Veljača 1978: Ivo Livi, porijeklom Toskanac, emigrant kojem je djetinjstvo prošlo u velikoj neimaštini. Umjetničko ime Yves Montand, 56 godina, francuske nacionalnosti, filmski idol, mitski predstavnik glumaca izloženih javnosti.
Prošlo je mnogo godina otkad je Montand zablistao i snimio svoje najpoznatije filmove: "Nadnica za strah", "Rat je završen", "Z" i "Priznanje". Prošlo je mnogo vremena otkako je Montand prestao s redovnim pjevačkim nastupima i otkako je snimio posljednji politički film "Opsadno stanje", 1972, nakon kojeg je snimao komercijalne kriminalističke filmove.
Crveni par. Pedesetih, i ranih
šezdesetih, Yves Montand i Simone Signoret, vjenčani 1951, nazivani
su crvenim parom. Danas je Simone ravnoteža i smirenost i za
prosijedog i prijaznog Yvesa Montanda.
Bio je, a još je i sada, vitalan i ekstrovertiran, stalno gestikulira na toskanski način, ironizira na francuski, puši neprestano poput očajnika. Teško djetinjstvo proveo je na ulicama, radio u kamenolomu, iskrcavao vreće u lukama, bio frizer za žene.
Sigurno je iz tih početaka Montand sačuvao onaj lagano cinični osmijeh, bliskost običnog čovjeka. U tim prvim počecima potvrdio je da ne sumnja u svoje ljevičarsko uvjerenje i radikalizam. Njegove su proturječnosti bile očitije nego kod drugih samo zato što su to proturječja velikog mita.
Bio je, a još je i sada, vitalan i ekstrovertiran, stalno gestikulira na toskanski način, ironizira na francuski, puši neprestano poput očajnika. Teško djetinjstvo proveo je na ulicama, radio u kamenolomu, iskrcavao vreće u lukama, bio frizer za žene.
Sigurno je iz tih početaka Montand sačuvao onaj lagano cinični osmijeh, bliskost običnog čovjeka. U tim prvim počecima potvrdio je da ne sumnja u svoje ljevičarsko uvjerenje i radikalizam. Njegove su proturječnosti bile očitije nego kod drugih samo zato što su to proturječja velikog mita.
Dobro izgleda Montand, mršav i
pokretan, u crnom odijelu. Dobro je sačuvan, ali u njegovu izrazu, u
automatizmu galantnog pokreta, vidi se da je u godinama i da je to
shvatio. Kasni u dolaženju iz svojih odaja, pa se može posumnjati
da se češlja, uređuje, dotjeruje.
Izabire s pretjeranom pažnjom fotelju u koju će sjesti (ne u onu koja je mekana, pa se u njoj utopi na način koji se na fotografijama doima smiješnim, a zatim će fotografu sugerirati da ga snima s lijeve strane, jer je to bolje).
I u tom ozbiljnom i luksuznom nacionalnom predvorju gdje se nalazimo lako je zamisliti stalnu proturječnost tog čovjeka, koji je uvijek nastojao biti pošten, samokritičan, koji je želio izbjeći klišeje zvijezde i koji, usprkos tome, nastoji sad pokazati svoju fotogeničniju stranu.
Sve zbog neke ponosne, nježne i njemu svojstvene nepokornosti.
Izabire s pretjeranom pažnjom fotelju u koju će sjesti (ne u onu koja je mekana, pa se u njoj utopi na način koji se na fotografijama doima smiješnim, a zatim će fotografu sugerirati da ga snima s lijeve strane, jer je to bolje).
I u tom ozbiljnom i luksuznom nacionalnom predvorju gdje se nalazimo lako je zamisliti stalnu proturječnost tog čovjeka, koji je uvijek nastojao biti pošten, samokritičan, koji je želio izbjeći klišeje zvijezde i koji, usprkos tome, nastoji sad pokazati svoju fotogeničniju stranu.
Sve zbog neke ponosne, nježne i njemu svojstvene nepokornosti.
• MONTERO: Moja je
zaljubljenost u vas bila, zapravo, zaljubljenost cijele jedne
generacije. Za mnoge Španjolke moje dobi vi ste bili ljevičarski
junak, pomalo ciničan, ali nježan...
MONTAND: Zašto ciničan? Možda
bi bilo bolje reći ironičan. Biti ciničan vrlo je lako, dok je
ironija posebno raspoloženje koje mi se sviđa i koje čak smije
biti pomalo okrutno.
• MONTERO: Dobro, recimo onda
- ironičan. Sigurno je da ste bili ljevičarski mit, a to je
prilično težak teret.
MONTAND: Drago mi je što ste to
spomenuli jer je očito da je to teret koji teško nosim. Ako je
doista dio vaše generacije, čak i dio nešto starije, prema meni
osjećao takvu vrstu simpatije, vjerujem da je to bio stanovit
nesporazum. Nikad nisam bio neki politički vođa niti pripadao nekoj
političkoj partiji, iako sam dugo godina bio sljedbenik Komunističke
partije.
Bilo je to u razdoblju kad je to bilo gotovo neizbježno, konkretnije 1935/36, kad su se ljudi u Francuskoj borili za kruh, i u doba okupacije, kad je normalnom čovjeku bilo apsolutno nemoguće biti na strani fašista.
Nakon završetka rata došao je hladni rat i počele su dolaziti druge, ne baš lijepe, vijesti. Stizale su vijesti koje nikad nitko nije želio analizirati; to je objašnjavanje zamaralo, uništavalo komoditet i prisiljavalo te da počneš sumnjati u neke stvari u koje se gotovo religiozno vjerovalo.
Bilo je to u razdoblju kad je to bilo gotovo neizbježno, konkretnije 1935/36, kad su se ljudi u Francuskoj borili za kruh, i u doba okupacije, kad je normalnom čovjeku bilo apsolutno nemoguće biti na strani fašista.
Nakon završetka rata došao je hladni rat i počele su dolaziti druge, ne baš lijepe, vijesti. Stizale su vijesti koje nikad nitko nije želio analizirati; to je objašnjavanje zamaralo, uništavalo komoditet i prisiljavalo te da počneš sumnjati u neke stvari u koje se gotovo religiozno vjerovalo.
• MONTERO: Tada su u
Španjolsku stizale pomalo shematske vijesti.
MONTAND: Da. Shvaćam dobro.
Tako sam i ja razmišljao kad sam bio mlad. Henry Fonda recimo, jest
osoba koju sam obožavao cijeli život, baš zbog jednog filma koji
je snimio o španjolskom građanskom ratu.
Bio je vojnik, i film je završio pokazujući kako su republiku ugušile Francove trupe, te ističući odgovornost koju je svijet snosio zbog tog rasula.
Zbog tog filma osjećao sam čitav život golemu privrženost Henryju Fondi. Povrh toga što je bio velik glumac, vrijedan divljenja, osjećao sam prema njemu veliku nježnost kakva se, inače, može osjećati za neku ženu. Želio sam biti njegov prijatelj, susresti ga, upoznati...
Bio je vojnik, i film je završio pokazujući kako su republiku ugušile Francove trupe, te ističući odgovornost koju je svijet snosio zbog tog rasula.
Zbog tog filma osjećao sam čitav život golemu privrženost Henryju Fondi. Povrh toga što je bio velik glumac, vrijedan divljenja, osjećao sam prema njemu veliku nježnost kakva se, inače, može osjećati za neku ženu. Želio sam biti njegov prijatelj, susresti ga, upoznati...
Morao sam prenijeti tu peticiju, pa što bude
• MONTERO: Jeste li ga
upoznali?
MONTAND: Da. Uvijek je bio na
liberalnoj američkoj strani, u punom smislu te
riječi. Bio je vrlo uravnotežen čovjek, dok se njegova kći Jane
Fonda, s kojom sam radio, isticala agresivnošću u borbi protiv rata
u Vijetnamu.
Slagao sam se s tom njenom borbom, osobito zbog toga što se takva aktivnost popularnih osoba uvijek može shvatiti kao neko ekshibicionističko nastojanje, a time se lako mogu i ismijati ideološka shvaćanja.
Slagao sam se s tom njenom borbom, osobito zbog toga što se takva aktivnost popularnih osoba uvijek može shvatiti kao neko ekshibicionističko nastojanje, a time se lako mogu i ismijati ideološka shvaćanja.
• MONTERO: Uvijek ste
nastojali izbjeći takvu mogućnost ismijavanja i bježali ste od
ekshibicionizma. Kad su vas pozvali da pjevate u velikom štrajku
poduzeća LIP, odustali ste baš zbog toga, zar ne?
MONTAND: S tim je bilo nešto
drugo. Štrajk LIP-a bio je pametna i dobro organizirana akcija. Na
kraju, održana je velika folklorna manifestacija u znak slaganja sa
štrajkašima, koja mi se jako svidjela. Pozvali su me da sudjelujem
u njoj kao vedeta. Odbio sam.
Poslao sam brzojav u znak solidarnosti, ali nisam želio sudjelovati zbog toga što je cijela stvar mogla poprimiti neka folklorna obilježja, kojima se moglo manipulirati tako da se ismije štrajk. Oni su to dobro shvatili. Kao i onda kad sam došao u Španjolsku prije dvije godine...
Poslao sam brzojav u znak solidarnosti, ali nisam želio sudjelovati zbog toga što je cijela stvar mogla poprimiti neka folklorna obilježja, kojima se moglo manipulirati tako da se ismije štrajk. Oni su to dobro shvatili. Kao i onda kad sam došao u Španjolsku prije dvije godine...
• MONTERO: Kako je eksplozivno
djelovala vijest da ste zatvoreni u nekom madridskom hotelu, zajedno sa Costom Gavrasom
i drugim intelektualcima... Što se, zapravo, tada dogodilo?
MONTAND: To se sve dogodilo kad
je Franco samovoljno osudio one antifašiste na smrt. Među njima
bila su četvorica-petorica koji nisu bili odgovorni, koji su do kraja
govorili: ne, nismo krivi. Te potvrde nevinosti bile su uzrokom
nereda pred frankističkim ambasadama gotovo u cijeloj Zapadnoj
Evropi.
Nije bila riječ o, kako su to željele prikazati tadašnje frankističke novine, upletanju u unutrašnje poslove jedne zemlje. Dobro, o tome nećemo diskutirati, iako se ne slažemo s tom politikom. Ali, ono što ne možemo prihvatiti samovoljni je čin ubojstva, preko čega se ne može samo tako prijeći. To je natjeralo osobe, kojih se takve stvari obično ne tiču, kao Malrauxa, Aragona, Sartrea i Mendesa Francea da potpišu peticiju koju smo mi odnijeli zajedno s potpisima katolika, protestanata i ostalih.
Shvatite - morao sam to učiniti. Morao sam prenijeti tu peticiju, pa što bude. Mislili smo - makar nas tukli, zatvorili, učinili nam što im drago - moramo to napraviti. Nije se moglo uzmaći, jer to nije bila politička stvar, bila je to naša ljudska dužnost.
Nije bila riječ o, kako su to željele prikazati tadašnje frankističke novine, upletanju u unutrašnje poslove jedne zemlje. Dobro, o tome nećemo diskutirati, iako se ne slažemo s tom politikom. Ali, ono što ne možemo prihvatiti samovoljni je čin ubojstva, preko čega se ne može samo tako prijeći. To je natjeralo osobe, kojih se takve stvari obično ne tiču, kao Malrauxa, Aragona, Sartrea i Mendesa Francea da potpišu peticiju koju smo mi odnijeli zajedno s potpisima katolika, protestanata i ostalih.
Shvatite - morao sam to učiniti. Morao sam prenijeti tu peticiju, pa što bude. Mislili smo - makar nas tukli, zatvorili, učinili nam što im drago - moramo to napraviti. Nije se moglo uzmaći, jer to nije bila politička stvar, bila je to naša ljudska dužnost.
• MONTERO: Ali kad ste stigli,
odmah se pojavila i policija, zar ne? Kako li su samo uspjeli tako
brzo saznati za vas?
MONTAND: Vjerujem da je Francova
policija bila izvrsno organizirana. Mislim da su isto tako znali kad
su ilegalno dolazili vojnici u Španjolsku i tko je bio tko. Vidite,
kad smo snimili "Rat je svršen", i uključili onu scenu u
kojoj vojnik prelazi granicu s krivim dokumentima, javila se
nekolicina komunista koji su nas optuživali da pokazujemo načine
kako se može pobjeći preko granice.
To mi se čini potpuno djetinjasto, jer je španjolska policija vrlo dobro znala kako se to radi... To... Kako je glasilo pitanje?
To mi se čini potpuno djetinjasto, jer je španjolska policija vrlo dobro znala kako se to radi... To... Kako je glasilo pitanje?
• MONTERO: Da je policija
odmah stigla.
MONTAND: Dakle, mislim da, kad
smo stigli na aerodrom i pokazali pasoše, koji su glasili na
Regis Debray, Costa Gavras itd, u tako napetoj situaciji postali su
vrlo oprezni, iako nam na aerodromu nisu ništa rekli. Htjeli smo
samo proširiti letke po Španjolskoj.
• MONTERO: Da li bi se onda
moglo reći da ste danas bliski evrokomunizmu?
MONTAND: Ne, ne vjerujem u
evrokomunizam, jer mi se čini kao nešto utopijsko.
• MONTERO: Zašto ste tako
pesimistični?
MONTAND: Ako me pitate za neki
konkretan odgovor, reći ću vam da ga ne znam. Nisam nikakav
politički vođa, kao što sam vam rekao. To je moje osobno
uvjerenje, da je život pomalo pesimističan. Nije ugodna
spoznaja da ćemo svi završiti u nekoj raci...
Na kraju, ne postoji nikakav razlog da se poludi od sreće, ali mislim da baš zbog toga pesimizma počinjem misliti: da vidim što se može učiniti da bismo svijet učinili malo podnošljivijim. To što vam kažem da nemam odgovor zbog toga je što ne volim presigurne tvrdnje i parole, kao što je, primjerice, ona da se "treba boriti".
Jasno je da se moramo boriti. Ali kako? Na koji način? U kojem pravcu?
To su pitanja na koja moramo odgovoriti.
Na kraju, ne postoji nikakav razlog da se poludi od sreće, ali mislim da baš zbog toga pesimizma počinjem misliti: da vidim što se može učiniti da bismo svijet učinili malo podnošljivijim. To što vam kažem da nemam odgovor zbog toga je što ne volim presigurne tvrdnje i parole, kao što je, primjerice, ona da se "treba boriti".
Jasno je da se moramo boriti. Ali kako? Na koji način? U kojem pravcu?
To su pitanja na koja moramo odgovoriti.
Vrijeme života tako je kratko, prolazi tako brzo...
• MONTERO: Pročitala sam
prije nekoliko tjedana u "Le Nouvel Observateuru" vaš
članak o toj temi, u kojem se osjeća stanovita gorčina.
MONTAND: Niste jedina koja mi to
kaže. U trenutku kad netko ne želi prihvatiti takve tvrdnje kaže
se da je očajan, da je ogorčen. A ja, inače, nemam ama baš
nikakva razloga da budem očajan, a ni ogorčen. Živim predobro da
bih to bio. Reagiram radi drugih, a ne radi sebe. S obzirom na svoj
posao, nemam nikakvog prigovora de Gaulleovoj vladi, sadašnjoj ili
bilo kojoj drugoj.
Ali to ne znači da želim biti sudionik u eksploatiranju ljudi. To je razlog koji me, zapravo pokreće. Ovo očito razočaranje bilo bi pogrešno da nije stvarno; živim i dalje otvorenih očiju, pažljivo slušam kako diše mladež, koja je, usprkos tome što može počiniti pogrešku, uvijek u zdravom stanju pripravnosti.
Ne mogu skrenuti udesno, jer jedina je vrijednost desnice novac, i uistinu ne vidim ništa privlačno u tome da živim za bogatstvo - to mi se čini kao zastranjivanje. Jedini je mogući način razvitka društva put u socijalizam.
Ali to ne znači da želim biti sudionik u eksploatiranju ljudi. To je razlog koji me, zapravo pokreće. Ovo očito razočaranje bilo bi pogrešno da nije stvarno; živim i dalje otvorenih očiju, pažljivo slušam kako diše mladež, koja je, usprkos tome što može počiniti pogrešku, uvijek u zdravom stanju pripravnosti.
Ne mogu skrenuti udesno, jer jedina je vrijednost desnice novac, i uistinu ne vidim ništa privlačno u tome da živim za bogatstvo - to mi se čini kao zastranjivanje. Jedini je mogući način razvitka društva put u socijalizam.
• MONTERO: Osjećate li se
odgovornim što ste u jednom razdoblju bili staljinist?
MONTAND: Na to pitanje odgovaram
samo zato što sam zaista mogao ljude navoditi na pogrešno
mišljenje, iako sam sve radio s najboljim uvjerenjem. A to je
jedan od razloga koji me ponukao da, kad mi se pružila prilika za
snimanje "Priznanja", tu ulogu odigram bez obzira na
posljedice, kao stanoviti demanti.
• MONTERO: Osoba koju tumačite
u Loseyevu filmu razočaran je čovjek, stari vojnik Komunističke
partije Španjolske, s obiteljskim i partijskim problemima, zar ne?
MONTAND: Da. Riječ je o čovjeku
koji je otprilike moje dobi, recimo u pedesetim, koji ima problema sa
svojim sinom, iako se dobro slaže sa svojom ženom, s kojom je već
25 godina. Film se odnosi upravo na razdoblje Francove smrti. U
određenom trenutku pita se gdje je, što se događa, što treba sada
učiniti.
• MONTERO: Imate li slične
probleme kao i Larrea, čovjek kojeg tumačite u tom filmu?
MONTAND: Larrea me zanima baš
zbog toga što su njegovi problemi i moji problemi i problemi moje
generacije. Starost je za mene velik problem u istom onom omjeru u
kojem je to i za cijeli svijet, ali treba shvatiti život onakvim
kakav jest, ako je moguće.
Ipak, to je lako reći, ali nije lako učiniti.
Ima dana kad se osjećam izvanredno i kad sam sebi kažem: "Izvrsno, baš je lijepo starjeti."
A ima i onih drugih dana, kad sam buntovan i kad kažem: "To je stravično!"
Stvarno je to stravično!
Tek kad osjetim tjeskobu smrti, i kad radim nešto zato što osjećam strah, tada je to osjećanje moja pokretačka snaga.
Ipak, to je lako reći, ali nije lako učiniti.
Ima dana kad se osjećam izvanredno i kad sam sebi kažem: "Izvrsno, baš je lijepo starjeti."
A ima i onih drugih dana, kad sam buntovan i kad kažem: "To je stravično!"
Stvarno je to stravično!
Tek kad osjetim tjeskobu smrti, i kad radim nešto zato što osjećam strah, tada je to osjećanje moja pokretačka snaga.
• MONTERO: Koji su vam glavni
strahovi?
MONTAND: Ne mogu ih baš
definirati. Ima dana kad potpuno mirno prihvaćam mogućnost smrti, a
ima dana kad mi se to čini nečim nepodnošljivim. Iako volim život,
i mislim da sam, prije svega, bistar i zato vjerujem u neki svoj
stupanj uravnoteženosti.
No, uvijek ima dana kad sam uznemiren, kad zdvajam, a da točno i ne znam uvijek zašto. Vrijeme života tako je kratko, prolazi tako brzo... Ali, uznemirenost dolazi, u prvom redu, zbog moralne degradacije.
Posebno me zastrašuje - degradacija mozga.
Jednom sam želio napisati povijest naučne fantastike za jedan film, i uzeo sam Larousseov rječnik i potražio riječ "mozak". Od 35 godina na dalje gubimo 100.000 živčanih stanica dnevno. Reći ćete: "To se nadoknađuje bogatstvom memorije", ali to je beskorisna utjeha jer djelići koji čine memoriju također izumiru.
Ima dana kad se zabavljam vježbajući pamćenje, učeći riječi koje mi nikad neće zatrebati... Stravično je to što uviđaš da te memorija može izdati, da počinje odlaziti. Počinješ misliti da, na kraju svega, ne smiješ osjećati strah od smrti, jer je to nešto što dolazi, a da i ne primjećuješ.
Ima dana kad se probudiš i nastojiš se nekoga prisjetiti. Kako se zove, i ne možeš se sjetiti ni imena. Znam da se to događa puno puta u toku cijelog života, a da to ne znači, ujedno, i slabljenje pamćenja.
Ali, kad se to dogodi nekoliko puta u danu, tada znaš da te napušta pamćenje, i to te izluđuje.
Što sam radio prije deset dana? Ne sjećam se.
A, bez sumnje, zadržavaš u sjećanju jedan ljetni dan, sa svim detaljima, ljetni dan kad bi imao četrdeset godina, npr. jer je tada tvoj mozak bio u procesu izgrađivanja i mogao si se svega sjetiti.
I to je taj gubitak koji u meni budi strah, a ne smrt.
No, uvijek ima dana kad sam uznemiren, kad zdvajam, a da točno i ne znam uvijek zašto. Vrijeme života tako je kratko, prolazi tako brzo... Ali, uznemirenost dolazi, u prvom redu, zbog moralne degradacije.
Posebno me zastrašuje - degradacija mozga.
Jednom sam želio napisati povijest naučne fantastike za jedan film, i uzeo sam Larousseov rječnik i potražio riječ "mozak". Od 35 godina na dalje gubimo 100.000 živčanih stanica dnevno. Reći ćete: "To se nadoknađuje bogatstvom memorije", ali to je beskorisna utjeha jer djelići koji čine memoriju također izumiru.
Ima dana kad se zabavljam vježbajući pamćenje, učeći riječi koje mi nikad neće zatrebati... Stravično je to što uviđaš da te memorija može izdati, da počinje odlaziti. Počinješ misliti da, na kraju svega, ne smiješ osjećati strah od smrti, jer je to nešto što dolazi, a da i ne primjećuješ.
Ima dana kad se probudiš i nastojiš se nekoga prisjetiti. Kako se zove, i ne možeš se sjetiti ni imena. Znam da se to događa puno puta u toku cijelog života, a da to ne znači, ujedno, i slabljenje pamćenja.
Ali, kad se to dogodi nekoliko puta u danu, tada znaš da te napušta pamćenje, i to te izluđuje.
Što sam radio prije deset dana? Ne sjećam se.
A, bez sumnje, zadržavaš u sjećanju jedan ljetni dan, sa svim detaljima, ljetni dan kad bi imao četrdeset godina, npr. jer je tada tvoj mozak bio u procesu izgrađivanja i mogao si se svega sjetiti.
I to je taj gubitak koji u meni budi strah, a ne smrt.
Istina je uvijek revolucionarna
• MONTERO: Osjećate li u sebi
borbeni duh, koji se ne predaje pred starošću i smrću?
MONTAND: Da. Ali, nije to borba
koju treba neprestano voditi; kad si pri kraju valja nastojati
proživjeti smireno ono vrijeme koje ti je još preostalo. I tada
govoriš sam sebi: "Dobro, gubim 100.000 neurona dnevno. Ne mogu
više činiti ono što sam prije radio."
Ali, ono što radiš danas može još imati vrijednosti i za tebe i za druge. To su kao različiti kazališni komadi i u svakom se može pronaći ravnoteža, čak i stanovita forma mudrosti i nježne ljubavi. Može biti i razdoblja blagostanja, pa makar uzrokom tome bilo stanje ogorčenosti o kojem sam prije govorio. Tada sve više cijeniš nego onda kad ti je bilo 20 godina.
Odnosi koje sad mogu imati s pojedinim ženama razlikuju se od onih prijašnjih. Postoji u meni potreba za osjećajima, nježnošću, ali, istodobno, i za sigurnošću. Shvaćate da se u svojim godinama ne mogu više ni u čemu mnogo natjecati; bilo bi to smiješno.
Tako kažem sebi: "Ako se dogodi, dobro se dogodi." Ali, dogodit će se na miran način, bez uzbuđenja. Ne osjećaš potrebu da ti se događaju stvari pošto-poto. Sve treba da se događa normalno, a ako se dogodi - dobro je. Ako se ništa ne dogodi, nema sramote.
Ne, nije riječ samo o seksu, razumijete? To je više problem odnosa među osobama. Takav tip odnosa nešto je što se nikad ne postavlja; čovjek je toliko umišljen da mu se uvijek čini da treba baš na sebi nešto novo iskušati.
I, vjerujte, lijepo je biti s nekim samo da bi se pričalo, zajednički jelo i gledalo na stvari sa zajedničkim uvjerenjem... i ako dođe do nastavka, lijepo je - ali nije najvažnije.
Jer u karakteru muškarca, osobito Latina, uvijek postoji želja za isticanjem muškosti.
Ali, ono što radiš danas može još imati vrijednosti i za tebe i za druge. To su kao različiti kazališni komadi i u svakom se može pronaći ravnoteža, čak i stanovita forma mudrosti i nježne ljubavi. Može biti i razdoblja blagostanja, pa makar uzrokom tome bilo stanje ogorčenosti o kojem sam prije govorio. Tada sve više cijeniš nego onda kad ti je bilo 20 godina.
Odnosi koje sad mogu imati s pojedinim ženama razlikuju se od onih prijašnjih. Postoji u meni potreba za osjećajima, nježnošću, ali, istodobno, i za sigurnošću. Shvaćate da se u svojim godinama ne mogu više ni u čemu mnogo natjecati; bilo bi to smiješno.
Tako kažem sebi: "Ako se dogodi, dobro se dogodi." Ali, dogodit će se na miran način, bez uzbuđenja. Ne osjećaš potrebu da ti se događaju stvari pošto-poto. Sve treba da se događa normalno, a ako se dogodi - dobro je. Ako se ništa ne dogodi, nema sramote.
Ne, nije riječ samo o seksu, razumijete? To je više problem odnosa među osobama. Takav tip odnosa nešto je što se nikad ne postavlja; čovjek je toliko umišljen da mu se uvijek čini da treba baš na sebi nešto novo iskušati.
I, vjerujte, lijepo je biti s nekim samo da bi se pričalo, zajednički jelo i gledalo na stvari sa zajedničkim uvjerenjem... i ako dođe do nastavka, lijepo je - ali nije najvažnije.
Jer u karakteru muškarca, osobito Latina, uvijek postoji želja za isticanjem muškosti.
• MONTERO: Jeste li ikad pali
u klopku te muškosti?
MONTAND: Da, mislim da sam bio
takav u mladosti, ali sam se vrlo brzo promijenio i objasnit ću vam
zašto. Kad sam bio jako mlad, kad mi je bilo 14 godina, radio sam
kod sestre u frizerskom salonu za žene. Tada je za jednog mladića
moje dobi, za ljude moje generacije, bilo dovoljno vidjeti list
ženske noge da bi se o tome sanjalo godinama.
Kod frizera žene su kao kod psihijatra, potpuno se opuste, moralno se razgolićuju. Vidio bih tamo četrnaest-petnaest žena, dirao im glave, prao im kosu, a one su se odmarale, lijepo im je bilo, naročito kad sam im masirao glavu.
Tada bi te žene gubile samokontrolu, koju obično imaju, i govorile bi neke stvari... strasno. Pocrvenio bih, pozelenio, poplavio. Govorile bi o svemu, baš o svemu, zašto su prevarile tog i tog muškarca, zašto su onom nabile rogove...
Bilo me strah. Jer u tom dijelu grada bilo je muškaraca koji su se udvarali tim, gospođama, a da nisu znali za te grozne stvari koje se o njima pričaju.
Tada sam, zapravo, shvatio da žena bira, a ne muškarac. Vjerujem da je ženska strana solidnija, jača od muške...
Kod frizera žene su kao kod psihijatra, potpuno se opuste, moralno se razgolićuju. Vidio bih tamo četrnaest-petnaest žena, dirao im glave, prao im kosu, a one su se odmarale, lijepo im je bilo, naročito kad sam im masirao glavu.
Tada bi te žene gubile samokontrolu, koju obično imaju, i govorile bi neke stvari... strasno. Pocrvenio bih, pozelenio, poplavio. Govorile bi o svemu, baš o svemu, zašto su prevarile tog i tog muškarca, zašto su onom nabile rogove...
Bilo me strah. Jer u tom dijelu grada bilo je muškaraca koji su se udvarali tim, gospođama, a da nisu znali za te grozne stvari koje se o njima pričaju.
Tada sam, zapravo, shvatio da žena bira, a ne muškarac. Vjerujem da je ženska strana solidnija, jača od muške...
• MONTERO: Posvojili ste
Gramscijevu izreku: "Istina je uvijek revolucionarna"...
MONTAND: Točno. Također sam
posvojio i izreku Scotta Fitzgeralda: "Djelomično znamo da stvari nemaju nade, ali zbog
toga smo i odlučni da ih mijenjamo." To bi mogao biti dobar
kraj za ovaj razgovor, zar ne?
Razgovarala: Rosa Montero (Start, 1978.)
