Rujan 1974: Bijeda u ličkom selu, bunt na "Szent Istvanu", mukotrpan rad u pečalbi, sindikalna borba i ilegalni partijski rad, teška robija, žrtvovanje za španjolsku slobodu i dizanje narodnog ustanka u zemlji - to je revolucionarni put narodnog heroja Marka Oreškovića – Krntije...
Za Marka Oreškovića - Krntiju, ličkog seljačića radnika-pečalbara, sindikalnog aktivista, španjolskog borca i političkog rukovodioca, organizatora NOB-a, narodnog heroja, upoznavanje s bijedom, teškoćama malog čovjeka, s nepravdama tadašnjeg društveno-političkog sistema počelo je u najranijoj mladosti. Istodobno se u njemu rađao otpor, rađao se borac, samoprijegoran, neustrašiv, uvijek aktivan i pun životnog optimizma.
 |
| Marko Orešković |
"Jadna moja majka! Jadne seljačke majke! Koliko su suza prolijevale i koliko suza i danas još prolijevaju dok u bijedi i neimaštini, uz neizmjerno mnogo truda i muke podignu djecu svoju... Da li je ikada itko izgovorio koju riječ sažaljenja i razumijevanja kad je ugledao tu patnicu, tu robinju rada? Nikada nitko. Seljačka žena radi i šuti, seljačka mati pati i šuti. Takav je bio život moje majke, a takav je život svih seljačkih majki... Sjećao sam se kako bi po čitave noći sjedila u mraku pletući čarape i čekajući kad ću se vratiti sa skitnje, a onda bi legla grdeći me da ću negdje nastradati od zime. Još je i sada vidim kako se sa svijećom u ruci noću naginje nad mene i probudi iz duboka sna ..."
Prvih je petnaest godina života Marko
proveo u Širokoj Kuli, i, kako sam kaže u autobiografiji,
"životario sam na selu. Kažem 'životario' jer to nije bio
život, nego mrcvarenje. Znao sam samo za troje: rad, batine i glad."
Prkošenje Horthyju
Raditi je morao kao svako seljačko
dijete u ono doba, batine je dobivao u školi od učiteljice koja je
od njega ljevaka htjela učiniti dešnjaka.
Gotovo da su ga više boljele
batine kojima je pop "istjerao boga iz mene" i koji je
iskorištavao svaku priliku da njemu i ostalima utuvi u glavu da su
"seljačka marva". Tukla ga je i mati, najviše zbog
njegove buntovne naravi.
Pritisnut bijedom sa šesnaest je
godina krenuo "trbuhom za kruhom". U proljeće 1912.
godine, zajedno s još šezdeset suseljana, otišao je u Njemačku,
gdje je radio na gradnji tvornica i kanala, po ugljenokopima, na
željeznici i u tvornicama.
Ostao je na radu dvije godine i "onda
je došao rat, koji je - i ne pitajući za naše godine - sve nas otjerao u krvavu
klaonicu naroda". U rat je bio pozvan u veljači 1915. godine i
regrutsku je obuku primio u pješadiji. Ubrzo se sam javio u
mornaricu i stigao u Pulu. Bio je određen za ložača na brod "Szent
Istvan".
 |
| Marko Orešković (označen strelicom) kao mornar na "Szent Istvanu" |
Njegova buntovnička priroda, njegov
osjećaj pravde, njegova saznanja o eksploataciji običnih vojnika
doveli su ga ubrzo u samicu. Sam je kasnije opisao te doživljaje, a
evo i jedne karakteristične pojedinosti Markova ponašanja.
"U to vrijeme bio mi je komandant Horthy. Mi smo ga nazivali ’prasica’, jer se tako ponašao. Ja sam mu uvijek prkosio. Na raportu mu nisam htio raportirati, već kad bi došao na mene red da stanem mirno i da pokorno javljam s pozdravom, ja bih za to vrijeme gledao u stranu ili u strop. To ga je svaki put razbjesnilo, te bi me kaznio mračnom ćelijom, a ja bih mu još na odlasku dobacio: ’Hvala lijepo za moje pravo!’"
Sudjelovao je i u pobuni mornara zbog
loše hrane, nečovječnog potstupka oficira i uopće ratnih prilika.
Brod su u lipnju 1918. potopile savezničke podmornice i Marko
Orešković se jedva spasio. Prekomandiran je u Boku kotorsku, gdje
je postalo sasvim očigledno da neće raditi pa je bio strpan u
zatvor.
Na obavijest o majčinoj smrti pustili su ga kući i otada
Marko Orešković više nije bio vojnik Austro-Ugarske, više nikada
nije stao "pod cesarsku zastavu".
Hvala vam za vašu "slobodu"!
No, ni kod kuće mu nije bilo života,
pa kad je rat završio, odlučio je da ode u svijet: upisao se
najprije u pilotsku školu a zatim položio ispit za šofera. U to se
vrijeme, kako je sam poslije rekao, u njemu "nešto pokrenulo".
Pročitao je u novinama izvadak iz zakletve crvenoarmejaca kojom se
oni obavezuju da će se boriti za interese radnika i seljaka i tada
je odlučio: "za ovo bih ja služio do smrti svoje i deset glava
da imam, ne bih žalio izgubiti".
Kao šofer radio je najprije u
Makedoniji, a zatim je 1926. godine stigao u Beograd i tu stupio u
sindikat. Čini se da je već tada postao i član ilegalne
Komunističke partije, jer je gotovo odmah nakon proglašenja šestojanuarske diktature bio uhapšen u Beogradu i 6. ožujka 1930. osuđen od Suda za zaštitu države na
pet godina robije i isto toliko godina gubitka građanskih prava.
O tome je poslije pisao:
"Osudiše me na pet godina robije. Nije mi bilo žao. U završnoj riječi im zahvalih na tome. Nisu me mogli ustaviti, da im na kraju ne dobacim:
- Volim da trulim u ćeliji, nego da uživam ovakvu vašu slobodu. Hvala vam na tome i do viđenja u obratnom položaju!
To su mi uzeli kao otežavajuću okolnost."
Duge je godine robije proveo u Sremskoj
Mitrovici, tom komunističkom sveučilištu. Tu se kalio u pravoga
narodnog tribuna, komunista, beskompromisnog borca za ideju o
uređenju društva bez eksploatacije.
Sudjelovao je u svim
akcijama koje su zatvorenici poduzimali da bi olakšali teške uvjete
života. Zbog smisla za šalu i buntovničkog ponašanja, Marka
Oreškovića zapazili su svi stražari.
Osveta nečovječnom stražaru
Ali, s njim nisu mogli postupati kako
su htjeli. Punom je mjerom vratio nekom stražaru "koji je tako
mučio drugove i koji im nije dao ni da nos obrišu, da ne bi gubili
vrijeme...
Ja sam svakako odlučio da mu se osvetim za nepravde koje je nanosio drugovima... Radio sam tako polagano da se naprosto razbolio od muke, ali se nisam dao izazvati. U radu sam bio točan i uredan, ali spor do boga! Čak su mi i robijaši govorili da me ne mogu više gledati kad radim. Dok su drugi otkali dvanaest metara platna na dan, ja sam tkao najviše pedalj do pola metra, ali sam cio dan bez prestanka radio. Stražar se više puta zaletio k meni, prosto mu je pjena dolazila na usta od bijesa, ali ja bih samo sijevnuo i sa smiješkom mu stao pričati razne dosadne stvari, tako da bi sav ljut pobjegao. Tako je to trajalo nekih mjesec dana ...
