Srpanj 1980: Nakon Brazilca
Pelea, sad se pojavio novi nogometaš-genij: Argentinac Diego
Maradona. Tek se odnedavna, u argentinskoj reprezentaciji, počeo
viđati i na terenima izvan svoje domovine, te su se gledaoci mogli
sami uvjeriti da tvrdnje o njegovim sposobnostima nisu nimalo
pretjerane. Otkriven je u predgrađu Buenos Airesa, najraniju mladost
proživio je u najvećoj bijedi, a sad mu nude ugovor kakva nije
nikad bilo u povijesti profesionalnog nogometa...
Za nedavnoga boravka argentinske
reprezentacije u Londonu, u predvorju hotela "Dublin" mogao
se vidjeti zanimljiv prizor. Potpredsjednik španjolskoga nogometnog
kluba "Barcelona", zapuhani gospodin Nicolas Casaus,
neprestano pušeći cigaru, svima je objašnjavao kako je upravo
napravio najveći posao u životu.
Za svotu od pet milijuna funti upravo
je, navodno, kupio najboljeg nogometaša na svijetu, Argentinca Diega
Armanda Maradonu. Casaus je pričao vrlo uvjerljivo, a mnogi su mu
vjerovali: on je to pričao u predvorju hotela gdje je i Maradona bio
odsjeo.
No, o Maradoni nije pričao samo
Casaus. Cesar Menotti, dugokosi trener argentinske nogometne
reprezentacije, pred svima je energično opovrgao Casausove tvrdnje.
Po Menottijevim riječima, nema ni govora o tome da bi Maradona
napustio Argentinu. Njemu je zabranjeno da igra za bilo koji strani
klub sve do Svjetskog nogometnog prvenstva 1982. u Španjolskoj. O
tome ne može biti nikakve diskusije, tvrdio je Menotti.
Istodobno dok su ta dva čovjeka
temperamentno raspravljala, i samog su Maradonu pokatkad viđali u
predvorju hotela. No, on nikad nije bio sam. S njim je neprestano bio
otac, bivši željezničar, te još jedan muškarac snažna tijela,
za kojeg su neki tvrdili da je obiteljski prijatelj, drugi da je
osobni čuvar, treći da je financijski menedžer mladog 19-godišnjeg
Maradone. Samog Maradonu nitko nije mogao navesti da prozbori nijednu
riječ o svojoj nogometnoj budućnosti.
Maradona je stalno okružen velikim
zanimanjem javnosti, ali se on prema javnosti, posebice novinarima,
ponaša onako kako su mu savjetovali funkcioneri argentinskoga
nogometnog saveza: kloni se publiciteta što više! Zato novinari ne
mogu provjeriti što je točno u pričama o njegovu prelasku u
Barcelonu. Tvrdilo se da se on sam koleba: prelazak u "Barcelonu"
donio bi mu toliko para da bi bio osiguran do kraja života, ali, s
druge strane, srce ga čvrsto vezuje za Argentinu, koju ne želi
napuštati.
Iako je najraniju mladost proveo u
priličnoj bijedi, mladost mu je ostala u lijepu sjećanju. Od devete
godine, kad je otkriven njegov dar, pripremao se u dobrim uvjetima da
postane ono što je danas. U Argentini postoji poseban sistem kojim
se otkrivaju i školuju mladi nogometni talenti, a taj sistem morao
bi - uz podršku najviših državnih vlasti - osigurati Argentini da
zadrži svjetski primat u nogometu.
Evo kako je počelo. Neki je nogometni
stručnjak ugledao Maradonu kako igra u jednoj ulici Buenos Airesa,
gdje je on, kao i većina vršnjaka, počeo prvo s tjeranjem praznih
konzervi i krpenjača, prije nego što je svoj talent mogao pokazati
igrajući nogomet pravom loptom.
Maradonin otac imao je preskromna
primanja da bi mogao osigurati školovanje svojoj djeci (imao je
osmero djece), ali su se tri njegova sina ipak uspjela izvući iz
bijede zahvaljujući nadarenosti. Diego, Hugo i Raul Maradona vrlo su
talentirani nogometaši, uočio ih je stručnjak kluba "Argentinos
Juniors", i sva trojica pristupili su tom klubu. No, samo je
Diego postao svjetska zvijezda.
Izbor bez milosti
Čim je uočena velika darovitost Diega
Maradone, odlučeno je da se poduzme sve kako bi se on pripremio za
nogometnu karijeru. Morao je dobiti najbolju moguću ishranu. Zato je
odlučeno da privremeno napusti obitelj. Primljen je u kuću jedne
bogate obitelji, gdje je bio na najboljoj, obilnoj i osobito
kontroliranoj ishrani. Doduše, on je održavao veze i sa svojom
pravom obitelji, ali od devete godine rastao je u novoj kući.
Maradona je prilično nizak (visok je
samo 172 centimetra), ali mu je mišićje neobično snažno. Prsi su
mu vrlo široke, a posebno su mu jaki bokovi i nožni listovi. Tijelo
nekad neishranjena dječaka bilo je, u idućih nekoliko godina,
planski pretvoreno u tijelo snažna mladića. Maradona je sad tako
jak da ga je teško odgurnuti od lopte kad je on vodi. Nije poznato
da li su argentinski stručnjaci tu izvanrednu preobrazbu postigli
samo kontroliranom ishranom ili su mladiću davali anabolike, kao
Brazilcu Zicu, kojeg su nekoć proglašavali za "bijelog Pelea",
ali koji nikad nije postigao svjetsku slavu.
Južnoamerički nogometni stručnjaci,
naime, beskrupulozno se ponašaju prema darovitim dječacima od kojih
pokušavaju stvoriti nogometne asove. Oni se nimalo ne obaziru na
probitke dječaka i njihovih obitelji. Jer, da bi se stvorio
Maradona, daje se šansa tisućama dječaka, koji će biti odvojeni
od obitelji, izvučeni iz škole, ali potom pretvoreni u socijalne
slučajeve kad se pokaže da nisu sposobni za nogometnu karijeru, ili
stoga što su nedovoljno ishranjeni (a to se više ne može
ispraviti), ili zato što ipak nisu natprosječna talenta, ili pak
zato što se negdje pogriješilo kad su pripremani za nogometaše,
itd.
Da bi se stvorio Maradona, tisuće
vršnjaka bit će za vrijeme selekcije, na nekoj etapi, odbačeno i
vraćene u blato iz kojeg su izvučeni, ali psihički uništeni za
daljnji život.
U Maradoninu slučaju podudarile su se
mnoge sretne okolnosti: njegov je dar bio neobično raskošan; on se
uspješno fizički razvijao; na treningu je bez poteškoća učio sve
što su mu pokazivali; osim toga, razvijao je i vlastitu inicijativu
pokazujući nogometna rješenja koja do tada nisu bila viđena.
Stručnjaci među njegove najveće kvalitete ubrajaju slobodu s kojom
se kreće po terenu i brzinu, izvanrednu kontrolu lopte i
nepredvidljiva rješenja najtežih situacija u igri.
Maradona je, kad mu je bilo šesnaest
godina, prvi put zaigrao za argentinsku momčad.
Neki Evropljani vrlo su rano uočili
njegove kvalitete. Jedan od njih bio je i Harry Haslam, menedžer
engleskoga kluba "Sheffield United". On je, prije dvije
godine, otputovao u Buenos Aires, jer je čuo za Maradoninu
izvanrednu nadarenost. On se i danas sjeća što je vidio na utakmici
mlade momčadi "Argentinos Juniors"; sjeća se svakog
Maradonina poteza, jer je to bilo nešto što se dotle nije na
terenima moglo vidjeti.
Pokušao je kupiti Maradonu, ali su
članovi njegove klupske uprave smatrali da je cijena previsoka.
Danas je očito da su se ponijeli glupo: tadašnja Maradonina cijena
bila je "samo" 400.000 funti, tj. dvanaest puta manja nego
danas.
I drugi stručnjaci koji su vidjeli
Maradonu govore o njemu, prisjećajući se pojedinih situacija u
kojima je on, dotad neviđenim potezima, naprosto uništavao svoje
čuvare. Najviše se govori o dvije njegove kvalitete: izvanrednoj
sposobnosti da kontrolira i čuva loptu i o izvanrednoj brzini.
Jedan od najboljih suvremenih engleskih
igrača, Kevin Keegan, tvrdi da je na utakmici u Južnoj Americi
Maradona imao loptu neprekidno dvije minute i dvanaest sekundi. To je
izvanredan podatak, jer čak i ponajbolji evropski igrači na cijeloj
utakmici ne raspolažu loptom ukupno više od devedeset sekundi, a
kontinuirana akcija od desetak sekundi smatra se već vrlo dugačkom.
Argentinski stručnjaci koji prate i
bilježe svaki Maradonin potez tvrde da ne mogu potvrditi Keeganovu
tvrdnju, jer ne znaju na kojoj je to utakmici bilo. Oni tvrde da se
Maradona ističe upravo drukčijim pristupom igri: ne dugim
zadržavanjem lopte nego strelovitim akcijama.
Pa ipak, postoje drugi svjedoci o
izvanrednoj Maradonovoj kontroli lopte; na primjer, škotski
stručnjaci tvrde da je Maradona sposoban dugo držati loptu pod
kontrolom. Za turneje po Škotskoj lani, na jednoj utakmici, Maradona
je poveo loptu s jedne na drugu stranu igrališta i držao je
neprekidno 28 sekundi, što je (kako kažu svjedoci) "bilo kao
vječnost".
Već je i taj podatak dovoljan da
pokaže kakav je to nogometaš. Budući da je bit modernoga nogometa
u tome da se što prije stvori prostor za akciju, dugo držanje lopte
ne smatra se posebno važnom nogometnom kvalitetom. Franz
Beckenbauer, zapadnonjemački nogometaš na glasu po dugom čuvanju
lopte, rijetko je kad držao loptu dulje od 15 sekundi.
Engleski trener Allen Wade tvrdi:
"Najduže držanje lopte vidio sam
1962. na Svjetskom prvenstvu u Čileu, kad je Brazilac Garincha
predriblao nekoliko igrača, a onda se vratio da ih ponovo predribla.
On se poigravao na terenu, te nam se činilo da to traje satima, a ne
vjerujem da je trajalo dulje od 20 sekundi."
Zvijezda koja se rađa
Iako dugo držanje lopte nije posebno
važno u modernom nogometu, ono, što svaki stručnjak zna, otkriva
kakve su nogometne sposobnosti pojedinoga igrača. Dugo držati loptu
može samo igrač izvanserijskih kvaliteta. Dugim držanjem lopte
neće ni jedan igrač riješiti utakmicu, ali svima pokazuje da umije
i može više od drugih.
No, Maradonina igra može podnijeti i
drukčiji način mjerenja. Na primjer, uz pomoć štoperice može se
pokazati da je Maradona i izvanredno brz, da on u vrlo kratko vrijeme
može izbaciti iz igre vrlo mnogo igrača.
Na utakmici između Argentine i
Engleske, na Wembleyu u svibnju, to se moglo izvanredno dobro
vidjeti. U jednom trenutku Maradona je primio loptu otprilike na
dvadeset metara od gola, na položaju desne spojke. Dodao mu je
suigrač Juan Barbas. Još dok je primao loptu, već je na njega
startao obrambeni igrač Phil Thompson i pokušao ga izbaciti iz
ravnoteže.
Loptu, što ju je dobio od Barbasa,
Maradona nije zaustavljao, nego ju je odmah lijevom nogom odbacio od
Thompsona i tako se munjevito odmakao da ga Thompson (koji sam nije
spor) nije mogao slijediti. U tom trenutku Ray Kennedy pokušao je
zaustaviti Maradonu, ali ga je Maradona spretno pretrčao, a potom je
i lijevog beka Kennyja Sansoma spretnim eskplozivnim driblingom
ostavio u raskoraku. Trojicu igrača izbacio je iz igre za kraće od
dvije sekunde.
Potom se sjurio prema golu. Pred njim
je bio Phil Neal, kojeg je zaobišao, te potom još samo vratar Ray
Clemence. Maradona je uputio loptu prema golu. Clemence je nije mogao
uhvatiti, ali Maradonin udarac nije bio sasvim precizan i prošao je
pokraj vratnice. Bila je to jedina greška u toj besprijekornoj
akciji, koja je, što je pokazala štoperica, trajala samo 4,8
sekunde.
Kad je izmjerena razdaljina koju je
Maradona pretrčao, ustanovilo se da je cijelu tu smišljenu akciju
izveo brzinom sprintera kojem bi bilo mjesto u olimpijskom programu.
Maradona ima, dakle, izvanredne
individualne kvalitete. Sad je potrebno da se te kvalitete što bolje
uklope u kolektivnu igru, jer je nogomet, u prvom redu, kolektivna
igra. Engleski nogometni reprezentativac David Dohnson kaže:
"Maradona naprosto uništava sve
protivnike izvanrednom brzinom i izvanrednim driblingom. Zadršćem
na pomisao što bi on još mogao napraviti kad bi igrao u momčadi
koja bi umjela iskoristiti te njegove vrline."
No, pitanje je da li će Maradona svoje
kvalitete ikad uspjeti potpuno iskazati. I fizički i psihički
pritisci su na njega golemi. Doduše, oni koji su vidjeli Maradonu
kako igra tvrde da je on sposoban obraniti se od nasilja obrambenih
igrača, da se njemu neće dogoditi tragedija koja je 1966. Pelea
izbacila s terena za vrijeme Svjetskoga nogometnog prvenstva. Škotski
trener Andy Royburg kaže:
"Dovoljno ga je samo pogledati pa
vam je sve jasno. Taj je momak snažan kao bik, iako tako ne
izgleda."
Ako ga ne "ubiju" obrambeni
igrači, ako ga neka teška ozljeda ne izbaci s terena, Maradona će
moći i dalje razvijati svoj veliki talent koji (to treba napomenuti)
još nije potpuno rascvjetan. Mnogo će morati raditi na kolektivnoj
igri, morat će obuzdati svoj naglašeni individualizam i tek će
tada stvarno postati velik igrač. Morat će pokazati i to da je jaka
karaktera, jer mlada igrača može uništiti prevelik publicitet, a
ponajviše nemir koji izazivaju stalne, sve veće, ponude menedžera.
Naravno, igraču koji je najraniju
mladost proveo u bijedi predgrađa Buenos Airesa, koji je od malih
nogu upoznao glad, mnogo znače sve te basnoslovne novčane ponude,
poput one Casausove. Jedna takva ponuda može ga osigurati za sav
život, ali mu - ako je prihvati prerano - može i uništiti
karijeru.
Iako je argentinski sistem kojim se
regrutiraju mladi igrači bekrupulozan, on igrače koji na kraju
izdrže svu selekciju ipak dobro štiti. Ako ostane u Argentini, može
biti siguran da će argentinski nogometni savez paziti da se njegova
karijera izgrađuje u interesu njegova sportskog razvoja.
Ako igrač prijeđe u neki evropski
klub, on postaje središte komercijalnog i političkog pritiska, koji
mogu podnijeti samo najveće sportske ličnosti. To je stvarnost
modernog nogometa. U "Barceloni" taj pritisak okusili su
veliki igrači kao što su Cruyff, koji je došao iz Nizozemske,
Simonsen iz Danske i Krankl iz Austrije, ali su svi oni, kad su došli
u "Barcelonu", već bili potpuno izgrađeni igrači, s
dugom karijerom za sobom. Maradona toga nema, pa bi bio posebno
ranjiv.
Maradona je zvijezda koja se tek
pojavljuje. U njegov nogometni genij nitko ne sumnja, ali se za njega
još ne može reći da je velik igrač. Hoće li on to postati,
ovisit će o tome što će se s njim događati idućih nekoliko
godina, kako će se on razvijati u tih nekoliko godina.
Kako Cesar Monetti kaže:
"Onog dana kad Maradona zabije
svoj 1250. gol, kad za sobom bude imao osvojena tri svjetska
prvenstva, više od dvadeset nacionalnih prvenstava, kad svaku
njegovu utakmicu bude gledalo nekoliko desetaka tisuća ljudi, to će
biti dan kada ćemo moći reći - rodio se novi Pele."