Tada su, pored ostalih, uhvaćeni: Andrija Žaja, Ognjen Prica, Otokar Keršovani, Pajo Gregorić, Pavao Markovac, Božo Adžija, Dule Grković i mnogi drugi. Tu sam se našao i ja, bijesan na sama sebe, što sam baš tu noć bio prespavao kod kuće, dok sam se još dan ranije sakrivao.
Od onih, koji su samo policiji mirisali "na lijevo", našli su se tu i Mirko Kus-Nikolajev i Milivoj Magdić, koji su se s pravom snebivali nad neobaviještenosti policije i koji su brzo bili pušteni na slobodu.
Našim je drugovima ovim hapšenjem
bila zapečaćena sudbina.
Oni su svi odreda izginuli, i to ili izvlačenjem iz logora i strijeljanjem (kao na pr. Adžija, Prica, Keršovani) ili prigodom neuspjelog bijega iz logora u Kerestincu (14. VII. 1941.). Neki pojedinci, koji su se čudom uspjeli spasiti bijegom iz Kerestinca, zaglavili su kasnije u borbi ili u zasjedi (na pr. Valjin, braća Turković i dr.).
Od nekih 80-90 drugova, koji su tada, 31. marta 1941., pohvatani, ostali su do danas na životu svega trojica, četvorica. Među njima dr. Pajo (Pavle) Gregorić, Šime Balen i ja. Ja sam još istog dana t. j. 31. marta, pobjegao s policije zahvaljujući zbrci, koja je u to doba na policiji vladala, Šime je istoga dana pušten, a Pajo je izvučen nekom intervencijom dan prije dolaska njemačkih trupa u Zagreb.
Da nije bilo tih specijalnih okolnosti, i mi bismo podijelili sudbinu ostalih naših drugova.
Oni su svi odreda izginuli, i to ili izvlačenjem iz logora i strijeljanjem (kao na pr. Adžija, Prica, Keršovani) ili prigodom neuspjelog bijega iz logora u Kerestincu (14. VII. 1941.). Neki pojedinci, koji su se čudom uspjeli spasiti bijegom iz Kerestinca, zaglavili su kasnije u borbi ili u zasjedi (na pr. Valjin, braća Turković i dr.).
Od nekih 80-90 drugova, koji su tada, 31. marta 1941., pohvatani, ostali su do danas na životu svega trojica, četvorica. Među njima dr. Pajo (Pavle) Gregorić, Šime Balen i ja. Ja sam još istog dana t. j. 31. marta, pobjegao s policije zahvaljujući zbrci, koja je u to doba na policiji vladala, Šime je istoga dana pušten, a Pajo je izvučen nekom intervencijom dan prije dolaska njemačkih trupa u Zagreb.
Da nije bilo tih specijalnih okolnosti, i mi bismo podijelili sudbinu ostalih naših drugova.
Jedan detalj iz agonije banovine
Hrvatske:
10. aprila, popodne oko 4 sata,
dojurile su u Zagreb prve motorizovane njemačke trupe. Toga dana,
ujutro oko 11 sati, jedna delegacija radnika i intelektualaca,
predstavnika sindikata, posjetila je divizijskog generala Jurišića
s ciljem, da preko njega ishodi puštanje na slobodu naših
zatvorenih drugova. U delegaciji bio sam i ja s Pavlom Gregorićem.
"Nama su potrebni vaši ljudi, koji će podržavati u vojsci moral ..."
To je bilo oko 11 sati. Oko 12 sati ban Šubašić već je odlazio u svojem automobilu na jug, prema
jugoslavenskoj vladi, koja je spremala bijeg u Englesku.
U 4 sata poslije podne nije više u Zagrebu postojala ni divizijska, ni armijska oblast: njemačke su trupe jurile zagrebačkim ulicama.
Posljednji pokušaj, da se spasu naši drugovi, ostao je bezuspješan - Šubašićeva policija predala je pune zatvore i konc. logore okupatoru i ustaškim krvolocima.
Maček je izdao proglas, kojim je pozvao organizacije HSS i svoje pristaše, da se pokore novoj vlasti i da i njom iskreno surađuju.
Mačekova "zaštita" prešla je odmah u službu okupatora i ustaša.
U 4 sata poslije podne nije više u Zagrebu postojala ni divizijska, ni armijska oblast: njemačke su trupe jurile zagrebačkim ulicama.
Posljednji pokušaj, da se spasu naši drugovi, ostao je bezuspješan - Šubašićeva policija predala je pune zatvore i konc. logore okupatoru i ustaškim krvolocima.
Maček je izdao proglas, kojim je pozvao organizacije HSS i svoje pristaše, da se pokore novoj vlasti i da i njom iskreno surađuju.
Mačekova "zaštita" prešla je odmah u službu okupatora i ustaša.
Početak masovnog terora
9. juli 1941., to je datum početka
masovnih strijeljanja u Zagrebu. Po Zagrebu su izlijepljeni plakati o
strijeljanju Adžije, Price, Keršovanija i drugih, njih deset na
broju. Poslije neuspjelog bijega iz Kerestinca (14. jula) broj
strijeljanih danomice se povećava.
Iz Bosne, Like stižu vijesti o masovnim pokoljima Srba.
Danomice novi plakati o novim žrtvama. Atentat antifašističkih boraca na sveučilišnu ustašku satniju, atentat na centralnu poštu, požar stadiona, ubistva njemačkih oficira i vojnika na zagrebačkim ulicama, a s druge strane strijeljanja stotina ljudi i žena u Maksimiru, Rakovu Potoku, zvjerska mučenja i umorstva na ustaškom redarstvu ili u t. zv. Sing-Singu...
Masovna hapšenja, masovna ubistva - teror, iz dana u dan sve bezumniji teror.
Iz Bosne, Like stižu vijesti o masovnim pokoljima Srba.
Danomice novi plakati o novim žrtvama. Atentat antifašističkih boraca na sveučilišnu ustašku satniju, atentat na centralnu poštu, požar stadiona, ubistva njemačkih oficira i vojnika na zagrebačkim ulicama, a s druge strane strijeljanja stotina ljudi i žena u Maksimiru, Rakovu Potoku, zvjerska mučenja i umorstva na ustaškom redarstvu ili u t. zv. Sing-Singu...
Masovna hapšenja, masovna ubistva - teror, iz dana u dan sve bezumniji teror.
Otpor se naroda nije mogao slomiti ni
najtežim zločinstvima ustaša. Komunistička je partija djelovala,
ona je okupljala oko sebe najbolje snage i usprkos najtežim žrtvama
i stalnom reduciranju njenih kadrova ona je rukovodila borbom
pridobijajući za tu borbu sve više novih, neustrašivih boraca.
Mislim, da naša partija nije ni u jednom drugom mjestu ili kraju dala tolike žrtve u životima, tako reći, čitave jedne generacije boraca, kao baš u Zagrebu pod uslovima ilegalnog rada u vrijeme Pavelićeve vlasti.
Mislim, da naša partija nije ni u jednom drugom mjestu ili kraju dala tolike žrtve u životima, tako reći, čitave jedne generacije boraca, kao baš u Zagrebu pod uslovima ilegalnog rada u vrijeme Pavelićeve vlasti.
Od vremena na vrijeme ustaški su se
lupeži zalijetali u stanove onih, koje još nisu pohvatali. Veliki
se broj narodnih boraca sakrivao po ilegalnim stanovima i potražnja
za takvim stanovima bila je iz dana u dan sve veća. Ustaše su
odredili smrtnu kaznu za svakoga onog, tko drži na stanu
neprijavljenu osobu.
Drugovi su teško dolazili do stanova, a to tim više, što su se stanovi, iz konspirativnih razloga, morali stalno mijenjati. Velike su poteškoće postojale i za stanove, u kojima su se održavali sastanci i konferencije. Policija je noću znala blokirati čitave ulice i vršiti pretrese po svim kućama.
Rezultati nisu kod tih pretresa bili onakvi, kakve je policija očekivala. Jednoga je dana bila blokirana čitava Trešnjevka (radničko naselje), ali, osim pohapšenih desetak Židova, drugih rezultata nije bilo, i ako je na Trešnjevei ilegalno živjelo mnogo drugova.
Drugovi su teško dolazili do stanova, a to tim više, što su se stanovi, iz konspirativnih razloga, morali stalno mijenjati. Velike su poteškoće postojale i za stanove, u kojima su se održavali sastanci i konferencije. Policija je noću znala blokirati čitave ulice i vršiti pretrese po svim kućama.
Rezultati nisu kod tih pretresa bili onakvi, kakve je policija očekivala. Jednoga je dana bila blokirana čitava Trešnjevka (radničko naselje), ali, osim pohapšenih desetak Židova, drugih rezultata nije bilo, i ako je na Trešnjevei ilegalno živjelo mnogo drugova.
Međutim, ja nisam imao sreće s
ovakvim noćnim pretresima.
U noći od 20. na 21. januara 1942. policija je nahrupila u stan, gdje sam se sakrivao, i uhvatila me na spavanju. Čuveni krvolok Kamber, koji je te noći vodio ekspediciju agenata, bio je sa svojom lovinom vidljivo zadovoljan.
Uhvaćen sam, dakle, nakon što sam u Zagrebu ravno deset mjeseci ilegalno živio i radio. Svaki pokušaj bijega bio je isključen, policija je blokirala sve izlaze iz kuće.
Kad su me kroz duboki snijeg vodili do policijskog automobila, bio sam uvjeren, da je sa mnom svršeno.
U noći od 20. na 21. januara 1942. policija je nahrupila u stan, gdje sam se sakrivao, i uhvatila me na spavanju. Čuveni krvolok Kamber, koji je te noći vodio ekspediciju agenata, bio je sa svojom lovinom vidljivo zadovoljan.
Uhvaćen sam, dakle, nakon što sam u Zagrebu ravno deset mjeseci ilegalno živio i radio. Svaki pokušaj bijega bio je isključen, policija je blokirala sve izlaze iz kuće.
Kad su me kroz duboki snijeg vodili do policijskog automobila, bio sam uvjeren, da je sa mnom svršeno.
Čuveni podrum ustaškog redarstva na
trgu N!
U hladnoj i vlažnoj ćeliji (sa zidova je kapala voda) bio je Hrozniček, metalac iz Mostara, stari robijaš, prvi, koga sam od zatvorenika susreo. On je upravo bio dopraćen iz logora Danice (Koprivnica). Bio je ispremlaćen na mrtvo ime. Otpraćen je kasnije u logor St. Gradišku, gdje je glađu ubijen.
U hladnoj i vlažnoj ćeliji (sa zidova je kapala voda) bio je Hrozniček, metalac iz Mostara, stari robijaš, prvi, koga sam od zatvorenika susreo. On je upravo bio dopraćen iz logora Danice (Koprivnica). Bio je ispremlaćen na mrtvo ime. Otpraćen je kasnije u logor St. Gradišku, gdje je glađu ubijen.
Likovi odvratnih provokatora Huperta,
Simenića, Cinci-Pinci (Sertićke) i Đakovića ostali su mi u
nezaboravnoj, nemiloj uspomeni.
U to su doba oni vršili svoj gnusni posao već potpuno otvoreno, besramno. Stotine je komunista i drugih narodnih boraca palo njihovom izdajom. Mnogo, premnogo su oni znali. Besramno se ova četvorka ponašala u zatvoru i na saslušanjima. Tada su oni već potpuno prešli u službu policije, pregorili sasvim sve "skrupule", koje su ih još prije mjesec dana sprečavale i kočile u njihovoj provokatorskoj ulozi.
U to su doba oni vršili svoj gnusni posao već potpuno otvoreno, besramno. Stotine je komunista i drugih narodnih boraca palo njihovom izdajom. Mnogo, premnogo su oni znali. Besramno se ova četvorka ponašala u zatvoru i na saslušanjima. Tada su oni već potpuno prešli u službu policije, pregorili sasvim sve "skrupule", koje su ih još prije mjesec dana sprečavale i kočile u njihovoj provokatorskoj ulozi.
Kada sam se na prvom suočenju u
Vaškinoj (referentovoj) sobi susreo sa Simenićem i Hupertom, koji
su me dočekali sjedeći u dubokim foteljima, bilo mi je jasno, da su
prestali biti ljudi, i da im je sada još samo cilj - sjetiti se
svega, što znaju o ilegalnom radu pojedinaca.
I pravo je čudo, kakvih su se sve
detalja sjećali! Stotine su i stotine drugova upropastili, slali su
u sigurnu smrt jednoga za drugim i pritom su se tako veselo i bučno
ponašali, kao da čitavog života nisu ništa drugo radili, nego se
bavili policijskim poslovima.
Sumnjam, da je ikada u redovima pokreta u Zagrebu bilo provokatora većeg stila. - Zlatu Šegvić zatekao sam tamo ispremlaćenu, Adolfa Pondeljaka, Tomu Vrabeca, Rika Šnidarića - svi su oni bili žrtve provokatorske četvorke.
I beskrajni niz drugih, znanih i neznanih.
Kao ordinarna kurva ponašala se Sertićka (Cinci-Pinci) u saobraćaju s policijskim psima ustaškog redarstva. Bila je pravo njihovo mezimče. I da bi svoju ulogu do kraja dolično odigrala, odlazila je svakog dana praćena agentom u šetnju po zagrebačkim ulicama, da prokazuje i hvata one, s kojima je nekoć surađivala.
Nadaleko, u svima zatvorima i logorima, prenosila se od usta do usta žalosna slava četvorke nitkova,
Sumnjam, da je ikada u redovima pokreta u Zagrebu bilo provokatora većeg stila. - Zlatu Šegvić zatekao sam tamo ispremlaćenu, Adolfa Pondeljaka, Tomu Vrabeca, Rika Šnidarića - svi su oni bili žrtve provokatorske četvorke.
I beskrajni niz drugih, znanih i neznanih.
Kao ordinarna kurva ponašala se Sertićka (Cinci-Pinci) u saobraćaju s policijskim psima ustaškog redarstva. Bila je pravo njihovo mezimče. I da bi svoju ulogu do kraja dolično odigrala, odlazila je svakog dana praćena agentom u šetnju po zagrebačkim ulicama, da prokazuje i hvata one, s kojima je nekoć surađivala.
Nadaleko, u svima zatvorima i logorima, prenosila se od usta do usta žalosna slava četvorke nitkova,
koji su se tako savršeno u svom poslu
popunjavali.
I kad ih policija nije više trebala, dvojicu je od njih, Huperta i Simenića, ubila, a drugo dvoje, Sertićku i Đakovića, namjestila kao agente. Ne znam, da li se ovo dvoje još danas (pisano mjeseca decembra 1942.) nalaze na tom položaju.
I kad ih policija nije više trebala, dvojicu je od njih, Huperta i Simenića, ubila, a drugo dvoje, Sertićku i Đakovića, namjestila kao agente. Ne znam, da li se ovo dvoje još danas (pisano mjeseca decembra 1942.) nalaze na tom položaju.
"Narodni zastupnici" u zatvoru
Nadasve je bio interesantan moj susret
s trojicom Mačekovih prvaka, koji su negdje početkom februara (ili
krajem januara) došli u moju ćeliju. Bili su to bivši "narodni
zastupnici" Tomašić, Kemfelja i Budimirović, koji su se
vraćali iz konc. logora St. Gradiške, gdje su bili kratko vrijeme
internirani pod vrlo povoljnim uslovima. Došli su u našu ćeliju
rumeni i dobro hranjeni, jer su u logoru - prema vlastitom priznanju
- živjeli dobro i odvojeno od ostalih logoraša.
Poznavao sam otprije Ljudevita
Tomašića. Moje prve riječi upravljene novim gostima bile su:
"Vi ćete, gospodo, sigurno u vladu, tragom vaših političkih istomišljenika Tortića i Berkovića."
"Vi ćete, gospodo, sigurno u vladu, tragom vaših političkih istomišljenika Tortića i Berkovića."
Tomašić se snebivao, kako mogu tako
nešto i pomisliti! Ali, u stvari, ja nisam mnogo promašio: nekoliko
dana poslije ovog susreta ("zastupnici" su nakon dva dana
pušteni na slobodu), Pavelić je objavio otvaranje svog "sabora",
a u popisu saborskih članova nalazila su se, pored ostalih, i imena
Tomašića, Kemfelje, i Budimirovića ...
Svog Đuku Kemfelju, debeljka s
podmuklim očima, dolazili su gledati agenti, nekadašnji njegovi
"zaštitnici". Vidjelo se, da su to stari Đukini
prijatelji. Đuka pak nije propuštao priliku, da svojim prijateljima
podiže ruku na pozdrav: "Spremni!" - O, kako su se bijedno
i žalosno ponašali ovi "narodni zastupnici", kako su
drhtali, čim su zazvečali ključevi u vratima ćelije, iako su
znali, da će biti pušteni iz zatvora!
Usjekao mi se u memoriju taj susret s
trojicom Mačekovih prvaka i zato, što sam tom prilikom dao oduška
svom neraspoloženju prema njihovu ponašanju kao i
prema čitavoj politici Mačekovih vođa i vođica prije osnutka NDH i
za vrijeme Pavelićeve vlasti.
Dugo sam s Tomašićem razgovarao na
strani. Rekao sam mu otvoreno, šta je značila i do čega je dovela
njihova izdajnička i profašistička politika. Nisam propustio, a da
ne ožigošem ulogu njihove "zaštite", HRS-a, SHPN-a,
ulogu čisto fašističkih elemenata, koji su bili od vodstva
favorizirani u Mačekovim organizacijama, da ne podvučem njihovu
odgovornost za smrt komunista, koje su oni pozatvarali u konc.
logorima.
"Nikad više" - rekao sam mu
- "nikad više nećete imati mogućnosti ni snage, da u
političkom životu Hrvatske odigrate znatniju ulogu. Politički vi
ste izgubili sve, okupljati možete još oko sebe pokvarenjake i
izdajice, narodne mase nikada!"
Tomašić je slušao i šutio. Nijedne riječi nije smogao u svoju obranu - osim to, da oni, t. j. Mačekovo vodstvo, "nisu htjeli ovo, što je došlo" ...
Tomašić je slušao i šutio. Nijedne riječi nije smogao u svoju obranu - osim to, da oni, t. j. Mačekovo vodstvo, "nisu htjeli ovo, što je došlo" ...
Nekoliko mjeseci kasnije, mjeseca jula,
imao sam prilike razgovarati s još dvojicom takvih prvaka, i to s
dr. Pernarom i prof. Pezeljem, ličnim tajnikom Dr. Krnjevića. Bilo
je to u zatvoreničkom odjeljenju bolnice na Rebru, kamo sam na
kratko vrijeme bio prebačen iz jasenovačkog konc. logora.