Jednoga jutra, tek što smo započeli rad, a on se sav bijesan zaleti k meni i zamahne ključevima kao da će me udariti, psujući što je god bolje znao. Ja na taj gest nisam ni mrdnuo, samo sam malo zakrenuo glavom i značajno pogledao u hrastovac kojim se osnova navija, a kojim bi jednim udarcem i vola ubio. Stražar primijeti tu kretnju i odmah spusti ruku, a ja, uvidjevši da je sada pravi čas, okrenem se robijašima i doviknem im da ustave posao. Oni odmah prestadoše s lupanjem, a ja viknem što me grlo nosilo:
- Je li, a kome ti oca ...? - Tebi! - A kome ti majku...? - Tebi! - A tko je lopov? - Ti!! - Više mi nije trebalo. Svi su čuli što mi je odgovarao...
Sutradan na raportu tražio sam komisiju koja će ispitati kako taj čovjek s nama postupa i što sve radi. Bio je kažnjen i premješten jz radionice."
Odakle nadimak Krntija
Iz razdoblja robijanja sjeća se Marka
Oreškovića i dr Monti Levi, koji je također bio osuđen na
izdržavanje kazne u S. Mitrovici:
"Našao sam se u samici... Mislio sam što da započnem? Da prvo pogledam tko se nalazi u mom susedstvu! Počeo sam oprezno i tiho da kucam našom zatvoreničkom azbukom. Pitao sam: ’Ko si?’ ’Marko Orešković-Krntija. Poznaješ li me? A ti?’ Otkucao sam mu svoje ime, prezime i nadimak i upitao sam: ’Zašto se zoveš Krntija?’ ’Ama, eto, da ti pravo kažem, po zanimanju sam šofer. Vozio sam u Beogradu stari taksi. To je bila olupina. Prava krntija. Drugovi bi mi govorili: Dođi s onom svojom krntijom ... I stalno krntija, pa krntija. Na kraju, nazvaše i mene Krntijom’."
Pri kraju izdržavanja robije Marko se
Orešković našao u drugoj kaznionici - u Lepoglavi, odakle je vezan i u pratnji žandara s nataknutim bajunetama sproveden u Gospić na
srez.
Tako se našao na slobodi, a ona mu je i dalje značila
samo policijske progone i razna druga maltretiranja. U potrazi za
poslom, jer kod rodne kuće ni tada nije bilo kruha za nj, ali i zbog
obavljanja partijskih zadataka i poslova odlazi u Sloveniju, pa zatim
u Zagreb.
Ovdje njegove sposobnosti partijskog radnika dobivaju
potpunu potvrdu: prisustvuje osnivačkom kongresu Komunističke
partije Hrvatske u kolovozu 1937. godine u Anindolu kod Samobora i
postaje član Centralnog komiteta KPH.
Do Španjolske i natrag
Još u početku ožujka 1937. godine
Orešković je htio poći u pomoć španjolskom narodu koji
se borio za slobodu, ali je bio uhapšen. I taj je događaj poslije
opisao:
"Saslušanja su trajala četrnaest dana. Tom sam prilikom izjavio policiji da ću se provući i stići u Španjolsku, pa makar na svakom koraku postavili stražu. Dao sam riječ i održao je."
Doista, Marko Orešković je stigao u
Španjolsku 19. prosinca 1937. godine - dakako, ilegalno, preko
Austrije, Švicarske i Francuske. Kao pripadnik internacionalnih
brigada ubrzo je spoznao veličinu borbe Španjolaca za slobodu:
"Da, koja se to sila, koja nadzemaljska snaga krila u tim ljudima? Vjera, nepokolebljiva vjera u pravednost njihove borbe, saznanje da je ropstvo gore od smrti i neograničena ljubav za slobodu!"
Orešković je u Španjolskoj bio u
bataljonu "Đuro Đaković" najprije kao vodnik, a zatim
kao politički rukovodilac. Evo jednog sjećanja na nj iz toga
vremena;
"Kao primjer u svemu služio nam je Marko Orešković. On je u Cillonu došao u naš bataljon i kao jedan od najstarijih drugova po godinama bio prvi na svakoj vježbi, na obuci i u koloni. Onako visok i koščat, bio je uvijek spreman na razgovor, na šalu, pjesmu i smijeh. Ubrzo je postao omiljen u svim četama."
Ni pomoć internacionalnih brigada, ni
herojska borba španjolskog naroda nije bila dovoljna za pobjedu u
tom ratu: još prije njegova završetka borci su se internacionalnih
brigada morali povući. Odlazili su u Francusku, a tamo su ih čekali
zarobljenički logori. Marko je odlučio:
"Ne smiješ biti sentimentalan, nego energičan i razborit. Sad si u Francuskoj, a to znači zatvoreni logori, a to je kao da te živa zakopaju. Zar s tolikim iskustvom koje sam za života i u ovoj posljednjoj borbi stekao smijem dopustiti da me sada zatvore? Ovaj kapital koji sam svojom krvlju zaradio, treba uložiti s kamatima! Bio bi zločin ne samo prema španjolskom narodu, nego prema čitavoj radničkoj klasi, kad ovo što sam stekao ne bih podijelio s drugim, kad svoje iskustvo ne bih upotrijebio u korist radnog naroda."
Naumio je pobjeći, i to mu je uspjelo.
"Uskrsnuće" u rodnom selu
Vratio se - putujući kao slijepi
putnik na brodu na koji su ga primili mornari u Marseillesu. Iskrcali
su ga "kao vreću robe na obalu i ja stigoh zdrav i čitav, a na
veliko zaprepaštenje svih rođaka i znanaca, na sam Uskrs, svojoj
kući. Tu se bilo pročulo da sam poginuo, pa sam tako baš na sam
Uskrs uskrsnuo u svom selu."
Dakako, vlasti mu nisu izrazile
dobrodošlicu. Pisao je poslije:
"Nisam još pravo ni stigao kući, a već se pojavio žaco. - Zdravo Marko! - Zdravo vlasti! - Pa zar ti nisi poginuo? Pomislih: vidi što bi se oni radovali da sam poginuo, a sada se ljute što sam ostao živ! Bi mi krivo i spremih mu odgovor: - Zar mislite da ja tako lako ginem? Nemaju fašisti takva oružja kojim bi mene ubili. Ne dam se ja tako lako! Osim toga, ima još mnogo borbe da se vodi, moram se za sve nepravde osvetiti!"
Čim se vratio u zemlju, nastojao je
dobiti radnu knjižicu kako bi mu ona poslužila kao dokument za
legalno kretanje. Obratio se s molbom sreskom načelstvu u Gospiću,
ali bez uspjeha. Krenuo je u Zagreb da riješi to pitanje u upravi
Savske banovine.
Dobio je obećanje da će dobiti radnu knjižicu,
ali i kaznu od mjesec dana zatvora zbog ilegalnog prelaska granice.
I nakon izdržane kazne ostao je u
zatvoru, jer je u to vrijeme baš počela istraga protiv
nekih komunista koji su bili optuženi i pred Sudom za zaštitu
države. Odveli su ga u Beograd na saslušanje, ali nisu mu mogli
ništa dokazati i napokon su ga pustili u rujnu 1939, nakon nešto
više od tri mjeseca zatvora.
Dobio je i radnu knjižicu, ali je kao
i mnogi drugi komunisti bio pod neprekidnom paskom policije.
Junačko držanje pred policijom
Dok ga je tako policija imala
neprekidno na oku, Orešković je opet kooptiran u Centralni komitet
KPH i njegov je član ostao do kraja života. Kao funkcionar
KPH obilazi partijske organizacije, pomaže, upućuje.
Putuje po
cijeloj Hrvatskoj - odlazi kao instruktor CK u Dalmaciju, u Hrvatsko
primorje, u Split, u Sušak, ali se uvijek vraća u Zagreb. Ovdje su
ga opet nakon velikih prosinačkih demonstracija 1939. uhapsili u
stanu u Ozaljskoj ulici 94.
Odmah su ga prebacili u koncentracioni
logor u Lepoglavu, koji je za komuniste i njihove istomišljenike,
simpatizere i pomagače stvorio režim Cvetković-Maček. Orešković
je 28. prosinca 1939. uputio žalbu na odluku o internaciji, ali mu
ona, dakako, nije bila uvažena.
Dok je bio u Lepoglavi, u Sušaku je
došlo do velikih hapšenja i policija je saznala i za Marka
Oreškovića. Zajedno s Đurom Špoljarićem, Orešković je prebačen
na saslušanje u Sušak. Sušačka ih je policija podvrgla strašnim
mučenjima, 37 su dana bili okovani u okove koji su im sputavali ruke
i noge, tukli su ih po tabanima, ali oni nisu ništa priznali.
Događaja u sušačkoj policiji sjeća
se Đuro Špoljarić:
"Žandari su nas odmah uveli u kabinet šefa policije dra Antičevića, koji je po struci bio doktor prava ... Zatim je on naručio kavu i cigarete i otprilike ovako počeo razgovor ... „Mi znamo, da ćete vi kao stari komunisti, ako priznate, biti kažnjeni od Partije... predlažem vam da nađemo neki kompromis, tj. da vi nešto priznate, a mi ne tjeramo sve do kraja, odnosno da bude vuk sit i ovca cijela.”
Marko Orešković se uvijek kad je htio nekoga ismijati prekrstio lijevom rukom. Kad se Marko počeo krstiti, šef policije mu reče: „Što to znači, Marko?” Na to Marko napravi grimasu i kaže: „Jesi li ti, doktore, lud? Ja ti mogu da kažem samo to da ni ja, niti Đuro Špoljarić nismo članovi Komunističke partije, niti članovi Centralnog komiteta KPH. Ja kažem da nismo, ali kad bismo i bili, ne bismo bili članovi Partije i CK-a da tebi pričamo. Nisi ti ovdje neki viši partijski forum kome mi treba da položimo račune."
Sudski proces u Sušaku završen je 5.
lipnja 1940. i svi su optuženici bili oslobođeni u nedostatku
dokaza.
Da ih ne bi vratili u Lepoglavu, za Marka Oreškovića i Đuru
Špoljarića organiziran je bio bijeg iz prostorija Okružnog suda u Sušaku i tako
se Orešković opet našao izvan zatvora.
To je vrijeme dobro
iskoristio.
Prisustvovao je 19. srpnja 1940.
Okružnoj konferenciji KPH za Dalmaciju u Splitu, a zatim u listopadu
1940. godine Petoj zemaljskoj konferenciji u Zagrebu. Na toj
je posljednjoj bio izabran i za člana Centralnog komiteta KPJ.
Majka srpskoga naroda
U radu na partijskim zadacima - uvijek
s ljudima, uvijek u postavljanju i obavljanju zadataka - zatekla je
Oreškovića i okupacija zemlje.
On odmah odlazi na teren i
postaje jedan od organizatora ustanka i revolucije. Radi neko vrijeme
u karlovačkom okrugu, a zatim dobiva zadatak da ode u Liku. Postaje
prvi politički komesar ličke grupe partizanskih odreda i član
Glavnog štaba narodnooslobodilačkih odreda Hrvatske.
Njegovo herojsko
držanje u tim prvim danima borbe opjevano je u narodnoj pjesmi:
"Da nam ne bi Orešković Marka, još bi mnoga zakukala majka."
Tih dana odlazi često i u Bosnu. Na
takvom jednom zadatku uhvatili su ga četnici i ubili u selu Očijevo
20. listopada 1941.
Vijest o smrti heroja, sposobnog
organizatora i borca za narodnu slobodu projurila je selima,
partizanskim odredima i dobila odjek u narodnoj pjesmi:
"Cijeloj Lici žalost srce bije, što joj nesta dičnoga Krntije.
Što joj nesta vođe od ustanka, prvog vođe - Orešković Marka.
Drug je Marko hrvatskoga roda, al je majka srpskoga naroda.
Oj fašisti, jađena vam majka, platit
ćete Orešković Marka..."
Napisao: Dr. B. Janjatović, obrada: Yugopapir (Fokus, 1974.)
