Maj 1980: Želeli smo da se nađemo kod Miljanićevih, kad najpoznatijeg Miljanića tamo sigurno ne bude bilo. U Torinu se igrala utakmica Italija - Poljska, a Milo, kako ga majka i otac zovu, otputovao je da vidi reprezentacije protiv kojih uskoro treba da postroji svoju, jugoslovensku.
Kiša pere Beograd i Palilulu dok tražimo Ulicu Svete Popovića, zgradu broj 4. Tu, na trećem spratu, u stanu punom starih stvari, kojima je upotreba i patina vremena dala smisao, žive Zorka i Akim Miljanić.
Iz brižnosti kojom su poređane stvari, iz topline koja zrači iz svakog predmeta, po tim prijatnim mirisima domaće kuhinje, iz mnoštva malih detalja koji čoveka mogu da vrate u detinjstvo - u predele kojih se seća samo po dunji na kovčegu ili vezenoj kuvarici na zidu - iz svega toga, dakle, ne može se izvući zaključak da je domaćici 75, a domaćinu već 82 godine.
Toliko je mnogo života u tom domu!
- U nas Crnogoraca to ti je tako: ako
nešto važno treba da se odluči, onda je tu najstariji u plemenu da
kaže svoju. Bio sam ti ja već na trećoj godini Učiteljske škole,
kad se pojavi, 1922. godine, taj oglas u "Politici". Kaže:
otvara se Geodetska škola u Beogradu i đacima koje primi dodjeliće
stipendiju od 700 dinara. Ej! Probudi se u meni pusta želja
crnogorska da se vidi Beograd, koji je za nas u to vrijeme bio centar
svijeta, a i tolike se pare daju, te ja kod najviđenijeg Miljanića - Pavla.
Pravo kod njega s pitanjem: je l’ bolje biti učitelj ili geometar? A on ti meni:
"A ti, voliš li ti više pjevat’ i pričat’ ja l’ putovat, a?"
Putovati, rekoh, i onda mi on stade tumačiti.
Reče: sudbina ti je jedna velika raskrsnica, pred koju samo jednom kročiš. Na sve strane kud ti oči vide ide se nekuda u nepoznato. E, ono što tu izabereš, to ti je za cijeli život.
I ja izabrah: geometar - kazuje nam temperamentno Akim Miljanić.
Pravo kod njega s pitanjem: je l’ bolje biti učitelj ili geometar? A on ti meni:
"A ti, voliš li ti više pjevat’ i pričat’ ja l’ putovat, a?"
Putovati, rekoh, i onda mi on stade tumačiti.
Reče: sudbina ti je jedna velika raskrsnica, pred koju samo jednom kročiš. Na sve strane kud ti oči vide ide se nekuda u nepoznato. E, ono što tu izabereš, to ti je za cijeli život.
I ja izabrah: geometar - kazuje nam temperamentno Akim Miljanić.
Koja su sva prezimena u crnogorskih plemena
Premerio je kasnije i prepešačio celu
Srbiju, merio srezove od ramskog do požarevačkog, da bi 1928.
godine stigao u Bitolj.
Tu se zadržao 12 godina, ali baveći se i onim za šta mu teodolit nije bio potreban. Istraživao je selo: koliko ko ima zemlje, kakva je, koliko je u domaćina članova porodice, šta deca rade, šta se seje, a šta bere, šta jedu i na čemu spavaju.
Tek kada se uđe u te seoske katakombe, kako kaže Akim Miljanić, čovek se sreće sa pravim životom, i biva zbunjen pred prizorima i istinama ljudskog bitisanja.
Tu se zadržao 12 godina, ali baveći se i onim za šta mu teodolit nije bio potreban. Istraživao je selo: koliko ko ima zemlje, kakva je, koliko je u domaćina članova porodice, šta deca rade, šta se seje, a šta bere, šta jedu i na čemu spavaju.
Tek kada se uđe u te seoske katakombe, kako kaže Akim Miljanić, čovek se sreće sa pravim životom, i biva zbunjen pred prizorima i istinama ljudskog bitisanja.
- Ta strast za istraživanjem nije me ni
do danas napustila. Evo, prikupio sam pod stare dane oko 10 hiljada
crnogorskih prezimena. Moram nešto da radim i ispitujem! Oduvijek me
je nešto kopkalo koja su sva prezimena u crnogorskih plemena. Sjeo
sam i sa sinovcem izučio mnogu literaturu, Erdeljanovića i brojne
etnologe, zavirili i u ono što je pop Sava Nakićenović ispitivao u
Boki, i bogami, utrošio sam na to 6 - 7 godina.
Čuli za to ovi iz crnogorske Akademije nauka, pa vele kako su oni htjeli zadužiti jedno cijelo odjeljenje da baš to ispita, da naprave leksikon prezimena koji će da posluži kao baza iz koje će se utvrditi kome ti veseli Crnogorci pripadaju.
Ja sam do tada radio samo predbalkansku Crnu Goru, a oni željeli cijelu Socijalističku Republiku Crnu Goru, te smo zato naknadno cio posao proširili i dopunili. Sad moj sinovac to lijepo sređuje. Ja više ne mogu, nisam u formi što bi moj Milo kaz’o, a sinovcu sam rek’o: ne žuri, to sve mora biti tačno!
Čuli za to ovi iz crnogorske Akademije nauka, pa vele kako su oni htjeli zadužiti jedno cijelo odjeljenje da baš to ispita, da naprave leksikon prezimena koji će da posluži kao baza iz koje će se utvrditi kome ti veseli Crnogorci pripadaju.
Ja sam do tada radio samo predbalkansku Crnu Goru, a oni željeli cijelu Socijalističku Republiku Crnu Goru, te smo zato naknadno cio posao proširili i dopunili. Sad moj sinovac to lijepo sređuje. Ja više ne mogu, nisam u formi što bi moj Milo kaz’o, a sinovcu sam rek’o: ne žuri, to sve mora biti tačno!
- Kad smo u Beograd došli, pitate?
Negde 1946. iz Kragujevca. Mi smo ti 1941, moje dijete, morali da
bježimo iz Bitolja. Išćeraše nas Bugari koji su tamo kolo vodili,
više no Nijemci. Pobjegli smo najprije u Jagodinu, pa u Kragujevac.
Kad stigosmo u Kragujevac ima se šta i viđet: na svakoj drugoj kući crni barjak. Pobili dušmani silan narod i mladost.
E, odatle moj Milo ode u partizane sa 14 godina! Iza rata se svi preselismo u Beograd i tu preko puta ovog stana živjeli smo u jednoj prizemnuši. Nas 11 - Akim, ja i naša djeca Milo, Mira i Nada, i još šestoro od familije! Uvijek nam je kuća bila puna i vesela - objašnjava Zorka Miljanić.
Kad stigosmo u Kragujevac ima se šta i viđet: na svakoj drugoj kući crni barjak. Pobili dušmani silan narod i mladost.
E, odatle moj Milo ode u partizane sa 14 godina! Iza rata se svi preselismo u Beograd i tu preko puta ovog stana živjeli smo u jednoj prizemnuši. Nas 11 - Akim, ja i naša djeca Milo, Mira i Nada, i još šestoro od familije! Uvijek nam je kuća bila puna i vesela - objašnjava Zorka Miljanić.
- Želio sam da Milo bude inženjer. Još
kao malom sam mu govorio: ti ćeš biti moje inženjerče - kaže
otac.
- Valjda je zato i dobij’o nake batine
zbog fudbala - dodaje majka.
- Želio sam to jer čovjek uvijek svom
djetetu želi i ljepše i više no sebi. Kad sam ja u svoje vrijeme
birao sudbinu, u meni je nekako narasla jedna jedina riječ - internacionalan! Hoću reći: učitelj ti je nacionalno zanimanje,
geodet internacionalno. Sa bukvarom ne možeš kroz svijet, sa
teodolitom možeš, jer je taj posao svuda isti.
Eto, zato sam ja svoje izabrao, a poslije mene nekoliko generacija Miljanića prikloni se tom zanimanju. Dočekao sam za života da već to bude tradicija moje porodice! A inženjer je još korak dalje od toga i to namijenih Milu. Ali, u geometre ode Mira, jedna od dvije kćeri, a Milo izabra fudbal.
Eto, zato sam ja svoje izabrao, a poslije mene nekoliko generacija Miljanića prikloni se tom zanimanju. Dočekao sam za života da već to bude tradicija moje porodice! A inženjer je još korak dalje od toga i to namijenih Milu. Ali, u geometre ode Mira, jedna od dvije kćeri, a Milo izabra fudbal.
• To vas je razočaralo?
- Jeste. Drugo sam ja sanjao. Kad je
upisao Višu trenersku školu, a ispisao se sa Ekonomskog fakulteta,
nije mi bilo pravo. Ja sam takav čovjek, više vjerujem u školu no
u talenat.
- Bravar, limar, geometar i slična
zanimanja će uvijek biti na cijeni, čovjeku i narodu potrebni, a
ostalo se mijenja. Ali đe njega da pomjeriš kad je on upro u taj
fudbal - vajka se majka.
• Dobro, eto ćerke su se prihvatile
sigurnog posla: Mira je geometar, Nada radi u "Centroturistu"...?
- Ma vraga, prenio on tu sportsku zarazu
i na njih! Sad je to tako, a kako je bilo! Te rukomet, te folklor,
svijet su i one obišle. Počele u kuću dolaziti poslije devet
uveče, a brat mi počne
prigovarati kako ne ide da žensko
čeljade tako živi. E, tad se Milo ražljuti:
"Moje sestre će onđe đe i ja, đe moja noga smije kročit’ smije i njihova, i niko im zbog toga ne smije zatvorit, vrata".
I, bogumi, tako bi - prisjeća se Zorka.
"Moje sestre će onđe đe i ja, đe moja noga smije kročit’ smije i njihova, i niko im zbog toga ne smije zatvorit, vrata".
I, bogumi, tako bi - prisjeća se Zorka.
Ljudi su u nevolji i traže pomoć!
Naravno, i Akim Miljanić ima svoj deo
uspomena. Neverovatno lucidno priča o dalekim događajima i izvodi
zaključke. Geometar je kao lovac: tera zeca, a istera vuka. Tako i
on, premeravajući terene pod Kajmakčalanom, sretne u Skočiviru
domaćina koji čuva 16 krava, a ni jednu ne muze!
Čeka da narastu telad, otera ih u Solun, i ona mu svu muku isplate. Tu pravi poređenje između takvog ekstenzivnog privređivanja i današnjeg, prvog primitivnog a ipak rentabilnog, i drugog savremenog, u kome neki spoljni faktori dovedu da "ćar" i "vajda" rode štetu!
Čeka da narastu telad, otera ih u Solun, i ona mu svu muku isplate. Tu pravi poređenje između takvog ekstenzivnog privređivanja i današnjeg, prvog primitivnog a ipak rentabilnog, i drugog savremenog, u kome neki spoljni faktori dovedu da "ćar" i "vajda" rode štetu!
• Miljan se davno vratio iz Španije,
a, evo, ljudi opet traže preko njega neke usluge u Madridu?
- A, brate rođeni, ljudi su u nevolji i
traže pomoć! On je tamo posijao mnoga prijateljstva, svi ga znaju,
pa kad može da pomogne nek pomaže. Dođe svijet, pita za neke
ljekare, a ja i savjetujem da ne idu odma’ u maglu, da se prvo s
Milom dogovore, da on to prvo sredi. A on oće svakom da pomogne,
svaka ljudska nesreća ga zaboli.
- To što je takav čovjek, to je
najviše što je postigao u životu. Ja sam mu rekla: ništa iza sebe
ne smiješ ostavit čega bi se morao stiđet - dodaje majka.
• Jeste li, bez obzira što nije
postao inženjer, srećni i ponosni na njega?
- Jesam. Znaju ga milioni. Ali, što je
čovjek više gore, više protivnika ima! Pitala me jedna Vesna:
"Čika Akime, otkud tolika zavist kod ljudi?" A ja joj
velim: zgusnuli smo se dijete! Ranije smo se dozivali preko brda,
željni razgovora i da nekoga u oči pogledamo. Sada smo se stisli, izmiješali, pa se svak brine da mu drugi ne otme mjesto. To ti je
to.
• Zašto ste se protivili da Miljan
uzme reprezentaciju?
- Zato što je naš fudbal toliko
posrn’o da ga ni tri Miljana ne mogu ispravit’!
• A ove pobede u nizu?
- A vala doći će i poraz, pa će onda
opet neke vaše kolege s njim ispirat’ usta. Svi traže samo
pobjede ko da to može uvijek.
- Mi tako mislimo jer on nama nije
savezni kapiten, no sin - dodaje majka.
• Jeste li bili u Madridu?
- Dva puta. A i tamo je živio u trku
k’o i ovdje. Šta radi, on samo nekog dočekuje i ispraća! Bili
smo jedne večeri kod nekih njegovih prijatelja i Mila zovnuše da
negdje hitno ode. Čovjek nam poslije večere naruči auto, reče
taksisti ko smo mi, i na koju adresu da nas odvede.
Kad nas dovede, taksista neće novce! Zar ja, veli, da Miljanićevim roditeljima uzimam pare! E, tu se on pred majkom dokazao, a ne nekim rezultatima. Kad te i nepoznat svijet cijeni, znači da nešto vrijediš - kaže Zorka.
Kad nas dovede, taksista neće novce! Zar ja, veli, da Miljanićevim roditeljima uzimam pare! E, tu se on pred majkom dokazao, a ne nekim rezultatima. Kad te i nepoznat svijet cijeni, znači da nešto vrijediš - kaže Zorka.
- Španska veza još funkcioniše,
poslao mu Kariljo knjigu o evrokomunizmu, javljaju se i drugi ljudi.
Čovjeka raduje kad bilo koje naše čeljade na strani dobije
priznanje a kamoli kad je riječ o sinu.
Njega su tamo prihvatili, a on opet tamo prihvatio svoje. I snaja i on, ne znam koga nisu primili! Uvijek je bila puna kuća našijeh, Jugoslovena.
Jednom ga posjetio cio klub "Partizan". Unuka znajući da joj je otac zvezdaš dotrča Milu:
"Tata, puna kuća partizanovaca", a on joj veli: "Svi smo mi, dijete, partizani"!
Njega su tamo prihvatili, a on opet tamo prihvatio svoje. I snaja i on, ne znam koga nisu primili! Uvijek je bila puna kuća našijeh, Jugoslovena.
Jednom ga posjetio cio klub "Partizan". Unuka znajući da joj je otac zvezdaš dotrča Milu:
"Tata, puna kuća partizanovaca", a on joj veli: "Svi smo mi, dijete, partizani"!
Drhtim za one u Titogradu
• Navijate za Zvezdu?
- Navijam. Ali, za nju ne brinem, uvijek
će ona biti pri vrhu. Drhtim za one u Titogradu, za Budućnost.
• Vi drhtite a oni pre neki dan
pobediše Zvezdu?
- Neka je. I treba. I tom svijetu dolje
treba ta zabava.
Pijući kafu kod Miljanićevih
prošetali smo još kroz mnoge uspomene Akima Miljanića.
I saslušali brigu majke: žao joj sina. Kaže: težak posao radi, umoran je, a stres ga za stresom stiže. Zato brine. Dođe Milo, dotrči, na deset minuta kad god može, ali deset minuta su deset minuta, ne više.
A Akimu je žao što više ne može da čita. Vid mu više "nije u formi", pa treba mnogo da se napregne da ipak sazna one najvažnije vesti iz novina.
Pre nego što smo napustili te vitalne, gostoprimljive, srdačne i drage ljude, čiji je gest jednostavan, a reči nedvosmisleno dolaze iz dubine istine, zaustavlja nas roditeljski savet i iskrena molba Akima Miljanića:
I saslušali brigu majke: žao joj sina. Kaže: težak posao radi, umoran je, a stres ga za stresom stiže. Zato brine. Dođe Milo, dotrči, na deset minuta kad god može, ali deset minuta su deset minuta, ne više.
A Akimu je žao što više ne može da čita. Vid mu više "nije u formi", pa treba mnogo da se napregne da ipak sazna one najvažnije vesti iz novina.
Pre nego što smo napustili te vitalne, gostoprimljive, srdačne i drage ljude, čiji je gest jednostavan, a reči nedvosmisleno dolaze iz dubine istine, zaustavlja nas roditeljski savet i iskrena molba Akima Miljanića:
- Dijete, molim vas, mi smo skromni
ljudi, nemojte nešto da preuveličate!
