlogu za takva razmišljanja, ni lamentiranje obožavatelja nad njenom daljom sudbinom.
Već i sam pogled na ispunjeno gledalište prije koncerta dao je naslutiti da će se "nešto dogoditi".
Već i sam pogled na ispunjeno gledalište prije koncerta dao je naslutiti da će se "nešto dogoditi".
Prolomio se žestok i uzbudljiv rock'n'roll, i malo-pomalo zapalio se i onaj dio tribine koji je početak koncerta dočekao prilično hladno. Vješto vodeći tok koncerta, Ekatarina je postupno, rafiniranom gradacijom, dovela prisutne do kulminacije oduševljenja, a na kraju je, već u gotovo euforičnoj atmosferi, publika tražila bis. Do toga koncerta, Ekatarina Velika nikad nije bila grupa u kojoj je dominantnu ulogu imao netko od pojedinaca.
Izuzetna je snaga grupe bila u čvrstoj, kompaktnoj zajedničkoj svirci. Ta homogenost bila je i temelj njihova (kasnijeg) uspjeha.
Ali, na tom koncertu u prvi je plan (možda potpuno nenamjerno) isplivao bubnjar Žika, koji je, slobodno možemo reći, na svojim leđima ponio cijeli koncert, pa je, vjerojatno, i najzaslužniji za ekstatičnu atmosferu na kraju koncerta.
Čvrstim, agresivnim muziciranjem, bez pretjeranih fillova, s istančanim osjećajem za ritam i tempo, garnirajući to tek s naglašenim sinkopama, dao je pečat cjelokupnom zvuku grupe. Njegovo žestoko muziciranje ni u jednom trenutku nije iskakalo iz koncepcije muziciranja - bilo je u funkciji glazbe, čime nije bila narušena homogenost grupe.
Bojazan da će izvan klupskih prostora biti otežano komuniciranje s publikom, bila je također suvišna. Trijumfalnim koncertom u Domu sportova, Ekatarina Velika vjerojatno je otvorila novo poglavlje u svojoj, i dosad više nego uspješnoj karijeri. Uspije li pritom zadržati i dignitet, bit će to i presedan na jugoslavenskoj rock-sceni, i svojevrstan indikator da se nešto mijenja. Dakako, nabolje!
Napisao: Zvonko Pongrac, snimio: Dražen Šavor, obrada: Yugopapir (Studio, 1987.)
