Prije dva tjedna prikazan je na našoj
televiziji Jedan vlak za dvije bitange, i vjerojatno nije malo
gledalaca koji su nestrpljivo očekivali emitiranje filma, privučeni
prije svega podjelom uloga: u glavnim rolama ondje nastupaju Ernest
Borgnine kao dijabolični pratilac vlaka, te Lee Marvin onakav
kakvog već poznajemo.
Marvin glumi skitnicu koji zna sve o švercanju u vlakovima, a u doba velike ekonomske krize, početkom tridesetih godina, takva je kvalifikacija sasvim dovoljna da ga kolege probisvijeti s poštovanjem prozovu Broj jedan.
U najsvirepijoj sceni filma, Marvin teškim oruđem, nekom vrstom prijelaznog modela između čekića i krampa, udara Borgninea koji pada s vlaka, obilato prolijevajući krv, i taj prizor nesputanog nasilja vjerojatno je najprikladniji minijaturni rezime Marvinova glumačkog profila.
Nešto na njegovu licu, ona već dobro poznata mješavina hladne nezainteresiranosti i podrugljive nadmoći, učinila ga je miljenikom publike koja u eri sveopćeg nasilja na filmu ima barem pravo očekivati da to nasilje interpretiraju odgovarajući protagonisti.
Marvin glumi skitnicu koji zna sve o švercanju u vlakovima, a u doba velike ekonomske krize, početkom tridesetih godina, takva je kvalifikacija sasvim dovoljna da ga kolege probisvijeti s poštovanjem prozovu Broj jedan.
U najsvirepijoj sceni filma, Marvin teškim oruđem, nekom vrstom prijelaznog modela između čekića i krampa, udara Borgninea koji pada s vlaka, obilato prolijevajući krv, i taj prizor nesputanog nasilja vjerojatno je najprikladniji minijaturni rezime Marvinova glumačkog profila.
Nešto na njegovu licu, ona već dobro poznata mješavina hladne nezainteresiranosti i podrugljive nadmoći, učinila ga je miljenikom publike koja u eri sveopćeg nasilja na filmu ima barem pravo očekivati da to nasilje interpretiraju odgovarajući protagonisti.
Marvin je umro nekoliko dana nakon
prikazivanja Jednog vlaka za dvije bitange na našoj TV, a ta je
koincidencija i dobrodošao ustupak novinskim kroničarima koji
obično razbijaju glavu smišljajući uvode u prigodne osmrtnice.
Rođen je prije šezdeset i tri godine (1924. godine) u New Vorku, u jednoj od najstarijih engleskih obitelji u SAD. Ni njemu se škola nije baš milila, pa je sa sedamnaest godina otišao u rat te sudjelovao u ratnim operacijama na južnom Pacifiku, odakle se 1944, kao dvadesetogodišnjak, vraća kući ranjen.
Tada se počeo amaterski baviti glumom u brodvejskim kazalištima, a u Hollywood je otišao 1950, i ondje u početku dobivao male, beznačajne uloge.
No, nije trebalo proći mnogo vremena pa da Marvin postane možda najzapaženiji negativac američkog filma.
Rođen je prije šezdeset i tri godine (1924. godine) u New Vorku, u jednoj od najstarijih engleskih obitelji u SAD. Ni njemu se škola nije baš milila, pa je sa sedamnaest godina otišao u rat te sudjelovao u ratnim operacijama na južnom Pacifiku, odakle se 1944, kao dvadesetogodišnjak, vraća kući ranjen.
Tada se počeo amaterski baviti glumom u brodvejskim kazalištima, a u Hollywood je otišao 1950, i ondje u početku dobivao male, beznačajne uloge.
No, nije trebalo proći mnogo vremena pa da Marvin postane možda najzapaženiji negativac američkog filma.
Od vremena Jamesa Cagneya naovamo,
kinematografija u Sjedinjenim Državama zacijelo nije imala glumca
koji bi se scenama nasilja predavao s toliko strasti kao Marvin,
premda je u njegovim nastupima rijetko bilo pokazano eksplicitno
uživanje u grubostima što ih je počinio nad filmskim partnerima.
Govoreći o Cagneyu, gotovo da bi se i za Marvina moglo ustvrditi isto što je za tog malenog filmskog nasilnika jednom rekao neki sarkastični kritičar:
"Za Cagneya je", tvrdi taj ironični promatrač, "ljubavni film onaj u kojemu ubije manje od trojice protivnika".
Govoreći o Cagneyu, gotovo da bi se i za Marvina moglo ustvrditi isto što je za tog malenog filmskog nasilnika jednom rekao neki sarkastični kritičar:
"Za Cagneya je", tvrdi taj ironični promatrač, "ljubavni film onaj u kojemu ubije manje od trojice protivnika".
A i Marvinove filmske svireposti
variraju od nekontroliranog nasilja, kakvo je pokazao u Velikoj
vrućini Fritza Langa, gdje izlijeva vrelu kavu po licu Glorije
Graham, preko hladnokrvne surovosti u Dvanaest žigosanih, kada u
jednom prizoru udara nekoga od izabranih vojnika nogom, do gotovo
podrugljivog uživanja u pobjedi nalik onome u Jednom vlaku za dvije
bitange.
Bata Živojinović američkog filma?
Možda se ni za koga drugoga danas ne
bi moglo reći da je nasilje na filmu doveo do razine prave estetike,
a zanimljivo je i mišljenje takvoga glumca o grubostima na velikom
ekranu:
"Kada u filmu Blago Sierra Madre", kaže Marvin, sasvim slučajno birajući primjer iz filma drugog svježeg pokojnika, "Tim Holt i Humphrey Bogart uđu u krčmu, i Holt dobiva udarac bocom po ustima, te zatim protivnika drži za nogu ne bi li ga onemogućio da učini bilo što - to je pravo nasilje! Takva scena budi u gledaocu stvaran osjećaj boli, pa mu se čini da je tu bol i sam doživio. Dakako, takva scena nikoga neće privući da nešto slično iskusi na sebi. A to je bitno za filmove koji govore o nasilju."
"Kada u filmu Blago Sierra Madre", kaže Marvin, sasvim slučajno birajući primjer iz filma drugog svježeg pokojnika, "Tim Holt i Humphrey Bogart uđu u krčmu, i Holt dobiva udarac bocom po ustima, te zatim protivnika drži za nogu ne bi li ga onemogućio da učini bilo što - to je pravo nasilje! Takva scena budi u gledaocu stvaran osjećaj boli, pa mu se čini da je tu bol i sam doživio. Dakako, takva scena nikoga neće privući da nešto slično iskusi na sebi. A to je bitno za filmove koji govore o nasilju."
Ni Marvinovo stanovište o filmskoj
publici nije za gledaoce odviše laskavo:
"Treba imati na umu da je već i sama publika u neku ruku bolesna, mračna. Filmski redatelj, scenarist, pa i glumac samo su odraz klime u društvu. Ne prave se filmovi da bi izmijenili jednu naciju, prave se filmovi koji odražavaju istinu neke epohe. Ako je film nasilja primljen dobro, to znači da morbidnost postoji u publici i da ona nasilje želi. Nasilje i zločin uvijek privlače mase, premda ljudi uglavnom odbijaju da to priznaju. Val nasilničkih filmova omogućava gledaocima da sudjeluju u današnjem naraslom kriminalu a da sami pritom ne počine nikakav zločin. U svakome od nas postoji neki latentan, mračan nagon. Svatko se želi obračunati s nekim."
"Treba imati na umu da je već i sama publika u neku ruku bolesna, mračna. Filmski redatelj, scenarist, pa i glumac samo su odraz klime u društvu. Ne prave se filmovi da bi izmijenili jednu naciju, prave se filmovi koji odražavaju istinu neke epohe. Ako je film nasilja primljen dobro, to znači da morbidnost postoji u publici i da ona nasilje želi. Nasilje i zločin uvijek privlače mase, premda ljudi uglavnom odbijaju da to priznaju. Val nasilničkih filmova omogućava gledaocima da sudjeluju u današnjem naraslom kriminalu a da sami pritom ne počine nikakav zločin. U svakome od nas postoji neki latentan, mračan nagon. Svatko se želi obračunati s nekim."
Zajednički nazivnik većine Marvinovih
uloga i jest nasilje, iako se taj poznati glumac pojavljivao u
najraznovrsnijim filmovima.
Nastupao je u Divljaku, Lošem danu u Bad Rocku, Attacku, Čovjeku koji je ubio Libertyja Valancea, Ubojicama, Velikoj crvenoj...
Vrlo dobro ga se pamti po roli u izvrsnom Boormanovu filmu Point Blank, no većina gledalaca s najviše ga se emocija sjeća iz neobične komedije Cat Ballou; dok neki poznavaoci filma smatraju Marvinovu ulogu pijanog, ostarjelog revolveraša sjajnim glumačkim pothvatom, a drugi drže da je riječ o drugorazrednoj samokarikaturi - publika i dan-danas prepričava znameniti prizor u kojemu Marvin, naslonjen na zid zajedno s konjem, spokojno spava, potpuno nezainteresiran za sve što se oko njega zbiva.
Nastupao je u Divljaku, Lošem danu u Bad Rocku, Attacku, Čovjeku koji je ubio Libertyja Valancea, Ubojicama, Velikoj crvenoj...
Vrlo dobro ga se pamti po roli u izvrsnom Boormanovu filmu Point Blank, no većina gledalaca s najviše ga se emocija sjeća iz neobične komedije Cat Ballou; dok neki poznavaoci filma smatraju Marvinovu ulogu pijanog, ostarjelog revolveraša sjajnim glumačkim pothvatom, a drugi drže da je riječ o drugorazrednoj samokarikaturi - publika i dan-danas prepričava znameniti prizor u kojemu Marvin, naslonjen na zid zajedno s konjem, spokojno spava, potpuno nezainteresiran za sve što se oko njega zbiva.
Možda je pretjerano tvrditi da je
pojavljivanje u svim ulogama koje su mu nudili dovoljno da se Marvina
proglasi Batom Živojinovićem američkog filma, budući da mu je u
većini rola ipak nedostajao puškomitraljez i ideološka ispravnost,
no ta množina filmova ipak ne bi pokazivala previše glumčeve
dosljednosti da ih nije povezivalo ono nešto, čemu se u
razmatranjima Marvinova glumačkog habitusa uvijek nužno treba
vratiti - nezaobilazno nasilje.
"Ako neku pravu životnu priču
završite hepiendom, nitko je neće prihvatiti", kaže Marvin.
"Danas se većina ljudi zanima za život, onaj pravi, stvarni
život. Ako im ga ne pokažete na ekranu, neće uopće ići u kino.
Slika spokoja ne može se više nametati publici koja poznaje i život
i svijet. Današnji glumac po mnogo je čemu sličan drugim ljudima:
on nije neko natprirodno biće ni svojom ljepotom ni svojom snagom.
Smatram da je to izvanredno."
Marvin je prije desetak dana i umro
sasvim prirodnom smrću, a to mu se na platnu gotovo nikada nije
dogodilo; ondje je ubijao ili su ga ubijali.
Onima koji ga vole i cijene, njegova smrt velik je gubitak.
Svi ostali, ako ništa drugo, pamtit će ga po jedinstvenom glasu kojim je otpjevao refren na tragu svoje životne filozofije: "I was born under a wandering star..."
Onima koji ga vole i cijene, njegova smrt velik je gubitak.
Svi ostali, ako ništa drugo, pamtit će ga po jedinstvenom glasu kojim je otpjevao refren na tragu svoje životne filozofije: "I was born under a wandering star..."