Kako se dogodilo da se na nekadašnje mjesto intimne ispovijesti useli standardizirana fraza i "javljanje" na razglednicama?
"Dragi moji, sa sunčanih plaža srdačne pozdrave šalje vam...".
Koliko su milijuna takvih poruka prenijeli ljetos pismonoše! Koliko kilograma "rado vas se sjećamo" razmjenjuju ljudi u sparini svog ritualnog sezonskog opuštanja.
Ali, pobjeći se ne može sasvim. Tamo gdje već i javni polemičari pronalaze temu - treba li se skrivati na golim otocima ili ne smijemo zaboraviti da smo mi ljudi gradova, buke i telefona, pitaju se - sudbini se ne može izbjeći.
Pa je neizbježno i nastavljanje kontakta s njom. Ponekad tek kao pismeni izvještaj, danak obavezi, ponekad ipak jedinstvena prilika da se nešto napiše o detaljima, postupcima i ljudima koje je gužva obaveza i žurba poslova tokom godine uvijek odgađala za drugu priliku.
Fenomen ljetnog dopisivanja poprima to fantastičnije i smješnije razmjere (jedva da bi ga promet novogodišnjih čestitki mogao nadmašiti) što ritual opuštanja dobiva na svojoj znojavoj upornosti, a stvarna potreba za pismenom izmjenom misli gubi svoju osobnost.
Kultura instant-odmaranja i paket-aranžmana pretvara i dopisivanje u nužno zlo, obavezu "javljanja", oduzimajući mu snagu, draž i ljepotu (nekad prisutne) međusobne razmjene misli između dvoje ljudi.
Umjesto pisma, kao osobnog stvaralačkog čina, oko nas danas jure razglednice, dopisnice i telegrami, na kojima je adresa još jedina privatna stvar, na kojima se osobni pogled na pučinu s hotelskog prozora, na ljude, na događaje... na svijet ako treba, utapa u šapirografiranoj masi uniformnih rečenica.
Vlastitu misao zamjenjuje turistička fraza.
Kad se sezone smijene, kad ritual ljeta
bude gurnut u stranu, turističku frazu zamjenjuje poslovna. Pisama
osobnih i originalnih sve je manje.
 |
| (Ilustracija: Darko Marković) |
Ispostave duha
Dopisivanje je oduvijek bilo oblik
čovjekove komunikacije sa svijetom. Prodor iz pećine pomoću
znakova. Kad je razgovor onemogućen, ili otežan, nedovoljan ili
neiskren, kad se treba nekome povjeriti ili nešto provjeriti, kad se
žele podijeliti s nekim svoje nedoumice, radosti, strah ili očaj - pišu se pisma.
Zaljubljenicima iste profesije nekada su listonoše, redovno, dva puta tjedno, donosile odgovore na njihova pisma. Velikani su pisali svojim prijateljima u sjeni, tražeći savjete, zajedno s njima prosuđivali svoje namjere, posuđivali papiru svoje osjećaje i čekali odgovore.
Pjesnici su svojim damama opisivali sebe, svijet i ljude - mnogo češće, čak često i bolje, prozom pisama nego zbirkom pjesama. Gotovo svaki Kafka pisao je svojoj Mileni i imao potrebe (danas bismo to čak zvali hrabrošću) povjeravati pismima svoje misli i zapažanja.
S putovanja po nepoznatim krajevima dalekog Istoka ambasadori evropskih dvorova slali su svojim ženama i kraljevima pisma puna vrijednih opisa ljudi i zemalja, rijetko propuštajući da u takvim pismima opišu i sebe u tom stranom svijetu ćilima, purana i opijuma.
Zaljubljenicima iste profesije nekada su listonoše, redovno, dva puta tjedno, donosile odgovore na njihova pisma. Velikani su pisali svojim prijateljima u sjeni, tražeći savjete, zajedno s njima prosuđivali svoje namjere, posuđivali papiru svoje osjećaje i čekali odgovore.
Pjesnici su svojim damama opisivali sebe, svijet i ljude - mnogo češće, čak često i bolje, prozom pisama nego zbirkom pjesama. Gotovo svaki Kafka pisao je svojoj Mileni i imao potrebe (danas bismo to čak zvali hrabrošću) povjeravati pismima svoje misli i zapažanja.
S putovanja po nepoznatim krajevima dalekog Istoka ambasadori evropskih dvorova slali su svojim ženama i kraljevima pisma puna vrijednih opisa ljudi i zemalja, rijetko propuštajući da u takvim pismima opišu i sebe u tom stranom svijetu ćilima, purana i opijuma.
Pisma su, svakako, najneupadljiviji
oblik kulture. Ona su kulturna rabota, čak i kad odjekuju tiha
plakanja u zatvorenim sobicama. Ona su osobne poruke, ispostave
nečijeg duha u drugom gradu ili zemlji.
Kuverte službenoplave, šarene, mirišljive, s pečatom ili prljave, brižljivo zalijepljene i otposlane, prenosile su često, s kraja na kraj svijeta, i klice novoga, provjeravanje ideja koje su, jednom otpečaćene, izašle na scenu kulture, politike, ekonomije...
Pisanje pisama nekad se držalo poslom barem jednako vrijednim kao... bavljenje književnošću. Koliko biografija opisuju ljude i žene kako su "poslijepodne proveli u pisanju pisama".
Kuverte službenoplave, šarene, mirišljive, s pečatom ili prljave, brižljivo zalijepljene i otposlane, prenosile su često, s kraja na kraj svijeta, i klice novoga, provjeravanje ideja koje su, jednom otpečaćene, izašle na scenu kulture, politike, ekonomije...
Pisanje pisama nekad se držalo poslom barem jednako vrijednim kao... bavljenje književnošću. Koliko biografija opisuju ljude i žene kako su "poslijepodne proveli u pisanju pisama".
Nekoć su pisma imala svoj značaj i
mjesto. Za pet stranica pisma prijatelju treba vremena - odvojiti
ga za pažljivo objašnjavanje nekog postupka, opis nekog događaja,
krajolika ili duhovnog stanja, znači držati do onoga kome se piše.
Danas bismo na javno predavanje o pismima vjerojatno slegli ramenima... ali Milan Begović vjerojatno se ne bi upustio u "vrlo uspjela predavanja o ženskim ljubavnim pismima" (U Hrvatskom Glazbenom Zavodu, 1923. godine), pa otvorio još i cijelu seriju, nastavljajući predavati o dopisivanju Abelarda i Heloize i o pismima "vječno mlade i lijepe virtuoskinje ljubavi Ninon de Lanclois", da pisma, pa dakle i ljubavna, nije smatrao dovoljno značajnim izvorom za upoznavanje nekog čovjeka ili žene.
Svjetske izdavačke kuće ne bi vjerojatno objavljivale tolike knjige pisama i dnevnika bivših državnika, književnika ili slikara, da urednici ne vide u njima jedan od, vjerojatno, najmanje patvorenih izvora za upoznavanje neke veličine.
Danas bismo na javno predavanje o pismima vjerojatno slegli ramenima... ali Milan Begović vjerojatno se ne bi upustio u "vrlo uspjela predavanja o ženskim ljubavnim pismima" (U Hrvatskom Glazbenom Zavodu, 1923. godine), pa otvorio još i cijelu seriju, nastavljajući predavati o dopisivanju Abelarda i Heloize i o pismima "vječno mlade i lijepe virtuoskinje ljubavi Ninon de Lanclois", da pisma, pa dakle i ljubavna, nije smatrao dovoljno značajnim izvorom za upoznavanje nekog čovjeka ili žene.
Svjetske izdavačke kuće ne bi vjerojatno objavljivale tolike knjige pisama i dnevnika bivših državnika, književnika ili slikara, da urednici ne vide u njima jedan od, vjerojatno, najmanje patvorenih izvora za upoznavanje neke veličine.
Jer, takva su pisma kao osobni
dnevnici, upućeni povjerljivoj osobi na čitanje. Ona govore više
nego riječi upućene javnosti, budućim memoarima i biografijama.
Zato presavijeni listovi nekog pisma, kad jednom budu rašireni pred
javnošću, vrlo često najjasnije i najizravnije otkrivaju mišljenje
pisca o svijetu.
"Pismo Slobodi" izaziva i danas uzbuđenost vjerojatno i zbog toga što Lola Ribar nije slutio da će ga jednom javno čitati i da će doći na top-liste. Jean Paris napravio je jednu od najbriljantnijih studija Joyceova djela, koristeći se ponajviše njegovim pismima.
"Pismo Slobodi" izaziva i danas uzbuđenost vjerojatno i zbog toga što Lola Ribar nije slutio da će ga jednom javno čitati i da će doći na top-liste. Jean Paris napravio je jednu od najbriljantnijih studija Joyceova djela, koristeći se ponajviše njegovim pismima.
Taj starinski dar za pisma, ta
strpljivost dopisivanja koja je ljude međusobno bolje upoznavala i
otkrivala i od razgovora, nama je danas zanimljiva jer smo je
zaboravili i izgubili. Umjesto kulture pisama, "pokreta pisama"
(doista, kakvog li je razmjera nekad imalo dopisivanje! Knjižnice su
pune listova koje su poznatiji ljudi upućivali jedni drugima dok još
nisu bili poznati), organiziramo danas, pod maskom očuvanja kulturne
baštine, dražbe na kojima se pisma slavnih ljudi skupo prodaju.
Nedavno je u Marburgu, u SR Njemačkoj, održana dosad najveća dražba pisama i rukopisa na svijetu. Među najskupljima je bilo pismo 14-godišnjeg Mozarta svojoj sestri (76 tisuća maraka), nešto jeftinije (za 50 tisuća maraka) moglo se kupiti pismo Karla Marxa. Itd Itd. Privatna pisma postaju javni rariteti.
Nedavno je u Marburgu, u SR Njemačkoj, održana dosad najveća dražba pisama i rukopisa na svijetu. Među najskupljima je bilo pismo 14-godišnjeg Mozarta svojoj sestri (76 tisuća maraka), nešto jeftinije (za 50 tisuća maraka) moglo se kupiti pismo Karla Marxa. Itd Itd. Privatna pisma postaju javni rariteti.
Danas govori razglednica
Kako bi izgledala sutrašnja dražba
pisama našeg doba? Što radi današnji Abelard? Ako ih ne ostavlja
na stidljivim papirićima pod školskim klupama, u strahu od
podvornika, onda svoje strasti raznosi i razgoni "Harley
Davidsonima". Ne piše pisma.
Četrnaestogodišnjaci nalaze svoju malu noćnu muziku u kvadrofoniji "Led Zeppelina", prepuštajući drugima da njihovim sestrama i curama prenose poruke, ostavljajući hit-frazi najnovije singlice da govori umjesto njih. Njima ne trebaju pisma.
Današnje Jesenjinovo "Pismo majci" jedva da bi sadržalo u sebi onoliko brige, a kamoli nježnosti, i vjerojatno bi prije bilo u stilu "stara, ne kukaj nego šalji lovu" (iz džepa njenog trošnog, starinskog kaputa, naravno!).
Četrnaestogodišnjaci nalaze svoju malu noćnu muziku u kvadrofoniji "Led Zeppelina", prepuštajući drugima da njihovim sestrama i curama prenose poruke, ostavljajući hit-frazi najnovije singlice da govori umjesto njih. Njima ne trebaju pisma.
Današnje Jesenjinovo "Pismo majci" jedva da bi sadržalo u sebi onoliko brige, a kamoli nježnosti, i vjerojatno bi prije bilo u stilu "stara, ne kukaj nego šalji lovu" (iz džepa njenog trošnog, starinskog kaputa, naravno!).
Zar je u "Paklenoj narandži"
moguće zamisliti onog vandalćića, što pije votku s mlijekom, da
piše prijateljima? Nisu li već i "Otvorena pisma..."
češća od privatnih? Ne bi li pismo nekog suvremenog političkog
ekonomista također bilo "jeftinije", kao Marxovo u odnosu
spram Mozartova. Ako bi ga itko uopće kupio pored tolikih sjećanja,
pisama i javnih ispovijesti raznih Jacquelina i Lindi o njihovom
privatnom životu.
Uostalom, pisma se danas pišu na
pisaćem stroju, ili barem na brzu ruku. Današnji rukopisi škrabaju
suviše nervozno i brzo da bi se jednom mogli smiriti pod staklom
neke snobovske kolekcije ili muzejčića.
Direktor kompanije gumenih proizvoda dopisuje se s menadžerom tvrtke za proizvodnju paste za zube vjerojatno jednako redovito i s jednakom upornošću kao Marx s Engelsom, ali svaki pokušaj da se u zadanu shemu zaglavlja, sadržaja i kraja u stilu "drugarski vas pozdravljajući..." umetne bilo što nestandardno ili osobno djelovao bi vjerojatno toliko smiješno da čak i potencijalni direktor-autor već unaprijed vidi razrogačene oči na sastanku kolegija njegova prijatelja-primaoca.
Direktor kompanije gumenih proizvoda dopisuje se s menadžerom tvrtke za proizvodnju paste za zube vjerojatno jednako redovito i s jednakom upornošću kao Marx s Engelsom, ali svaki pokušaj da se u zadanu shemu zaglavlja, sadržaja i kraja u stilu "drugarski vas pozdravljajući..." umetne bilo što nestandardno ili osobno djelovao bi vjerojatno toliko smiješno da čak i potencijalni direktor-autor već unaprijed vidi razrogačene oči na sastanku kolegija njegova prijatelja-primaoca.
Službena, ali donekle prisna i osobna
pisma kakva je, na primjer, tokom drugog svjetskog rata Roosevelt
slao svom tajnom agentu Lennyju Buddu, danas uglavnom
zamjenjuju šifrirani telegrami koji bi Nixon imao vremena svom
Kissingeru pisati u stilu "visoko cijeneći ono što ste do sada
učinili...", i u istom pismu, ne baš isključivo kao tek
kurtoazno "P. S.", upitati i "je li vam žena
rodila?".
U kovertama pisama predsjednika, kraljeva, državnika ili revolucionara nekad se skrivala cijela psihologija povijesti. Ne dekreti ili naredbe - povijest se zanimala za vladarev strah, nedoumice, pronicljivost, hvalisavost, nerazumlje... u pozadini poznatih dekreta, a ona se najčešće skrivala u jednostavnim rečima nekog pisma prijatelju, ženi, ljubavnici...
No, ta su vremena prošla, čini se. Današnja su pisma više nalik na one "izvještaje" koje je, na primjer, general Patton slao svojoj ženi s afričkog fronta - nema u njima ni trunke osobnog pogleda na sav taj metež u kojem se našao i kojim je rukovodio; toliko su ona pretrpana imenima divizija i rasporedom trupa da je običan "P. S.: Danas smo pili čaj u Alžiru" vrhunac te oficirske prisnosti s vlastitom ženom.
Današnje "Pismo majci u Zagorje", čiji bi govor iz udaljenosti i usamljenosti tuđine mogao izazvati blagost umirujućeg dodira s dragim ljudima, ipak češće svojim siromašnim jezikom piše o bogatstvima tuđine i poluposlovnim ambicijama da se djelić toga donese "svojima".
U kovertama pisama predsjednika, kraljeva, državnika ili revolucionara nekad se skrivala cijela psihologija povijesti. Ne dekreti ili naredbe - povijest se zanimala za vladarev strah, nedoumice, pronicljivost, hvalisavost, nerazumlje... u pozadini poznatih dekreta, a ona se najčešće skrivala u jednostavnim rečima nekog pisma prijatelju, ženi, ljubavnici...
No, ta su vremena prošla, čini se. Današnja su pisma više nalik na one "izvještaje" koje je, na primjer, general Patton slao svojoj ženi s afričkog fronta - nema u njima ni trunke osobnog pogleda na sav taj metež u kojem se našao i kojim je rukovodio; toliko su ona pretrpana imenima divizija i rasporedom trupa da je običan "P. S.: Danas smo pili čaj u Alžiru" vrhunac te oficirske prisnosti s vlastitom ženom.
Današnje "Pismo majci u Zagorje", čiji bi govor iz udaljenosti i usamljenosti tuđine mogao izazvati blagost umirujućeg dodira s dragim ljudima, ipak češće svojim siromašnim jezikom piše o bogatstvima tuđine i poluposlovnim ambicijama da se djelić toga donese "svojima".
Pa što je onda sve to?
Je li romantika definitivno otpisana?
Je li to lirika poražena u ime površnosti, je li brzina sasvim
pojela strpljivost? Je li to odustajanje od osobnog u ime poslovnog?
I ako jest - je li to dobro ili loše?
Može li biti drukčije u vremenu u
kojemu se i pejzaži i vidici, pojedinačni doživljaj svakog
pojedinog oka na planeti, prodaju kao roto-razglednice masovne
naklade. Nije, vjerojatno, ni lako, a možda čak doista ni potrebno,
pisati osobne umotvorine, pokazivati se, otvarati pred ostalim
ljudima kad je boja "dubokog plavog mora" na
razglednici ionako retuširana - zašto bi naša dubina bila otvorena
znojavom poštaru i znatiželjnim susjedima.
Kakvog bi danas smisla imala pisma slična onima koja je nekad Shelley pisao svojoj ženi, opisujući joj venecijanski zaljev, njegove boje, ljude koje je tamo sreo, dijeleći s njom, preko pisama, svoje poštovanje i ljutnju prema Byronu...
Što da radi današnji turist u Veneciji? Umjesto nas, danas govore razglednice, a nepovjerenje i strah od povjeravanja oduzimaju današnjem modernjaku snagu da napiše bilo što osim da se "javi". Uostalom, naša se suvremena pisma utapaju u sandučiće obojene gotovo jednakom bojom urbanog i masovnog kao i kante za smeće: kakva je naivnost ili pak hrabrost potrebna da se tim kantama povjere naši pogledi na svijet, naša razmišljanja o budućnosti, stidljivo opisani ljubavni jadi ostavljenika, naše molbe za povratak... bilo što.
Kada to naše "bilo što" ima danas svoju masovnu jezičinu koja govori za nas, oduzimajući nam riječ.
Mehanika kao pomoć
Nalikuje sve to na onu razglednicu
"pozdrav iz Crikvenice" koju mladići iz Primorja tako
često primaju u vojsku, na kojoj je bezimeni promućurni autor
budućeg pošiljaoca već unaprijed lišio radosti smišljanja, bar
najminimalnijeg, vlastitog štosa.
Na slici: obala, pred obalom čamac, na pramcu čamcu registracija CB 457. Upravo toliko dana odbrojavaju u vojsci tisuće mladića, toliko dana ima u 15 mjeseci.
Sve je tu već unaprijed riješeno.
Bezimeni je autor, smjestivši upravo taj čamac pred svoj objektiv, vodeći računa i o tržišnom efektu - toliko i toliko vojnika po toliko i toliko dinara... unaprijed ukrao čak i moguću šalu.
Prijatelji usamljenog vojnika ne mogu više ni sami upisati broj na pramcu. Uostalom, većini onih koji pišu dovoljan je danas taj mehanički štos razglednice; on ih rješava opterećenja da sami izmisle nešto na temu "hej, fazane, još 457!"
Na slici: obala, pred obalom čamac, na pramcu čamcu registracija CB 457. Upravo toliko dana odbrojavaju u vojsci tisuće mladića, toliko dana ima u 15 mjeseci.
Sve je tu već unaprijed riješeno.
Bezimeni je autor, smjestivši upravo taj čamac pred svoj objektiv, vodeći računa i o tržišnom efektu - toliko i toliko vojnika po toliko i toliko dinara... unaprijed ukrao čak i moguću šalu.
Prijatelji usamljenog vojnika ne mogu više ni sami upisati broj na pramcu. Uostalom, većini onih koji pišu dovoljan je danas taj mehanički štos razglednice; on ih rješava opterećenja da sami izmisle nešto na temu "hej, fazane, još 457!"
Suvremeno dopisivanje, često žalosno
svedeno na obračunavanje najnužnijih međuobiteljskih događaja,
ionako je sve bliže mehanici, pa je čak i u čitanju mehanička
pomoć sve popularnija. Što se ljudi površnije dopisuju, to se više
zanimaju za grafologiju, na primjer.
Nama trebaju znakovi, simboli i sredstva da što lakše i što brže prepoznamo, ocijenimo i klasificiramo one s kojima dolazimo u dodir. Mi više nemamo vremena ni volje dopisivati se, kao Beethoven, po pet godina i dopustiti da se kroz silna primljena i otposlana pisma, izmijene najrazličitiji ritmovi života i reakcije, pa da se i tako bolje upoznamo.
Nama treba pinceta koja hitro odvaja glavne živce. I nije važno jesu li oni baš najvažniji - kakvi god, mogu poslužiti. Grafologija je tako nadomjestila sadržaj, sudi se po nagnutosti slova ili zaokruženim točkicama koje netko stavlja nad slova "i" i "j".
Nama trebaju znakovi, simboli i sredstva da što lakše i što brže prepoznamo, ocijenimo i klasificiramo one s kojima dolazimo u dodir. Mi više nemamo vremena ni volje dopisivati se, kao Beethoven, po pet godina i dopustiti da se kroz silna primljena i otposlana pisma, izmijene najrazličitiji ritmovi života i reakcije, pa da se i tako bolje upoznamo.
Nama treba pinceta koja hitro odvaja glavne živce. I nije važno jesu li oni baš najvažniji - kakvi god, mogu poslužiti. Grafologija je tako nadomjestila sadržaj, sudi se po nagnutosti slova ili zaokruženim točkicama koje netko stavlja nad slova "i" i "j".
Staru je strpljivost danas zamijenila
razglednica, telegram ili čak, najnovija ludost, magnetofonska
kazeta koja se šalje umjesto pisma.
Tako ono možda dobiva boju glasa, ali vjerojatno nastavlja površnost razgovaranja.
Kultura pisama odumire, djeluje starinski u naše doba.
Prelazeći kočijama i vlakovima udaljenosti između gradova i ljudi, nekadašna pisma su zbližavala.
Danas smo manje udaljeni, ali nismo nimalo bliže jedni drugima.
Tako ono možda dobiva boju glasa, ali vjerojatno nastavlja površnost razgovaranja.
Kultura pisama odumire, djeluje starinski u naše doba.
Prelazeći kočijama i vlakovima udaljenosti između gradova i ljudi, nekadašna pisma su zbližavala.
Danas smo manje udaljeni, ali nismo nimalo bliže jedni drugima.
