Studeni 1988: "Kriza
privrede, kriza morala, kriza partije kriza je riječ koja označava
stanja u svim segmentima društva.
Ima puno paradoksa oko nas kojih
kao da se ne možemo riješiti.
U jednom brdskom selu željezničar
daje trogodišnju plaću za telefon, a časti me janjcem i šparogama.
Gdje to ima?" kaže u razgovoru za TOP jedan od doajena našeg
novinarstva, popularni Miljenko Smoje...
O Miljenku Smoji, novinarskom vox
populi Dalmacije, gotovo se sve zna, jer on već godinama redovito
arbitrira sa stranica splitskog tiražnog dnevnog lista. Poznat je
njegov hedonizam, vitalnost i u šezdesetoj, čir kojeg uredno
zanemaruje, nagrada za životno djelo "Moša Pijade",
feljton "Skitan i pitan", a ponajviše oštro pero i
zajedljive primjedbe koje iz plemenitih razloga upućuje svojim
sugrađanima.
Poznata je i njegova uzrečica
"Blagoslovjen svaki dinar koji su mi izili konobari i žene"
i velika strast prema makinji koja legendi jugoslavenskog novinarstva
i jednom od promotora napisa sa stavom i potpisom oduzima mnoge noći
i donosi u umorna jutra.
Međutim, Smoje vrlo malo spava, vječno
je u pokretu (upravo se vratio s "turneje" po Istri),
stalno prikuplja novu građu za beskonačne feljtone, šeta svijetom,
pita i zapisuje, buni se i beskompromisno brani svoje stavove, još
od trenutka kada ga je kao mladog novinara pozvao na raport referent
za ugostiteljstvo iz općine. Tada mu je jednostavno rekao: "Ako
ti ja triban, e onda ti dođi u redakciju!"
Popularnost i slavu stekao je
autorstvom serije "Naše malo misto", romanom "Penzionerski
dnevnik", te mnogim putopisima, člancima i kolumnama u kojima u
pučkoj maniri oživljuje dalmatinske anegdote, mentalitet,
senzibilnost. Kad govori, miješa štokavski i čakavski, mnogo puši,
a riječi i rečenice pripitomljene mnogim beštimjama teku brzo,
jedva sustižući jedna drugu.
Susreli smo se u kavani "Adrijana",
na Rivi, u nedjeljno jutro, gdje je s društvom, tipičnim za stranca
željnog dalmatinskog kolorita i upoznavanja s miomirisom tradicije
malog mista u velikoj varoši, vjerojatno lamentirao o proteklim
putešestvijama.
"Ne triba ti kazetofon",
odmah je rekao i dodao da je on sve pamtio, nikada nije zapisivao, a
kamoli snimao. Priupitao je također, da li sam se spremila za
razgovor, a kad je čuo temu (aktualna društveno-politička
situacija), činilo se da nije oduševljen.
Treba samo progovoriti
To znaju oni iz Zagreba i Beograda, ja
san ti vuk samotnjak, saznajem sve iz novina. Neman kontakta sa
strukturama vani, ne primam savjete, nikada ih nisan ni primao, ne
bavin se politikom lista. Imam svoju glavu, svoj stav, ja san za to
da se ide na svaki miting.
Što ste očekivali od 17. sjednice
CK SKJ, što se pričalo po Splitu, kakva je bila atmosfera?
Mudri ljudi nisu ništa očekivali. Mi
koji smo stariji, imamo više iskustva, znamo što se može dogoditi.
Da očekujem da partija izvrši oštru diferencijaciju onih koji su
je obrukali, onih lopova i nepoštenih. Mogu tolerirati i glupost i
krive poteze, ali ne mogu da se u vrhu države nalaze hoštapleri i
prevaranti i iznenađuje me što partija ne može izvršiti oštru
diferencijaciju i što još uvik skriva one visoke funkcionare o
kojima se pisalo po štampi, a koji iznajmljuju u Beogradu stanove
strancima za desetogodišnju plaću jednog radnika u dolarima. Zašto
se to ne razjasni, jer to je kurbaluk, to su razbojništva, stvari
koje triba raščišćavati, to je bestidnost evidentna na ovim
prostorima, to je dijabolično.
Ipak, što vas je u proteklim burnim
događajima najviše provociralo?
Ništa to mene nije provociralo. Treba
samo progovoriti muški, jasno, komunistički i sve će se
kristalizirati jer se sada počelo mumljati. Narod ima pravo što
traži promjene, i treba da traži. Ono prije je bilo gaženje svega,
identična situacija s tridesetim godinama kad je društvo bilo
korumpirano, pokvareno, zelenaško.
Čitam neki dan "Borbu" iz
tih godina i nalazim toliko frapantno sličnih situacija s današnjom
kad su pisali da se vlastodršci svijaju umirući od straha od
situacije koju su sami stvorili, pa su komunisti pozivali sve na
polemiku. I sad su došli na polemiku vlasti s narodom.
Osjećate li strah od sadašnje
situacije i posljedica koje bi mogle biti prelomne za naše društvo?
Čega se bojim? Bojim se povratka u
kapitalizam, da se naše društvo vrati u te vode. Skićen se selima
Zagore i tu opažam promjene koje se dešavaju. Kapital se stiče u
sve užem krugu porodice. Mesar otvara gostionicu, na ženu otvara
butigu, a na nevjestu kafić, pa na kraju nekoliko porodica drži
cijelo selo u rukama. Ponašaju se bahato, provociraju sa šoldin,
izvlače iz džepova deset iljada maraka, nadmoćno spremaju spregu s
gostioničarima.
Mogu sve, namještat dicu, dobiti kartu
od JAT-a što ni političari ne mogu, barataju sa šoldima o kojima
običan čovik ni ne sluti. Tu se na noć gubi po dvjesta, trista
iljada maraka...
U Dalmaciji je bolje nego u Evropi
Bija san sad u Opatiji i Trstu,
Dalmacija dodiruje taj kraj. Na pitanje ima li tu tko nije
multimilijarder, to je novi naziv za bogata čovika, neki rukovodioc
je odgovorio da more biti da ima koji nije tija biti.
Smatram da dobrim dijelom Dalmatinci
žive evropskim standardom, čak i višim, jer bolje jedu, a manje
rade. Tu se stiču prihodi od kojih je najmanja plaća, tek za
šminku, toaletu. Na prvom je mjestu turizam, osobito na otocima, na
drugom poljoprivreda, uzgaja se kivi, mandarine, masline, ide se na
skupe stvari, a ne na kupus, prodaje se vino, grožđe, vino.
Pred kućom mu stoji "mercedes"
i barka - prihodi od ribarstva. U Dalmaciji stvarno treba biti lin i
ništa ne moć, pa ništa ne imat. Jedna stara Dalmatinka ima
onemoćalog muža, a prihode više od Slovenca. Ujutro bere ljekovito
bilje, lovi ribu i ima trista milijuna na misec.
Na mene se ljute što pišem da je
Dalmacija bogata, a to je tako. Neki moj prijatelj, Amerikanac, došao
i pita da gdje su siromasi, da bi im on pomogao. Ajd' ti u kurac,
nema ovdje siromaha, pomoći ćemo mi tebi!
Koliko privredna reforma, jedna od
predstojeće tri, može utjecati na društvenu situaciju?
Jako se malo razumijem, znan samo ono
što pročitam. Čak i članovi SIV-a, i ti jadni Mikulić,
izražavaju skepsu, čak govore kondicionalno, barataju
pretpostavkama i kaže da ne bi htio pogledati mrak koji se sprema,
čitajući to sumnjam da se išta može prominiti, a pogotovu sumnjam
u ovo naše lino društvo koje smo stvorili.
Tko da nas oslobodi toga balasta u koji
smo pali? Iman dosta godina i iskustva i sumnjam da se može gradit
socijalizam s tržišnom privredom. Ne vjerujem u tu koliziju i
harmoniju.
Što nas može izvući krize?
To sam vidio kod Županova. Vjerujem u
rekapitulaciju našeg društva. Mislim da smo mi kompromitirali
socijalizam, i mi i sve ove socijalističke zemlje. Kompromitirali
smo samu ideju socijalizma, s tim krivim potezima doveli smo ga do
negacije.
Više nitko ne vjeruje u socijalizam,
previše smo gluposti napravili, od kolektivizacije do privrednih
promašaja koji još uvik traju. Kriza privrede, kriza morala, kriza
partije, kriza je riječ koja označava stanje u svim segmentima
društva. To nas je i dovelo do sloma. Ima tu puno paradoksa kojih
kao da se ne možemo riješiti.
Evo, u nekom brdskom selu željezničar
daje trogodišnju plaću za telefon, a časti me janjcem i špargama.
Ima u kući ženu, majku. Normalno se računa u markama jer dinar ne
vridi ništa, a ljudi moraju imati neku vrijednost po kojoj će se
ravnat, iz najpraktičnijih razloga.
I moja žena trči
Vratimo se politici. Kako bi
prokomentirali nedavnu izjavu Slavena Letice koji je govoreći o dr.
Stipi Šuvaru, izjavio da će nas njegova imotska tvrdoglavost i
upornost na kraju izvući, te kuloarska razmišljanja da se on od
antijunaka pretvara u heroja?
Bio sam spram Šuvara vrlo kritičan i
bio sam iznenađen što je došao na taj položaj. Mislim da Šuvar
kako je vodio stvari do sada, zaslužuje priznanje. Bio mi je
simpatičan što se nije ustručavao polemike, istakao se s javnim
nastupima, konfrontirao se, ironizirao. Izbio je u prvi plan zbog
reforme i to nije obećavalo da će dalje mudro raditi i voditi
sadašnju situaciju.
Sad mu to opraštaju, postaje libling
žena, izgleda da se prolipšao. Prva moja žena trči pred
televizor, diže se iz postelje i viče "Vidi, vidi, Šuvar
govori!" Ima logike, trezvenije i konciznije razmišlja, ne gubi
se, ima imotske spretnosti i pameti. Bio sam neki dan u imotskim
selima i tamo su mi govorili "sad zovete Kikaša da vam kikaška
pamet pomaže".
Miljenko Smoje naglo se prekida i kaže:
"E, mala, dosta je to, jel' imaš dovoljno, puno sam priča".
Za susjednim stolom čeka ga društvo,
podne je prošlo, a na Rivi počinje prozivka. Okupljaju se različite
generacije Splićana da razmjene ćakule. U "Adrijani" je
polumračno, pa se tek naziru na Smojinu licu tragovi umora.
Nismo još dotaknuli događaje u
Srbiji, mitinge i okupljanja, prozivke i ostavke. Koji zaključak iz
svega izvlačite?
Smatram da su Srbi imali pravo jer nisu
bili ravnopravni. I ukoliko su srpske težnje takve da se oni
izjednače, da se Kosovo normalizira, da se uvedu jedinstveni uvjeti
za sve stanovništvo, da taj odnos postane ravnopravan ja se slažem
s tim.
Ali ono što se pojavljuje izvan toga,
neprihvatljive pojedince i grupice, naravno, ne prihvaćam. Osuđivao
sam sve one bradonje koji su se javili. Radničke mitinge sam u
potpunosti odobravao, jer narod ima pravo što traži.
Suprotstavljam se svim ovim
antijugoslavenskim tendencijama i htio bih da se osjećam u svim
dijelovima zemlje kao doma, u Splitu. Neću da dođem u Sloveniju,
naprimjer, da se osjećam kao da sam došao u drugu državu. Hoću se
svugdje osjećati kao doma. Opirem se svim nacionalizmima.
Razgovarala: Nina Ožegović (Top,
1988.)