Ova su dvojica istupala otvoreno neprijateljski protiv narodno-oslobodilačke borbe, osuđivala partizane, nazivali ih razbojnicima i s prezirom govorili o SSSR-u i Crvenoj armiji.
Pernar je smatrao bivšu Austrougarsku "zdravom državnom tvorevinom" naglašujući, da samo jedna takova država može hrvatskom narodu dati slobodu i sreću, a Pezelj je u pobjedi Engleske gledao ne samo garanciju za slobodu hrvatskog naroda, nego i garanciju, da će utjecaj SSSR-a biti "postavljen na pravo mjesto".
Mržnja i strah od komunista toliko su kod ove dvojice dolazili do izražaja, da je jasno proizlazilo, da se razni mačekovci mogu protiv komunista složiti s najvećim neprijateljima Hrvata, pa i s ustašama i četnicima. Do toga je, najzad, i dovela njihova politika, kako se pokazalo u razvoju daljnjih događaja.
Ova su dvojica istupala otvoreno neprijateljski protiv narodno-oslobodilačke borbe, osuđivala partizane, nazivali ih razbojnicima i s prezirom govorili o SSSR-u i Crvenoj armiji.
Pernar je smatrao bivšu Austrougarsku "zdravom državnom tvorevinom" naglašujući, da samo jedna takova država može hrvatskom narodu dati slobodu i sreću, a Pezelj je u pobjedi Engleske gledao ne samo garanciju za slobodu hrvatskog naroda, nego i garanciju, da će utjecaj SSSR-a biti "postavljen na pravo mjesto".
Mržnja i strah od komunista toliko su kod ove dvojice dolazili do izražaja, da je jasno proizlazilo, da se razni mačekovci mogu protiv komunista složiti s najvećim neprijateljima Hrvata, pa i s ustašama i četnicima. Do toga je, najzad, i dovela njihova politika, kako se pokazalo u razvoju daljnjih događaja.
Jasenovac
Nakon što sam četiri mjeseca odležao
u zatvoru ustaškog redarstva na trgu N i na Savskoj cesti, "osuđen"
sam na dvije godine zatočenja u koncentracionom logoru.
Nema pera, koje bi bilo u stanju
opisati strahote i užasnu atmosferu Jasenovca. To premašuje svaku
ljudsku fantaziju. Pakao, inkvizicija, najužasniji teror, kakav
nigdje i nikada u historiji nije postojao, krvološtva divljih
zvijeri, izbijanje na površinu najtamnijih i najogavnijih
instinkata, kakvi se dosad kod ljudi uopće nisu pojavljivali - to je
malo rečeno. Ludnica - to je nepravedna karakteristika radi onih
bijednih umobolnih, u kojih - u poređenju s jasenovačkim dželatima
- ima toliko razuma i pameti!
Gledao sam rijeke Cigana, njihove žene
i djecu, kako su se svakog dana slijevale u Jasenovac. Dolazili su na
klanje.
Kako su neopisivo jezovite scene opraštanja Cigana od njihovih žena i djece!
To je tako užasno, elementarno i upravo životinjski ljudsko, da mora potresti svakog čovjeka i za čitav život ostaviti u njemu tragove.
Ciganska djeca, kovrčavih glava i krupnih crnih očiju, tako su draga i topla! Njihove su se ručice tako grčevito držale svojih majki i očeva, njihov lelek prodirao je do kostiju.
Ubijalo se dnevno na vagone takove cigančadi. Zašto? Nitko nije znao - zato, što su skitnice, zato, što su Cigani.
Kako su neopisivo jezovite scene opraštanja Cigana od njihovih žena i djece!
To je tako užasno, elementarno i upravo životinjski ljudsko, da mora potresti svakog čovjeka i za čitav život ostaviti u njemu tragove.
Ciganska djeca, kovrčavih glava i krupnih crnih očiju, tako su draga i topla! Njihove su se ručice tako grčevito držale svojih majki i očeva, njihov lelek prodirao je do kostiju.
Ubijalo se dnevno na vagone takove cigančadi. Zašto? Nitko nije znao - zato, što su skitnice, zato, što su Cigani.
Ne znam, koliko je u Jasenovcu u svemu
poubijano Cigana. Dok sam ja tamo bio, najmanje 30.000.
Istodobno, mjeseca juna i jula god.
1942., obavljale su se u Jasenovcu masovne likvidacije židovskih
žena i djece. Transporti su dolazili iz logora u Đakovu i Staroj
Gradiški.
Vagoni sa žrtvama stajali su na pruzi pred logorom često po više dana.
Bila je strašna žega, žene i djeca umirali su u vagonima bez vode i bez hrane. Zapomaganje i plač djece: "Vode, vode ...", "Ubijte nas!" znale su vikati očajne majke i žene. Odgovor je bila ustaška psovka.
Vagoni sa žrtvama stajali su na pruzi pred logorom često po više dana.
Bila je strašna žega, žene i djeca umirali su u vagonima bez vode i bez hrane. Zapomaganje i plač djece: "Vode, vode ...", "Ubijte nas!" znale su vikati očajne majke i žene. Odgovor je bila ustaška psovka.
Gledao sam, kako iz vagona iznose
lešinice djece, gledao sam iznemogle i izbezumljene majke i nemoćnu
preživjelu djecu, kako pod udarcima ustaške toljage
posrću na putu u Gradinu, u smrt.
Svako veče donosili su grobari pred magazine haljine, rublje, cipele i druge stvari žena i djece, koja su netom ubijena - maljem po glavi.
Gomilale su se na hrpama cipelice dječice, koja su tek prohodala, vjetar je logorom raznosio fotografije nasmijanih djevojčica i dječačića, čiji su očevi, možda, u samom logoru čekali o svojima utješljivu riječ.
Bio sam svjedokom, kad je jedan takav nesretni otac našao fotografiju svoje žene i djece. To je bila vijest, da su njegovi najmiliji upravo ubijeni.
Kako je tek bilo pri duši nekom Šmitu iz Varaždina, koji je slučajno bio prisutan, kad se iz vagona iskrcala njegova majka! Ta se majka, vjerujući, da su je doveli, da vidi sina, obradovala. A njezin sin nije mogao s njom ni riječi progovoriti, jer bi svaka riječ i za njega značila smrt na mjestu. Gledao je bez riječi, kako mu majku vode na klaonicu.
Svako veče donosili su grobari pred magazine haljine, rublje, cipele i druge stvari žena i djece, koja su netom ubijena - maljem po glavi.
Gomilale su se na hrpama cipelice dječice, koja su tek prohodala, vjetar je logorom raznosio fotografije nasmijanih djevojčica i dječačića, čiji su očevi, možda, u samom logoru čekali o svojima utješljivu riječ.
Bio sam svjedokom, kad je jedan takav nesretni otac našao fotografiju svoje žene i djece. To je bila vijest, da su njegovi najmiliji upravo ubijeni.
Kako je tek bilo pri duši nekom Šmitu iz Varaždina, koji je slučajno bio prisutan, kad se iz vagona iskrcala njegova majka! Ta se majka, vjerujući, da su je doveli, da vidi sina, obradovala. A njezin sin nije mogao s njom ni riječi progovoriti, jer bi svaka riječ i za njega značila smrt na mjestu. Gledao je bez riječi, kako mu majku vode na klaonicu.
Kako je užasan i jezovit bio koncert,
koji su Cigani jedne nedjelje mjeseca juna priredili zatočenicima i
sebi!
Da, uprava logora upravo je nagonila i Cigane i druge zatočenike da priređuju koncerte!
Kasnije, kad su već svi Cigani bili poubijani, zatočenici su, po direktivama Luburića i drugih ustaških krvnika, organizirali i izvježbali orkestar, koji je morao svake nedjelje svirati pijanim ustašama.
Među sviračima bilo je pravih virtuoza, pa čak i profesora na muzičkim akademijama. Pored klasičnih, prilično dobro uvježbanih komada orkestar je morao svirati plitke ustaške pjesme, i tada nije bilo kraja pijanom ustaškom urlanju i podcikivanju.
Luburić se ponosio, što je zatočenicima, kandidatima smrti, dao priliku, da se tobože "duhovno jačaju" - muzikom. A teško je zamisliti strašnije torture za one, koji svakog časa očekuju smrt ili koji uz svirku zatočeničkog orkestra gledaju ubijanje i mučenje svojih drugova.
Da, uprava logora upravo je nagonila i Cigane i druge zatočenike da priređuju koncerte!
Kasnije, kad su već svi Cigani bili poubijani, zatočenici su, po direktivama Luburića i drugih ustaških krvnika, organizirali i izvježbali orkestar, koji je morao svake nedjelje svirati pijanim ustašama.
Među sviračima bilo je pravih virtuoza, pa čak i profesora na muzičkim akademijama. Pored klasičnih, prilično dobro uvježbanih komada orkestar je morao svirati plitke ustaške pjesme, i tada nije bilo kraja pijanom ustaškom urlanju i podcikivanju.
Luburić se ponosio, što je zatočenicima, kandidatima smrti, dao priliku, da se tobože "duhovno jačaju" - muzikom. A teško je zamisliti strašnije torture za one, koji svakog časa očekuju smrt ili koji uz svirku zatočeničkog orkestra gledaju ubijanje i mučenje svojih drugova.
Koncert, što su ga Cigani one nedjelje
priredili zatočenicima, održan je u doba, kad je klanje Cigana bilo
u punom jeku. Po logoru su se još kretale užasnute grupice Cigana,
a među posljednjima i jedan ciganski zbor pjevača i svirača.
... Pjevali su iz duše, pjevali su sa suzama u očima, pjevali su svima nama i nebu u bezumnoj nadi, da će ih pjesma i njihova muzika spasiti od smrti.
Kako je užasna bila njihova pjesma, koju su nazvali "Ciganski oproštaj", poznata ruska romansa, kako su se demonski cerekali ustaški dželati, koji su se već naslađivali, kako će ciganske lubanje pucati pod udarcima krvavog malja!
... Pjevali su iz duše, pjevali su sa suzama u očima, pjevali su svima nama i nebu u bezumnoj nadi, da će ih pjesma i njihova muzika spasiti od smrti.
Kako je užasna bila njihova pjesma, koju su nazvali "Ciganski oproštaj", poznata ruska romansa, kako su se demonski cerekali ustaški dželati, koji su se već naslađivali, kako će ciganske lubanje pucati pod udarcima krvavog malja!
Zatočenici su se pitali, da li je
moguće, da će i ovi talentirani Cigani, svirači, biti ubijeni.
Neki su se nadali, kao i sami svirači, da će krvnici poslije ovog koncerta odustati od svoje namjere ili bar odgoditi ubistvo. Ta ovaj zbor mogao bi i samim ustašama pružati razonodu, koje su oni toliko željni u svojoj krvavoj raboti!
Ali ne, ovi su jadni i mladi Cigani drugog dana odvedeni na klaonicu. U ušima zatočenika odjekivala je njihova muzika kao posmrtni marš svima žrtvama suludog ustaškog terora.
Neki su se nadali, kao i sami svirači, da će krvnici poslije ovog koncerta odustati od svoje namjere ili bar odgoditi ubistvo. Ta ovaj zbor mogao bi i samim ustašama pružati razonodu, koje su oni toliko željni u svojoj krvavoj raboti!
Ali ne, ovi su jadni i mladi Cigani drugog dana odvedeni na klaonicu. U ušima zatočenika odjekivala je njihova muzika kao posmrtni marš svima žrtvama suludog ustaškog terora.
Rafiniran i perfidan sistem uprave
logora izmislili su ustaški razbojnici.
Organizacija radova, administracija, kontrola radova i sve ostalo oko "zbrinjavanja" zatočenika - te poslove obavlja uprava sastavljena od samih zatočenika.
Razumije se, da t. zv. grupnici (šefovi pojedinih radnih grupa) moraju biti povjerljivi ljudi. Te su ljude ustaški banditi vrlo vješto iskoristili kao svoje pomagače ne samo u organizaciji rada, nego i u istrebljavanju zatočenika. Skoro svi grupnici, stotnici, nadzornici, šefovi magazina, kuhari i nadredari bili su ljudi, u koje su se ustaše mogli potpuno pouzdati.
Ipak, bilo je među njima i poštenih, koji su nastojali, da na tom položaju olakšaju život zatočenicima.
Organizacija radova, administracija, kontrola radova i sve ostalo oko "zbrinjavanja" zatočenika - te poslove obavlja uprava sastavljena od samih zatočenika.
Razumije se, da t. zv. grupnici (šefovi pojedinih radnih grupa) moraju biti povjerljivi ljudi. Te su ljude ustaški banditi vrlo vješto iskoristili kao svoje pomagače ne samo u organizaciji rada, nego i u istrebljavanju zatočenika. Skoro svi grupnici, stotnici, nadzornici, šefovi magazina, kuhari i nadredari bili su ljudi, u koje su se ustaše mogli potpuno pouzdati.
Ipak, bilo je među njima i poštenih, koji su nastojali, da na tom položaju olakšaju život zatočenicima.
Doba Špilerove i Diamantštajnove
logorske uprave ostalo je svima, koji su to doba preživjeli, u
najstrašnijoj uspomeni.
Špiler je zatočenike mučio i ubijao zbog jednog "zatajenog" krumpira, zbog nekoliko zrna kukuruza. Danon pak, šef grobara, ubijao je ljude maljem, nožem i pištoljem i nije se po krvožednosti ništa razlikovao od najgorih ustaških tipova.
Ustaški špijun Boris Štajner poslao je stotine zatočenika u smrt. Diamantštajn isto tako. Nekoliko hrvatskih i srpskih nitkova, poput Šime Zuraka i Branka Cvjetinovića, pomagali su i služili ustašama i zatočeničkoj upravi u tom krvavom poslu.
Špiler je zatočenike mučio i ubijao zbog jednog "zatajenog" krumpira, zbog nekoliko zrna kukuruza. Danon pak, šef grobara, ubijao je ljude maljem, nožem i pištoljem i nije se po krvožednosti ništa razlikovao od najgorih ustaških tipova.
Ustaški špijun Boris Štajner poslao je stotine zatočenika u smrt. Diamantštajn isto tako. Nekoliko hrvatskih i srpskih nitkova, poput Šime Zuraka i Branka Cvjetinovića, pomagali su i služili ustašama i zatočeničkoj upravi u tom krvavom poslu.
Ubijajući i zlostavljajući druge ovi
su lupeži vjerovali, da će sami biti od ustaša pošteđeni. Ali i
njih stiže sudbina ostalih!
Prisustvovao sam javnom strijeljanju Špilera, Diamantštajna i drugih nekih dojučerašnjih ustaških suradnika. Polakomili se za zlatom i previše su znali. Dotrajali su i za ustaše. Nisam ih požalio. Požalio sam samo to, što su im ustaše sudili.
Prisustvovao sam javnom strijeljanju Špilera, Diamantštajna i drugih nekih dojučerašnjih ustaških suradnika. Polakomili se za zlatom i previše su znali. Dotrajali su i za ustaše. Nisam ih požalio. Požalio sam samo to, što su im ustaše sudili.
Pa ipak sam se zgrozio nad scenom, koju
sam tada, prigodom strijeljanja ovih bandita, prvi put vidio:
Od prvog metka u glavu Špiler nije
poginuo. Ustaša mu je ispalio u glavu još jedan metak. Ali još
uvijek je trzao nogom. Sada se dogodilo nešto neočekivano.
Jedan od ustaških krvoloka izvadio je nož i zarinuo ga Špileru u
vrat. Špiler se brzo smirio.
Kad je ustaša izvukao nož, šiknula je krv, a s ruke koljača kapala je topla Špilerova krv. Tada je taj ustaša pred preko 2.000 ljudi, koji su prisustvovali smaknuću, oblizao krvavi nož i ruku hvaleći se, kako je židovska krv slatka....
Kad je ustaša izvukao nož, šiknula je krv, a s ruke koljača kapala je topla Špilerova krv. Tada je taj ustaša pred preko 2.000 ljudi, koji su prisustvovali smaknuću, oblizao krvavi nož i ruku hvaleći se, kako je židovska krv slatka....
*****
Nikad neću zaboraviti nijemi
razgovor, koji sam vodio s dobrim mojim prijateljem i drugom slikarom
Dankom Ozmom, koji je javno strijeljan 5. septembra 1942. Bilo je to
u logorskom zatvoru ili u t. zv. ćelijama smrti, kamo sam bio bačen,
nakon što sam po drugi put dopraćen iz Zagreba u Jasenovac.
Gledajući kroz "buše" jedan
drugome u ćeliju Danko i ja razgovarali smo pišući prstom slova po
zidu. Po čitave sate vodili smo tako, svaki iz svoje samice, nijeme
razgovore. I jedan i drugi čekali smo svakog časa smrt.
Iz sobe za preslušanje, gdje je "uredovao" Cividini, poznati krvnik zagrebačke policije još iz doba Bedekovića i kasnijih policijskih režima, čulo se zapomaganje zatvorenika, koje su mučili. Svakog su se dana ćelije praznile, zatvorenici su odlazili na klaonicu. I danomice su dolazili novi kandidati smrti.
Odavle je 27. augusta 1942., noću u 10 sati, odveden i poznati zagrebački liječnik, docent fakulteta Dr. Juraj Bocak.
Iz sobe za preslušanje, gdje je "uredovao" Cividini, poznati krvnik zagrebačke policije još iz doba Bedekovića i kasnijih policijskih režima, čulo se zapomaganje zatvorenika, koje su mučili. Svakog su se dana ćelije praznile, zatvorenici su odlazili na klaonicu. I danomice su dolazili novi kandidati smrti.
Odavle je 27. augusta 1942., noću u 10 sati, odveden i poznati zagrebački liječnik, docent fakulteta Dr. Juraj Bocak.
Dankova majka, sestra i brat bili su u
logoru ubijeni. Došao je red i na njega.
- Ako me ubiju - pisao mi je prstom na
zidu - pozdravi mi sve drugove i prijatelje ... Ako preživiš
... - dodao je.
Poručivao sam mu, da isto to učini,
ako on preživi, a ja budem ubijen.
Kad ga je 5. septembra, predveče,
Cividini pozvao iz ćelije i kad mu je žicom počeo vezati ruke, čuo
sam ove posljednje Dankove riječi:
- Zašto? ... Zar ćete me strijeljati?
... Stanite, pustite me da govorim sa svojim grupnikom ... !
Još se, dakle, nadao, da bi ga mogao
spasiti utjecaj njegova grupnika. Ali to je bilo samo časovito.
Cividini mu je grubo odgovorio, da tu nema više nikakva
razgovora, i da on radi samo po nalogu Matkovića.
Kako sam kasnije saznao, Danko je strijeljan javno, pred "nastupom" - radi "širenja alarmantnih vijesti".
Kako sam kasnije saznao, Danko je strijeljan javno, pred "nastupom" - radi "širenja alarmantnih vijesti".
Izvršio sam i izvršavam njegovu
posljednju želju, izručujem njegove pozdrave drugovima i
prijateljima.
Zagonetno putovanje
Nakon tri tjedna boravka u jasenovačkoj
ćeliji smrti bio sam pri kraju svojih snaga. Bio sam jako izgladnio,
a povrh toga morao sam slušati strašna mučenja zatvorenika i
gledati, kako oni jedan za drugim odlaze u smrt.
Svi su odlazili, ja sam ostajao.
Dolazili su novi i opet su odlazili, da se nikad više ne vrate, mene su ostavljali. I nitko me nije ništa pitao. Dolazili su neki ustaški oficiri, među njima i Luburić, pogledavali kroz bušu u moju ćeliju i promrmljali: "A, to je taj!" - i opet bi otišli.
Sve mi je čudniji postajao ovakav postupak.
Svi su odlazili, ja sam ostajao.
Dolazili su novi i opet su odlazili, da se nikad više ne vrate, mene su ostavljali. I nitko me nije ništa pitao. Dolazili su neki ustaški oficiri, među njima i Luburić, pogledavali kroz bušu u moju ćeliju i promrmljali: "A, to je taj!" - i opet bi otišli.
Sve mi je čudniji postajao ovakav postupak.
17. septembra 1942., poslije podne,
dolazi Cividini:
"Uzmite sve stvari, brzo, brzo!"
Pokupio sam stvari i izišao. Napolju su čekali najgori ustaški krvnici: Matković, zamjenik Luburićev, Majstorović, zapovjednik logora, i Ljubo Miloš, natporučnik-krvnik.
Ova su trojica svojim rukama poklali hiljade ljudi.
"Uzmite sve stvari, brzo, brzo!"
Pokupio sam stvari i izišao. Napolju su čekali najgori ustaški krvnici: Matković, zamjenik Luburićev, Majstorović, zapovjednik logora, i Ljubo Miloš, natporučnik-krvnik.
Ova su trojica svojim rukama poklali hiljade ljudi.
Sada je na meni red.
Ljubo Miloš veže mi ruke lancima.
Želim, da sve to što brže svrši.
Ali napolju čeka auto. Strpaju me unutra. Kraj mene sjeda dželat Matijević, naprijed Matković. Putujemo, nepoznato kuda; dakle zasada me ne namjeravaju ubiti...
Želim, da sve to što brže svrši.
Ali napolju čeka auto. Strpaju me unutra. Kraj mene sjeda dželat Matijević, naprijed Matković. Putujemo, nepoznato kuda; dakle zasada me ne namjeravaju ubiti...
Svi šute. Putem me Matijević pokriva
nekom ponjavom preko glave. Ne smijem, dakle, znati, kojim putem se
vozimo.
Kad smo ušli na vrata logora Stara
Gradiška, bio sam uvjeren, da su me ovamo doveli radi preslušanja.
Kad je Matković u kancelariji naredio, da se pozove Andrija Hebrang,
bio sam siguran, da sam upleten u neku novu provalu zajedno s
Andrijom.
Padala su, međutim, naređenja:
"Pripravi dvadeset najboljih ustaša i teretni auto!"
Zaključujem, da se ima još nešto izvanredna dogoditi. Doveli su
Andriju i Olgu Kohn, koju nisam poznavao. Andrija se bio nekako
usitnio, mnogo je oslabio, pustio je brkove.
Odveli su nas i strpali u veliki
kamion. Sjeli smo na pod vezani lancima. Oko nas do zubi naoružani
ustaše, naprijed puško-mitraljez.
Kad smo krenuli, zapitao sam šaptom Andriju, da li su ga zbog mene preslušali. Nisu! On ništa ne zna. Sumnjivo nam je bilo i to, što su nas posadili zajedno i što možemo razgovarati. Spremaju nam neke veće stvari, ubiti nas odmah neće. Tako kombiniramo.
Kad smo krenuli, zapitao sam šaptom Andriju, da li su ga zbog mene preslušali. Nisu! On ništa ne zna. Sumnjivo nam je bilo i to, što su nas posadili zajedno i što možemo razgovarati. Spremaju nam neke veće stvari, ubiti nas odmah neće. Tako kombiniramo.
Stigosmo u Novu Gradišku pred Župsko
redarstvo. Skidaju nas i vode u kancelariju, gdje nam jasenovački
krvnici skidaju lance. Predani smo na čuvanje dvojici agenata, koji
su preko svakog očekivanja ljubazni. - Nude nas cigaretama,
oslovljavaju nas sa "gospodo". Snebivali smo se, što treba
da znači takav nagli preokret. Sprema se, očito, neka zamka!
Gladan sam. Andrija vadi jedan čitavi
kruh, koji sam s velikim apetitom počeo uništavati. Ali agent mi
kaže, da ne jedem puno, jer da će stići iz
gostione večera. Kakve to on nama burgije priča! Večera iz
gostione, tko da mu to vjeruje?
Ali večera je zaista došla. I to
kakva večera! Zagonetka postaje sve zamršenija. Na pitanja, šta
sve to ima da znači i šta će biti s nama, agenti tajanstveno
odgovaraju, da će "sve biti dobro", bolje, nego što se
možemo i nadati.
Tko da još agentu vjeruje!
Sjedili smo tako do kasno uveče. Onda
su Andriju i mene strpali u jednu ćeliju, Olgu u drugu. Na rastanku
nam još agent kaže, da smo bliže slobodi, nego što se i nadamo.
Ne vjerujemo, razumije se, ni u jednu njegovu riječ. Ali zagonetka
je postala to veća, što su Andriju zatvorili zajedno sa mnom.
Znači, neće nas preslušavati po zajedničkoj stvari, jer imamo
priliku, da se o svemu dogovorimo. Bit će nešto drugo.
Baš smo se te noći od srca
narazgovarali Andrija i ja. Te kako je bilo ovo, te kako je bilo ono,
šta je bilo poslije našeg rastanka u Zagrebu, šta je s ovim
drugom, šta je s onim... Nikad kraja. Stotinu smo kombinacija
prodiskutirali o tome, šta će biti s nama. Hoće li biti prijeki
sud ili predaja Gestapou ili prosto ubistvo, kojemu treba zamesti
svaki trag, ili nešto deseto.
U razgovoru smo tako dočekali jutro ne
riješivši zagonetku.
K partizanima
Ni slutili, dakle, nismo, kakvo nam
iznenađenje ustaše spremaju.
Kad se Andrija - nakon što su nas
odveli u kancelariju - vratio iz sobe Draženovića, zamjenika
ravnatelja Župskog redarstva, i kad nam je rekao, da "stvari ne
stoje tako loše", jer da smo ovamo dovedeni zato, da budemo
zamijenjeni za dvojicu ustaških glavešina, koje su zarobili
slavonski partizani, našem iznenađenju nije bilo kraja.
Kao grom iz vedra neba!
Agenti su se prijazno smješkali:
"Znali smo mi, eto, šta smo vam govorili, da će sve dobro
svršiti... izvolite cigarete ... ručak će biti dobar ..."
Šest dana ostali smo u Novoj Gradiški.
Šest dana postupali su s nama dželati kao sa svojim dragocjenim
gostima. Hrana je i dalje dolazila iz gostione, svaka nam je želja
bila odmah ispunjena. Neki ustaški poručnik bio nam je dodijeljen
na službu.
Ali noge su nam ipak vezali lancima.
Bili smo sada zajedno u jednoj dvorišnoj ćeliji: Andrija, Olga,
Seka Podunavac i ja.
Međutim su trajali pregovori između
slavonskih partizana i ustaša. Partizani su zarobili Vutuca,
zamjenika ravnatelja Ustaške nadzorne službe, i Wagnera, šefa
Župskog redarstva iz Gradiške. Partizani su tražili 15 drugova u
zamjenu.
Od tražene petnaestorice samo nas četvoro bili smo na životu. Drugi su bili poubijani u logorima i zatvorima.
Ustaše su u zamjenu ponudili tridesetoricu logoraša, i nakon pregovora od nekoliko dana partizani pristaju na ponuđenu listu. Bilo je tu nekoliko potpuno nepoznatih lica.
Od tražene petnaestorice samo nas četvoro bili smo na životu. Drugi su bili poubijani u logorima i zatvorima.
Ustaše su u zamjenu ponudili tridesetoricu logoraša, i nakon pregovora od nekoliko dana partizani pristaju na ponuđenu listu. Bilo je tu nekoliko potpuno nepoznatih lica.
Iz Zagreba i logora stigli su u
Gradišku oni, koji treba da se zamijene. Bio je tu i Vlado Lončarić,
Ehrem Maglajlić, Puba Šremf, Maja Komar, Dasović ...
23. septembra, vezani po dvojica,
prebačeni smo najprije željeznicom do Okučana, a poslije kamionom
do Caga, mjesta zamjene.
Na brdašcu je, prema utanačenju,
lepršala bijela zastava. Uz cestu bile su postrojene njemačke čete.
Gore, na brdašcu, sigurno osiguravaju naši partizani sve putove.
Polazimo u koloni prema bijeloj
zastavi. Tamo su se već pojavili zarobljenici Vutuc i Wagner s
jednim partizanom pregovaračem. Stoji nas trideset prema dvojici.
Kod bijele zastave!
Zarobljenici se smješkaju. Prvi partizan, kojega smo vidjeli, Slobodan, politkom. II. bataljona I. slavonskog odreda, vodi s agentom, koji nas je doveo na brdašce, posljednje pregovore o načinu izmjene.
Zarobljenici se smješkaju. Prvi partizan, kojega smo vidjeli, Slobodan, politkom. II. bataljona I. slavonskog odreda, vodi s agentom, koji nas je doveo na brdašce, posljednje pregovore o načinu izmjene.
Sada nam tek odvezuju ruke.
Slobodni! Krećemo brzim koracima dalje
uzbrdo. Kad sam se osvrnuo, vidio sam Vutuca i Wagnera, kako su iz
svih sila potrčali nizbrdo, prema cesti, gdje su ih čekali ustaše
i Švabe.
Sretan vam put, dobit ćemo vas opet u
ruke!
Tko da opiše naše ushićenje, kad smo
naišli na prve uniformirane partizane, koji su nedaleko od mjesta
predaje držali zasjedu. Bila je to četa banijskih proletera na čelu
s Demonjom i Mrkim. Dočekali su nas svuda srdačno, ponosni, što su
naši oslobodioci.
Svuda, gdje smo prolazili oslobođenim selima
Psunja, narod nas je veselo pozdravljao. Stari Gašpar ili
Cofek-Mrazović (nije baš tako ni star!), politkom III. operativne
zone, sijao je od zadovoljstva.
On je vodio pregovore o zamjeni, on nas je i dočekao.
U znak drugarstva Gašpar je poklonio Andriji svoju pušku, a meni svoj pištolj. Čuvam taj pištolj kao dragu uspomenu na prvi susret sa slavonskim partizanima, čijoj hrabrosti dugujem svoj život.
On je vodio pregovore o zamjeni, on nas je i dočekao.
U znak drugarstva Gašpar je poklonio Andriji svoju pušku, a meni svoj pištolj. Čuvam taj pištolj kao dragu uspomenu na prvi susret sa slavonskim partizanima, čijoj hrabrosti dugujem svoj život.
Ustaški su banditi poslali za nama
drugog dana avione u potjeru.
Sva sela, kojima smo prolazili, bila su bombardirana, ali sa zakašnjenjem ...
Sva sela, kojima smo prolazili, bila su bombardirana, ali sa zakašnjenjem ...
Eto, tako sam došao među partizane.
Tri mjeseca kasnije prebacio sam se preko Save, najprije u oslobođeni Slunj, a potom u Bihać, gdje sam preuzeo dužnost u Izvršnom odboru AVNOJ-a.
Tri mjeseca kasnije prebacio sam se preko Save, najprije u oslobođeni Slunj, a potom u Bihać, gdje sam preuzeo dužnost u Izvršnom odboru AVNOJ-a.
Zasada je Bihać naša, partizanska
prijestolnica.
Sigurno nije daleko dan, kad ćemo promarširati zagrebačkim i beogradskim ulicama, u to čvrsto vjerujem. Bit će još i većih praznika na našim ulicama.
Sigurno nije daleko dan, kad ćemo promarširati zagrebačkim i beogradskim ulicama, u to čvrsto vjerujem. Bit će još i većih praznika na našim ulicama.
