Pages

Isaac Bashevis Singer: Ekskluzivni intervju sa dobitnikom Nobelove nagrade za književnost (1978)


Prosinac 1978: Ovogodišnja Nobelova nagrada za književnost, dodijeljena židovsko-poljskom piscu Isaacu Bashevisu Singeru, iznenadila je svjetsku javnost, književne kritičare, pa i samoga dobitnika. Sedamdeset i četverogodišnji pisac, odan tradiciji, temeljnoj preokupaciji svojih djela, ostao je vjeran klasičnim uzorima i ne zanima ga eksperimentalna i avangardna književnost.

Objavljujemo ekskluzivni razgovor sa Singerom, koji je vodio talijanski novinar Daniele Cerri.


*****



Nobelova nagrada 1978. za književnost bila je iznenađenje. Prognoze o mogućem dobitniku govorile su o engleskom piscu Greenu, kolumbijskom piscu Gabrielu Garciji Marquezu i turskom piscu Yasaru Kemalu. 

Švedska je akademija, ipak, dodijelila nagradu (koja ove godine iznosi preračunato, oko 3,5 milijuna dinara) Isaacu Bashevisu Singeru, velikom židovsko-poljskom piscu, koji od 1935. živi u SAD. Obrazloženje glasi: 

"Za njegovu pripovjedačku umjetnost, punu strasti, pomoću koje, vukući korijenje iz židovsko-poljske tradicije, oživljava univerzalno ljudsko stanje. Za kontrast između tradicije i obnove, između staroga svijeta, vjere i misticizma, s jedne strane, te slobode misli, sumnji i nihilizma, s druge, bitnih tema priča i romana Isaaca Bashevisa Singera."

Vijest ga je zatekla u Miamiju, gdje se nalazio da proslavi židovski blagdan Dom Kipur (Dan pomirenja). Odmah je izjavio: 

"Sretan sam, ali istodobno, žalim što nagradu nisu dobili veći pisci od mene. Nadam se da će je ubuduće dobiti svi oni koji je zaslužuju. Znate tko bi trebao dobiti nagradu? Henry Miller, jer se bori za slobodu literature. Nijedan pisac ne piše radi nagrade. Tolstoj je bio kandidat, ali je netko drugi dobio nagradu umjesto njega. Tako da nagrada, iako ulijeva zadovoljstvo, stvarno ne pokazuje mnogo toga." 

Zatim je dodao: 

"Nikad nisam ništa očekivao. Da su mi rekli da sam dobio nagradu od 500 dolara, bio bih jednako iznenađen. Vjerujem da mi nitko ništa ne duguje, ali mislim da oni koji dobiju Nobelovu nagradu moraju biti zahvalni. Neću zadržati cijeli novac za sebe. Dio ću dati onima kojima je potrebniji nego meni."

Nobel je bio iznenađenje, rekli smo. Ime Isaaca Bashevisa Singera ne samo što nije bilo među vjerojatnijim kandidatima za 1978. nego se nije pojavljivalo ni prijašnjih godina. To ime nije postojalo među kandidatima za Nobelovu nagradu. 

Ali, istodobno, postojalo je u mislima i srcu milijuna čitalaca, iako je njegova književna sreća bila prilično spora, a kritika još sporija, pogotovu u Evropi, u priznavanju njegove vrijednosti.

Rođen u Poljskoj 14. srpnja 1904, u rabinskoj obitelji; proveo je djetinjstvo i mladost u Varšavskom getu. U 16. godini počeo se baviti novinarstvom, a u 30, kako bi izbjegao rasističke progone, preselio se u SAD. 

Rođeni pripovjedač, ubrzo je napisao mnoga djela, ali je tek početkom šezdesetih godina počeo ubirati plodove svojega rada. Henry Miller prvi ga je, u članku objavljenom 1964. u časopisu "Life", predstavio američkoj publici i kritici kao jednog od najvećih živih pisaca. Autor "Rakove obratnice" napisao je između ostalog: 

"Prije 40 godina za uzor sam bio izabrao Knuta Hamsuna: kad bih danas počeo pisati, izabrao bih Singera. Smatram ga savršenim. Čini se da je sposoban izraziti gotovo sve. Ničega se ne boji, ni jedne teme, pa čak ni menstruacije. To je pisac koji može dovesti do ludila one što imaju uho za melodiju sakrivenu između redaka, ili za smisao koji se krije iza smisla. Čitajući Singerove priče, čovjek ne zna da li da pjeva, pleše ili viče. Singer se doima kao da je izašao sa stranica Staroga zavjeta. Dopustite mi da kažem ono što je on rekao o svojem bratu: "Još učim od njega i od njegovih djela".

Do tada je Isaac Bashevis Singer objavio ova djela: "Sotona u Gorayu", "Obitelj Moskat", "Idiot Gimpel", "Čarobnjak iz Lublina", "Spinoza iz Trgovačke ulice", "Rob", "Dva lažljivca", "Kratki petak i druge priče", zatim "Na dvoru moga oca", "Zamak", "Posjed", "Kafkin prijatelj", "Neprijatelji", "Ljubavna priča".

U tim pričama i romanima on se sjeća Poljske iz svoga djetinjstva i mladosti, prije pada Austro-Ugarske; istraživao je, u svim njegovim aspektima, svijet koji je nestao, ili bio neposredno pred nestajanjem, tako da ga je oživljavao svojom moćnom maštom; slijedio je, u njegovim tragičnim peripetijama, ljude koji su morali napustiti svoju zemlju zbog povijesnih oluja.

Postigao je prvi značajan uspjeh 1950. s "Obitelji Moskat", knjigom ambijentiranom u Poljskoj prije nacističkog napada, u kojoj je ispričao priču o raspadanju židovske obitelji iz Varšave na pozadini sve veće dezintegracije tradicionalne židovske kulture.

Osim sporosti kritike, jedan drugi faktor usporio je uspjeh koji je Singer zasluživao: pisao je na jidišu, jeziku s kojeg se teško prevodi, te je, nakon mnogih teškoća, uspio sastaviti ekipu dobrih prevodilaca, koja je radila pod njegovim izravnim nadzorom (među njegovim je prevodiocima i Saul Bellow, isto nobelovac, koji je Singera proglasio svojim jedinim učiteljem). 

Morao je tako čekati sve do 1970. kako bi u Sjedinjenim Američkim Državama dobio prvo službeno priznanje, National Book Award.

Singer živi u New Yorku, u 86. ulici, u stanu na petom katu goleme četvorouglaste zgrade, s unutrašnjim dvorištem, vodoskokom i cvijećem. Tu živi sa svojom drugom ženom, Njemicom Almom Haimann, i s pticama svih vrsta i boja, posebno s kanarincima. 

Kao čovjek i sugovornik fascinira.

Ima nevjerojatno pamćenje; sve što kaže potvrđuje ironičnim smiješkom, ironijom koja je često bliska sarkazmu, ali koja se nikad ne pretvara u sarkazam, što je rezultat stare ljudske mudrosti. 

No, kod njega najviše osvaja vitalnost, koja se povećava razmjerno s godinama, te se izražava u njegovoj neiscrpnoj sposobnosti da priča.


• Gospodine Singer, kad ste počeli pisati? Kako ste postali pisac? Smatrate li se piscem po zvanju, kao što se to često kaže, ili ste postali pisac zbog drugih razloga, drugih životnih okolnosti, zato što je vaš brat bio pisac?


- Počeo sam pisati sa 16 godina, ali kao novinar, a ne kao pisac. Neko vrijeme bio sam redaktor u književnom časopisu u Varšavi. Odlučio sam postati novinar pošto sam pročitao talijansku knjigu kojoj se autora više ne sjećam. Bila je to priča o novinaru koji je pred smrt natjerao sina da se zakune da nikad neće biti novinar. Nakon čitanja odlučio sam da postanem novinar.


• Kako ste iz novinarstva prešli na prozu?


- Kao prvo, najčešće sam pisao književne recenzije, što znači da sam se bavio prozom, a, kao drugo, nikad nisam prestao biti novinar. Bio sam novinar u Poljskoj između dva rata i u SAD. Već dugo godina surađujem pričama, člancima, recenzijama u časopisu Jewish Daily Forward na jidišu. No, vrlo sam brzo počeo pisati priče. Počeo sam 1926. Svoj prvi roman, "Sotona u Garavu", napisao sam početkom tridesetih godina, kad mi je bilo oko 27 ili 28 godina; objavljen je u Poljskoj 1932.


• Na kojem ste jeziku pisali prve priče, a na kojem roman "Sotona u Gorayu"?


- Rastao sam uz mrtve jezike. Još kao dijete naučio sam tri mrtva jezika, hebrejski, aramejski i jidiš. Odgojen sam u duhu kulture koja se razvila u Babiloniji, odnosno na Talmudu. Prve priče i prvi roman napisao sam na hebrejskom, zatim sam napustio hebrejski i prešao na jidiš.


• Zašto ste napustili hebrejski radi jidiša?


- Zato što je jidiš, koji neki i ne smatraju jezikom, jednak u svim zemljama, s blagim razlikama u izgovoru, dok se hebrejski govori samo u Izraelu. Pišem na jidišu na kojem se govorilo u doba mojih predaka, u kući mojih roditelja i u Poljskoj moga djetinjstva i mladosti. Odlučio sam da ostanem vjeran svojem porijeklu, svojim prvim dojmovima i iskustvima.


• Osjećate li, i da li ste ikad osjetili, neku vrstu frustracije, nemoći, pišući na mrtvom jeziku, jeziku koji će uskoro nestati?


- Smatraju me posljednjim piscem na jidišu, no to me ne čini ni zadovoljnim ni nezadovoljnim. Sve je osuđeno da umre. Jidiš će umrijeti kao živi jezik, ali neće umrijeti jidiš-kultura. Svakako, bio sam svjestan da, pišući na jidišu, nikad neću imati mnogo čitalaca, ali sam upravo zbog toga, ili i zbog toga, emigirirao 1935. u SAD. Tamo ima najviše čitalaca jidiša, više od milijun i pol.

Osim toga, bio je tu i Jewish Daily Forward. Mogao sam se nadati da ću naći nekakvu publiku. Zbog tih razloga nikad nisam razmišljao da pišem na nekome drugom jeziku. Uostalom, poljski sam naučio tek kao odrastao čovjek. No, problem koji je trebalo riješiti bio je prijevod. Dobrih prevodilaca ima malo na svim jezicima, iako se jedan od mojih prevodilaca zove Saul Bellow. Ali, da nisam sam surađivao u prevođenju svojih knjiga, sumnjam da bi ikad bile prevedene na engleski. U svakom slučaju, bilo bi to loše učinjeno.


• Rekli ste da ste željeli ostati vjerni svojem porijeklu, svojim prvim dojmovima i iskustvima. Možete li nam o tim dojmovima i iskustvima reći nešto više nego što ste dosad rekli u pričama i romanima?


- Gotovo sam već sve rekao u svojim knjigama, posebno u priči "Na dvoru moga oca". Porijeklom sam iz rabinske obitelji; otac mi je bio rabin hasidske sekte, imao je svoj Beth Din, vjerski sud u židovskoj četvrti u Varšavi, i onamo su dolazili svakojaki ljudi da dobiju rješenje za svoje sporove. Tamo sam stekao prve dojmove i prva iskustva. 

Od malih nogu, umjesto aritmetike i zemljopisa, učio sam stranice Gemare (drugi dio Talmuda) i Mišne (zbornik hebrejske usmene predaje, koju je redigirao Juda Hanasi), učio sam hebrejski i jidiš i bavio se problemom boga i proviđenja, vremena i prostora, beskonačnosti. 

Učio sam Bibliju, Talmud, Toru i Kabalu. Moji su roditelji htjeli da i ja postanem rabin, ali sam već bio samostalno odlučio što sam namjeravam raditi. Namjeravao sam biti pisac, a ne rabin. U 20. godini definitivno sam to odlučio.


• Koji su pisci, osim ovih vezanih za židovsku kulturu, pridonijeli vašem razvitku?


- Od mladih dana posebno sam čitao talijanske i ruske pisce. Čitao sam Boccaccia, Puškina, Gogolja, Tolstoja, Dostojevskog. Naumio sam na jidišu učiniti ono što je Boccaccio bio uradio na talijanskom. Boccaccio je velik pisac, genij, i ima smisla za humor! Svi talijanski pisci imaju smisla za humor, s izuzetkom Gabriela D'Annunzija. On ga uopće nije imao. 

Puškin, Gogolj, Tolstoj i Dostojevski veliki su pisci! To su pisci na kojima sam se formirao. Nijedan suvremeni pisac nimalo nije utjecao na mene.


• Među vašim knjigama postoji jedna pod naslovom "Kafkin prijatelj", i još jedna koja se zove "Zamak". To podsjeća na Kafkin "Zamak". Zar Kafka nije nimalo utjecao na vas?


- Kafkin se roman na engleskom zove The Castle. Do prije nekoliko godina nisam ni znao tko je Kafka. Prvi put o njemu mi je pričao prijatelj iz Poljske koji je bio s tim praškim piscem, ali Kafka nije nimalo utjecao na mene.


• Ako već niste poznavali Kafku, sigurno ste poznavali Prousta, Joycea, Musila?


- Poznavao sam Prousta, ali mi je bio opširan i dosadan. Nikad nije bio medu mojim omiljenim piscima. Nikad nije bio moj tip pisca. Joyce se igra jezikom, a ja ne poznajem dovoljno engleski da bih mogao razumjeti njegove igre. Ni Joyce nije moj tip pisca. Danas, na sveučilištima, svi pokušavaju imitirati Kafku i Joycea, no ja mislim da su jedan Kafka i jedan Joyce dovoljni.


• Koji je vaš tip pisca?


- Već sam vam to rekao. Moji su pisci Gogolj, Tolstoj, Dostojevski. Čitao sam Flauberta i Maupassanta, ali to nisu moji pisci. Da je htio, Proust je mnogo toga mogao naučiti od Gogolja, Tolstoja, Dostojevskog. 

Kafka, Joyce i društvo eksperimentalni su pisci, ali eksperiment mora ostati eksperiment. Jedan je Kafka dovoljan, kao što je dovoljan samo jedan Joyce. Bilo bi, međutim, krasno kad bismo imali deset Tolstoja, deset Dostojevskih, deset Gogolja. Siguran sam da će za sto godina Tolstoj, Dostojevski i Gogolj još biti živi, dok nisam siguran da će to biti Proust, Kafka i Joyce.


• Ali, vi odbijate cijelu književnost u proteklih 60 ili 70 godina!


- Mene ne zanima eksperimentalna književnost. Za mene pisac uvijek ostaje pripovjedač priča. Danas pisci žele biti sve: psiholozi, psihoanalitičari, ekonomisti, znanstvenici. Pokušavaju ujediniti mnogo toga. Možda su oni sociolozi, psiholozi, ekonomisti, ali nisu pisci. Intelektualci su, ali ne umjetnici.


• Pa ipak, službena kritika smatra da nije bitna priča nego književni izraz.


- To je krivo. Priča je uvijek najbitnija za pisca. Teže je izmisliti priču nego se koristiti jezikom. Svi mogu naučiti služiti se jezikom, ali ima vrlo malo onih koji umiju izmisliti priču. 

Današnja su lingvistička istraživanja prolazna. Kritičari koji ne cijene priču podsjećaju me na onoga dječaka koji je želio kolač, a kad ga je dobio, rekao je: 

"Ne, neću ga, napravljen je od šećera, jaja i mlijeka."


• Ne mislite li da se književnost mora razvijati kao i ostale discipline, znanost na primjer?


- Ne. Književnost je vezana uz ličnosti, a ne uz "mozak". Ličnosti se ne mijenjaju tako lako kao druge stvari. Ne vjerujem u evoluciju u književnosti.


• Zar ni sa židovskim piscima koji žive i rade u SAD, kao što su Saul Bellow, Bernard Malamud i Philip Roth, niste imali ako ne utjecajne onda barem odnose međusobnog poznavanja?


- Bellow, Malamud, Roth američki su pisci. Ja sam židovski pisac, odnosno jidiš-pisac. To ne znači da moja publika mora biti židovska ili jidiš. Pišem da bih svoja iskustva razmijenio s drugima. Mislim da moja iskustva iz Poljske od 1920. do 1935. mogu zanimati i druge, i američke i talijanske čitaoce.


• Zašto ste ostali usidreni u tom svijetu, u tom razdoblju, osim u nekoliko slučajeva, kad ste se preselili u druge svjetove, u suvremeni američki svijet, na primjer?


- Zato što su to razdoblja i svijet koje najbolje poznajem, odnosno jedini koje poznajem. Poznajem samo onu Poljsku, onu Varšavu, i posebno židovske krugove tadašnje Poljske. S druge strane, sklon sam osamljivanju. To je u mojoj prirodi. Ne viđam mnogo ljudi i ne krećem se mnogo. Krećem se malo po SAD da bih održao predavanja na sveučilištu, kad me pozovu. No, najčešće ostajem u svojoj kući u New Yorku. 

Što se tiče židovskih pisaca koji žive i rade u SAD, moram reći da, ako u SAD pišeš na jidišu, onda si jidiš-pisac, ako pišeš na engleskom, samo si pisac. No, ja i dalje pišem na jidišu, iako je to jezik koji malo ljudi razumije, iako je rođen iz spajanja mnogih jezika - hebrejskog, ruskog, njemačkog, poljskog, rumunjskog - iako je to jezik koji se smatra mrtvim, iako je teško s njega prevoditi. 

Osim toga, nisam sasvim siguran da će uskoro nestati. Jezik sa tako bogatom poviješću i izražajnom moći kao što je jidiš ne može nestati tako lako.


• Na hrpi knjiga na svojem stolu imate i Bulgakovljev roman "Majstor i Margarita". Jeste li čitali tu knjigu i što mislite o njoj?


- Ne, nisam je čitao. Rekli su mi da je Bulgakov bio vrlo hrabar čovjek, koji se nije bojao da napiše oštro pismo Staljinu. Znam da mu je trebalo 20 godina da napiše, i da više puta preradi, "Majstora i Margaritu". 

Danas bi nam, možda, bio potreban diktator koji bi nas prisilio da ponovno napišemo svoje priče. To bi, možda, koristilo književnosti.


• Zar ni vaš brat Israel Yoshaa, autor, između ostalog djela "Yoshaa Kjalb" i "Braće Ashkezani", nije utjecao na vas?


- Osim pisaca koje sam prije spomenuo smatram brata svojim jedinim učiteljem. Brat mi je, između ostalog, pomogao da emigriram u SAD daleke 1935. godine.


• Što mislite o Henryju Milleru? Ako vam je brat pomogao da emigrirate u SAD, onda vam je Henry Miller pomogao, poznatim člankom objavljenim u "Lifeu" 1964. da steknete čitaoce u SAD.


- Jako sam zahvalan Henryju Milleru. To je pisac koji se bori za slobodu književnosti. Izvanredna je ličnost. Jednoga dana, nakon telefonskog razgovora s njim i njegovom ženom, poslao sam mu pismo u kojem sam ga molio da pozdravi svoju ženu. Odgovorio mi je: 

"U idućem pismu nemoj slati pozdrave mojoj ženi jer sam je već napustio." 

U znak prijateljstva poslao mi je njenu sliku. Bilo joj je, kad je snimljena, tek pet godina i bila je prekrasna debeljuškasta djevojčica duge plave kose.


• Koji vas kazališni pisci najviše zanimaju? Zanima li vas Jean-Paul Sartre, ne primjer? Zanimaju li vas Tennessee Williams, Arthur Miller, Edward Albee, Harold Pinter, prva imena koja nam padaju na pamet. Što mislite o njima?


- Neki od tih pisaca žele biti po svaku cijenu originalni, dok se pravi pisac nikad ne trudi da bude originalan. On jest originalan. Tolstoj nikad nije pokušavao biti originalan. On jest originalan. Drugi traže reklamu, ali ni tisuću članaka ni tisuću fotografija u novinama neće stvoriti pisca koji ne postoji. 

U svakom slučaju, Jean-Paul Sartre nije moj tip pisca. Gledao sam "Zatočenike Altone": nisu mi se dopali. Harold Pinter ubraja se među one koji žele biti originalni pošto-poto. Tennessee Williams već je gotov jer je Edward Albee usvojio sve njegove trikove. I Arthur Miller već je gotov.


• Iako se krije iza velikog smisla za humor, vaša vizija života prilično je negativna i tragična. Iz čega, iz kojih događaja, proizlazi ta pesimistička koncepcija svijeta?


- Ne vjerujem da sam djetinjstvo i mladost proveo u posebno veselom svijetu, ni da su događaji koji su uslijedili bili veseli. Ne vjerujem da itko može lako zaboraviti ono što su nacisti učinili milijunima Židova. 

Uistinu, dok sam bio mlad, nisam bio takav pesimist. Tada sam vjerovao u kulturu, u znanost, u napredak. Vjerovao sam da će se društvo promijeniti ako se kultura i znanost razviju i prošire, da će čovječanstvo ići naprijed. 

No, morao sam se uvjeriti da kultura i znanost nisu dovoljne da bi se uklonili nasilje i nepravda među ljudima. 

Oni kojima nije bilo teško masakrirati milijune i milijune Židova bili su obrazovani ljudi koji su čitali Tolstoja i Dostojevskog, Heinea i Nietzschea. Ali, njihova kultura i znanost, sva njihova filozofija, nisu mogle spriječiti da postanu počinitelji strahovitih zločina.


• Zar vam vjera ne pomaže da se nadate boljem svijetu, da se nadate da se čovjek može promijeniti, da će se nasilje i nepravda barem smanjiti ako ne definitivno nestati?


- Ne, vjera mi ne pomaže puno.


• Ipak, odgojeni ste u jakom religioznom duhu.


- To je točno. Kao što sam već rekao, i kao što sam ispričao u svojim knjigama, porijeklom sam iz hasidske obitelji. Od malih nogu postavljao sam sebi osnovna pitanja, odnosno ideološka, metafizička pitanja o našem postanku i našoj sudbini. O životu i smrti, vremenu i prostoru. 

Zatim me stvarnost, korak po korak, razočaravala, i sumnja se uvukla u mene, sve dok se nije definitivno nastanila. 

Otkako sam primijetio da me priroda razočarala, počeo sam se obraćati natprirodnim silama, svemu onome što je izvan naše prirodne percepcije. 

Uvjerio sam se da je nemoguće da ne postoje paranormalne moći, okultne, čudesne, koje bi trebalo dublje proučiti. Vidovitost, telepatija, pretkazanja, samo su neki od faktora koji ulaze u sferu tih sila.


• Postoje li neki mistični utjecaji židovske vjere u toj vašoj nastrojenosti prema okultnim silama?


- Možda i postoje. Kabala, kao i sve druge filozofije, namjerava dati odgovore na naša pitanja, koja se odnose na sudbinu, na misterij koji nas okružuje. Kabala kaže da je bog dobar, ali da on krije svoju dobrotu kako bi čovjek mogao raspolagati slobodnom voljom. 

Ali, Kabala nam ne može pomoći da riješimo praktične probleme svakodnevnice.


• Vjerujete li u zlo kao silu, kao demonsku silu?


- Moja prva knjiga zove se "Sotona u Gorayu". To je već po sebi odgovor. Vjerujem da je svijet koji nas okružuje prepun demona, okultnih i zagonetnih sila. 

Stvarnost je od svjetlosti i sjaja, od svjetlosti i mraka.

Ali, ja nisam filozof, ja sam pisac, pripovjedač, i jedinim sredstvom koje imam pokušavam nekako osvijetliti to mračno more: to je pričanje priča. 

Ne mogu raditi ništa drugo, makar ovo radio dobro ili loše.


• Koji su vam planovi za budućnost?


- Planiram priču o piscu, i to od vremena kad je živio u Poljskoj, prije drugoga svjetskog rata, pa do dolaska u SAD.


• Autobiografska priča?


- Recimo, da.


• Hoće li taj pisac, kao Isaac Bashevis Singer, pronaći svoju drugu domovinu, SAD? Kako vas se doima život u gradu kao što je New York?


- Živim u zapadnom dijelu New Yorka, u četvrti koja se postupno promijenila. Kad sam došao, bila je to evropska četvrt; danas je prepuna ljudi svih boja, najviše ima crnaca i Portorikanaca. Postala je neka vrsta džungle.

Ali, izlazim vrlo malo. Moja žena i ja mnogo volimo Evropu, posebno Italiju. Žena ima daleku rodbinu u Napulju i, kad god može, odlazi tamo na odmor. 

Italija je prekrasna zemlja, unatoč svemu što se dogodilo posljednjih godina, unatoč svemu što se događa...

Razgovarao: Daniele Cerri (Start, 1978.)




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate