Pero Gotovac: Mnogo smo toga uradili vrijednoga, samo se to s vremenom rastopilo... (1987)

Svibanj 1987: Pero Gotovac jedan je od malobrojnih zagrebačkih kompozitora koji je za potrebe masovne kulture uvijek nastojao skladati kvalitetne kompozicije zabavnog žanra. Ako je ponekad i posumnjao u uspjeh takve kulturološke misije, nikad nije odustao i danas dirigira i sklada za amaterski pjevački zbor...

*****

Ime zagrebačkog kompozitora i kazališnog dirigenta Pere Gotovca posljednji je mjesec stalno prisutno u medijima. Na televiziji, u reprizi popularne TV-serije Naše malo misto možemo slušati Gotovčevu glazbu, a slušali smo ie i u dvjema Matkovićevim TV-dramama - Krizantema i Na kraju puta, u režiji Georgija Para. 

Istodobno, orginalnu scensku glazbu nalazimo u dvije zagrebačke kazališne premijere. Ansambl kazališta Komedija postavio je komad Mujičič-Senker-Škrabe-Gotovca Trenk iliti Divlji baron koji ima 23 glazbena broja i za koju autor muzike kaže i nehoteći, predstava je prerasla u glazbeno-scensku formu koja se obično naziva igra s pjevanjem (Nijemci bi rekli - Singspiel), nije ni opereta, ni mjuzikl, nego nešto između. 

Mogla bi se svrstati u onaj niz igara s pjevanjem koji počinje u kazališnoj tradiciji u Hrvatskoj s Graničarima - Freudenreicha i Đerdana - Jakova Gotovca.

Napokon, Pero Gotovac je i autor muzike za premijernu, šarmantnu predstavu Alan Ford u izvođenju kazališta Trešnja. 

Ako sve to ne bi bio više nego povod da potražimo Peru Gotovca i popričamo s njim, onda bi nas »oborio« argument da taj plodni autor obilježava čak četrdeset i petu obljetnicu skladateljskog djelovanja.

- Kad se kaže toliko godina - objašnjava nam Gotovac - onda to zvuči nekako impozantno, pa me svi pitaju koliko mi je godina. A ja sam, da kucnem u drvo, u najboljim godinama! Zato bih ja to ovako objasnio: to je četrdeset i pet godina javnog djelovanja. 

Naime, u petom razredu gimnazije objavio sam svoju kompoziciju, šlager. 

Zvala se Sklopljenih očiju. Tekst je napisao Norbert Neugebauer, već tada poznati pisac scenarija za stripove. 

Ja sam inače odmalena učio glazbu, svirao violinu. Dakle, pjesma je tiskana u nakladi Albini. U to doba nije bilo ploča, i javni uspjeh nekog autora bio je zabilježen ako mu je tiskano notno izdanje. 

A ja sam imao sreću da sam kao dečko, kao gimnazijalac, imao tiskanu pjesmu. 

Slijedilo je razdoblje učenja, studiranja, i sva moja glazbena djelatnost ostala je u okvirima osnovnog amaterskog bavljenja muzikom. 

Slijedeća moja kompozicija bila je himna Četvrte radne brigade, koja je kasnije doživjela vrlo interesantnu transformaciju u tzv. himnu radne brigade Braća Špalj i pjevala se godinama na omladinskim radnim akcijama a da je malo tko znao njena autora. 

Pjesma je inače bila tiskana u časopisu Srednjoškolac, koji kao lijepu uspomenu čuvam u svojem arhivu. 

Poslije mature, pokušao sam na dva fakulteta - Filozofskom i Medicinskom, ali sam se, na kraju, zaustavio na Muzičkoj akademiji koju sam završio u redovitom roku. 

Kao studentima Akademije, bilo nam je zabranjeno objavljivati svoje radove. Na to se strogo pazilo. Volio sam raditi u kulturno-umjetničkim društvima, kao što je Pavao Markovac i, usput da kažem, nakon mnogo godina opet surađujem i nastupam sa zborovima. 

Budući da nismo smjeli izaći u javnost s punim imenom, izmišljali smo pseudonime. Pod radove potpisivao sam se kao P. Fatti.

Još kao klinac bio sklon tehničkim novitetima

Razdoblje nakon svršetka Muzičke akademije Gotovac najprije posvećuje uredničkom pozivu.

- Nakon diplome dobivam zaposlenje u Jugotonu kao muzički urednik, i tu se za mene otvorio nov svijet. Urednikovao sam u svim redakcijama - od ozbiljne glazbe do »tarabuke«, snimao sam na kilometre magnetofonske vrpce. 

