Studeni 1975: Dvije godine poslije
Jajca, u sadržaju drugog 29. studenog, u zaključcima Ustavotvorne
skupštine 1945. u Beogradu naglašena je pobjeda nove Jugoslavije i
na međunarodnom polju.
Da nije bilo političke mudrosti,
hrabrosti i spremnosti na odlučan otpor svakom manevru i svakom
pritisku izvana, ne bi bilo one osnove s koje je socijalistička
Jugoslavija mogla u svom kasnijem razvoju braniti svoju nezavisnost i
vlastiti put u socijalizam...
Među datumima naše
narodnooslobodilačke borbe i revolucije ističe se povijesni 29.
studenoga...
...koji je, s razlogom, upisan ispod buktinja na grbu naše države. S tim datumom počinje socijalističko razdoblje naše povijesti, njime je obilježena naša suvremena državnost.
...koji je, s razlogom, upisan ispod buktinja na grbu naše države. S tim datumom počinje socijalističko razdoblje naše povijesti, njime je obilježena naša suvremena državnost.
Antifašističko vijeće narodnog
oslobođenja Jugoslavije povijesni AVNOJ, izrastao iz baze, iz
bezbrojnih narodnih odbora na oslobođenom i neoslobođenom
teritoriju, formirao se na jesen 1942. godine, a njegovo je prvo
zasjedanje bilo u Bihaću 26. i 27. studenoga 1942.
Drugo zasjedanje AVNOJ-a, održano u
Jajcu 29. i 30. studenoga 1943, donijelo je odluke koje su solidni
temelji nove države na demokratskim federativnim načelima. AVNOJ se
pretvara u vrhovno zakonodavno tijelo nove Jugoslavije, a formirana
je i nova narodna vlada s nazivom Nacionalni komitet oslobođenja
Jugoslavije (NKOJ).
Bitne su odluke sadržane u ove dvije
točke:
1. Takozvanoj jugoslavenskoj vladi u
inozemstvu oduzimaju se sva prava zakonite vlade Jugoslavije, a
napose pravo da pred stranim državama zastupa narode Jugoslavije. To
važi i za svaku drugu vladu koja bi ubuduće bila stvorena u zemlji
ili izvan zemlje, a mimo volje naroda Jugoslavije, koja se danas
izražava jedino u Antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja
Jugoslavije.
2. Kralju Petru II Karađorđeviću
zabranjuje se povratak u zemlju, s time što će pitanje kralja i
monarhije riješiti sam narod vlastitom voljom poslije oslobođenja
zemlje.
Od Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu
prošle su 32 godine, ali mi slavimo i 30-godišnjicu
Dana Republike, a to je drugi povijesni
događaj: toga dana 1945. godine u Beogradu su dva dana
Ustavotvorne skupštine, Skupština naroda i Savezna skupština, na
svom prvom zajedničkom zasjedanju, izvršile posljednji akt
svrgavanja monarhije i proglasile Federativnu Narodnu Republiku
Jugoslaviju. To je istaknuto u prvom i drugom pasusu "Deklaracije":
"Federativna narodna republika
Jugoslavija savezna je država republikanskog oblika, zajednica
ravnopravnih naroda, koji su slobodno izrazili svoju volju da ostanu
ujedinjeni u Jugoslaviji."
"Ovom odlukom, u ime svih naroda
Jugoslavije, ukida se monarhija u Jugoslaviji, a kralj Petar II
Karađorđević s cijelom dinastijom Karađorđevića lišava se svih
prava, koja su njemu i dinastiji Karađorđevića pripadala."
Temelji su, dakle, udareni 1943. u Jajcu...
Početak je, dakle, bio u Drugom
zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu, a u Beogradu 1945. godine definitivno je
skinuto s dnevnog reda pitanje monarhije. O formalnoj i stvarnoj
povezanosti povijesnih datuma 1943. i 1945. kazao je Moša Pijade
prilikom jedne obljetnice:
"Slaveći 29. studenoga kao
godišnjicu osnivanja naše nove države, mi slavimo pobjedu naše
revolucije, pobjedu koja se manifestirala već u odlukama Drugog
zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Dvije godine kasnije, na isti dan,
skupština je izvršila posljednji akt svrgavanja monarhije i
proglašena je Federativna narodna republika Jugoslavija. Ali to je
bio samo formalni državni akt kojim je konačno potvrđeno stanje
stvoreno odlukama drugog zasjedanja AVNOJ-a 1943. godine u Jajcu."
U Jajcu nova država nije još bila
dobila nikakav novi naziv. Poslije Jajca upotrebljavao se, doduše,
naziv demokratska federativna Jugoslavija, ali je to pisano malim
slovima. I taj je naziv obilježavao novu Jugoslaviju, za
raziliku od stare kraljevske koja nije još bila ukinuta u
međunarodnim odnosima, ali u njemu nije bilo riječi "republika".
Ipak, da će nova država biti republika i ništa drugo, bilo je
potpuno jasno i pouzdano, a to nije ni ovisilo više o samim
formalnim proglašenjima i međunarodnim priznanjima, jer je takav
bio cilj povijesne oslobodilačke borbe svih naroda Jugoslavije i
nezaustavljive revolucije.
Temelji su, dakle, udareni 1943. u
Jajcu. Tada je počelo izgrađivanje našega novog zakonodavstva, no
dok je nova država sigurno rasla iz borbe u zemlji, između dva 29.
studenoga, 1943. i 1945, trebalo je svladati mnoge poteškoće, mnoge
zapreke i otpore na međunarodnom planu.
Postojala su i dalje neka
neshvaćanja, na putu nove Jugoslavije stajali su razni suprotni
interesi, utjecajne su bile neke strane sile i krugovi kojima je
odgovaralo da se održi stara kraljevska Jugoslavija.
Pa ipak, Drugo
zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu 1943. djelovalo je i u tom smjeru. Neke su
krutosti ublažene, neka su priznanja napokon dana narodima u borbi i
rukovodstvu koje vodi s uspjehom rat protiv goleme nacifašističke
sile.
Osmog prosinca 1943. u Donjem domu
objavio je zamjenik ministra vanjskih podova Richard Law stav
britanske vlade prema događajima u Jugoslaviji:
"Naša politika
sastoji se u tome da u Jugoslaviji podržavamo sve snage koje pružaju
otpor Nijemcima. U danoj situaciji mi podržavamo partizane, pružajući im veću
pomoć negoli Mihailoviću, iz jednostavnog razloga što partizani
pružaju Nijemcima znatno veći otpor."
14. prosinca i sam ministar vanjskih
poslova Eden u istom je smislu govorio i naglasio da su "tokom
mnogih mjeseci partizani, pod komandom maršala Tita, bili centar
otpora protiv neprijatelja u Jugoslaviji".
Naravno, Edenu je
bilo najvažnije istaći da je u Jajcu ipak zaključeno da će narod
sam na kraju rata "slobodno izabrati sistem vladavine koji mu
odgovara". Eden je ipak naglasio:
"Imam najveće simpatije za mladog kralja
Petra II".
I Sjedinjene Države reagirale su na
odluke iz Jajca jednako. Američki ministar vanjskih poslova Cordell Hull izjavio je da će SAD postupati kao i Britanija, da će pružati
pomoć partizanima, ali neće napustiti ni četnike.
Vlada SAD svoju
će pomoć temeljiti, u prvom redu, na praktičnim rezultatima otpora
svih grupa u borbi protiv Nijemaca. Vlada SAD priznaje kralja i
jugoslavensku vladu u emigraciji kao predstavnika Jugoslavije u općem
vođenju rata, iako uspjesi partizana pružaju neocjenjive koristi
antihitlerovskoj koaliciji.
Dobro je poznata povijesna povezanost
naše narodnooslobodilačke borbe i domovinskog rata Sovjetskog
Saveza proitiv nacifašističkog agresora. Ali, od početka rata
bilo je i pojava na sovjetskoj strani koje su morale zabrinjavati i koje su mogle imati
negativan učinak.
Rečeno mu je da je "gazda", to jest Staljin, "veoma ljut"...
Staljin nije samo iz formalnih razloga podržavao
kraljevsku emigrantsku vladu, a logički povezan s time, trajao je i
izazivao ogorčenje Staljinov obazrivi odnos i prema Draži
Mihailoviću i četnicima u zemlji. Bilo je zapaženo da moskovska
radio-stanica na našim jezicima ne govori o zvjerstvima četnika.
Iz
jednoga pisma sovjetskog rukovodstva vidi se da se u Moskvi smatralo
da su optužbe protiv četnika neosnovane. U povijesti je zabilježeno
ono što se dogodilo u povodu Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću
1942.: Kominterna je intervenirala da se ne formira nova privremena
vlada u Jugoslaviji, jer to ne bi odgovaralo taktici Sovjetskog
Saveza, koji, zbog svojih interesa na britanskoj i američkoj
strani, priznaje samo kraljevsku vladu u emigraciji.
Drugo zasjedanje AVNOJ-a, međutim,
nije više o tome moglo voditi računa, pa je zaključeno da se
osniva nova vlada, a da kralj neće smjeti doći u Jugoslaviju. No,
Radio-stanica Slobodna Jugoslavija u Moskvi dobila je naređenje da
ne objavi tu odluku AVNOJ-a o kralju. Jugoslavenski predstavnik u
Moskvi, koji je vodio tu radio-stanicu, Veljko Vlahović, bio je
opomenut da se sve njegove emisije za Slobodnu Jugoslaviju i za Radio-Moskvu stavljaju pod cenzuru.
Rečeno mu je da je "gazda",
to jest Staljin, "veoma ljut", jer smatra da su zaključci iz Jajca "udarac nožem u leđa
Sovjetskom Savezu".
Bilo je ipak apsurdno ne dopuštati
objavljivanje nečega što je već poznato čitavom svijetu, pa je
formalno ublažen stav Moskve dva tjedna poslije, kad je Ministarstvo
vanjskih poslova objavilo saopćenje u kojem kaže da "te
događaje, koji su već naišli na razumijevanje u Britaniji i u SAD,
vlada SSSR-a smatra kao pozitivne činjenice", a dodano je da je
to "ozbiljan uspjeh novih vođa Jugoslavije u ujedinjenju svih
narodnih snaga Jugoslavije". U istom je saopćenju rečeno da će
u Jugoslaviju biti poslana sovjetska vojna misija, kakvu su već
poslali Britanci.
Pa ipak, iduće dvije godine, između
jednog i drugog 29. studenoga, sa svih tih istih savezničkih strana
bit će i dalje otpora i raznih manevara, da se ne ostvari ona
Jugoslavija koja je svoje obrise dobila u Jajcu.
Negativno je težište
stalno bilo u britanskom i američkom nastojanju da se održi
monarhija, da se nametne dinastija, a s vremena na vrijeme bilo je
novih znakova da je Moskva u tom pogledu prema njima kompromisna i da
ne podržava dosljedno jugoslavensko rukovodstvo i ciljeve naših
naroda u borbi.
Na sastanku Churchilla, Roosevelta i
Staljina u Teheranu, početkom prosinca 1943, tri su se "velika"
složila da su Titovi partizani osnovna snaga u borbi protiv
Nijemaca, pa je donesen i zaključak:
"Konferencija se slaže da partizani treba da budu
pomognuti ratnim materijalom i opskrbom do najvećeg mogućeg
stupnja, a također i operacijama komandosa".
No, u svojim
memoarima Churchill tvrdi da je u raspravi o tome Staljin umanjivao
broj Hitlerovih divizija koje Titovi partizani zadržavaju na tlu
Jugoslavije.
Bile su 22 njemačke divizije, uz mnogo kvislinških,
kaže Churchill, ali je Staljin tvrdio da ih ima samo osam. Churchill
je bio objektivniji.
On je poslije Teherana, 10. prosinca
1943. obavijestio kraljevsku emigrantsku vladu Purića da će
ubuduće pomagati samo Tita, koji ima 250.000 vojnika i zadaje teške
udarce Hitleru, a neće više pomagati Dražu Mihailovića i
četnike. No, u toj istoj poruci toj vladi sugerirao je Churchill da
bi kralj Petar trebao ići u Jugoslaviju jer je potrebno postići
kompromis s Titom.
Općenito je od tada uzet kurs na kompromis, s
time da se u vrhove i na rukovodeće položaje uopće u Jugoslaviji
postavi što više elemenata staroga režima i poretka. No, formalno
je Churchill bio ipak veoma ljubazan prema Titu, s kojim je stupio u dopisivanje, što je znatan
prilog povijesti.
Churchill je, potkraj 1943, poslao u posebnu misiju
u Jugoslaviju svog sina majora Randolpha Churchilla, zapravo sa
zadatkom da potiče kompromis između vlade u emigraciji i
narodnooslobodilačkog rukovodstva.
U svojem pismu, početkom prosinca
1943, Churchill kaže Titu da napušta Mihailovića, ali se zalaže
živo za kralja, naglašujući da "ne bi bilo viteški i časno
ako bi ga Velika Britanija sada odbacila".
Naravno, Tito nije to
mogao odobriti, pa on u svojem odgovoru, doduše, kaže da
Churchillove obaveze prema Petru "razumije", ali upozorava
da su narodi Jugoslavije ušli u borbu sa sasvim određenim motivima
i ciljevima, koji se također, moraju poštovati.
U jednom od
svojim idućih pisama Churchill je neizravno ipak priznao, barem
djelomično, odluke iz Jajca, iako ih nije izričito citirao, jer je
Titu dao do znanja da prepušta - "pitanje monarhije kao
državnog uređenja slobodnoj volji naroda kad Jugoslavija bude
potpuno oslobođena".
Ali, taj "ustupak" Churchillov
ipak nije značio ravnodušnost prema kralju. On će i dalje
inzistirati na kompromisu.
Roosevelt je i dalje, bez obzira na Teheran, podupirao Mihailovića...
Tito je smatrao uputnim da Nacionalni
komitet (NKOJ, vlada) pregovara s emigrantskom vladom u Londonu. On
to izjavljuje početkom veljače 1944, ali s pozicija odluka AVNOJ-a
u Jajcu. U pismu Churchillu od 9. veljače 1944. Tito kaže da
"saveznici treba da priznaju Nacionalni komitet kao jedinu vladu
Jugoslavije, a kralj Petar u potvrdu toga treba da se pokori odlukama
AVNOJ-a".
Ako on to prihvati, moglo bi se i surađivati, ali pod
uvjetom da i dalje pitanje monarhije treba da riješi narod slobodnom
voljom poslije potpunog oslobođenja zemlje. Predloženo je da u tom
smislu Petar Karađorđević dade izjavu. Ali, iz daljnjeg razvoja
pokazalo se da je to neostvarivo.
Emigrantska vlada i kralj imali su i u Churchillu veliku podršku, ali im je koristio i nešto drukčiji stav Roosevelta, koji je i dalje, bez obzira na Teheran, podupirao Mihailovića, pa je u četnički štab bila poslana američka misija.
Emigrantska vlada i kralj imali su i u Churchillu veliku podršku, ali im je koristio i nešto drukčiji stav Roosevelta, koji je i dalje, bez obzira na Teheran, podupirao Mihailovića, pa je u četnički štab bila poslana američka misija.
U svom pismu Churchill je kazao Titu da se Nacionalni komitet ne može
priznati kao legalna vlada Jugoslavije. Uostalom, ni Staljin nije
priznavao Nacionalni komitet kao vladu Jugoslavije.
Iako je Churchill u svojim pismima i
porukama priznavao veliku snagu i sjajne uspjehe Narodnoslobodilačke
vojske, te u izrazima bio srdačan i prijateljski, svojih se
probitaka i ciljeva nije odricao, a pritom je iskorištavao i sve okolnosti koje su mu išle
u prilog, pa i Staljinovo nepovjerenje u rukovodstvo Komunističke
partije Jugoslavije, koje se već tada dosta jasno očitovalo u
Staljinovoj praksi.
Zato je upravo Churchill mogao kod Staljina imati
uspjeha sa svojim planom o interesnim sferama. Churchill je još iz
razgovora sa Staljinom u Teheranu primijetio neke njegove sklonosti i
nesklonosti. Podjeli interesnih sfera na jugoistoku Evrope Staljin je
bio skloniji negoli Roosevelt, koji nije, u prvi mah, odobravao
Churchillove ideje.
Britanski je državnik dugo stvar pripremao.
Počelo je sredinom 1944, a u početku je Churchill bio
voljan prepustiti Staljinovoj punoj kontroli Rumunjsku i Bugarsku,
dok bi Britanija imala u Grčkoj punu kontrolu.
U Jugoslaviji je
trebalo podijeliti utjecaj po formuli "fifty-fifty" (pola -
pola) i to upravo zato što je Churchill smatrao da su podjednako
jake pozicije monarhije i narodnooslobodilačkog pokreta.
Churchill
je za takvu podjelu smatrao da je i u skladu s ratnim potrebama. U
tom je smislu Churchill pismom izvjestio Roosevelta. Početkom
listopada 1944. Churchill je došao u Moskvu, pa je 9. listopada
sklopljen aranžman, ali s nekim malim promjenama u spomenutom
Churchillovu planu.
O tome je zanimljivo poglavlje u
Churchillovim memoarima. On je bio na ceduljicu popisao zemlje i uz
njih postotak utjecaja Britanije i Sovjetskog Saveza. Staljin je to
pogledao i parafirao olovkom, te "dokument" vratio
Churchillu.
Ne samo u Jugoslaviji, nego i Mađarskoj bili su
utjecaji podijeljeni 50% prema 50%. U Grčkoj je utjecaj
podijeljen na 90% prema 10% u prilog Britanije, u Rumunjskoj
isto tako, a u Bugarskoj je omjer bio 75% prema 25%.
Naravno, to
nije značilo i podjelu na teritorijalne zone, nego se ticalo
poretka, odnosno sistema države i vlasti. I na taj je način
Churchill pokušavao progurati svoju koncepciju buduće Jugoslavije,
kako bi spasio monarhiju i dinastiju.
Moskovski "fifty-fifty",
dogovor Churchilla i Staljina, koji je poslije odobrio i Roosevelt,
odrazio se i nešto poslije, kad su se tri "velika" sastala
početkom 1945. u Jalti na Krimu, gdje je opet
Jugoslavija bila na tapetu, premda u čitavom evropskom kompleksu.
Vladimir Dedijer kaže u knjizi "Josip Broz Tito - Prilozi za
biografiju" (strana 374.):
"Kao jedna od krupnih posledica
aranžmana o podeli interesnih sfera između SSSR-a i Velike
Britanije u Jugoslaviji došla je njihova zajednička akcija za
formiranje vlade Tito-Šubašić, što je na konferenciji u Jalti
i službeno bilo potvrđeno."
Emigrantska vlada bila je, sredinom
1944, rekonstruirana, novi je predsjednik dr Ivan Šubašić, bivši
ban u Zagrebu. Churchill, koji je to forsirao, izjavio je u Donjem
domu da u novoj vladi neće više biti ministar obrane Draža
Mihailović i upozorio da će nova vlada tražiti kompromis s Titom.
U to su vrijeme Nacionalni komitet i Vrhovni štab bili na Visu.
Onamo je stigao Šubašić u pratnji Stevensona, britanskog ambasadora
pri emigrantskoj vladi. Šubašić je došao s prijedlogom da se
Nacionalni komitet ukine, odnosno spoji s kraljevskom emigrantskom
vladom, što je, naravno, bilo odbijeno.
Poslije dugih i napetih
pregovora usvojeni su gotovo svi prijedlozi Nacionalnoga komiteta.
Najteže je Šubašiću bilo primiti poznatu formulaciju o monarhiji,
tj. da će to pitanje biti riješeno nakon rata slobodnom voljom
naroda. Ipak, korekture koje je on tražio nisu bile primljene.
Da nije bilo političke mudrosti, hrabrosti i spremnosti na odlučan otpor svakom pritisku izvana...
Na
kraju je potpisan sporazum kojim Šubašić priznaje da je Nacionalni
komitet jedina vlast u zemlji i da je Narodnooslobodilačka vojska
pod Titovom komandom jedina vojska u zemlji. Nacionalni komitet pak
primio je obvezu da neće u toku rata isticati i zaoštravati pitanje
monarhije, jer su obje strane prihvatile da će to pitanje ipak
konačno riješiti sam narod slobodnom voljom, u potpuno oslobođenoj
zemlji.
Dogovoreno je da će biti formirana
nova kraljevska vlada, ali bez elemenata koji su kompromitirani u
borbi protiv narodnoosloboddlačkoga pokreta. Nacionalni komitet i
kraljevska vlada dra Šubašića koordinirat će suradnju u borbi
protiv neprijatelja te olakšati stvaranje što skorijega
jedinstvenog predstavništva države.
Taj je sporazum bio krupna
politička pobjeda Narodnooslobodilačkog pokreta na međunarodnom
planu. U njemu je bio početak onog razvoja koji je poslije doveo i
do obrazovanja nove zajedničke vlade Tito - Šubašić.
No, pitanje monarhije i kralja ipak se
i dalje pokušalo aktualizirati. Učinio je to i sam Churchill
prilikom prvog susreta s Titom u Napulju 12. kolovoza 1944. Poslije
mnogih komplimenata i priznanja hrabrim partizanima i samom Titu,
Churchill je pokušao nagovoriti Maršala da se sastane s kraljem
Petrom II, ali u tome nije uspio.
No, ne treba se tome čuditi, ako
se uzme u obzir što je Staljin govorio Titu u Kremlju jednog dana u
rujnu 1944, kad je Tito tamo bio doletio na razgovor. Jednom je
prilikom Tito ispričao kakav je bio taj susret i napeti razgovor, a najzanimljiviji je ovaj detalj:
"Razgovor se tako nastavio u veoma
mučnoj atmosferi. Staljin me počeo uvjeravati kako treba da vratimo
kralja Petra na prijestolje. Meni krv udari u glavu, kako može da
nam to savjetuje. Pribrao sam se, pa sam mu odgovorio da je to
nemoguće, da bi se kod nas narod pobunio, da je kralj u Jugoslaviji
oličenje izdaje, da je pobjegao i ostavio narod u najtežim
časovima, da je dinastija Karađorđevića omražena u narodu zbog
korupcije i terora. Staljin šuti, pa mi onda reče kratko:
"Ne morate ga vratiti za sva vremena. Privremeno, pa mu poslije udarite u zgodnom trenutku nož u leđa".
"Ne morate ga vratiti za sva vremena. Privremeno, pa mu poslije udarite u zgodnom trenutku nož u leđa".
Za ilustraciju napora - koji su se
morali ulagati da se svladaju zapreke i manevri "velikih" -
i taj je detalj vrlo značajan. Staljin, zacijelo, nije bio za kralja
i za ono rješenje koje je priželjkivao Churchill, ali nije vodio računa o interesima nove Jugoslavije kad su posrijedi bile
koncesije jednom ili drugom od njemu ravnih u moći, Churchillu i
Rooseveltu.
U rujnu 1944. još je Staljinu upravo zato odgovarala
kombinacija s kraljem, bez obzira na ciljeve jugoslavenskih naroda u
borbi i bez obzira na odluke AVNOJ-a u Jajcu.
Svrha ovog napisa nije da rekonstruira
čitavu povijest od dvije godine, između dva 29. studenoga, nego
samo da isticanjem nekih pojedinosti upozori na dramatičnu
diplomatsku stranu povijesne borbe, da bi se bolje shvatilo i
potpunije ocijenilo ono što je, na kraju, ipak postignuto i
ostvareno.
Moša Pijade govorio je:
"Kad se kaže da je naša
revolucija pobedila unutra, u zemlji, time se kaže da je ona
pobedila tamo gde svaka revolucija mora pobediti: u borbi
antagonističkih snaga određenog društva, a ujedno se time kaže
da je još ostajao zadatak da se pobeda osigura i vani, u
međunarodnim odnosima".
U sadržaju drugog 29. studenoga, u
zaključcima Ustavotvorne skupštine 1945, naglašena je ta druga
pobjeda, to jest pobjeda na međunarodnom polju.
Da nije bilo političke mudrosti,
hrabrosti i spremnosti na odlučan otpor svakom manevru i svakom
pritisku izvana, da nije bilo i dalekovidnosti u razdoblju između
1943. i 1945, ne bi bilo one osnove s koje je socijalistička
Jugoslavija mogla u svom kasnijem životu i razvoju valorizirati i
braniti svoju nezavisnost i svoj vlastiti put prema socijalizmu.
Korijeni našega samoupravnog društva i naše nesvrstanosti u
međunarodnoj politici nalaze se, sasvim jasno i određeno, baš u
tome razdoblju.
Napisao: Ive Mihovilović (Start, 1975.)