Rato Tvrdić o Josipu Đerđi: Bio sam u publici i otvorenih usta gledao Pinu kako majstorski vodi loptu

Veljača 1973: Rato Tvrdić, košarkaš "Jugoplastike" i državne reprezentacije, odgovorio je na pitanja telefonski iz Skopja, gdje je njegov klub igrao utakmicu. Sto osamdeset i pet centimetara visoki košarkaš, otac dvoipolgodišnje Gorane, izvanredan strijelac i veoma duhovit sugovornik "protiv" - Josipa Đerđe.

- Čestitamo - bilo je prvo što smo mu rekli preko telefona gdje su se miješali razni zvuci slabih linija - na vašem uvrštenju u reprezentaciju! ...

- Kakvu reprezentaciju? - glas iz Skopja jedva se čuo. - O čemu govorite?

- Zar niste pročitali da ste uz Krešimira Ćosića, Vinka Jelovca i vi uzeti u obzir za reprezentaciju Evrope?

- Nije moguće - iznenadio se Rato Tvrdić - ovo mi je prvi glas i hvala vam na obavijesti ...

- Što mislite o Josipu Đerđi kao igraču?

- Za mene je Josip bio uzor u mojim prvim košarkaškim koracima. Obožavao sam ga gledati i učiti od njega. Fenomenalni igra a pogotovu sada kada više nije u tim mladim godinama kad se traže igrači. Po godinama više nije za košarkaša, ali po igri je mladić. Igrao sam s njime i u reprezentaciji na Svjetskom prvenstvu u Urugvaju i svaki put me je fascinirao svojom igrom.

- U igri Đerđa pravi puno tehničkih grešaka? Kažu da brzo gubi živce?

- Đerđa hoće puno toga da napravi sam i zato gubi živce, što mu ja upisujem u najveću manu. Međutim treba gledati Đerđu kao igrača u klubu koji ima nekoliko mlađih igrača. Sve želi sam napraviti... želi se naći na svakome mjestu, a to je neizvedivo i zato Pino gubi živce...

- Đerđa u privatnom životu?

- Već dugo se poznajemo i dobri smo drugovi. Đerđa je pošten igrač i drug, vrlo skroman, u društvu povučen i jako privržen svojoj obitelji ... Nikada kad je s prijateljima ili s obitelji ne "eksplodira", što se inače događa na utakmicama. Shvaćam da Pino želi da njegov klub osvoji prvenstvo, da se visoko plasira, ali... 

To je vrlo teško. Moja "Jugoplastika" slabo igra jer su mladi centri još neiskusni, a zamjenu Petru Skansiju, najboljem centru Evrope ... teško je naći. Borimo se kao i Đerđin klub ... ali...

- Je li visok igrač glavno oružje košarkaša?

- Da bi netko postao dobar košarkaš, svakako je važna visina. Kad takva mladića dobiju u klub, onda u njega ulažu znanje i iskustvo da bi postao prvotimac... Međutim, nije dovoljna samo visina. I talent je važan faktor. Tako ima i "nižih" igrača, ali talentiranih, koji su jednako uspješni kao i visoki.

- Da se vratimo još malo Josipu Đerđi...

Ili će igrati još godinu ili dvije, ili još nekoliko mjeseci...

- O njemu sve najljepše - nastavio je jedva čujnim glasom Rato Tvrdić jer je na liniji Zagreb-Skopje počelo nešto kvrcati, pištati, tako da smo svako malo vikali: "Halo, halo!" - Sjećam se dana kad sam sjedio u publici i gledao Pinu kako majstorski vodi loptu igralištem, iza njega ostaju igrači u zraku, na podu ili zbunjeni a čitav taj "ringlšpil" onda okruni divnim pogotkom.

Gledao sam ga otvorenih usta, a u ruci mi je bila "čegrtaljka"... Zaista, oduševljavao sam se Đerđom i on je bio moj najveći uzor ...

- I što mislite dokle će tako igrati?

- To se ne može predvidjeti. Ili će igrati još godinu ili dvije, ili još nekoliko mjeseci. To će vidjeti on sam, vidjet će klub i publika. Znajući Đerđu, on će se povući u pravom momentu i opet će biti "zvijezda" i ostat će uvijek jedan od najboljih jugoslavenskih košarkaša...

Rato Tvrdić se rijetko viđa na javnim sastajalištima u građu. Treninzi se održavaju dva puta na dan i ono malo slobodnog vremena provodi uz suprugu Žunju i malu Goranu.

- Izađem koji put sa svojim društvom, ali prilično rijetko. Naporni treninzi i česte utakmice oduzimaju mi sve vrijeme ...

- Je li vam dosta košarke?

- Vjerujte mi i jest. Međutim to ne znači da ću ostaviti taj sport. Samo ponekad pomislim: zašto to moram biti rob nečega kad bih mogao živjeti kao i drugi mladići, sretno i bezbrižno ...

- Što kažu vaša braća Dražen i Lovre. Kako je njima kad imaju tako poznatog brata.

- I oni su poznati ...

- Kažu neki ljudi da nema Rate Tvrdića ne bi bilo niti Dražena i Lovre Tvrdića?

- A zašto? Oni sebe dokazuju svojim treninzima, i dobrom igrom na utakmicama... ako im neće ići... ne mogu ni igrati. Ja ih zaista nikako ne mogu naučiti nečemu što oni sami ne mogu... to su samo priče ...

- Još jednom čestitamo na ulasku u evropsku reprezentaciju.

- Hvala! Hvala i na prvom glasu koji ste mi donijeli. Ovo mi je osvježilo dan a nadam se da će i večeras igru ...

Linija je prekinuta ... ostalo je zujanje u ušima ali mnogo slabije od bačene petarde...

(Plavi vjesnik, 1973.)

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate