Lipanj 1971: Besmislen do apsurda, ali baš u toj besmislenosti privlačan kao neka zagonetka, 13-minutni igrani film Slovenca Naška Križnara "Beli ljudi" jedan je od naših najneobičnijih filmova. Baš kao i njegov autor.
No mišljenja su prilično oprečna. Dok direktor festivala u Oberhausenu Bill Wheling smatra da je Križnarov film jedan od najzanimljivijih s kojim smo došli ove godine u Zapadnu Njemačku, mnogi su u tom ekscentričnom filmu vidjeli našeg predstavnika "luckastih" filmova.
Sam Križnar visok i suhonjav mladić spiritualnog izgleda i licem koje je obraslo plavom bradom kao u biblijskog sveca, smatra da u njegovu filmu svaki ima pravo da "sam pronađe svoje vrijednosti ".
- Ja sam htio izraditi film sa čisto
likovnim elementima, i to bjele boje - kaže režiser.
Sadržaj "Belih ljudi",
naime, iscrpljuje se u čudnoj igri grupe mladića i djevojaka koji
su obučeni u bijele haljine, a radnja teče u njihovoj igri s
mlijekom, gipsom, vatom, špagetima, jogurtom, labudima, platnom,
brašnom, snijegom, staniol-papirom i drugim "elementima"
bijele boje.
- A gdje ste dobili poticaj da izradite
takav film?
- Kao amater snimao sam na snijegu i kad sam razvio snimljenu vrpcu vidio sam da je na njoj sve bijelo.
Inače, u Americi također živi jedna grupa "hipija u bijelom".
Žive u bijelim prostorijama, nose odjeću pretežno bijele boje,
peru se pet puta na dan i čitaju bijele knjige - bez
slova!? No ja sam za tu grupu doznao poslije filma - brani se Križnar
od eventualnih pomisli da je njegov film plagijat tih hipija.
- Neki u vašoj bijeloj boji traže
izvjesnu simboliku, a u Njemačkoj su tražili čak i neku političku
notu.
- Ovaj film je samo jedan od mogućih
načina da senzitivno uzbudi. Mogao je isto tako biti u znaku druge
boje, ali onda bi trebalo da bude snimljen u koloru. A za kolor nismo
imali novaca.
Naško Križnar (27 god.) živi u Kranju, diplomirao je etnologiju i radi već četiri godine kao kino-amater. Osim toga vođa je poznate pop-grupe "OHO". Scenarij nije bio prihvaćen u Sloveniji, nego u Novom Sadu. Producent "Belih ljudi" je poduzeće "Neoplanta".
- Čuo sam da vam novac za taj film
nisu dali u Sloveniji pa ste zato sa scenarijem otišli u Novi Sad. A
i scenarij vam je navodno bio suviše kratak.
- Scenarij je kolektivan rad i izradila
su ga dva glumca (koji igraju u filmu), ali je točno da je kratak:
sastoji se od dvije rečenice. Glasi:
"Bijeli ljudi žive u bijeloj kući, obučeni su u bijelo, jedu jogurt, mlijeko i bijeli kruh. Kad padne snijeg, prirede festival."
"Bijeli ljudi žive u bijeloj kući, obučeni su u bijelo, jedu jogurt, mlijeko i bijeli kruh. Kad padne snijeg, prirede festival."
- A sad kad je već na startu film
osvojio priznanja i kad su ga strogi selekcionari uvrstili u
Oberhausen?
- Odobrili su mi u Sloveniji 50 posto
za novi film.
- I počinjete odmah s njim?
- Ne. Idem u vojsku.
Razgovor s Križnarem teče kao jedan njegov novi film. Na obična pitanja neobični odgovori.
- Zašto ste na početak "Belih
ljudi" stavili upozorenje "Da u filmu nema najboljih
stvari, jer je režiser zaboravio umetnuti film u kameru" -
pitala je Križnara na konferenciji za štampu u Njemačkoj jedna
žena.
- Zato što smo za šest dana snimanja
uradili mnogo više nego što smo snimili.
- A kako ste film snimali? - čulo se novo pitanje.
- Prvo sam našao producenta, onda
pitao svoje prijatelje da li bi htjeli šest dana živjeti u bijelom.
I kad su se oni složili, snimali smo film.
- A zašto baš šest dana?
- Zato jer je to bio predviđeni rok za
snimanje.
Ako zbog ičega Križnarovi "Beli ljudi" zaslužuju epitet najneobičnije projekcije (možda čak u svjetskoj kinematografiji), onda je to zbog toga što film do sada na ni jednoj predstavi ni jedan operater nije odvrtio do kraja! Pa čak ni onaj na festivalu u Oberhausenu! No da stvar bude još apsurdnija, to publika uopće ne uočava! To mi je objasnio Križnar ovako:
- Prije kraja film "Beli ljudi"
ima jedan kadar zatamnjenja. Svi operateri tu zaustave projekciju,
ali tu nije kraj. Poslije zatamnjenja snimio sam još jedan sprej koji raspršuje bijelu boju, ali taj kadar ne prikaže više
ni jedan operater.
- Hm ... nezgodno - rekoh.
- Ah, ne - odvrati Naško s diskretnim osmijehom. - To je kao neka tajna koju nosi film i koja će tek za dvije-tri godine, možda,
biti otkrivena.
Tekst i snimci: Mladen Hanzlovsky (Plavi vjesnik, 1971.)
