Pages

Lee Marvin, u znak sećanja '87: Grubost je na filmu ostala bez jednog od najviđenijih predstavnika

Rujan 1987: U povijesti filma, malo je glumaca koji su se nasilju na celuloidnoj vrpci odali s toliko strasti. Marvinovom smrću, grubost je na filmu ostala bez jednog od najviđenijih predstavnika.

Prije dva tjedna prikazan je na našoj televiziji Jedan vlak za dvije bitange, i vjerojatno nije malo gledalaca koji su nestrpljivo očekivali emitiranje filma, privučeni prije svega podjelom uloga: u glavnim rolama ondje nastupaju Ernest Borgnine kao dijabolični pratilac vlaka, te Lee Marvin onakav kakvog već poznajemo.

Marvin glumi skitnicu koji zna sve o švercanju u vlakovima, a u doba velike ekonomske krize, početkom tridesetih godina, takva je kvalifikacija sasvim dovoljna da ga kolege probisvijeti s poštovanjem prozovu Broj jedan.

U najsvirepijoj sceni filma, Marvin teškim oruđem, nekom vrstom prijelaznog modela između čekića i krampa, udara Borgninea koji pada s vlaka, obilato prolijevajući krv, i taj prizor nesputanog nasilja vjerojatno je najprikladniji minijaturni rezime Marvinova glumačkog profila.

Nešto na njegovu licu, ona već dobro poznata mješavina hladne nezainteresiranosti i podrugljive nadmoći, učinila ga je miljenikom publike koja u eri sveopćeg nasilja na filmu ima barem pravo očekivati da to nasilje interpretiraju odgovarajući protagonisti.

Marvin je umro nekoliko dana nakon prikazivanja Jednog vlaka za dvije bitange na našoj TV, a ta je koincidencija i dobrodošao ustupak novinskim kroničarima koji obično razbijaju glavu smišljajući uvode u prigodne osmrtnice.

Rođen je prije šezdeset i tri godine (1924. godine) u New Vorku, u jednoj od najstarijih engleskih obitelji u SAD. Ni njemu se škola nije baš milila, pa je sa sedamnaest godina otišao u rat te sudjelovao u ratnim operacijama na južnom Pacifiku, odakle se 1944, kao dvadesetogodišnjak, vraća kući ranjen.

Tada se počeo amaterski baviti glumom u brodvejskim kazalištima, a u Hollywood je otišao 1950, i ondje u početku dobivao male, beznačajne uloge.

No, nije trebalo proći mnogo vremena pa da Marvin postane možda najzapaženiji negativac američkog filma.

Od vremena Jamesa Cagneya naovamo, kinematografija u Sjedinjenim Državama zacijelo nije imala glumca koji bi se scenama nasilja predavao s toliko strasti kao Marvin, premda je u njegovim nastupima rijetko bilo pokazano eksplicitno uživanje u grubostima što ih je počinio nad filmskim partnerima.

Govoreći o Cagneyu, gotovo da bi se i za Marvina moglo ustvrditi isto što je za tog malenog filmskog nasilnika jednom rekao neki sarkastični kritičar:

"Za Cagneya je", tvrdi taj ironični promatrač, "ljubavni film onaj u kojemu ubije manje od trojice protivnika".

A i Marvinove filmske svireposti variraju od nekontroliranog nasilja, kakvo je pokazao u Velikoj vrućini Fritza Langa, gdje izlijeva vrelu kavu po licu Glorije Graham, preko hladnokrvne surovosti u Dvanaest žigosanih, kada u jednom prizoru udara nekoga od izabranih vojnika nogom, do gotovo podrugljivog uživanja u pobjedi nalik onome u Jednom vlaku za dvije bitange.


Bata Živojinović američkog filma?



Možda se ni za koga drugoga danas ne bi moglo reći da je nasilje na filmu doveo do razine prave estetike, a zanimljivo je i mišljenje takvoga glumca o grubostima na velikom ekranu:

"Kada u filmu Blago Sierra Madre", kaže Marvin, sasvim slučajno birajući primjer iz filma drugog svježeg pokojnika, "Tim Holt i Humphrey Bogart uđu u krčmu, i Holt dobiva udarac bocom po ustima, te zatim protivnika drži za nogu ne bi li ga onemogućio da učini bilo što - to je pravo nasilje! Takva scena budi u gledaocu stvaran osjećaj boli, pa mu se čini da je tu bol i sam doživio. Dakako, takva scena nikoga neće privući da nešto slično iskusi na sebi. A to je bitno za filmove koji govore o nasilju." 

Ni Marvinovo stanovište o filmskoj publici nije za gledaoce odviše laskavo:

"Treba imati na umu da je već i sama publika u neku ruku bolesna, mračna. Filmski redatelj, scenarist, pa i glumac samo su odraz klime u društvu. Ne prave se filmovi da bi izmijenili jednu naciju, prave se filmovi koji odražavaju istinu neke epohe. Ako je film nasilja primljen dobro, to znači da morbidnost postoji u publici i da ona nasilje želi. Nasilje i zločin uvijek privlače mase, premda ljudi uglavnom odbijaju da to priznaju. Val nasilničkih filmova omogućava gledaocima da sudjeluju u današnjem naraslom kriminalu a da sami pritom ne počine nikakav zločin. U svakome od nas postoji neki latentan, mračan nagon. Svatko se želi obračunati s nekim."

Zajednički nazivnik većine Marvinovih uloga i jest nasilje, iako se taj poznati glumac pojavljivao u najraznovrsnijim filmovima.

Nastupao je u Divljaku, Lošem danu u Bad Rocku, Attacku, Čovjeku koji je ubio Libertyja Valancea, Ubojicama, Velikoj crvenoj... 

Vrlo dobro ga se pamti po roli u izvrsnom Boormanovu filmu Point Blank, no većina gledalaca s najviše ga se emocija sjeća iz neobične komedije Cat Ballou; dok neki poznavaoci filma smatraju Marvinovu ulogu pijanog, ostarjelog revolveraša sjajnim glumačkim pothvatom, a drugi drže da je riječ o drugorazrednoj samokarikaturi - publika i dan-danas prepričava znameniti prizor u kojemu Marvin, naslonjen na zid zajedno s konjem, spokojno spava, potpuno nezainteresiran za sve što se oko njega zbiva.

Možda je pretjerano tvrditi da je pojavljivanje u svim ulogama koje su mu nudili dovoljno da se Marvina proglasi Batom Živojinovićem američkog filma, budući da mu je u većini rola ipak nedostajao puškomitraljez i ideološka ispravnost, no ta množina filmova ipak ne bi pokazivala previše glumčeve dosljednosti da ih nije povezivalo ono nešto, čemu se u razmatranjima Marvinova glumačkog habitusa uvijek nužno treba vratiti - nezaobilazno nasilje.

"Ako neku pravu životnu priču završite hepiendom, nitko je neće prihvatiti", kaže Marvin. "Danas se većina ljudi zanima za život, onaj pravi, stvarni život. Ako im ga ne pokažete na ekranu, neće uopće ići u kino. Slika spokoja ne može se više nametati publici koja poznaje i život i svijet. Današnji glumac po mnogo je čemu sličan drugim ljudima: on nije neko natprirodno biće ni svojom ljepotom ni svojom snagom. Smatram da je to izvanredno."

Marvin je prije desetak dana i umro sasvim prirodnom smrću, a to mu se na platnu gotovo nikada nije dogodilo; ondje je ubijao ili su ga ubijali.

Onima koji ga vole i cijene, njegova smrt velik je gubitak.

Svi ostali, ako ništa drugo, pamtit će ga po jedinstvenom glasu kojim je otpjevao refren na tragu svoje životne filozofije: "I was born under a wandering star..."

Napisao: Dražen Matošec, obrada: Yugopapir (Studio, 1987.)







Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate