Veljača 1978: Iako smo u prošlom broju, u zadnji trenutak, na mjestu rubrike "Među nama", objavili inmemorijski zapis o Borisu Jankoviću, novinaru koji je našem suvremenom novinarstvu dao kao malo tko, i koji je bio jedan od glavnih pokretača našeg magazina i njegov prvi zamjenik glavnog urednika, sada objavljujemo njegovu reportažu od prije 23 godine koje se on rado sjećao i smatrao je svojim najmilijim žurnalističkim djelcem...
Autor ove kratke reportaže s požutjele
stranice "Vjesnika u srijedu" od prije dvadeset i tri godine,
nedavno preminuli novinar Boris Janković - Argus ostavio je za sobom
na tisuće tekstova rasutih po svim izdanjima novinske kuće
"Vjesnik", ali od svih tih toliko čitanih i zapaženih
napisa njemu je zauvijek ostala najmilija ova reportažica "O
Mariji iz ’Orijenta’".
Nje se sjećao s nekim posebnim ponosom, ali svakako i s nostalgijom. Bila je objavljena u ono već pomalo zaboravljeno vrijeme kad su se VUS-ovi reporteri prerušavali u preprodavače kino-karata, u povratnike iz Amerike koji kupuju stanove, kad su se nasred Trga Republike bacale koverte s novcem da bi se obavio "ispit poštenja" prolaznika...
Stanovit broj mjeseci Boris je stanovao u toj tada i poznijih godina ozloglašenoj Petrinjskoj ulici, a ovaj njegov reporterski kroki jedan je od prvih ondašnjih pokušaja da se što vjernije oslika naličje Zagreba prije četvrt stoljeća, Zagreba na kraju prvog desetljeća nakon oslobođenja.
Nje se sjećao s nekim posebnim ponosom, ali svakako i s nostalgijom. Bila je objavljena u ono već pomalo zaboravljeno vrijeme kad su se VUS-ovi reporteri prerušavali u preprodavače kino-karata, u povratnike iz Amerike koji kupuju stanove, kad su se nasred Trga Republike bacale koverte s novcem da bi se obavio "ispit poštenja" prolaznika...
Stanovit broj mjeseci Boris je stanovao u toj tada i poznijih godina ozloglašenoj Petrinjskoj ulici, a ovaj njegov reporterski kroki jedan je od prvih ondašnjih pokušaja da se što vjernije oslika naličje Zagreba prije četvrt stoljeća, Zagreba na kraju prvog desetljeća nakon oslobođenja.
*****
SVAKE subote Marija oblači crnu suknju
s crvenim, utkanim svilenim arabeskama. Godina ima pedeset dvije
subote. Svake subote rastu nade ovakvih Marija kao plima. Mariju
zanimaju poznanstva s muškarcima i sve se svodi na to, hoće li se
crna, polivinilna torbica napuniti ili ostati prazna.
Marija će i ove večeri sjediti na
crvenom, nogom izgaženom plišu i udisati kiselkasto-truli zadah
"Orijenta". Netko je mračnu jazbinu nazvao kavanom.
"Orijent" je samo formalno kavana.
Kad vrata zaškripuću i kad noga
slučajnog prolaznika zakorakne unutra, prostre se pred očima
breughelovski motiv: stotinjak umornih, mučnih i tupih pogleda.
Pedeset tipova prikovanih na sečiji, u dimu, u žutom svijetlu.
Pedeset tipova, koji se ne miču i pogledima broje čikove na podu.
Tek ponekad pokoji se prene i povede glasan razgovor.
Marija ima devetnaest godina, ali
izgleda mnogo starija. Čini se, kad je čovjek upozna, da se i
rodila ovdje za prljavim turskim stolčićima "Orijenta".
- Žirafo, ljubiš li me još?
To govori Marija preko stola šarenoj
košulji bez kravate. Šarena košulja ima bubuljičasto lice i
debele, jake prste. Marija naziva Lombrosovog tipa Žirafom. To je
rječnik Marije i "Orijenta".
Putuje tako zadimljeni brod "Orijent"
zapljuskivan valovima kiselih špricera i prostačke konverzacije, sa
sklonostima bludu. Putuje i ove subote, putuje svaki dan.
- Ja dolazim ovamo svake večeri na
predavanja! - javi se student prava promuklim glasom. I dodaje: -
Oprostite, molim vas, da li biste me upoznali s Marijom?
Tumačim mu da sam prvi put na palubi
ovog broda i da sam o Mariji čuo danas prvi put od šegrta s krivim,
polomljenim nosom i napadnim, prljavim flasterom.
Marija je puna romantike. Ona sada
izmišlja fantastične priče i čovjek u hubertusu, koji je
velikodušno naručio par kranjskih kobasica, može slušati povijest
Marijinog skoka iz jurećeg vlaka:
- Skočila sam i nije mi bilo ništa!
Svakako, njoj nije bilo ništa. Uopće, može li se išta dogoditi Marijama iz
"Orijenta"?
U kutu proziran suhonjavko, na prvi
pogled džepar s dugogodišnjom praksom. Kraj njega crveni pulover
krupnije žene.
- To joj je treći muž - veli Marija -
i vjenčat će se za dva mjeseca.
A crveni ženski pulover ima povez na
oku. Riđokosi je tumač. On će objasniti nešto tako obično,
dosadno i neuzbudljvo:
- To se događa svakoga dana. Izmlatio
ju je njezin čovjek, eto to je!
A Marija je ponovo sentimentalna:
- Greta je peti mjesec u drugom stanju!
Ne valja tući žene u drugom stanju. A prekjučer je Šerif tako
propisno izudarao Gretu. I noževi su se vadili. I krv je lagano
procurila.
To je "Orijent". Kavana,
dabome.
Opet škripa na vratima. Promet kao na
kolodvoru. Sve jednaka lica: bradonje, ispijeni ljudi, s
brazgotinama, mrki, pijani, s psovkama na ustima. Caruje kiselkast
miris i toči se loša rakija.
Kažu, dakle, da je to kavana. A svaka
kavana ima konobare. Konobari, piše u knjigama, moraju kulturno
posluživati goste. U "Orijentu" vlada poseban kodeks:
Marija je stalan gost. Ona naručuje čašu kisele vode:
- Hej, ti, konobar, davaj čašu
kisele!
Konobar prolazi palubom "Orijenta" i zuri u prašnjavu bakrenu posudu na zidu.
Konobar prolazi palubom "Orijenta" i zuri u prašnjavu bakrenu posudu na zidu.
- Hej, ti, kiselu vodu!
A konobar se istom tada trže:
- Ne galami, nisam valjda gluh!
Neki starac nudi majmuna na prodaju:
- Uzmite, gospodična, fina igračka za
trideset banki!
Marija gleda majmuna:
- Malo vam je sličan - veli Marija.
Marija je mlada. Ima devetnaest
godina. Marijino društvo misli, da je Marija vrlo, vrlo duhovita.
Sada tišinu prekida smijeh. Na vratima
stoji stranac. Obraća se nekom starosjediocu i govori engleski.
Zalutali stranac iz obližnjeg hotela.
- Van s tim strenđerom!
I smijeh.
Stranac umakne, shvaća čovjek zabunu.
A "Orijentom" ječi specijalna pjesma hihotanja i psovke.
Kavana je to, dabome.
Tresak polupanih čaša u pokrajnjoj
sobici, sličnoj skloništu protiv bombardiranja. Četiri bijelo
okrečena zida i hladan, popljuvan pod.
- Dođi u dvorište, majku ti...
To je viteški izazov na dvoboj u stilu "Orijenta". Drugi se čin
odigrava u dvorištu kavane, a treći eventualno na klinici.
Marija voli svoje vitezove.
- Meni ajnponira hrabrost - veli Marija
i pritom se anđeoski smješka.
Mnogo anđela ima u "Orijentu".
I muških vitezova, arkandjela.
Jedna familijarna scena. Sadržaj
banalan: žena tjera svoga muža kući. On smatra, da je žena u
zabludi i počinje uvjeravanjem:
- Idi ti, stara, kući i peri pelene!
Ona misli, da bi bilo dobro da ode kući
i on, njezin zakoniti suprug. Ali zakoniti suprug nema smisla za
matrijarhat:
- Idi, ili ću ti uzeti lični opis!
I ovo se sviđa Mariji i svim drugim
Marijama u "Orijentu". Jer "Orijent" treba da
bude pun slobode. Tko je vidio ometati mir ovim svecima?
- Ovo je poduzeće aktivno! Ono radi na
privrednom računu! - tumači neki tip u kanadskoj kapi i žutim
cipelama s bijelom gumom na dva kata.
- Mi spadamo pod upravu "Beograd-bara"
i donosimo lijepe prihode! - veli jedan namještenik.
A čuvarica klozeta je stara žena. Ona
gleda Mariju i njene kolegice:
- Eh, djeco, djeco moja!
I uzdiše.
Marija misli, da ta stara žena nema
razloga da uzdiše, jer je za rad plaćena i jer se ovdje sve zbiva
po privrednom računu!
Oči peku od dima i žutog, štureg
svijetla. Bliži se ponoć i putnici broda "Orijent"
očekuju čas, kad će kolektivno biti bačeni na ulicu. Lica su
nekako nezadovoljna. Bilo je premalo tučnjava i premalo sklopljenih
poslova. Jer sve je po privrednom računu, dabome.
A Marija, najglasnija i najljepša,
diže glas protiv neprijatelja "Orijenta":
- U mljekaru nas žele odseliti, Greta,
jesi li čula?
U novinama stvarno piše, da će
"Orijent" biti uskoro zatvoren, da se na ruševinama šaka,
noževa i bluda sagradi pitomo sastajalište u kojem će građani
piti mlijeko.
Marija se buni.
Jer Marija svake subote oblači crnu
suknju s crvenim, utkanim svilenim arabeskama i jer nade rastu kao
plima, kad neki muškarac sjedne za njen stol. Mariju pozna čitava
Petrinjska ulica. Ona i "Orijent" su sinonimi.
A Zagreb je kulturan grad. Ima mnogo
urednih i toplih kavana. U nekima i muzika svira.
U "Orijentu" nikada ne svira.
Tamo su koncerti drugačijeg soja.
Napisao: Boris Janković, ilustracija: Oto Reisinger, snimio: Aleksa Vojinović (VUS, 1955.)
