Boris Janković-Argus '55: Mariju pozna čitava Petrinjska ulica, ona i kavana "Orijent" su sinonimi...

Veljača 1978: Iako smo u prošlom broju, u zadnji trenutak, na mjestu rubrike "Među nama", objavili inmemorijski zapis o Borisu Jankoviću, novinaru koji je našem suvremenom novinarstvu dao kao malo tko, i koji je bio jedan od glavnih pokretača našeg magazina i njegov prvi zamjenik glavnog urednika, sada objavljujemo njegovu reportažu od prije 23 godine koje se on rado sjećao i smatrao je svojim najmilijim žurnalističkim djelcem...

Autor ove kratke reportaže s požutjele stranice "Vjesnika u srijedu" od prije dvadeset i tri godine, nedavno preminuli novinar Boris Janković - Argus ostavio je za sobom na tisuće tekstova rasutih po svim izdanjima novinske kuće "Vjesnik", ali od svih tih toliko čitanih i zapaženih napisa njemu je zauvijek ostala najmilija ova reportažica "O Mariji iz ’Orijenta’".

Nje se sjećao s nekim posebnim ponosom, ali svakako i s nostalgijom. Bila je objavljena u ono već pomalo zaboravljeno vrijeme kad su se VUS-ovi reporteri prerušavali u preprodavače kino-karata, u povratnike iz Amerike koji kupuju stanove, kad su se nasred Trga Republike bacale koverte s novcem da bi se obavio "ispit poštenja" prolaznika...

Stanovit broj mjeseci Boris je stanovao u toj tada i poznijih godina ozloglašenoj Petrinjskoj ulici, a ovaj njegov reporterski kroki jedan je od prvih ondašnjih pokušaja da se što vjernije oslika naličje Zagreba prije četvrt stoljeća, Zagreba na kraju prvog desetljeća nakon oslobođenja.

*****

SVAKE subote Marija oblači crnu suknju s crvenim, utkanim svilenim arabeskama. Godina ima pedeset dvije subote. Svake subote rastu nade ovakvih Marija kao plima. Mariju zanimaju poznanstva s muškarcima i sve se svodi na to, hoće li se crna, polivinilna torbica napuniti ili ostati prazna.

Marija će i ove večeri sjediti na crvenom, nogom izgaženom plišu i udisati kiselkasto-truli zadah "Orijenta". Netko je mračnu jazbinu nazvao kavanom. "Orijent" je samo formalno kavana.

Kad vrata zaškripuću i kad noga slučajnog prolaznika zakorakne unutra, prostre se pred očima breughelovski motiv: stotinjak umornih, mučnih i tupih pogleda. Pedeset tipova prikovanih na sečiji, u dimu, u žutom svijetlu. Pedeset tipova, koji se ne miču i pogledima broje čikove na podu. Tek ponekad pokoji se prene i povede glasan razgovor.

Marija ima devetnaest godina, ali izgleda mnogo starija. Čini se, kad je čovjek upozna, da se i rodila ovdje za prljavim turskim stolčićima "Orijenta".

- Žirafo, ljubiš li me još?

To govori Marija preko stola šarenoj košulji bez kravate. Šarena košulja ima bubuljičasto lice i debele, jake prste. Marija naziva Lombrosovog tipa Žirafom. To je rječnik Marije i "Orijenta".

Putuje tako zadimljeni brod "Orijent" zapljuskivan valovima kiselih špricera i prostačke konverzacije, sa sklonostima bludu. Putuje i ove subote, putuje svaki dan.

- Ja dolazim ovamo svake večeri na predavanja! - javi se student prava promuklim glasom. I dodaje: - Oprostite, molim vas, da li biste me upoznali s Marijom?

Tumačim mu da sam prvi put na palubi ovog broda i da sam o Mariji čuo danas prvi put od šegrta s krivim, polomljenim nosom i napadnim, prljavim flasterom.

Marija je puna romantike. Ona sada izmišlja fantastične priče i čovjek u hubertusu, koji je velikodušno naručio par kranjskih kobasica, može slušati povijest Marijinog skoka iz jurećeg vlaka:

- Skočila sam i nije mi bilo ništa!

Svakako, njoj nije bilo ništa. Uopće, može li se išta dogoditi Marijama iz "Orijenta"?

U kutu proziran suhonjavko, na prvi pogled džepar s dugogodišnjom praksom. Kraj njega crveni pulover krupnije žene.

- To joj je treći muž - veli Marija - i vjenčat će se za dva mjeseca.

A crveni ženski pulover ima povez na oku. Riđokosi je tumač. On će objasniti nešto tako obično, dosadno i neuzbudljvo:

- To se događa svakoga dana. Izmlatio ju je njezin čovjek, eto to je!

A Marija je ponovo sentimentalna:

- Greta je peti mjesec u drugom stanju! Ne valja tući žene u drugom stanju. A prekjučer je Šerif tako propisno izudarao Gretu. I noževi su se vadili. I krv je lagano procurila.

To je "Orijent". Kavana, dabome.

Opet škripa na vratima. Promet kao na kolodvoru. Sve jednaka lica: bradonje, ispijeni ljudi, s brazgotinama, mrki, pijani, s psovkama na ustima. Caruje kiselkast miris i toči se loša rakija.

Kažu, dakle, da je to kavana. A svaka kavana ima konobare. Konobari, piše u knjigama, moraju kulturno posluživati goste. U "Orijentu" vlada poseban kodeks: Marija je stalan gost. Ona naručuje čašu kisele vode:

- Hej, ti, konobar, davaj čašu kisele!

Konobar prolazi palubom "Orijenta" i zuri u prašnjavu bakrenu posudu na zidu.

- Hej, ti, kiselu vodu!

A konobar se istom tada trže:

- Ne galami, nisam valjda gluh!

Neki starac nudi majmuna na prodaju:

- Uzmite, gospodična, fina igračka za trideset banki!

Marija gleda majmuna:

- Malo vam je sličan - veli Marija.

Marija je mlada. Ima devetnaest godina. Marijino društvo misli, da je Marija vrlo, vrlo duhovita.

Sada tišinu prekida smijeh. Na vratima stoji stranac. Obraća se nekom starosjediocu i govori engleski. Zalutali stranac iz obližnjeg hotela.

- Van s tim strenđerom!

I smijeh.

Stranac umakne, shvaća čovjek zabunu. A "Orijentom" ječi specijalna pjesma hihotanja i psovke. Kavana je to, dabome.

Tresak polupanih čaša u pokrajnjoj sobici, sličnoj skloništu protiv bombardiranja. Četiri bijelo okrečena zida i hladan, popljuvan pod.

- Dođi u dvorište, majku ti...

To je viteški izazov na dvoboj u stilu "Orijenta". Drugi se čin odigrava u dvorištu kavane, a treći eventualno na klinici.

Marija voli svoje vitezove.

- Meni ajnponira hrabrost - veli Marija i pritom se anđeoski smješka.

Mnogo anđela ima u "Orijentu". I muških vitezova, arkandjela.

Jedna familijarna scena. Sadržaj banalan: žena tjera svoga muža kući. On smatra, da je žena u zabludi i počinje uvjeravanjem:

- Idi ti, stara, kući i peri pelene!

Ona misli, da bi bilo dobro da ode kući i on, njezin zakoniti suprug. Ali zakoniti suprug nema smisla za matrijarhat:

- Idi, ili ću ti uzeti lični opis!

I ovo se sviđa Mariji i svim drugim Marijama u "Orijentu". Jer "Orijent" treba da bude pun slobode. Tko je vidio ometati mir ovim svecima?

- Ovo je poduzeće aktivno! Ono radi na privrednom računu! - tumači neki tip u kanadskoj kapi i žutim cipelama s bijelom gumom na dva kata.

- Mi spadamo pod upravu "Beograd-bara" i donosimo lijepe prihode! - veli jedan namještenik.

A čuvarica klozeta je stara žena. Ona gleda Mariju i njene kolegice:

- Eh, djeco, djeco moja!

I uzdiše.

Marija misli, da ta stara žena nema razloga da uzdiše, jer je za rad plaćena i jer se ovdje sve zbiva po privrednom računu!

Oči peku od dima i žutog, štureg svijetla. Bliži se ponoć i putnici broda "Orijent" očekuju čas, kad će kolektivno biti bačeni na ulicu. Lica su nekako nezadovoljna. Bilo je premalo tučnjava i premalo sklopljenih poslova. Jer sve je po privrednom računu, dabome.

A Marija, najglasnija i najljepša, diže glas protiv neprijatelja "Orijenta":

- U mljekaru nas žele odseliti, Greta, jesi li čula?

U novinama stvarno piše, da će "Orijent" biti uskoro zatvoren, da se na ruševinama šaka, noževa i bluda sagradi pitomo sastajalište u kojem će građani piti mlijeko.

Marija se buni.

Jer Marija svake subote oblači crnu suknju s crvenim, utkanim svilenim arabeskama i jer nade rastu kao plima, kad neki muškarac sjedne za njen stol. Mariju pozna čitava Petrinjska ulica. Ona i "Orijent" su sinonimi.

A Zagreb je kulturan grad. Ima mnogo urednih i toplih kavana. U nekima i muzika svira.

U "Orijentu" nikada ne svira. Tamo su koncerti drugačijeg soja.

Napisao: Boris Janković, ilustracija: Oto Reisinger, snimio: Aleksa Vojinović (VUS, 1955.)

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate