Pages

Diego Maradona (19), fenomen u nastajanju: Nakon Pelea, pojavio se novi genij u kopačkama (1980)


Srpanj 1980: Nakon Brazilca Pelea, sad se pojavio novi nogometaš-genij: Argentinac Diego Maradona. Tek se odnedavna, u argentinskoj reprezentaciji, počeo viđati i na terenima izvan svoje domovine, te su se gledaoci mogli sami uvjeriti da tvrdnje o njegovim sposobnostima nisu nimalo pretjerane. Otkriven je u predgrađu Buenos Airesa, najraniju mladost proživio je u najvećoj bijedi, a sad mu nude ugovor kakva nije nikad bilo u povijesti profesionalnog nogometa...

Za nedavnoga boravka argentinske reprezentacije u Londonu, u predvorju hotela "Dublin" mogao se vidjeti zanimljiv prizor. Potpredsjednik španjolskoga nogometnog kluba "Barcelona", zapuhani gospodin Nicolas Casaus, neprestano pušeći cigaru, svima je objašnjavao kako je upravo napravio najveći posao u životu.

Za svotu od pet milijuna funti upravo je, navodno, kupio najboljeg nogometaša na svijetu, Argentinca Diega Armanda Maradonu. Casaus je pričao vrlo uvjerljivo, a mnogi su mu vjerovali: on je to pričao u predvorju hotela gdje je i Maradona bio odsjeo.

No, o Maradoni nije pričao samo Casaus. Cesar Menotti, dugokosi trener argentinske nogometne reprezentacije, pred svima je energično opovrgao Casausove tvrdnje. Po Menottijevim riječima, nema ni govora o tome da bi Maradona napustio Argentinu. Njemu je zabranjeno da igra za bilo koji strani klub sve do Svjetskog nogometnog prvenstva 1982. u Španjolskoj. O tome ne može biti nikakve diskusije, tvrdio je Menotti.

Istodobno dok su ta dva čovjeka temperamentno raspravljala, i samog su Maradonu pokatkad viđali u predvorju hotela. No, on nikad nije bio sam. S njim je neprestano bio otac, bivši željezničar, te još jedan muškarac snažna tijela, za kojeg su neki tvrdili da je obiteljski prijatelj, drugi da je osobni čuvar, treći da je financijski menedžer mladog 19-godišnjeg Maradone. Samog Maradonu nitko nije mogao navesti da prozbori nijednu riječ o svojoj nogometnoj budućnosti.

Maradona je stalno okružen velikim zanimanjem javnosti, ali se on prema javnosti, posebice novinarima, ponaša onako kako su mu savjetovali funkcioneri argentinskoga nogometnog saveza: kloni se publiciteta što više! Zato novinari ne mogu provjeriti što je točno u pričama o njegovu prelasku u Barcelonu. Tvrdilo se da se on sam koleba: prelazak u "Barcelonu" donio bi mu toliko para da bi bio osiguran do kraja života, ali, s druge strane, srce ga čvrsto vezuje za Argentinu, koju ne želi napuštati.

Iako je najraniju mladost proveo u priličnoj bijedi, mladost mu je ostala u lijepu sjećanju. Od devete godine, kad je otkriven njegov dar, pripremao se u dobrim uvjetima da postane ono što je danas. U Argentini postoji poseban sistem kojim se otkrivaju i školuju mladi nogometni talenti, a taj sistem morao bi - uz podršku najviših državnih vlasti - osigurati Argentini da zadrži svjetski primat u nogometu.

Evo kako je počelo. Neki je nogometni stručnjak ugledao Maradonu kako igra u jednoj ulici Buenos Airesa, gdje je on, kao i većina vršnjaka, počeo prvo s tjeranjem praznih konzervi i krpenjača, prije nego što je svoj talent mogao pokazati igrajući nogomet pravom loptom.

Maradonin otac imao je preskromna primanja da bi mogao osigurati školovanje svojoj djeci (imao je osmero djece), ali su se tri njegova sina ipak uspjela izvući iz bijede zahvaljujući nadarenosti. Diego, Hugo i Raul Maradona vrlo su talentirani nogometaši, uočio ih je stručnjak kluba "Argentinos Juniors", i sva trojica pristupili su tom klubu. No, samo je Diego postao svjetska zvijezda.



Izbor bez milosti




Čim je uočena velika darovitost Diega Maradone, odlučeno je da se poduzme sve kako bi se on pripremio za nogometnu karijeru. Morao je dobiti najbolju moguću ishranu. Zato je odlučeno da privremeno napusti obitelj. Primljen je u kuću jedne bogate obitelji, gdje je bio na najboljoj, obilnoj i osobito kontroliranoj ishrani. Doduše, on je održavao veze i sa svojom pravom obitelji, ali od devete godine rastao je u novoj kući.

Maradona je prilično nizak (visok je samo 172 centimetra), ali mu je mišićje neobično snažno. Prsi su mu vrlo široke, a posebno su mu jaki bokovi i nožni listovi. Tijelo nekad neishranjena dječaka bilo je, u idućih nekoliko godina, planski pretvoreno u tijelo snažna mladića. Maradona je sad tako jak da ga je teško odgurnuti od lopte kad je on vodi. Nije poznato da li su argentinski stručnjaci tu izvanrednu preobrazbu postigli samo kontroliranom ishranom ili su mladiću davali anabolike, kao Brazilcu Zicu, kojeg su nekoć proglašavali za "bijelog Pelea", ali koji nikad nije postigao svjetsku slavu.

Južnoamerički nogometni stručnjaci, naime, beskrupulozno se ponašaju prema darovitim dječacima od kojih pokušavaju stvoriti nogometne asove. Oni se nimalo ne obaziru na probitke dječaka i njihovih obitelji. Jer, da bi se stvorio Maradona, daje se šansa tisućama dječaka, koji će biti odvojeni od obitelji, izvučeni iz škole, ali potom pretvoreni u socijalne slučajeve kad se pokaže da nisu sposobni za nogometnu karijeru, ili stoga što su nedovoljno ishranjeni (a to se više ne može ispraviti), ili zato što ipak nisu natprosječna talenta, ili pak zato što se negdje pogriješilo kad su pripremani za nogometaše, itd.

Da bi se stvorio Maradona, tisuće vršnjaka bit će za vrijeme selekcije, na nekoj etapi, odbačeno i vraćene u blato iz kojeg su izvučeni, ali psihički uništeni za daljnji život.

U Maradoninu slučaju podudarile su se mnoge sretne okolnosti: njegov je dar bio neobično raskošan; on se uspješno fizički razvijao; na treningu je bez poteškoća učio sve što su mu pokazivali; osim toga, razvijao je i vlastitu inicijativu pokazujući nogometna rješenja koja do tada nisu bila viđena. Stručnjaci među njegove najveće kvalitete ubrajaju slobodu s kojom se kreće po terenu i brzinu, izvanrednu kontrolu lopte i nepredvidljiva rješenja najtežih situacija u igri.

Maradona je, kad mu je bilo šesnaest godina, prvi put zaigrao za argentinsku momčad.

Neki Evropljani vrlo su rano uočili njegove kvalitete. Jedan od njih bio je i Harry Haslam, menedžer engleskoga kluba "Sheffield United". On je, prije dvije godine, otputovao u Buenos Aires, jer je čuo za Maradoninu izvanrednu nadarenost. On se i danas sjeća što je vidio na utakmici mlade momčadi "Argentinos Juniors"; sjeća se svakog Maradonina poteza, jer je to bilo nešto što se dotle nije na terenima moglo vidjeti.

Pokušao je kupiti Maradonu, ali su članovi njegove klupske uprave smatrali da je cijena previsoka. Danas je očito da su se ponijeli glupo: tadašnja Maradonina cijena bila je "samo" 400.000 funti, tj. dvanaest puta manja nego danas.

I drugi stručnjaci koji su vidjeli Maradonu govore o njemu, prisjećajući se pojedinih situacija u kojima je on, dotad neviđenim potezima, naprosto uništavao svoje čuvare. Najviše se govori o dvije njegove kvalitete: izvanrednoj sposobnosti da kontrolira i čuva loptu i o izvanrednoj brzini.

Jedan od najboljih suvremenih engleskih igrača, Kevin Keegan, tvrdi da je na utakmici u Južnoj Americi Maradona imao loptu neprekidno dvije minute i dvanaest sekundi. To je izvanredan podatak, jer čak i ponajbolji evropski igrači na cijeloj utakmici ne raspolažu loptom ukupno više od devedeset sekundi, a kontinuirana akcija od desetak sekundi smatra se već vrlo dugačkom.

Argentinski stručnjaci koji prate i bilježe svaki Maradonin potez tvrde da ne mogu potvrditi Keeganovu tvrdnju, jer ne znaju na kojoj je to utakmici bilo. Oni tvrde da se Maradona ističe upravo drukčijim pristupom igri: ne dugim zadržavanjem lopte nego strelovitim akcijama.

Pa ipak, postoje drugi svjedoci o izvanrednoj Maradonovoj kontroli lopte; na primjer, škotski stručnjaci tvrde da je Maradona sposoban dugo držati loptu pod kontrolom. Za turneje po Škotskoj lani, na jednoj utakmici, Maradona je poveo loptu s jedne na drugu stranu igrališta i držao je neprekidno 28 sekundi, što je (kako kažu svjedoci) "bilo kao vječnost".

Već je i taj podatak dovoljan da pokaže kakav je to nogometaš. Budući da je bit modernoga nogometa u tome da se što prije stvori prostor za akciju, dugo držanje lopte ne smatra se posebno važnom nogometnom kvalitetom. Franz Beckenbauer, zapadnonjemački nogometaš na glasu po dugom čuvanju lopte, rijetko je kad držao loptu dulje od 15 sekundi.

Engleski trener Allen Wade tvrdi:

"Najduže držanje lopte vidio sam 1962. na Svjetskom prvenstvu u Čileu, kad je Brazilac Garincha predriblao nekoliko igrača, a onda se vratio da ih ponovo predribla. On se poigravao na terenu, te nam se činilo da to traje satima, a ne vjerujem da je trajalo dulje od 20 sekundi."



Zvijezda koja se rađa




Iako dugo držanje lopte nije posebno važno u modernom nogometu, ono, što svaki stručnjak zna, otkriva kakve su nogometne sposobnosti pojedinoga igrača. Dugo držati loptu može samo igrač izvanserijskih kvaliteta. Dugim držanjem lopte neće ni jedan igrač riješiti utakmicu, ali svima pokazuje da umije i može više od drugih.

No, Maradonina igra može podnijeti i drukčiji način mjerenja. Na primjer, uz pomoć štoperice može se pokazati da je Maradona i izvanredno brz, da on u vrlo kratko vrijeme može izbaciti iz igre vrlo mnogo igrača.

Na utakmici između Argentine i Engleske, na Wembleyu u svibnju, to se moglo izvanredno dobro vidjeti. U jednom trenutku Maradona je primio loptu otprilike na dvadeset metara od gola, na položaju desne spojke. Dodao mu je suigrač Juan Barbas. Još dok je primao loptu, već je na njega startao obrambeni igrač Phil Thompson i pokušao ga izbaciti iz ravnoteže.

Loptu, što ju je dobio od Barbasa, Maradona nije zaustavljao, nego ju je odmah lijevom nogom odbacio od Thompsona i tako se munjevito odmakao da ga Thompson (koji sam nije spor) nije mogao slijediti. U tom trenutku Ray Kennedy pokušao je zaustaviti Maradonu, ali ga je Maradona spretno pretrčao, a potom je i lijevog beka Kennyja Sansoma spretnim eskplozivnim driblingom ostavio u raskoraku. Trojicu igrača izbacio je iz igre za kraće od dvije sekunde.

Potom se sjurio prema golu. Pred njim je bio Phil Neal, kojeg je zaobišao, te potom još samo vratar Ray Clemence. Maradona je uputio loptu prema golu. Clemence je nije mogao uhvatiti, ali Maradonin udarac nije bio sasvim precizan i prošao je pokraj vratnice. Bila je to jedina greška u toj besprijekornoj akciji, koja je, što je pokazala štoperica, trajala samo 4,8 sekunde.

Kad je izmjerena razdaljina koju je Maradona pretrčao, ustanovilo se da je cijelu tu smišljenu akciju izveo brzinom sprintera kojem bi bilo mjesto u olimpijskom programu.

Maradona ima, dakle, izvanredne individualne kvalitete. Sad je potrebno da se te kvalitete što bolje uklope u kolektivnu igru, jer je nogomet, u prvom redu, kolektivna igra. Engleski nogometni reprezentativac David Dohnson kaže:

"Maradona naprosto uništava sve protivnike izvanrednom brzinom i izvanrednim driblingom. Zadršćem na pomisao što bi on još mogao napraviti kad bi igrao u momčadi koja bi umjela iskoristiti te njegove vrline."

No, pitanje je da li će Maradona svoje kvalitete ikad uspjeti potpuno iskazati. I fizički i psihički pritisci su na njega golemi. Doduše, oni koji su vidjeli Maradonu kako igra tvrde da je on sposoban obraniti se od nasilja obrambenih igrača, da se njemu neće dogoditi tragedija koja je 1966. Pelea izbacila s terena za vrijeme Svjetskoga nogometnog prvenstva. Škotski trener Andy Royburg kaže:

"Dovoljno ga je samo pogledati pa vam je sve jasno. Taj je momak snažan kao bik, iako tako ne izgleda."

Ako ga ne "ubiju" obrambeni igrači, ako ga neka teška ozljeda ne izbaci s terena, Maradona će moći i dalje razvijati svoj veliki talent koji (to treba napomenuti) još nije potpuno rascvjetan. Mnogo će morati raditi na kolektivnoj igri, morat će obuzdati svoj naglašeni individualizam i tek će tada stvarno postati velik igrač. Morat će pokazati i to da je jaka karaktera, jer mlada igrača može uništiti prevelik publicitet, a ponajviše nemir koji izazivaju stalne, sve veće, ponude menedžera.

Naravno, igraču koji je najraniju mladost proveo u bijedi predgrađa Buenos Airesa, koji je od malih nogu upoznao glad, mnogo znače sve te basnoslovne novčane ponude, poput one Casausove. Jedna takva ponuda može ga osigurati za sav život, ali mu - ako je prihvati prerano - može i uništiti karijeru.

Iako je argentinski sistem kojim se regrutiraju mladi igrači bekrupulozan, on igrače koji na kraju izdrže svu selekciju ipak dobro štiti. Ako ostane u Argentini, može biti siguran da će argentinski nogometni savez paziti da se njegova karijera izgrađuje u interesu njegova sportskog razvoja.

Ako igrač prijeđe u neki evropski klub, on postaje središte komercijalnog i političkog pritiska, koji mogu podnijeti samo najveće sportske ličnosti. To je stvarnost modernog nogometa. U "Barceloni" taj pritisak okusili su veliki igrači kao što su Cruyff, koji je došao iz Nizozemske, Simonsen iz Danske i Krankl iz Austrije, ali su svi oni, kad su došli u "Barcelonu", već bili potpuno izgrađeni igrači, s dugom karijerom za sobom. Maradona toga nema, pa bi bio posebno ranjiv.

Maradona je zvijezda koja se tek pojavljuje. U njegov nogometni genij nitko ne sumnja, ali se za njega još ne može reći da je velik igrač. Hoće li on to postati, ovisit će o tome što će se s njim događati idućih nekoliko godina, kako će se on razvijati u tih nekoliko godina.

Kako Cesar Monetti kaže:

"Onog dana kad Maradona zabije svoj 1250. gol, kad za sobom bude imao osvojena tri svjetska prvenstva, više od dvadeset nacionalnih prvenstava, kad svaku njegovu utakmicu bude gledalo nekoliko desetaka tisuća ljudi, to će biti dan kada ćemo moći reći - rodio se novi Pele."

Napisao: Rob Hughes (Start, 1980.)




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate