29. XI 1945. proglašena FNRJ: Tito odoleo pritiscima Čerčila i Staljina da prihvati povratak kralja

Studeni 1975: Dvije godine poslije Jajca, u sadržaju drugog 29. studenog, u zaključcima Ustavotvorne skupštine 1945. u Beogradu naglašena je pobjeda nove Jugoslavije i na međunarodnom polju.

Da nije bilo političke mudrosti, hrabrosti i spremnosti na odlučan otpor svakom manevru i svakom pritisku izvana, ne bi bilo one osnove s koje je socijalistička Jugoslavija mogla u svom kasnijem razvoju braniti svoju nezavisnost i vlastiti put u socijalizam...

Među datumima naše narodnooslobodilačke borbe i revolucije ističe se povijesni 29. studenoga...

...koji je, s razlogom, upisan ispod buktinja na grbu naše države. S tim datumom počinje socijalističko razdoblje naše povijesti, njime je obilježena naša suvremena državnost.

Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije povijesni AVNOJ, izrastao iz baze, iz bezbrojnih narodnih odbora na oslobođenom i neoslobođenom teritoriju, formirao se na jesen 1942. godine, a njegovo je prvo zasjedanje bilo u Bihaću 26. i 27. studenoga 1942.

Drugo zasjedanje AVNOJ-a, održano u Jajcu 29. i 30. studenoga 1943, donijelo je odluke koje su solidni temelji nove države na demokratskim federativnim načelima. AVNOJ se pretvara u vrhovno zakonodavno tijelo nove Jugoslavije, a formirana je i nova narodna vlada s nazivom Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ).

Bitne su odluke sadržane u ove dvije točke:

1. Takozvanoj jugoslavenskoj vladi u inozemstvu oduzimaju se sva prava zakonite vlade Jugoslavije, a napose pravo da pred stranim državama zastupa narode Jugoslavije. To važi i za svaku drugu vladu koja bi ubuduće bila stvorena u zemlji ili izvan zemlje, a mimo volje naroda Jugoslavije, koja se danas izražava jedino u Antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Jugoslavije.

2. Kralju Petru II Karađorđeviću zabranjuje se povratak u zemlju, s time što će pitanje kralja i monarhije riješiti sam narod vlastitom voljom poslije oslobođenja zemlje.

Od Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu prošle su 32 godine, ali mi slavimo i 30-godišnjicu

Dana Republike, a to je drugi povijesni događaj: toga dana 1945. godine u Beogradu su dva dana Ustavotvorne skupštine, Skupština naroda i Savezna skupština, na svom prvom zajedničkom zasjedanju, izvršile posljednji akt svrgavanja monarhije i proglasile Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju. To je istaknuto u prvom i drugom pasusu "Deklaracije":

"Federativna narodna republika Jugoslavija savezna je država republikanskog oblika, zajednica ravnopravnih naroda, koji su slobodno izrazili svoju volju da ostanu ujedinjeni u Jugoslaviji."

"Ovom odlukom, u ime svih naroda Jugoslavije, ukida se monarhija u Jugoslaviji, a kralj Petar II Karađorđević s cijelom dinastijom Karađorđevića lišava se svih prava, koja su njemu i dinastiji Karađorđevića pripadala."

Temelji su, dakle, udareni 1943. u Jajcu...

Početak je, dakle, bio u Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu, a u Beogradu 1945. godine definitivno je skinuto s dnevnog reda pitanje monarhije. O formalnoj i stvarnoj povezanosti povijesnih datuma 1943. i 1945. kazao je Moša Pijade prilikom jedne obljetnice:

"Slaveći 29. studenoga kao godišnjicu osnivanja naše nove države, mi slavimo pobjedu naše revolucije, pobjedu koja se manifestirala već u odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Dvije godine kasnije, na isti dan, skupština je izvršila posljednji akt svrgavanja monarhije i proglašena je Federativna narodna republika Jugoslavija. Ali to je bio samo formalni državni akt kojim je konačno potvrđeno stanje stvoreno odlukama drugog zasjedanja AVNOJ-a 1943. godine u Jajcu."

U Jajcu nova država nije još bila dobila nikakav novi naziv. Poslije Jajca upotrebljavao se, doduše, naziv demokratska federativna Jugoslavija, ali je to pisano malim slovima. I taj je naziv obilježavao novu Jugoslaviju, za raziliku od stare kraljevske koja nije još bila ukinuta u međunarodnim odnosima, ali u njemu nije bilo riječi "republika". Ipak, da će nova država biti republika i ništa drugo, bilo je potpuno jasno i pouzdano, a to nije ni ovisilo više o samim formalnim proglašenjima i međunarodnim priznanjima, jer je takav bio cilj povijesne oslobodilačke borbe svih naroda Jugoslavije i nezaustavljive revolucije.

Temelji su, dakle, udareni 1943. u Jajcu. Tada je počelo izgrađivanje našega novog zakonodavstva, no dok je nova država sigurno rasla iz borbe u zemlji, između dva 29. studenoga, 1943. i 1945, trebalo je svladati mnoge poteškoće, mnoge zapreke i otpore na međunarodnom planu. 

Postojala su i dalje neka neshvaćanja, na putu nove Jugoslavije stajali su razni suprotni interesi, utjecajne su bile neke strane sile i krugovi kojima je odgovaralo da se održi stara kraljevska Jugoslavija. 

Pa ipak, Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu 1943. djelovalo je i u tom smjeru. Neke su krutosti ublažene, neka su priznanja napokon dana narodima u borbi i rukovodstvu koje vodi s uspjehom rat protiv goleme nacifašističke sile.

Osmog prosinca 1943. u Donjem domu objavio je zamjenik ministra vanjskih podova Richard Law stav britanske vlade prema događajima u Jugoslaviji: 

"Naša politika sastoji se u tome da u Jugoslaviji podržavamo sve snage koje pružaju otpor Nijemcima. U danoj situaciji mi podržavamo partizane, pružajući im veću pomoć negoli Mihailoviću, iz jednostavnog razloga što partizani pružaju Nijemcima znatno veći otpor."

14. prosinca i sam ministar vanjskih poslova Eden u istom je smislu govorio i naglasio da su "tokom mnogih mjeseci partizani, pod komandom maršala Tita, bili centar otpora protiv neprijatelja u Jugoslaviji". 

Naravno, Edenu je bilo najvažnije istaći da je u Jajcu ipak zaključeno da će narod sam na kraju rata "slobodno izabrati sistem vladavine koji mu odgovara". Eden je ipak naglasio: 

"Imam najveće simpatije za mladog kralja Petra II".

I Sjedinjene Države reagirale su na odluke iz Jajca jednako. Američki ministar vanjskih poslova Cordell Hull izjavio je da će SAD postupati kao i Britanija, da će pružati pomoć partizanima, ali neće napustiti ni četnike. 

Vlada SAD svoju će pomoć temeljiti, u prvom redu, na praktičnim rezultatima otpora svih grupa u borbi protiv Nijemaca. Vlada SAD priznaje kralja i jugoslavensku vladu u emigraciji kao predstavnika Jugoslavije u općem vođenju rata, iako uspjesi partizana pružaju neocjenjive koristi antihitlerovskoj koaliciji.

Dobro je poznata povijesna povezanost naše narodnooslobodilačke borbe i domovinskog rata Sovjetskog Saveza proitiv nacifašističkog agresora. Ali, od početka rata bilo je i pojava na sovjetskoj strani koje su morale zabrinjavati i koje su mogle imati negativan učinak.

Rečeno mu je da je "gazda", to jest Staljin, "veoma ljut"...

Staljin nije samo iz formalnih razloga podržavao kraljevsku emigrantsku vladu, a logički povezan s time, trajao je i izazivao ogorčenje Staljinov obazrivi odnos i prema Draži Mihailoviću i četnicima u zemlji. Bilo je zapaženo da moskovska radio-stanica na našim jezicima ne govori o zvjerstvima četnika. 

Iz jednoga pisma sovjetskog rukovodstva vidi se da se u Moskvi smatralo da su optužbe protiv četnika neosnovane. U povijesti je zabilježeno ono što se dogodilo u povodu Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću 1942.: Kominterna je intervenirala da se ne formira nova privremena vlada u Jugoslaviji, jer to ne bi odgovaralo taktici Sovjetskog Saveza, koji, zbog svojih interesa na britanskoj i američkoj strani, priznaje samo kraljevsku vladu u emigraciji.

Drugo zasjedanje AVNOJ-a, međutim, nije više o tome moglo voditi računa, pa je zaključeno da se osniva nova vlada, a da kralj neće smjeti doći u Jugoslaviju. No, Radio-stanica Slobodna Jugoslavija u Moskvi dobila je naređenje da ne objavi tu odluku AVNOJ-a o kralju. Jugoslavenski predstavnik u Moskvi, koji je vodio tu radio-stanicu, Veljko Vlahović, bio je opomenut da se sve njegove emisije za Slobodnu Jugoslaviju i za Radio-Moskvu stavljaju pod cenzuru. 

Rečeno mu je da je "gazda", to jest Staljin, "veoma ljut", jer smatra da su zaključci iz Jajca "udarac nožem u leđa Sovjetskom Savezu".

Bilo je ipak apsurdno ne dopuštati objavljivanje nečega što je već poznato čitavom svijetu, pa je formalno ublažen stav Moskve dva tjedna poslije, kad je Ministarstvo vanjskih poslova objavilo saopćenje u kojem kaže da "te događaje, koji su već naišli na razumijevanje u Britaniji i u SAD, vlada SSSR-a smatra kao pozitivne činjenice", a dodano je da je to "ozbiljan uspjeh novih vođa Jugoslavije u ujedinjenju svih narodnih snaga Jugoslavije". U istom je saopćenju rečeno da će u Jugoslaviju biti poslana sovjetska vojna misija, kakvu su već poslali Britanci.

Pa ipak, iduće dvije godine, između jednog i drugog 29. studenoga, sa svih tih istih savezničkih strana bit će i dalje otpora i raznih manevara, da se ne ostvari ona Jugoslavija koja je svoje obrise dobila u Jajcu. 

Negativno je težište stalno bilo u britanskom i američkom nastojanju da se održi monarhija, da se nametne dinastija, a s vremena na vrijeme bilo je novih znakova da je Moskva u tom pogledu prema njima kompromisna i da ne podržava dosljedno jugoslavensko rukovodstvo i ciljeve naših naroda u borbi.

Na sastanku Churchilla, Roosevelta i Staljina u Teheranu, početkom prosinca 1943, tri su se "velika" složila da su Titovi partizani osnovna snaga u borbi protiv Nijemaca, pa je donesen i zaključak:

"Konferencija se slaže da partizani treba da budu pomognuti ratnim materijalom i opskrbom do najvećeg mogućeg stupnja, a također i operacijama komandosa". 

No, u svojim memoarima Churchill tvrdi da je u raspravi o tome Staljin umanjivao broj Hitlerovih divizija koje Titovi partizani zadržavaju na tlu Jugoslavije. 

Bile su 22 njemačke divizije, uz mnogo kvislinških, kaže Churchill, ali je Staljin tvrdio da ih ima samo osam. Churchill je bio objektivniji.

On je poslije Teherana, 10. prosinca 1943. obavijestio kraljevsku emigrantsku vladu Purića da će ubuduće pomagati samo Tita, koji ima 250.000 vojnika i zadaje teške udarce Hitleru, a neće više pomagati Dražu Mihailovića i četnike. No, u toj istoj poruci toj vladi sugerirao je Churchill da bi kralj Petar trebao ići u Jugoslaviju jer je potrebno postići kompromis s Titom. 

Općenito je od tada uzet kurs na kompromis, s time da se u vrhove i na rukovodeće položaje uopće u Jugoslaviji postavi što više elemenata staroga režima i poretka. No, formalno je Churchill bio ipak veoma ljubazan prema Titu, s kojim je stupio u dopisivanje, što je znatan prilog povijesti. 

Churchill je, potkraj 1943, poslao u posebnu misiju u Jugoslaviju svog sina majora Randolpha Churchilla, zapravo sa zadatkom da potiče kompromis između vlade u emigraciji i narodnooslobodilačkog rukovodstva.

U svojem pismu, početkom prosinca 1943, Churchill kaže Titu da napušta Mihailovića, ali se zalaže živo za kralja, naglašujući da "ne bi bilo viteški i časno ako bi ga Velika Britanija sada odbacila". 

Naravno, Tito nije to mogao odobriti, pa on u svojem odgovoru, doduše, kaže da Churchillove obaveze prema Petru "razumije", ali upozorava da su narodi Jugoslavije ušli u borbu sa sasvim određenim motivima i ciljevima, koji se također, moraju poštovati.

U jednom od svojim idućih pisama Churchill je neizravno ipak priznao, barem djelomično, odluke iz Jajca, iako ih nije izričito citirao, jer je Titu dao do znanja da prepušta - "pitanje monarhije kao državnog uređenja slobodnoj volji naroda kad Jugoslavija bude potpuno oslobođena". 

Ali, taj "ustupak" Churchillov ipak nije značio ravnodušnost prema kralju. On će i dalje inzistirati na kompromisu.

Roosevelt je i dalje, bez obzira na Teheran, podupirao Mihailovića...

Tito je smatrao uputnim da Nacionalni komitet (NKOJ, vlada) pregovara s emigrantskom vladom u Londonu. On to izjavljuje početkom veljače 1944, ali s pozicija odluka AVNOJ-a u Jajcu. U pismu Churchillu od 9. veljače 1944. Tito kaže da "saveznici treba da priznaju Nacionalni komitet kao jedinu vladu Jugoslavije, a kralj Petar u potvrdu toga treba da se pokori odlukama AVNOJ-a". 

Ako on to prihvati, moglo bi se i surađivati, ali pod uvjetom da i dalje pitanje monarhije treba da riješi narod slobodnom voljom poslije potpunog oslobođenja zemlje. Predloženo je da u tom smislu Petar Karađorđević dade izjavu. Ali, iz daljnjeg razvoja pokazalo se da je to neostvarivo.

Emigrantska vlada i kralj imali su i u Churchillu veliku podršku, ali im je koristio i nešto drukčiji stav Roosevelta, koji je i dalje, bez obzira na Teheran, podupirao Mihailovića, pa je u četnički štab bila poslana američka misija.

U svom pismu Churchill je kazao Titu da se Nacionalni komitet ne može priznati kao legalna vlada Jugoslavije. Uostalom, ni Staljin nije priznavao Nacionalni komitet kao vladu Jugoslavije.

Iako je Churchill u svojim pismima i porukama priznavao veliku snagu i sjajne uspjehe Narodnoslobodilačke vojske, te u izrazima bio srdačan i prijateljski, svojih se probitaka i ciljeva nije odricao, a pritom je iskorištavao i sve okolnosti koje su mu išle u prilog, pa i Staljinovo nepovjerenje u rukovodstvo Komunističke partije Jugoslavije, koje se već tada dosta jasno očitovalo u Staljinovoj praksi. 

Zato je upravo Churchill mogao kod Staljina imati uspjeha sa svojim planom o interesnim sferama. Churchill je još iz razgovora sa Staljinom u Teheranu primijetio neke njegove sklonosti i nesklonosti. Podjeli interesnih sfera na jugoistoku Evrope Staljin je bio skloniji negoli Roosevelt, koji nije, u prvi mah, odobravao Churchillove ideje. 

Britanski je državnik dugo stvar pripremao. Počelo je sredinom 1944, a u početku je Churchill bio voljan prepustiti Staljinovoj punoj kontroli Rumunjsku i Bugarsku, dok bi Britanija imala u Grčkoj punu kontrolu. 

U Jugoslaviji je trebalo podijeliti utjecaj po formuli "fifty-fifty" (pola - pola) i to upravo zato što je Churchill smatrao da su podjednako jake pozicije monarhije i narodnooslobodilačkog pokreta.

Churchill je za takvu podjelu smatrao da je i u skladu s ratnim potrebama. U tom je smislu Churchill pismom izvjestio Roosevelta. Početkom listopada 1944. Churchill je došao u Moskvu, pa je 9. listopada sklopljen aranžman, ali s nekim malim promjenama u spomenutom Churchillovu planu.

O tome je zanimljivo poglavlje u Churchillovim memoarima. On je bio na ceduljicu popisao zemlje i uz njih postotak utjecaja Britanije i Sovjetskog Saveza. Staljin je to pogledao i parafirao olovkom, te "dokument" vratio Churchillu. 

Ne samo u Jugoslaviji, nego i Mađarskoj bili su utjecaji podijeljeni 50% prema 50%. U Grčkoj je utjecaj podijeljen na 90% prema 10% u prilog Britanije, u Rumunjskoj isto tako, a u Bugarskoj je omjer bio 75% prema 25%. 

Naravno, to nije značilo i podjelu na teritorijalne zone, nego se ticalo poretka, odnosno sistema države i vlasti. I na taj je način Churchill pokušavao progurati svoju koncepciju buduće Jugoslavije, kako bi spasio monarhiju i dinastiju.

Moskovski "fifty-fifty", dogovor Churchilla i Staljina, koji je poslije odobrio i Roosevelt, odrazio se i nešto poslije, kad su se tri "velika" sastala početkom 1945. u Jalti na Krimu, gdje je opet Jugoslavija bila na tapetu, premda u čitavom evropskom kompleksu. Vladimir Dedijer kaže u knjizi "Josip Broz Tito - Prilozi za biografiju" (strana 374.):

"Kao jedna od krupnih posledica aranžmana o podeli interesnih sfera između SSSR-a i Velike Britanije u Jugoslaviji došla je njihova zajednička akcija za formiranje vlade Tito-Šubašić, što je na konferenciji u Jalti i službeno bilo potvrđeno."

Emigrantska vlada bila je, sredinom 1944, rekonstruirana, novi je predsjednik dr Ivan Šubašić, bivši ban u Zagrebu. Churchill, koji je to forsirao, izjavio je u Donjem domu da u novoj vladi neće više biti ministar obrane Draža Mihailović i upozorio da će nova vlada tražiti kompromis s Titom. 

U to su vrijeme Nacionalni komitet i Vrhovni štab bili na Visu. Onamo je stigao Šubašić u pratnji Stevensona, britanskog ambasadora pri emigrantskoj vladi. Šubašić je došao s prijedlogom da se Nacionalni komitet ukine, odnosno spoji s kraljevskom emigrantskom vladom, što je, naravno, bilo odbijeno. 

Poslije dugih i napetih pregovora usvojeni su gotovo svi prijedlozi Nacionalnoga komiteta. Najteže je Šubašiću bilo primiti poznatu formulaciju o monarhiji, tj. da će to pitanje biti riješeno nakon rata slobodnom voljom naroda. Ipak, korekture koje je on tražio nisu bile primljene.

Da nije bilo političke mudrosti, hrabrosti i spremnosti na odlučan otpor svakom pritisku izvana...

Na kraju je potpisan sporazum kojim Šubašić priznaje da je Nacionalni komitet jedina vlast u zemlji i da je Narodnooslobodilačka vojska pod Titovom komandom jedina vojska u zemlji. Nacionalni komitet pak primio je obvezu da neće u toku rata isticati i zaoštravati pitanje monarhije, jer su obje strane prihvatile da će to pitanje ipak konačno riješiti sam narod slobodnom voljom, u potpuno oslobođenoj zemlji.

Dogovoreno je da će biti formirana nova kraljevska vlada, ali bez elemenata koji su kompromitirani u borbi protiv narodnoosloboddlačkoga pokreta. Nacionalni komitet i kraljevska vlada dra Šubašića koordinirat će suradnju u borbi protiv neprijatelja te olakšati stvaranje što skorijega jedinstvenog predstavništva države. 

Taj je sporazum bio krupna politička pobjeda Narodnooslobodilačkog pokreta na međunarodnom planu. U njemu je bio početak onog razvoja koji je poslije doveo i do obrazovanja nove zajedničke vlade Tito - Šubašić.

No, pitanje monarhije i kralja ipak se i dalje pokušalo aktualizirati. Učinio je to i sam Churchill prilikom prvog susreta s Titom u Napulju 12. kolovoza 1944. Poslije mnogih komplimenata i priznanja hrabrim partizanima i samom Titu, Churchill je pokušao nagovoriti Maršala da se sastane s kraljem Petrom II, ali u tome nije uspio. 

No, ne treba se tome čuditi, ako se uzme u obzir što je Staljin govorio Titu u Kremlju jednog dana u rujnu 1944, kad je Tito tamo bio doletio na razgovor. Jednom je prilikom Tito ispričao kakav je bio taj susret i napeti razgovor, a najzanimljiviji je ovaj detalj:

"Razgovor se tako nastavio u veoma mučnoj atmosferi. Staljin me počeo uvjeravati kako treba da vratimo kralja Petra na prijestolje. Meni krv udari u glavu, kako može da nam to savjetuje. Pribrao sam se, pa sam mu odgovorio da je to nemoguće, da bi se kod nas narod pobunio, da je kralj u Jugoslaviji oličenje izdaje, da je pobjegao i ostavio narod u najtežim časovima, da je dinastija Karađorđevića omražena u narodu zbog korupcije i terora. Staljin šuti, pa mi onda reče kratko:

"Ne morate ga vratiti za sva vremena. Privremeno, pa mu poslije udarite u zgodnom trenutku nož u leđa".

Za ilustraciju napora - koji su se morali ulagati da se svladaju zapreke i manevri "velikih" - i taj je detalj vrlo značajan. Staljin, zacijelo, nije bio za kralja i za ono rješenje koje je priželjkivao Churchill, ali nije vodio računa o interesima nove Jugoslavije kad su posrijedi bile koncesije jednom ili drugom od njemu ravnih u moći, Churchillu i Rooseveltu. 

U rujnu 1944. još je Staljinu upravo zato odgovarala kombinacija s kraljem, bez obzira na ciljeve jugoslavenskih naroda u borbi i bez obzira na odluke AVNOJ-a u Jajcu.

Svrha ovog napisa nije da rekonstruira čitavu povijest od dvije godine, između dva 29. studenoga, nego samo da isticanjem nekih pojedinosti upozori na dramatičnu diplomatsku stranu povijesne borbe, da bi se bolje shvatilo i potpunije ocijenilo ono što je, na kraju, ipak postignuto i ostvareno. 

Moša Pijade govorio je: 

"Kad se kaže da je naša revolucija pobedila unutra, u zemlji, time se kaže da je ona pobedila tamo gde svaka revolucija mora pobediti: u borbi antagonističkih snaga određenog društva, a ujedno se time kaže da je još ostajao zadatak da se pobeda osigura i vani, u međunarodnim odnosima". 

U sadržaju drugog 29. studenoga, u zaključcima Ustavotvorne skupštine 1945, naglašena je ta druga pobjeda, to jest pobjeda na međunarodnom polju.

Da nije bilo političke mudrosti, hrabrosti i spremnosti na odlučan otpor svakom manevru i svakom pritisku izvana, da nije bilo i dalekovidnosti u razdoblju između 1943. i 1945, ne bi bilo one osnove s koje je socijalistička Jugoslavija mogla u svom kasnijem životu i razvoju valorizirati i braniti svoju nezavisnost i svoj vlastiti put prema socijalizmu. 

Korijeni našega samoupravnog društva i naše nesvrstanosti u međunarodnoj politici nalaze se, sasvim jasno i određeno, baš u tome razdoblju.

Napisao: Ive Mihovilović (Start, 1975.)

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate