Studeni 1984: Kad se prije nekoliko mjeseci na novinskim kiocima pojavio Večernji list bez nezaobilaznog Grge na posljednjoj stranici, nevjerica kojom su taj događaj popratili čitaoci najpopularnijeg zagrebačkog dnevnika mogla se usporediti s učinkom nekog nenadanog intimnog gubitka.
S jedne strane, izrazito emocionalna reakcija javnosti uputila je na dirljiv stupanj naklonosti publike prema liku koji joj očito mnogo znači, a s druge - pokazala je nezavidan položaj autora koji je taj lik stvorio.
Stjecajem okolnosti, dogodilo se da je interes za osobu karikaturista Ismeta Ice Voljevice kulminirao ne u vrijeme djelovanja, nego baš u trenutku koji je najavio njegovu nešto dužu neaktivnost. No bolest koja je Voljevicu spriječila u objavljivanju novih epizoda Grge ubrzo je njegovima radovima dodala i novu značajku: nakon odluke da se privremeno objavljuju neke starije Grgine epizode, pokazalo se da one još i sad posjeduju zavidnu svježinu.
Voljevica je danas rekonvalescent, vrlo vjerojatno će ubrzo opet početi raditi, a genezu njegova oporavka donekle pokazuje i slijed priprema za ovaj razgovor.
Nakon otprilike mjesec dana i pet ili šest telefonskih razgovora, od prvog dogovora i načelnog pristanka, napokon je i došlo do susreta u kojem se Ismet Voljevica pokazao kao vrlo ozbiljan sugovornik, čovjek koji izlaže polako i detaljno, a u razgovoru ga mašta katkad odvede neočekivanim asocijativnim tokovima.
Rođen je u Mostaru 1922. godine, u
gimnaziju je išao u Sarajevu, a u Zagreb je došao 1947. na studij
arhitekture. Karikaturom se bavi od 1947, a profesionalno od 1949.
godine. Objavljivao je radove u Kerempuhu, Narodnom listu, Vjesniku
(manje je poznato da je i u tom listu tjedno izlazio Grga),
Večernjem listu, Ježu, Delu i drugim listovima, a u razdoblju od
deset godina karikaturom je komentirao privredne događaje u
Privrednom vjesniku.
Radio je i u studijima crtanog filma. Dobio je brojne nagrade, među ostalima i Nagradu grada Zagreba, nagradu Otokar Keršovani, za životno djelo i Veliku nagradu u Montrealu koja ga je 1974. svrstala među prve karikaturiste svijeta, pa publikacija montrealskog festivala zaključuje da bi Voljevica - kad bi nagrade bile odlikovanja - sigurno bio general s bogato okićenim prsima.
Ico Voljevica je karikaturlstički as čija je reputacija znatno šira od jugoslavenskih granica. To, dakako, vrijedi za sve vrste njegovih karikatura.
Stilskim atributima, djelotvornom, neočekivanom, ali vrlo jasnom poantom one pokazuju zavidnu razinu umijeća - redovito su predmet prepričavanja, a nikad predmet objašnjavanja.
Činjenica, pak, što se Voljevičino ime najčešće povezuje s rubrikom koju svakodnevno radi - Grgom - uglavnom je rezultat vitalnosti kojom se Grga tako dugo i tako uspješno kreće meandrima naših dnevnih događaja,
Radio je i u studijima crtanog filma. Dobio je brojne nagrade, među ostalima i Nagradu grada Zagreba, nagradu Otokar Keršovani, za životno djelo i Veliku nagradu u Montrealu koja ga je 1974. svrstala među prve karikaturiste svijeta, pa publikacija montrealskog festivala zaključuje da bi Voljevica - kad bi nagrade bile odlikovanja - sigurno bio general s bogato okićenim prsima.
Ico Voljevica je karikaturlstički as čija je reputacija znatno šira od jugoslavenskih granica. To, dakako, vrijedi za sve vrste njegovih karikatura.
Stilskim atributima, djelotvornom, neočekivanom, ali vrlo jasnom poantom one pokazuju zavidnu razinu umijeća - redovito su predmet prepričavanja, a nikad predmet objašnjavanja.
Činjenica, pak, što se Voljevičino ime najčešće povezuje s rubrikom koju svakodnevno radi - Grgom - uglavnom je rezultat vitalnosti kojom se Grga tako dugo i tako uspješno kreće meandrima naših dnevnih događaja,
• Ako se ne varam, sada ste, nakon
trideset i sedam godina rada, prvi put napravili dulju stanku.
Nedostaje li vam rad?
Mogu reći da je prošlo trideset i
više godina a da nikad nije nedostajao Grga. Zamor je nastajao i prije, ali
morao sam se boriti protiv toga zamora da ne bude prekida. Ima
trenutaka kad vam je navrh glave, što se kaže, te rubrike, obaveze.
No mora se održati trend, vrlo je važno da ne bude prekida.
Sada, na žalost, zbog bolesti nisam mogao... Prvi se put, eto, dogodilo, otkad Grga izlazi u Kerempuhu, Narodnom listu, Vjesniku i neprekidno u Večernjaku da ne radim. S druge strane, prvi put osjetio sam i to da čovjek može ostati živ a da ne ispuni obaveze.
Sad ne radim, čitam, pratim, u toku sam koliko mi snaga dopušta, ali osjećam, kako se ono veli, da tijelo nije nadvladao duh. No doživio sam vrlo ugodnu satisfikaciju o kojoj zapravo nisam razmišljalo. Najprije su ljudi, dok rubrika u periodu od otprilike dvadeset dana uopće nije izlazila, ustrajali svim silama da se razjasni zašto je nema.
Tada je čak i mene samog obuzeo strah. Vidio sam koliko je to uhvatilo korijena i koliko ste prema publici obvezatni. Koliko god primijetite da vas ljudi razumiju i podržavaju, ipak vidite da imaju zahtjeve, a vi se od tih zahtjeva ne smijete udaljiti.
Sada, na žalost, zbog bolesti nisam mogao... Prvi se put, eto, dogodilo, otkad Grga izlazi u Kerempuhu, Narodnom listu, Vjesniku i neprekidno u Večernjaku da ne radim. S druge strane, prvi put osjetio sam i to da čovjek može ostati živ a da ne ispuni obaveze.
Sad ne radim, čitam, pratim, u toku sam koliko mi snaga dopušta, ali osjećam, kako se ono veli, da tijelo nije nadvladao duh. No doživio sam vrlo ugodnu satisfikaciju o kojoj zapravo nisam razmišljalo. Najprije su ljudi, dok rubrika u periodu od otprilike dvadeset dana uopće nije izlazila, ustrajali svim silama da se razjasni zašto je nema.
Tada je čak i mene samog obuzeo strah. Vidio sam koliko je to uhvatilo korijena i koliko ste prema publici obvezatni. Koliko god primijetite da vas ljudi razumiju i podržavaju, ipak vidite da imaju zahtjeve, a vi se od tih zahtjeva ne smijete udaljiti.
• Čini mi se da je za autora vrlo
laskavo kad publici toliko nedostaje njegov rad.
Satisfakcija je za autora najveća ako
stvarno pogodi ono što je želio. Ja ne želim davati parole. Grga
ima konstrukciju koju sam od početka tesao i tesao, i drago mi je
što, i pored godina dugog rada, kvaliteta raste. A to je vrlo teško.
Nakon privremenog nepojavljivanja Grge rekao sam - možda je to jedini izlaz: da objavljujemo stare nastavke. Ne znam jesam li dobro napravio. Neki kažu da jesam, da je to novi izlaz, nova reprodukcija starih i već objavljenih stvari. Nov ispit aktualnosti!
Nakon privremenog nepojavljivanja Grge rekao sam - možda je to jedini izlaz: da objavljujemo stare nastavke. Ne znam jesam li dobro napravio. Neki kažu da jesam, da je to novi izlaz, nova reprodukcija starih i već objavljenih stvari. Nov ispit aktualnosti!
• Ljudi su ostali u zabludi. Mnogi su
pomislili da ste nastavili i da je riječ o novim epizodama. U čemu
je tajna vitalnosti starih nastavaka?
Ja sam sudjelovao u izboru, to je čak
bio moj uvjet. Postavo sam redakciji zahtjev: pratit ću događaje
koliko mogu, na temelju izbora radova koje imam kod sebe. Neki su
originali i izgubljeni, no imam ih dovoljno da među njima izaberem
ono što vrijeme opet donosi.
Zato ste možda osjetili, iako su neki stari i deset ili petnaest godina, da zimi nastojim dati zimske teme, da ljeto više i ne spominjemo - turistička je sezona već završila (smijeh), čar je svakako u tome što su teme, obrađene prvi put prije pet, deset ili više godina, potpuno aktualne i danas.
Mnogi, jasno, i ne pamte. Ima mladog naraštaja koji Grgu nekad nije pratio, a vjerujem da ga sad omladina čita. No imam u planu, čim potencija za posao bude odgovarala prijašnjoj, da nastavim objavljivanjem rubrike.
Zato ste možda osjetili, iako su neki stari i deset ili petnaest godina, da zimi nastojim dati zimske teme, da ljeto više i ne spominjemo - turistička je sezona već završila (smijeh), čar je svakako u tome što su teme, obrađene prvi put prije pet, deset ili više godina, potpuno aktualne i danas.
Mnogi, jasno, i ne pamte. Ima mladog naraštaja koji Grgu nekad nije pratio, a vjerujem da ga sad omladina čita. No imam u planu, čim potencija za posao bude odgovarala prijašnjoj, da nastavim objavljivanjem rubrike.
• Što mislite, kad će to biti?
Vjerujem da će to biti prvoga siječnja iduće godine, da uredno preciziram,
1985!
• Grgu ste počeli objavljivati u
Kerempuhu 1950. Da vam je netko tada rekao da će to potrajati
trideset i četiri godine, biste li mu povjerovali?
Nisam vjerovao da će ta rubrika
trajati više od mjesec, ili najviše godinu dana. Tada sam bio
mlađi, i svi smo u to doba radili s velikim entuzijazmom. Bilo je to
doba entuzijazma. Rubrika je za mene bila zadatak, a počeo sam je
raditi slučajno. Urednik je podržao moju ideju i Grga je u početku
izlazio tjedno, u Kerempuhu.
Bitno je da rubrika za koju hoćete da bude vrlo zapažena ne smije izlaziti samo tjedno. Ljudi je, doduše, zavole ili ne, ali razmak je prevelik. Poslije se dogodilo u Narodnom listu da je Grga počeo izlaziti dnevno. To je trajalo dvije ili tri godine, dok nisam prešao u Večernji list.
Inače, Grga se u početku trebao oboriti na birokraciju i imao je prezime Protokol. Zadaci su tada bili određeni i tekli su s uredničkog stola. Tako da se nismo mučili pitanjima je li ideja dobra, može li se prihvatiti ili ne. Sve su karikature odlazile na uvid. Mi nismo imali brige! Čovjek koji je radio u Agitpropu bio je...
Bitno je da rubrika za koju hoćete da bude vrlo zapažena ne smije izlaziti samo tjedno. Ljudi je, doduše, zavole ili ne, ali razmak je prevelik. Poslije se dogodilo u Narodnom listu da je Grga počeo izlaziti dnevno. To je trajalo dvije ili tri godine, dok nisam prešao u Večernji list.
Inače, Grga se u početku trebao oboriti na birokraciju i imao je prezime Protokol. Zadaci su tada bili određeni i tekli su s uredničkog stola. Tako da se nismo mučili pitanjima je li ideja dobra, može li se prihvatiti ili ne. Sve su karikature odlazile na uvid. Mi nismo imali brige! Čovjek koji je radio u Agitpropu bio je...
• Dežurna savjest?
Jest! Dežurna savjest. I onda smo bili
mirni. No, u novinarstvu postajalo je s vremenom sve teže, a Grga je pomalo
izgubio taj odnos prema birokraciji. Ona se više nije svodila na
odurnu definiciju - birokraciju i činovništvo. Značajno je i to ako
netko stranku vraća sedam puta i kaže: "Dođite u srijedu",
pa Grga mora upitati: "A koje godine"? (smijeh). Jer nije
mu jasno ni koje srijede!
Toga je bilo, postoji i danas, ali život se zakomplicirao. Danas je i birokracija kudikamo opasnija. Teško je razlučiti gdje zapravo počinje, a gdje završava. Tako se Grga danas bavi širim temama - i skupštinom, i nogometom, i najintimnijim stvarima.
Toga je bilo, postoji i danas, ali život se zakomplicirao. Danas je i birokracija kudikamo opasnija. Teško je razlučiti gdje zapravo počinje, a gdje završava. Tako se Grga danas bavi širim temama - i skupštinom, i nogometom, i najintimnijim stvarima.
• Sjećam se tako jednog Grge. Bilo
je to prije nogometne utakmice protiv Irske. Nacrtali ste samo jedan
kvadrat, a tekst je glasio: Naša taktika za Belfast. Na slici ste
svu jedanaestoricu naših nogometaša, zajedno s Grgom, smjestili u
vlastiti gol.
Aha, da (smijeh). Vidite, neke stvari
potpuno zaboravim. Ali sjetim se crteža. Vizura ostaje u moždanom
kompjuteru crtača. Teško zapamtim imena i slično, ali, mogu se
sjetiti na kojoj je stranici i prije dvadesetak godina bila
objavljena ilustracija ili crtež.
• Na temelju onoga što ste rekli o prvim nastavcima Grge, može se zaključiti da je u ono doba kad ste
počeli - u drugoj polovici četrdesetih godina - kod
nas i za karikaturu vladala posebna klima. No bitno je vjerojatno to
što su karikaturisti tada imali svoj list.
Vidite, u tome je čak i tajna što se
u Hrvatskoj razvilo nekoliko poznatih imena. U to doba već je
postojao Jež, ali Hrvatska je imala jedan jak list Kerempuh.
Sadržaj je bio posebno pitanje, kao i naš pristup karikaturi. Dosta
je toga bilo parolaškog, namještenog...
No bez lista nema života za karikaturista, a Kerempuh je mogao apsorbirati sve radove. U njemu se moglo učiti i razvijati vlastiti pristup. Inače, u ono doba kontakti sa svijetom nisu bili baš razvijeni. Na vic radi vica gledali smo kao na nešto... Anatemizirali smo ga. Poslije smo vidjeli koliko kvalitete može nositi jedna slobodna karikatura.
No bez lista nema života za karikaturista, a Kerempuh je mogao apsorbirati sve radove. U njemu se moglo učiti i razvijati vlastiti pristup. Inače, u ono doba kontakti sa svijetom nisu bili baš razvijeni. Na vic radi vica gledali smo kao na nešto... Anatemizirali smo ga. Poslije smo vidjeli koliko kvalitete može nositi jedna slobodna karikatura.
• Tada je bilo uobičajeno da likovi
nose natpise koji ih identificiraju. Ta se moda donekle zadržala i
do danas, pa se primjerice, na golemom zmaju redovito pojavljuje
natpis inflacija. Zapažam da ste osobno uvijek uzmicali pred takvim
stilom.
Moj je ideal uvijek bio da napravim
karikaturu bez riječi. Tada je ona najbolja - ako bez ikakvog teksta
možete pokazati što ste htjeli reći. A nekad smo radili i najgoru
vrstu, takve karikature kod kojih ste mogli pokriti crtež i
jednostavno pročitati tekst ispod njega. U njemu je bio vic!
Pokušajte ponekad, pokrijte karikaturu i zapazit ćete da je vic u tekstu. Karikaturist je u tom slučaju samo ilustrator. To je, mislim, za karikaturu i najveća propast. Napravio sam mnogo karikatura bez riječi, ali ponekad, osobito kad je riječ o politici, ipak ste prisiljeni na to, što kažete, na izvjestan natpis na liku, kratak tekst kojim ćete razjasniti što ste mislili.
Ne možete uvijek aplicirati na crtež jedan pojam - socijalizam, na primjer! Kako ćete ga nacrtati? Napravite lik onako kako ga zamišljate, ali morate i napisati što mislite. Treba bježati od takvih karikatura, no ja sam bio prisiljen, baš kad govorimo o rubrici koju dnevno radim, da ponekad pravim takve ustupke.
Zato što nemam prava da čitaocu uskratim objašnjenje. Karikatura mora biti jasna! Ako nije, može biti likovno savrsena, ali mislim da više nema funkciju karikature.
Pokušajte ponekad, pokrijte karikaturu i zapazit ćete da je vic u tekstu. Karikaturist je u tom slučaju samo ilustrator. To je, mislim, za karikaturu i najveća propast. Napravio sam mnogo karikatura bez riječi, ali ponekad, osobito kad je riječ o politici, ipak ste prisiljeni na to, što kažete, na izvjestan natpis na liku, kratak tekst kojim ćete razjasniti što ste mislili.
Ne možete uvijek aplicirati na crtež jedan pojam - socijalizam, na primjer! Kako ćete ga nacrtati? Napravite lik onako kako ga zamišljate, ali morate i napisati što mislite. Treba bježati od takvih karikatura, no ja sam bio prisiljen, baš kad govorimo o rubrici koju dnevno radim, da ponekad pravim takve ustupke.
Zato što nemam prava da čitaocu uskratim objašnjenje. Karikatura mora biti jasna! Ako nije, može biti likovno savrsena, ali mislim da više nema funkciju karikature.
• Kako uopće dolazite do ideja?
Dobra je informiranost, pretpostavljam, temelj, dnevni događaj je
povod, ali kako se dosjetite poante koja će sve to sjediniti na
najubojitiji način?
To dolazi s radom. Ne može se reći tok formule je ovakav. Ipak, postoji
način na koji ja prilazim tim stvarima. Svakako, mnogo toga
pročitam. Izvori informacija su stereotipni, kao i za sve građane:
novine, televizija i radio, jedino što čitam vrlo mnogo novina, ne
samo zagrebačku štampu nego i novine iz Slovenije ili Srbije.
Nekad je dovoljno vrlo malo i već mi sine ideja. Da je ne bih zaboravio, zapišem je. No tada nije gotovo. Vratim se na tu obavijest i osjetim - to morate razviti kod sebe - osjetim u informaciji, onome što sam pokupio iz dva-tri lista, da mi nešto nedostaje. Vidim da među recima postoji još praznina. Osjećam da moram još saznati o temi.
U posljednje mi je vrijeme, recimo, znatno pomoglo to što sam desetak godina radio u Privrednom vjesniku. Podatke sam tamo mogao dobiti s izvora. Nekoliko puta dao sam u Grgi brojčane podatke koje ne iznosi dnevna štampa. Odakle? Našao sam ih u biltenima.
No, kad čitam, ja osjećam život kao i svaki građanin. Ako vidim da mi netko, kao što se kaže, prodaje uške pod babuške, ako osjetim da stvar ne stoji jer sam drukčije vidio na ulici, u životu, hvata me ljutnja i onda napravim najbolje stvari.
Nekad je dovoljno vrlo malo i već mi sine ideja. Da je ne bih zaboravio, zapišem je. No tada nije gotovo. Vratim se na tu obavijest i osjetim - to morate razviti kod sebe - osjetim u informaciji, onome što sam pokupio iz dva-tri lista, da mi nešto nedostaje. Vidim da među recima postoji još praznina. Osjećam da moram još saznati o temi.
U posljednje mi je vrijeme, recimo, znatno pomoglo to što sam desetak godina radio u Privrednom vjesniku. Podatke sam tamo mogao dobiti s izvora. Nekoliko puta dao sam u Grgi brojčane podatke koje ne iznosi dnevna štampa. Odakle? Našao sam ih u biltenima.
No, kad čitam, ja osjećam život kao i svaki građanin. Ako vidim da mi netko, kao što se kaže, prodaje uške pod babuške, ako osjetim da stvar ne stoji jer sam drukčije vidio na ulici, u životu, hvata me ljutnja i onda napravim najbolje stvari.
• Pokušate li se katkad naljutiti
namjerno? Da biste bolje radili?
Ne. Nikad ne mogu izmisliti ljutnju.
Mislite - da navudrim sebe da budem ljut, pa ću... Ne, to mora doći
spontano. Kad vidim da sam nemoćan. Najbanalniji primjer: tramvaj bi opet trebao
poskupjeti. Oni postave zahtjev koji, kad ga analiziram, može biti
stvaran i ispravan, pa ja, kad dobijem sve podatke, čak napravim
Grgu i protiv svog osnovnog uvjerenja.
Kad sve analiziram, ohladim se, znate, više nisam ljut. To je problem. Vidio sam da zato ipak ne bih trebao previše stručno prilaziti stvarima.
Kad sve analiziram, ohladim se, znate, više nisam ljut. To je problem. Vidio sam da zato ipak ne bih trebao previše stručno prilaziti stvarima.
• Da ne otupi oštrica?
Da. Treba emocionalno prići
događajima. Često se dogodi da čitalac kaže: "Ti boga, pa ja
sam isto to mislio!" Drugim riječima, razljutila ga je ista
stvar. Sretao sam se s tim da su ljudi bili srditi zbog nekih pojava
u istom času kad i ja. Zato im je to vjerojatno i simpatično.
Svakako, ostajem kod toga da sam najbolje stvari napravio na ljutnji.
Kad sam veseo ili razdragan, mogu napraviti dobar vic radi vica. U mom poslu, tajna te ljutnje je neposrednost. Premda sam kao čovjek drukčiji, u poslu nastojim biti što eksplozivniji. Osobito kad osjetim da se netko mnome igra.
Kad sam veseo ili razdragan, mogu napraviti dobar vic radi vica. U mom poslu, tajna te ljutnje je neposrednost. Premda sam kao čovjek drukčiji, u poslu nastojim biti što eksplozivniji. Osobito kad osjetim da se netko mnome igra.
• Govorili ste već o presiji koja
prati svakodnevno objavljivanje radova. Pritisak je vjerojatno najveći kad čovjek
sam sebi postavi visoke kriterije?
Teško je to. Ja ipak ponekad zapazim
da neke stvari nisu bile dovoljno kvalitetne za objavljivanje. Igrom
slučaja su objavljene, jer jednostavno u tom trenutku nisam mogao
napraviti bolje. Dnevno u redakciju šaljem najmanje tri različite
rubrike Grge. Ako jedna ne bude objavljena, to ne šteti ni
redakciji, zato što ima što objaviti, a ni meni, jer nema potrebe
da se karikaturi mijenja tekst bez moga znanja.
Mogu izaći i sve tri rubrike. Imam svoj popis, i svaki dan znam što sam predao. Precrtam ono što je objavljeno. Čim pročitam novine, znam kako stoje stvari. Zato uvijek kupujem novine, a ne čekam da mi ih pošalju iz redakcije. Ako ne izađe nijedna od predanih rubrika, već znam da će mi telefonirati.
Zato ponekad predam i po pet, a kad navru teme, i desetak rubrika odjednom. Tako se rasteretim, ali dogodi se da kvaliteta padne za račun brzine. Najteže je od svega, ipak, opet se uključiti u posao. Zato ja ni sad nisam potpuno isključen. Zanimljivo je da sam pomišljao o tome da netko drugi nastavi rubriku, jer sam bio svjestan da je neću moći raditi vječno.
Velika je poteškoća što nije posrijedi rubrika takve vrste da bi je mogla raditi druga garnitura scenarista, na primjer. Sve u cijelosti radim sam. Sam napravim i svaku pogrešku, jezičnu ili neku drugu. Nitko mi ne daje ideje. Ljudi mi u pismima sugeriraju - kažu: riješite taj problem! To nisu ideje.
Mogu izaći i sve tri rubrike. Imam svoj popis, i svaki dan znam što sam predao. Precrtam ono što je objavljeno. Čim pročitam novine, znam kako stoje stvari. Zato uvijek kupujem novine, a ne čekam da mi ih pošalju iz redakcije. Ako ne izađe nijedna od predanih rubrika, već znam da će mi telefonirati.
Zato ponekad predam i po pet, a kad navru teme, i desetak rubrika odjednom. Tako se rasteretim, ali dogodi se da kvaliteta padne za račun brzine. Najteže je od svega, ipak, opet se uključiti u posao. Zato ja ni sad nisam potpuno isključen. Zanimljivo je da sam pomišljao o tome da netko drugi nastavi rubriku, jer sam bio svjestan da je neću moći raditi vječno.
Velika je poteškoća što nije posrijedi rubrika takve vrste da bi je mogla raditi druga garnitura scenarista, na primjer. Sve u cijelosti radim sam. Sam napravim i svaku pogrešku, jezičnu ili neku drugu. Nitko mi ne daje ideje. Ljudi mi u pismima sugeriraju - kažu: riješite taj problem! To nisu ideje.
• Mnogo vam pišu?
Da, no zamjeram ljudima što se
javljaju anonimnim pismima. Ne znam čega se boje.
• Ostavimo trenutak stalne rubrike po
strani. Neobično su dojmljive neke vaše takozvane štafelajne
karikature. Prvenstveno imam na umu glasovitu i briljantno nacrtanu
karikaturu Don Quijotea s ventilatorima, za koju ste dobili Grand
Prix u Montrealu. Jeste li je radili baš za natječaj?
Ne, čak nisam u početku ni pristao da
je pošaljem. Slao sam druge radove, jer su mi se činili
kvalitetnijim. Čudno je, ali moram reći da je karikaturu zapravo
izabrala moja kći (nije čudo, ona je akademski slikar). Rekla mi je
da joj crtež djeluje iznimno svježe i neposredno. Karikaturu sam
potom poslao, ali još u nedoumici.
No dobro se sjećam kako je nastao taj crtež. Baš sam čitao Don Quijotea. I inače, padaju mi na pamet ideje dok čitam. Tako se i stvaraju velike ideje. Dobar pisac može... Meni je ta knjiga bila povod za razmišljanje. Pitao sam se: gdje je danas Don Quijote? Shvatio sam ga, dakako, kao pojam. U tome i jest njegova univerzalnost. Osjetite da je za sva vremena. Svi imaju, i buduća pokoljenja imat će svoje Cervantese.
No, ukratko, ja sam skicirao ideju. Trajalo je to možda četvrt sata. Ne više! Crtež je zato bio vrlo, vrlo neposredan. Pokušavao sam ga opet nacrtati. Poslije više nikako... U tome je tajna crtanja. Više nikako nisam mogao doseći tu neposrednost. To se osjeti.
Poslao sam rad i zaprepastio se kad sam dobio nagradu. Baš sam tada u Mostaru imao izložbu i bio sam gost njihove slikarske kolonije, u Počitelju. Tamo sam doznao za nagradu i, iskreno, vijest me frapirala.
No dobro se sjećam kako je nastao taj crtež. Baš sam čitao Don Quijotea. I inače, padaju mi na pamet ideje dok čitam. Tako se i stvaraju velike ideje. Dobar pisac može... Meni je ta knjiga bila povod za razmišljanje. Pitao sam se: gdje je danas Don Quijote? Shvatio sam ga, dakako, kao pojam. U tome i jest njegova univerzalnost. Osjetite da je za sva vremena. Svi imaju, i buduća pokoljenja imat će svoje Cervantese.
No, ukratko, ja sam skicirao ideju. Trajalo je to možda četvrt sata. Ne više! Crtež je zato bio vrlo, vrlo neposredan. Pokušavao sam ga opet nacrtati. Poslije više nikako... U tome je tajna crtanja. Više nikako nisam mogao doseći tu neposrednost. To se osjeti.
Poslao sam rad i zaprepastio se kad sam dobio nagradu. Baš sam tada u Mostaru imao izložbu i bio sam gost njihove slikarske kolonije, u Počitelju. Tamo sam doznao za nagradu i, iskreno, vijest me frapirala.
• No već ste i prije u Montrealu
dobili neke nagrade, zar ne?
Da, ja sam dugo slao radove, nekoliko
puta pokušao i dobio nekoliko nagrada. No, Grand Prix je nagrada o
kojoj nitko, iskreno rečeno, ne sanja. Nisam ni ja. Već je i prva
nagrada iznimno veliko priznanje. U Montrealu je inače vrlo važno
pitanje natječaja. Upravo to mi se sviđa, to što traže od autora,
šalje se samo jedan rad, a taj mora biti objavljen u posljednju
godinu dana.
Obavezno mora biti objavljen u novinama, i vi morate izrezati objavljeni rad. Razumijete! Jer inače vi možete sjesti i napraviti izvrsnu stvar koju nitko neće objaviti.
Obavezno mora biti objavljen u novinama, i vi morate izrezati objavljeni rad. Razumijete! Jer inače vi možete sjesti i napraviti izvrsnu stvar koju nitko neće objaviti.
• Gdje je objavljena vaša
karikatura?
U Večernjem listu, u subotnjem broju, u rubrici Humor, koju uređuje Alojz
Ševčik. Drugi je problem u tome što, kad dođe rok, nitko nema
pregled nad onim što je objavio prošle godine. Svi zaboravimo i ne
mislimo na to. Osim toga, birate samo jednu stvar, tako da čovjek
lako i pogriješi. A sudjeluje najmanje tisuću karikaturista iz
cijeloga svijeta!
Izbor je vrlo težak. Čini vam se da ste osjetili puls jednog žirija, a druge godine sve je već drukčije.
Izbor je vrlo težak. Čini vam se da ste osjetili puls jednog žirija, a druge godine sve je već drukčije.
• Konkurencija je, dakle, velika. Što
uopće mislite o njoj, o suvremenim karikaturistima?
Današnje doba je vrijeme razvoja
karikature u svijetu. Ipak mi ne dotičemo te stvari. Kao sto je
dotok stranih publikacija do nas posebna priča u svim strukama, tako
ni mi karikaturisti nemamo nikakvih stranih listova.
Za profesionalca to je teškoća u bilo kojoj profesiji, iako je riječ o svotama koje su minimalne. Mi nemamo priliku da se mjerimo s drugima, osim kad dobijemo kataloge ili kad se sastanemo na međunarodnim natječajima.
Ali mislim da karikatura nikad nije bila jača po broju autora, što se nas tiče, mislim da smo još udaljeni od svijeta.
Za profesionalca to je teškoća u bilo kojoj profesiji, iako je riječ o svotama koje su minimalne. Mi nemamo priliku da se mjerimo s drugima, osim kad dobijemo kataloge ili kad se sastanemo na međunarodnim natječajima.
Ali mislim da karikatura nikad nije bila jača po broju autora, što se nas tiče, mislim da smo još udaljeni od svijeta.
• Što mislite, u čemu zaostajemo?
I u pristupu i u likovnom elementu!
Neki dijelovi svijeta otišli su daleko naprijed. Imaju autore...
Dakako, i u Americi i u Sovjetskom Savezu postoje autori čiji je
pristup npr. vanjskoj politici vrlo odbojan. Crno-bijeli humor koji satire
protivnika, crtež prepun natpisa, nesimpatična karikatura.
Isto mi je tako antipatična karikatura tipa Lassalvyja, koji je odličan crtač, ima svoj pristup, ali taj je pristup meni odvratan.
Ali, u isto vrijeme postoje fantastični autori koji su me oduševili i zaprepastili. Dokle je to došlo! Grafika je postigla nevjerojatan nivo.
Isto mi je tako antipatična karikatura tipa Lassalvyja, koji je odličan crtač, ima svoj pristup, ali taj je pristup meni odvratan.
Ali, u isto vrijeme postoje fantastični autori koji su me oduševili i zaprepastili. Dokle je to došlo! Grafika je postigla nevjerojatan nivo.
• Kad smo već kod likovne strane
cijelog posla, kako se razvijao vaš crtački rukopis? I kako su na
njega utjecale promjene u tehnici novinskog tiska?
Radio sam dosta dugo, deset-dvanaest
godina, u Zagreb-filmu, u studiju crtanog filma. Tada je vladala
stilizacija i teško je bilo nadjačati stil zagrebačke škole
crtanog filma. Meni je osobno stilizacija bila draga, odgovarala je
mojem rukopisu. Valjalo je dotjerati crtež do toga da se odbaci sve
nepotrebno.
Kad danas gledate crtane filmove, vidite da su se opet od apstrakcije vratili na realizam. Tako je i s karikaturom. U početku je bilo mnogo stilizacije. Moj srednji period bio je često i čistiji nego ovaj današnji, najnoviji. Danas se štampa u ofsetu i morao sam pratiti promjene.
A nekad sam nesretan. Vidim da nije dobar otisak u štampi - ni slično originalu!
Kad danas gledate crtane filmove, vidite da su se opet od apstrakcije vratili na realizam. Tako je i s karikaturom. U početku je bilo mnogo stilizacije. Moj srednji period bio je često i čistiji nego ovaj današnji, najnoviji. Danas se štampa u ofsetu i morao sam pratiti promjene.
A nekad sam nesretan. Vidim da nije dobar otisak u štampi - ni slično originalu!
• Kako biste htjeli da vaše
karikature izgledaju danas?
Htio bih da ih rješavam više
grafički. To traži mnogo više truda, ali ne upadate u maniru.
Morate znatno pojačati jasnoću. To vrijedi za Grgu. Kod drugih
karikatura, poput Don Quijotea, takve me se stvari ne tiču. One su
moja misao. Nabacim ih na papir i nije me briga hoće li ih i koliko
će in netko shvatiti. Tada sam slobodan.
• Zanima me još nešto - postoji
popularna predodžba po kojoj bi karikaturisti u svakodnevnom životu
morali biti veliki kozeri. Ljudi su obično razočarani ako u društvu
poznatog karikaturista ne čuju barem jedan dobar vic. Kako se vi
uklapate u takve predodžbe?
Mislim da to ne stoji. Nekad smo,
primjerice, priređivali uokolo usmene novine. Uvijek se očekivalo
da karikaturist mora nastupiti kao... ma kakav Čkalja... Od nas se
očekivalo da budemo iskričavi, da samo prašte vicevi. Nemoguće je
to, barem ja tako mislim.
Divim se velikim kozerima, ljudima koji znaju vladati publikom. Ja to ne znam. Čak i u karikaturi ne volim da njen osnovni i isključivi ton bude da samo zabavlja.
Kao šta sam već govorio, tada je riječ o vicu radi vica. A on mi nije osnovna namjera. Ako sam ja razmišljao pri radu, želim da razmišlja i čitalac.
Divim se velikim kozerima, ljudima koji znaju vladati publikom. Ja to ne znam. Čak i u karikaturi ne volim da njen osnovni i isključivi ton bude da samo zabavlja.
Kao šta sam već govorio, tada je riječ o vicu radi vica. A on mi nije osnovna namjera. Ako sam ja razmišljao pri radu, želim da razmišlja i čitalac.
