Listopad 1987: Prodavši više od pet tisuća karata
za svoj zagrebački koncert, Josipa Lisac i Massimo Savić dokazali
su da kvalitetna pop-glazba ima i u Jugoslaviji brojnu publiku...
Ono što su šesnaestog listopada
zagrebačkoj publici pružili Massimo Savić a posebno Josipa Lisac
iznenadilo je i članove prateće grupe Karamele iz Kopra, odnosno
najbliže suradnike popularnih pjevača, koji su otprije bili
uključeni u projekt.
Publika je bila zatečena maštovitom
koreografijom Josipe Lisac (posebno u bisu, pri izvedbi pjesme
Kraljica divljine), kao i njezinim ekstravagantnim mnogobrojnim
opravama koje je mijenjala u toku nastupa te, iznad svega, dokazom da
i na domaćoj pop-sceni, iako rijetki, pjevači znaju pjevati.
Neki su solisti i grupe prodali i više
karata za svoje koncerte, na nečijim je koncertima publika iskazala
mnogo srčaniju odanost izvedenim kompozicijama - ali ovo je bio
nastup koji je najuvjerljivije pokazao da se i u jugoslavenskom popu,
bez obzira na sve veću ekonomsku i kulturnu izolaciju, može
stvarati i izvoditi glazba koja je potpuno na nivou globalno
priznatih kriterija i standarda.
Dapače, tok samog koncerta i pomalo
otežana komunikacija između izvođača i publike, dala je naslutiti
da se i Massimo Savić, a posebno Josipa Lisac, trenutno nalaze
barem s obzirom na svoje ideje i mogućnosti iskaza mnogo dalje od
skromnih očekivanja vlastite publike.
Josipa Lisac isticala je često
u intervjuima da je nedostatak konkurencije otežavajuća okolnost za
njezinu karijeru. Pritom nije mislila samo na konkurenciju u okvirima
glasovnih mogućnosti, nego na kompletan pristup šou-biznisu koji ona
shvaća kao rad na nekoliko zasebnih, ali komunikativnih razina.
Taj
je koncert to uvjerljivo potvrdio.
Dakako, ne smije se pretjerati u panegiricima...
Publika Josipe Lisac došla je
čuti njezine pjesme u izvornoj interpretaciji; stariji da bi čuli
skladbe otprije desetak, pa i više godina, a oni mlađi skladbe s
njezina posljednjeg albuma Boginja. I ništa više. A Josipa Lisac
bila je spremna pružiti mnogo više - a to je i učinila!
Iako ima
najbolji glas u Jugoslaviji, Josipa Lisac nudi i vizuelni šou. Sve je
to vrlo daleko od recitala ostalih jugoslavenskih pop-izvođača
kojima je skidanje sakoa ili pričanje starog vica vrhunac dramaturgije jednog nastupa. I u
tom je smislu došlo do komunikacijskog kratkog spoja između nje,
njezina non-stop programa, s jedne strane, i publike naviknute na
program po vašim željama u živo, bez ikakve mogućnosti
iznenađenja, s druge.
Dakako, ne smije se pretjerati u
panegiricima - jer to nije bio koncert ni Tine Turner, ni Madonne, pa
ni Withney Houston. Svaki od nastupa tih zvijezda stoji nekoliko
stotina tisuća ili milijuna dolara, ali bitno je da Josipa Lisac
razmišlja na jednak način i ostvaruje svoje ideje na optimalnom
nivou, s obzirom na uvjete u kojima živi i radi. Time dokazuje da se
može pružiti mnogo više negoli čvrgama, tezgama, na koje su
domaću publiku navikli zabavnjaci i rokeri, uživajući u nedostatku
bilo kakvih informacija izvana.
Pri svemu tome ne smije se zaboraviti
ni na Massima Savića koji, prema svemu sudeći, ima pred sobom
sjajnu karijeru pjevača i zabavljača, ako nastavi ambiciozno, kao
što je i krenuo.
Za nekoliko godina možda će biti sposoban
dokazati da je i Dorian Gray bila komercijalna i komunikativna grupa.
Dakako ako se na to postupno pripremi i široka publika!
Zato na
svojoj drugoj samostlanoj ploči ne bi smio napraviti radikalan
zaokret unatrag (prema ranijim radovima), nego malen korak naprijed,
kojim će obilježiti puni krug i završiti tamo otkuda je i krenuo.
Dakako, uz razliku u materijalnom statusu.
Ipak, pretjerano bi bilo reći da je
koncert u svim svojim dijelovima bio savršen. U pojedinim segmentima
bilo je prostora za korekcije, ali najvažnije je da se ta primjedba
ne odnosi na nosioce programa.
Priredba bi bila još dinamičnija da
je i prateća grupa pokazala ponešto emocionalnosti, da je i
solistima rečeno da na pojedinim mjestima svirkom naglašenije
istaknu, a ne da samo popune zvučnu sliku. Bilo bi još bolje kad bi
i članovi grupa imali svoje koreografske zadatke. U tom bi slučaju
cijela pozornica bila aktivna, dobilo bi se još više u dinamici
nastupa, a zvijezde programa dobile bi snažniju vizuelnu potporu.
No, najveći prigovori za nastup odnose
se na prostor dvorane Cibonina kompleksa, odnosno valja ih uputiti
ljudima koji u njemu obavljaju posao.
Dvorana je već postala poznata po izuzetno lošoj akustici
(koja je na tom koncertu ipak bila manje naglašena), kao i po
neudobnim sjedalima bez naslona, potpuno neprikladnim za koncerte i
slične priredbe.
A najtragičnije, čak i pomalo nestvarno,
djelovala je služba osiguranja koja oko dvorane nije dopuštala
parkiranje automobila, iako je bilo mjesta, pa sve do toga da je u
toku koncerta zabranjivala da se stoji ili da se kreće!
Prokleto malen, uzak i neadekvatan ulaz/izlaz iz same dvorane...
Mnoge je
posjetioce to podsjetilo na izvještaje Vjesnikova dopisnika Branka
Vlahovića iz SSSR-a o atmosferi na koncertima Bajage.
Događalo se
čak to da su posjetioci koji su kasnili jedva ušli u dvoranu. U
parketu je bilo postavljano samo dvanaestak redova stolica, a prvi je
red od pozornice bio udaljen čak desetak metara, tako da uistinu
nikakav kontakt između publike i izvođača nije ni mogao postojati.
Kao da je organizatore nečega bilo strah...
A ako imaju od čega
strahovati, onda je to prokleto malen, uzak i neadekvatan ulaz/izlaz
iz same dvorane. Za sve posjetitelje bio je uvredljiv patronski odnos
čuvara dvorane, koji su zahtijevali kvazi-elitno ponašanje publike u
još kvazi-elitnoj dvorani; točnije - sjedenje na neudobnim, tvrdim,
plastičnim stolicama, namijenjenim publici koja na utakmicama stoji,
savijanje kičme i nemogućnost da se razgibaju noge!
Ne mogu
zamisliti publiku koja sjedi dok Aco Petrović u posljednjoj sekundi
utakmice postiže pobjedonosnu tricu pucajući sa centra.
No, budući
da su ta vremena prošla (a ni Aco Petrović više ne igra u Ciboni),
možda odgovorni u dvorani žele realizirati prenamjenu toga
prostora?
U svakom slučaju, ljudi koji vode košarkaški klub nemaju
prava očekivati i zahtijevati da se njihova publika ponaša kao na
sprovodu, pa makar se u dvorani održava koncert, a ne utakmica. I na
koncertima se ljudi koji su platili kartu žele razveseliti i
uzbuditi, kao i na utakmicama.
Nedostaci su još više došli do
izražaja jer su Josipa Lisac i Massimo Savić zaista pružili mnogo
razloga tisućama ljudi u dvorani za dobar provod i veselje. Čak i
bolji nego što je publika prije koncerta očekivala.
Napisao: Ozren Kanceljak, snimio: Željko Jelenski (Studio, 1987.)