Magnetofon je tada bio nov medij, ali sam još kao klinac bio sklon tehničkim novitetima, pa sam i dan-danas pasionirani radio-amater.

Živio sam i radio u svijetu muzike i zvuka i novih tehnoloških postupaka. Sve to prilično me

udaljilo od autorskog rada... 

Ali, jednog jutra, u onoj našoj »Trinaestici«, lokalu ispred Radio-Zagreba, pili smo neki loš konjak, i Drago Britvić izvadio je malu ceduljicu na kojoj je bilo desetak stihova te rekao: 

»Slušaj, Pero! Hajde, idemo obnoviti tradiciju naše kajkavske popevke!« 

I dao mi je stihove pjesme Mesec, seno i noć. Bilo je to 1961. godine. Sjeo sam za klavir i komponirao veliku, baladnu kompoziciju, sasvim izvan okvira tada standardne zabavne muzike. 

Sjećam se, novine su pisale pod velikim naslovom »I Gotovac II komponira«. S uskličnikom i upitnikom! 

Naime, malo je tko vjerovao da sam to ja napisao. Govorili su da to sklada moj otac. No, nije dugo potrajalo, jer ja sam, dakako, pokazao i dokazao da sam muzički pismen. 

I tako je, zapravo, na estradnoj pozornici počeo moj javni kompozitorski rad.

• Bile su to, inače, godine kada je naša zabavna glazba imala prilično buran tok. A i utjecaji su dolazili sa svih strana. Kako to razdoblje ocjenjujete kao autor?

- Kad sam krenuo u tu estradu, a bio sam dobro upoznat s potrebama masovne kulture, onda sam imao čudnu opsesiju da ću svojim javnim radom - kvalitetnim kompozicijama zabavnog žanra - izvršiti određenu kulturološku misiju. 

Grupa zagrebačkih autora bila je tada na istim pozicijama. Mnogo smo toga uradili vrijednoga, samo se to s vremenom rastopilo, i to su bile sve neke donkihotovske ideje. Ja, praktički, nakon skladbe Mesec, seno i noć nisam pisao izrazite šlagere. To su sve bile nekakve slobodne forme popularnijeg tipa, uvijek s primjesom nečega - netko bi rekao - ozbiljnoga. 

U ono doba, u želji da se stvori nešto autohtono, domaće, mi smo napisali zavidnu količinu glazbenog materijala koji se temeljio na nekim elementima naše glazbene sredine. Bez obzira naziva li to netko folklorom, obradom folklora ili slično, ali mi smo stvorili autentičnu, originalnu glazbu. 

Imali smo uspjeha u tom smislu. Sudjelovao sam na festivalima, ponajprije na takozvanim regionalnim, i uvijek sam pisao kompozicije koje su nekako odskakale, razlikovale se. 

Napuštajući estradu nakon tri prve nagrade za šansonu na zagrebačkom festivalu Celuloidni pajac, Još uvijek ne znam neke važne stvari i Mačka, javljao sam se još samo na regionalnim festivalima - u Krapini, na Slavoniji, jer tu su bili prisutni neki moji daleki afiniteti prema folkloru, prema nacionalnom muzičkom izrazu.

• Smjer vaših interesa u jedno se doba okreće prema kazalištu i tu, kako vidimo, ostaje sve do danas.

Nakon dvadeset godina u Jugotonu, došao sam kao dirigent u kazalište Komedija gdje sam ostao sve do danas. I sada lijepo čekam zasluženu mirovinu. No, šalu na stranu, mene je kazalište oduvijek privlačilo. Konačno, ja sam, uz svog oca, rastao u kazalištu. 

U kazalištu sam, ne samo kao dirigent nego i kao stvaralac, smatram, ostavio trag. 

Najintenzivnije razdoblje počelo je susretom s Georgijem Parom koji je, kao dobro informiran, vrlo muzikalan i široko obrazovan čovjek, vjerojatno zapazio moj rad, uočio nekakve svoje mogućnosti i angažirao me kao kompozitora scenske glazbe u onoj legendarnoj predstavi Richard II na Dubrovačkim ljetnim igrama. 

Iz te je predstave ostao i danas poznati song Ne dajte da nas zavedu. 

I slijedilo je sretno, presretno razdoblje od desetak godina na Igrama u Dubrovniku, gdje sam radio na golemom broju predstava. Moji su songovi, koji su počinjali u predstavama  - a to je vrlo zanimljivo - počeli živjeti i izvoditi se izvan predstava. 

Shakespeareov sonet Sit svega toga odjednom postaje hit, počinje živjeti. A zbog čega? Zato jer mu je podloga literarna. I Mlinarec i Ibrica Jusić, koji izvode moje songove, pjevaju uokolo kao pučki trubaduri te literarne tekstove, zapravo su izvršili vrlo korisnu kulturološku funkciju. 

Slijedio je i onaj znameniti Krležin Kolumbo na brodu u Dubrovniku. Tu kazališnu djelatnost slijede i srodne djelatnosti, a to su film i televizija. Ako spomenemo samo dvije naše TV-serije, Naše malo misto i Velo misto, a trinaest epizoda svaka, sa svojim bih TV-opusom mogao biti zadovoljan.

• Na popularnu pjesmu ipak ne zaboravljate sasvim?

Ne bih rekao da nisam nastavio na estradi, ako u nju ubrojimo krapinski i slavonski festival. Na Slavoniji sam imao sreću da sam napisao Kukuruzi se njišu na stihove Miroslava Majdera, koja je kasnije postala i festivalskom špicom.

Uvijek sam, ponavljam, obraćao pažnju na vrijednost teksta. Svojedobno je moja generacija, baveći se masovnom glazbenom kulturom, estradom, i te kako razmišljala o tome kako da odgoji glazbeni ukus najšireg kruga slušalaca da bi oni sutra, eventualno, ušli u koncertnu dvoranu, na koncert ozbiljne glazbe.

Ja to ne govorim s gorčinom, nego sa žaljenjem što, možda, nismo uspjeli.

To su bile donkihoterije.

Ja sam se opet počeo baviti amaterizmom, volim pjevački zbor amatera. I pišem za amatere, jer to je temelj svake glazbene kulture. Ako se ne stvori određena ljubav prema dobroj glazbi, za koga će sutra netko svirati klavirski koncert? Možda tek za snobove!

Ivo Pogorelić ovih je dana imao koncert. On je sjajan pijanist, izvan svih kategorija. Ali, mnogo je onih koji su bili na tom koncertu, razgrabili karte, duboko sam uvjeren, samo zbog toga da se hvale kako su slušali, odnosno vidjeli, Pogorelića. A blage veze nemaju s muzikom!

A prava publika, kojoj je to duhovna potreba, možda nema ni novaca da kupi skupu kartu za taj koncert. To je naša situacija trenutno, sada!

• Premda ste stvarali na nekoliko različitih i raznolikih područja i time zadovoljili svoje autorske ambicije i afinitete je li vam preostala neka ideja, neka skrivena zamisao, koja čeka svoj trenutak?

U posljednje doba rekao sam sam sebi: čuj, Pero, sada je dosta zafrkavanja! Napravi velik opus, imaš dovoljno vremena! I pripremam se, napisat ću operu. Već sam animirao kolege. Senker-Mujičić-Škrabe napisat će mi libreto za operu Petrica Kerempuh.

ntrigira me lik toga hrvatskoga Tilla Eulenspiegela. Zatim, komponirat ću i balet, nacionalni balet na temu Baš-Čelik.

Te ideje bude u meni unutrašnji poriv, nešto što me može najviše uzbuditi i pokrenuti potencijale. Zbog toga sam neki dan uštimao i popravio klavir.

... Podatak iz posljednje rečenice Pero Gotovac je popratio zafrkantskim smijehom. Ali, ono o operi i baletu govorio je najozbiljnije.

- Da nisam u životu imao previše hobija, da se moja znatiželja nije previše rasipavala, kad bih bio samo malo bolesno ambiciozan za potvrđivanjem, premda se moraš uvijek potvrđivati, možda bih ja više komponirao.

Ali, napokon, ja sam s dobrim dijelom svoga opusa zadovoljan. Ponekad i s malim. Na primjer, time da je pjesma Mesec, seno i noć otvorila novu eru kajkavske popevke.

Poslije nje, Drago Britvić osnovao je kajkavski festival koji je poslije donio golem broj pjesama što žive u narodu. Mene to veseli, ponosan sam da smo Britvić i ja bili prvi, premda nikad nitko nije rekao:

»Dečki zaista ste prvi, evo vam značka za rever!« 

Pa, za to se, negdje, dobivaju nagrade, odlikovanja, ne znam što sve ne.

Razgovarao: Zvonko Kovačić, snimio: Željko Čupić, obrada: Yugopapir (Studio, 1987.)

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate