Lipanj 1966: Poznati revolucionar, španski borac i jedan od najistaknutijih organizatora ustanka u Hrvatskoj Vladimir Popović, svojevremeno je u "Areni", govoreći o ilegalnom radu u Zagrebu 1941. godine, odao posebno priznanje Zagrepčanki Marici Zastavniković:
- Maricu sam zadržao u najljepšoj
uspomeni. Ona nam je davala dragocjene podatke a služila nam je i
kao kurir CK KPH...
U ono burno vrijeme, bogato događajima,
Vladimir Popović kao sekretar operativnog rukovodstva CK Komunističke partije Hrvatske
između ostalog je morao stalno i na vrijeme informirati najviše
partijsko rukovodstvo u zemlji - slati izvještaje drugu Titu i CK
Komunističke partije Jugoslavije u Beograd.
Valjalo je za taj delikatni i veoma
riskantni posao pronaći pouzdanu i nekompromitiranu osobu. O tome je
Vlado Popović razgovarao sa svojim španskim znancem, danas
generalom Vladom Lončarićem.
- To bi najbolje mogla obaviti Marica
Zastavniković. Ona je veoma spretna, uz to se elegantno oblači, u
nju nitko neće posumnjati. Podesnije osobe nemamo...
Tako je to počelo, Marica je postala
kurir CK KPH. I kao rijetko tko, taj posao je obavljala veoma uspješno
i dugo.
Pisma je stavila u muf i pošla naslijepo...
 |
| Marica Zastavniković Barunica 1966. godine |
Osim toga, u toj kući nije bilo mnogo drugih stanara. U prizemlju sve sami lokali, pa su ilegalci neprekidno, neopazice i sa sigurnošću zalazili u taj stan. Maričina viša veza bio je Vlado Lončarić. Ako joj je Lončarić nekoga doveo, to je bilo dovoljno. Imena došljaka nisu je zanimala ...
Tada je Marica radila kao knjigovođa
"Glavnog ustaškog stana" i knjigovođa "ustaške
promičbe". Prihvaćala je svaku ustašku službu, pa su ustaše
zbog toga bile uvjerene da je i ona nacist. Imali su beskrajno
povjerenje u Maricu kao solidnog službenika.
Čim bi joj drugovi naredili da nekamo ode, ona bi se lako snašla. Izmislila bi neku tobožnju bolest i šef bi joj odmah rekao:
Čim bi joj drugovi naredili da nekamo ode, ona bi se lako snašla. Izmislila bi neku tobožnju bolest i šef bi joj odmah rekao:
- Možeš poći kući. Odmori se.
Jednoga dana krajem 1941. godine Vlado
Lončarić joj je saopćio da nema nikakve veze s Beogradom i da se
ta veza mora uspostaviti.
- Pokušat ću, pa kaj bu, bu!
Vlado Lončarić joj je donio tri
pisma. Marica je sjela u vlak i krenula prema Beogradu s najboljim
ispravama. Ali one su vrijedile samo za teritorij "NDH". U
Zemunu su živjele Maričine dvije sestrične.
Kad je stigla u Zemun, trebala je da preko zemunske veze dobije propusnicu za prelazak mosta. Ali nije je dobila. No, ipak, Marica je odlučila da krene. Tuta Konstantinović, kćerka njene sestrične, radila je u ministarstvu u Beogradu i imala permanentnu dozvolu za prelazak iz Zemuna u Beograd.
Tuta je uložila sve napore da Maricu prebaci do cilja. Kad već nije mogla nabaviti isprave, našla je nekog čovjeka i on ih je kolima prevezao do Pančeva. Međutim, kurirka iz Zagreba je odlučila da sama prijeđe preko Dunava pa što bude.
Pisma je stavila u muf i pošla naslijepo, zajedno s Tutom.
Bio je još mrak, okp 6 sati ujutro. Čim prijeđoše polovicu zaleđene rijeke, opaziše neke sjene -Jevrejke upregnute poput konja u orme. Vukle su balvane do logora što se gradio u Zemunu.
Kad je stigla u Zemun, trebala je da preko zemunske veze dobije propusnicu za prelazak mosta. Ali nije je dobila. No, ipak, Marica je odlučila da krene. Tuta Konstantinović, kćerka njene sestrične, radila je u ministarstvu u Beogradu i imala permanentnu dozvolu za prelazak iz Zemuna u Beograd.
Tuta je uložila sve napore da Maricu prebaci do cilja. Kad već nije mogla nabaviti isprave, našla je nekog čovjeka i on ih je kolima prevezao do Pančeva. Međutim, kurirka iz Zagreba je odlučila da sama prijeđe preko Dunava pa što bude.
Pisma je stavila u muf i pošla naslijepo, zajedno s Tutom.
Bio je još mrak, okp 6 sati ujutro. Čim prijeđoše polovicu zaleđene rijeke, opaziše neke sjene -Jevrejke upregnute poput konja u orme. Vukle su balvane do logora što se gradio u Zemunu.
Prešavši Dunav s grupom građana koji
su radili u Beogradu, Marica i Tuta našle su se na mjestu gdje se
moglo proći samo po dvoje. S jedne i druge strane stajali su
njemački stražari. Za prelazak preko "granice" bile su
neophodne specijalne propusnice.
Barunica - tako su Maricu nazivali njeni prijatelji - nije imala specijalnu propusnicu. Zagrlila je Tutu i nasmiješila se njemačkom stražaru, koristeći pri tome svoje izvanredno poznavanje njemačkog jezika. Zahvaljujući tome, prošla je pored stražara bez komplikacija.
Barunica - tako su Maricu nazivali njeni prijatelji - nije imala specijalnu propusnicu. Zagrlila je Tutu i nasmiješila se njemačkom stražaru, koristeći pri tome svoje izvanredno poznavanje njemačkog jezika. Zahvaljujući tome, prošla je pored stražara bez komplikacija.
Tuta je odvela barunicu u "njenu
ulicu". Pokazala joj je kuću u kojoj je trebalo da je čeka
ilegalna veza a zatim se brzo izgubila, jer je morala na vrijeme
stići na svoje radno mjesto.
Na polasku iz Zagreba u Beograd Marici
Zastavniković Barunici je rečeno:
- Čovjek kojemu u Beogradu treba
predati poštu zove se Đuro Marković.
Rekli su joj i njegovu adresu a zatim
objasnili da živi sa ženom i da su mu sin i kći poginuli u
aprilskom ratu.
Marica je zvonila po dogovoru dva puta
kratko i jednom dugo:
- Da li je gospodin Đuro kod kuće?
- Mislite Milan? - začudila se žena
koja je otvorila vrata.
- Da, Milan - snašla se Marica, premda
još nije znala da je upala u stan Milana Markovića, policijskog
agenta.
Kad je domaćica rekla da "gospodin
Milan nije kod kuće", Barunica se počela raspitivati gdje bi
ga mogla pronaći.
- Idite u kvart, tamo je valjda!
- Hvala, potražit ću ga. Ako ga ne
pronađem, molim vas, recite mu da ću doći poslije podne i da me
svakako pričeka. Moram s njim razgovarati.
Marija Zastavniković se ponašala kao
da nije shvatila pred čijim je stanom. Nije joj bilo lako. Ostala je
bez veze, bez isprava, bez prilike da izvrši zadatak. Ljuta na sebe što u
Zagrebu nije pitala i za neku drugu vezu u Beogradu, sporo je
koračala pločnikom.
Najednom se pred njom pojavi crnokosa žena:
Najednom se pred njom pojavi crnokosa žena:
- O, gospođo Zastavniković, otkud vi
ovdje?
Bila je to Danica Lončar. Nju i
njezina muža Lazu Marica je prebacila s pomoću svojih veza iz
Zagreba u Beograd. Nije se u tom trenutku mogla ni veseliti, jer je
bila isuviše uzbuđena.
Danica je tiho plakala, pričajući Barunici kako joj je teško. A bilo joj je uistinu teško. Muža su joj Nijemci strijeljali. Ipak, kad joj je Marica ispričala kako nije našla čovjeka kojega je tražila, Danica je obrisala suze. Predložila je:
Danica je tiho plakala, pričajući Barunici kako joj je teško. A bilo joj je uistinu teško. Muža su joj Nijemci strijeljali. Ipak, kad joj je Marica ispričala kako nije našla čovjeka kojega je tražila, Danica je obrisala suze. Predložila je:
- Odvest ću vas svojim znancima. Oni će
vam sigurno pomoći.
Pošle su u Francusku ulicu i ušle u
jedan stan. U stanu je bilo hladno. Barunica nije stigla ni sjesti a
domaćin, stariji građanin, predložio joj:
- Da malo prošetamo!
Usputno je pričao Marici kako Nijemci
vješaju ljude o kandelabre i tjeraju ostale stanovnike da to
zvjerstvo promatraju. Pričao joj je i o svom sinu kojega su ustaše
ubile u Kerestincu. Njegova žena o tome nije ništa znala. "Tako
lakše sve podnosi", tiho je objasnio.
Njih dvoje su dugo, veoma dugo hodali i razgovarali. Zatim su skrenuli u jednu usku, strmu ulicu.
Njih dvoje su dugo, veoma dugo hodali i razgovarali. Zatim su skrenuli u jednu usku, strmu ulicu.
- Uđite u kuću broj 7. Na prvom katu,
na vratima na kojima piše "Šnajderaj" pozvonite i pitajte
za gospođu Veru - objasnio je starac Marici a zatim je
ostavio samu.
Marica se uputila prema zgradi. Uspela
se na prvi kat i pozvonila. Mlada, suhonjava žena začuđeno je
pogledala nepoznatu gošću. Marica joj je otvoreno rekla o čemu se
radi.
- Zaboga, kako ste došli k meni?
- Poslali su me drugovi iz Zagreba.
- A gdje su kuriri koji su ranije
dolazili?
- Da su živi, vjerojatno bi sada bili
kod vas. Vjerujte mi, nisam vam se lažno predstavila, preuzmite ova
pisma.
Marica Zastavniković je tek mnogo
godina kasnije saznala da je ta žena bila glavna veza Lole Ribara u Beogradu, drugarica Vera.
- Znate, drugarice, danas sam već bila
na vezi - rekla je Marici Vera. - Sumnjam da ću moći nekoga pronaći
u toku današnjeg dana. Nastojat ću, a vi
gledajte da što prije nestanete iz ovoga kvarta. Naći ćemo se u 19
sati na stanici.
Osam sati lutala je "dama u
perzijaneru" beogradskim ulicama. Oko 19 sati spustila se niz
Balkansku prema željezničkoj stanici. Čim je stigla, ugledala je
Veru. Ova je odmah obavijestila gošću iz Zagreba:
- Pisma su predana na pravo mjesto!
Vera je dala Marici propusnicu i rekla
joj da ode, jer će i taj kvart uskoro biti blokiran. Na stanici, kao
i na zemunskom mostu, Barunicu je opet dočekala straža - nedićevska
i njemačka. Vera ju je upozorila:
- Ne idite tamo gdje se nalaze
nedićevci. Pokušajte pored Nijemaca.
Propusnica je bila pisana ćirilicom i
kurirka iz Zagreba je jedva čitala slova. Ponadala se da će i
njemački stražar biti zbunjen ćirilicom. Ohrabrila se i brzim
koracima približavala stražaru. Ali on se nije zbunio:
- Ova propusnica ne vrijedi! Gdje vam
je slika?
- Nemojte mi praviti neprilike. Moram
hitno u Zemun! Zakasnit ću na vlak - molećivo je
govorila Marica na njemačkom jeziku i stražar je konačno slegnuo
ramenima - propustio je Barunicu.
Tako je Marica sretno stigla u Zemun.
Na stanici ju je čekala Tuta s kovčegom.
Stanica je vrvila ustašama i
Nijemcima. Na drugom peronu Marica je ugledala vlak na kojemu je
pisalo: "Nur fir dojče Vermaht". Za nekoliko trenutaka trebalo
je da krene redovni osobni vlak za Zagreb, a 15 minuta kasnije i
specijalni "samo za njemačku vojsku". Propustila je osobni
vlak. Čim je krenuo, počela je na njemačkom zapomagati:
- Vlak mi je otišao! Što ću sada?
Šetala je uz vlak rezerviran za
Nijemce. Kad je on lagano krenuo, uskočila je u nj. Pred njom se
stvorio mladi oficir.
- Zar niste pročitali da je ovaj vlak
predviđen samo za njemačku vojsku?!
Marica mu odgovori na njemačkom,
gotovo plačući:
- Jesam, ali što mogu kad mi je osobni
pobjegao pred nosom. Čekaju me muž i djeca.
- Pričekajte malo, pozvat ću
komandanta.
Za kratko vrijeme došao je komandant. Marica mu je ispričala što joj se dogodilo. Komandant napokon reče:
- Učinit ćemo iznimku. Možete
ostati.
Nijemci su Barunicu pozvali u svoj
kupe. Bili su to vojnici koji su se vraćali u Njemačku na dopust.
Putnica nije prihvatila njihov poziv, već je sjela na kovčeg u
hodnik. Mladić dvadesetih godina koji je stajao pored nje pogladi je
po rukavu:
- Ni jedna njemačka žena ne bi u ovo
ratno vrijeme nosila ovakav perzijaner. Naše su žene i majke dale
krznene kapute za vojsku.
- Kad moja vojska od mene to zatraži,
i ja ću dati svoj krzneni kaput.
Maricu je zanimalo jesu li bili pred Moskvom. Nijemci su joj pričali
da je to fantastičan obrambeni zid, hvalili se kako su klali Ruse...
Kurirka CK KPH sretno je stigla u
Zagreb. Kod kuće ju je čekala majka Katica, neispavana i zabrinuta.
- Od sinoć te u tvojoj sobi čeka neki
čovjek - reče majka.
Marica se iznenadila. Ali kad je
otvorila vrata lice joj se ozarilo: u sobi je sjedio Vlado Popović.
- Glavno je da si se sretno vratila.
Ništa te više neću pitati - rekao je.
U međuvremenu pala je naša veza u Sarajevu...
Rukovodstvo Partije u Zagrebu koristilo
je Maricu Zastavniković i u drugim kurirskim poslovima. Barunica je
često putovala po nalogu Vlade Lončarića. On joj je, uglavnom,
davao upute i direktive 1941. i 1942. godine.
Barunica je više puta odlazila u Dalmaciju, tri puta je išla u Sarajevo, zatim u Crikvenicu, Gorski kotar, Ploški. Zanimljivo je jedno njeno putovanje u Split, kamo je nosila upute i izvještaje. Materijal je Vladimir Popović zamotao u staniol a onda sve to strpao u tube kalodonta.
Barunica je više puta odlazila u Dalmaciju, tri puta je išla u Sarajevo, zatim u Crikvenicu, Gorski kotar, Ploški. Zanimljivo je jedno njeno putovanje u Split, kamo je nosila upute i izvještaje. Materijal je Vladimir Popović zamotao u staniol a onda sve to strpao u tube kalodonta.
Barunica je tri dana putovala do
Splita. Odsjela je u hotelu "Belvi". Bilo je već kasno po
podne kad je upitala portira za ulicu u kojoj je trebalo da nađe
vezu.
- Požurite! Za jedan sat se sve zatvara
- odgovorio joj je portir.
Idući tijesnim splitskim ulicama,
Barunica je susrela jednu kolporterku i s njom požurila do
postolarske radnje. Lozinka je glasila:
"Ja sam iz Zagreba, da li su gotove
cipele za gospodina Josu?"
Čim je kolporterka ušla u radnju,
rekla je:
- Evo gospođe iz Zagreba.
Izgovorila je već pola lozinke. Marica
je izreče do kraja.
- Pogledat ću u magazin - reče postolar.
"Gospođa iz Zagreba" dala mu je
pismo za Kotarski komitet Komunističke partije, Split. Međutim,
postolar ga nije preuzeo, jer je već bilo kasno. Tek je sutradan
ujutro odveo Barunicu na mjesto gdje je predala poštu.
Bilo je još mnogo uzbudljivih događaja
u ilegalnom radu Marice Zastavniković. Ona ih trajno pamti:
- Jednom prilikom, kad sam se vraćala
iz Sarajeva, kamo sam također nosila izvještaje - poštu CK KPH - u
Slavonskom Brodu čekala sam šest sati vlak iz Beograda. U
međuvremenu pala je naša veza u Sarajevu.
Kad je naišao vlak, ušla sam u drugi razred i načas ostala naslonjena na vrata da pogledam tko je u kupeu. Nisam se još pravo ni snašla, kad u vagon uđoše ustaški agenti da pregledavaju isprave.
Ja sam u tren oka sjela i tobože spavala. Napola spavajući, pružila sam propusnicu. U tom trenutku pojavio se golobradi vojnik i on šapnu agentu:
Kad je naišao vlak, ušla sam u drugi razred i načas ostala naslonjena na vrata da pogledam tko je u kupeu. Nisam se još pravo ni snašla, kad u vagon uđoše ustaški agenti da pregledavaju isprave.
Ja sam u tren oka sjela i tobože spavala. Napola spavajući, pružila sam propusnicu. U tom trenutku pojavio se golobradi vojnik i on šapnu agentu:
- U ovom vagonu nalazi se komunistički
kurir!
- Vojnik ili civil? - upita ustaša.
- Civil - odgovori vojnik.
Ustaša mi je vratio legitimaciju i
žustro izašao u hodnik. Tamo je nastala gužva. Spazih vlakovođu,
poznatog HSS-ovca.
- Kakva je to gužva? - upitah ga.
- Traže neku žrtvu.
- Kad je dignuta u zrak zagrebačka
pošta, ja sam se vraćala iz Pakraca - sjeća se Marica Zastavniković. - Željeznička stanica bila je blokirana. Imala sam u torbi mnogo zlatnika. Naslonila sam se na prozor vagona i
pogledala uokolo. Opazila sam ustaškog satnika, svog susjeda. On je
komandirao vodom vojske na stanici. Ustaše su ušle u vagon.
- Gospodine Paveliću, što je ovo? - obratila sam se susjedu satniku.
- To se ne odnosi na vas - smirio me je.
Izveo me je iz vagona, uzeo pod ruku i
mi smo napustili stanicu.
- Što se dogodilo? - upitala sam ga.
- Pošta je dignuta u zrak.
- Kako ću sada kući?
- Pozvat ću svoga šofera, on će vas
prebaciti - bio je do kraja uslužan.
- U stanu me čekala Cincipinka, koja je
kasnije prokazala mnoge ilegalce - nastavlja Marica. - Njoj sam po
nalogu drugova morala predati zlatnike koje sam donijela iz Pakraca.
To je zapravo bila crvena pomoć. Začudo, Cincipinka me nije odala
na policiji niti je išta spominjala o tim zlatnicima.
Marica Zastavniković nije bila
otkrivena.
Napisao: Jozo Petričević, obrada: Yugopapir (Arena, 1966.)
