Na Miletinoj kosi, jul 1941: Logor spava. Ispod stoljetnih bukava, na mladom, tek prosušenom sijenu, umotani u ćebad ili šatorska krila, spavaju partizani. Budan je samo stražar koji šeta oko logorske vatre, naložene ispod ogromne krošnjate bukve. Kad smo legli, nad nama je bilo zvjezdano ljetno nebo. Prije nego što sam zaspao, dugo sam ležao, duboko udisao miris mladog sijena i posmatrao zvijezde kako trepere zelenkastim sjajem u nebeskoj modrini.
U neko doba noći probudila me je
daleka grmljavina. Vjetar je šumio u krošnjama bukava, gusti oblaci
prekrili su nebo. Približavala se oluja. Grmljavina se čula sve
bliže, zastenjala su pod teretom oluje stoljetna stabla, munje su
počele da sijevaju iznad naše šume osvjetljujući žutoljubičastom
svjetlošću veliki proplanak sav obrastao bujnom paprati.
Negdje u blizini udarili su prvi gromovi, a odmah zatim zašumile su prve, krupne kaplje kiše koje su se uskoro pretvorile u mlazeve. Započeo je pravi ljetni pljusak, kome nisu mogle da odole ni krošnje, ni ćebad, ni šatorska krila.
Mlazevi su šibali po nama, voda se sakupljala po uvojima pokrivača kao u olucima i pri svakom našem pokretu slijevala se pod nas, podlijevala naše ležajeve i sijeno se ubrzo nadojilo. Probuđeni, prevrtali smo se na mokrom sijenu, pokušavajući da se nekako namjestimo, ali je sve bilo uzalud: pljusak nije prestajao a ležaji su bili sasvim u vodi.
Negdje u blizini udarili su prvi gromovi, a odmah zatim zašumile su prve, krupne kaplje kiše koje su se uskoro pretvorile u mlazeve. Započeo je pravi ljetni pljusak, kome nisu mogle da odole ni krošnje, ni ćebad, ni šatorska krila.
Mlazevi su šibali po nama, voda se sakupljala po uvojima pokrivača kao u olucima i pri svakom našem pokretu slijevala se pod nas, podlijevala naše ležajeve i sijeno se ubrzo nadojilo. Probuđeni, prevrtali smo se na mokrom sijenu, pokušavajući da se nekako namjestimo, ali je sve bilo uzalud: pljusak nije prestajao a ležaji su bili sasvim u vodi.
Počeli smo ustajati jedan po jedan i
prilaziti vatri oko koje se mučio naš stražar da je, gotovo sasvim
ugaslu, raspali. Naposljetku se oko vatre
iskupila čitava četa, i, podsticana rukama mnogih, vatra je opet
veselo zaplamsala, uprkos kiše koja je i dalje lijevala.
Grijali smo se i sušili promočena odijela, okrećući vatri čas grudi, čas leđa. Veseo žagor nije prestajao; zadirkivanja i šale pljuštale su zajedno s kišom. Neko je tiho zapjevušio, a onda smo svi prihvatili pjesmu koja je odjekivala u olujnoj noći, praćena grmljavinom i hujanjem vjetra od kojeg su se stresale i škripale stare bukve.
Grijali smo se i sušili promočena odijela, okrećući vatri čas grudi, čas leđa. Veseo žagor nije prestajao; zadirkivanja i šale pljuštale su zajedno s kišom. Neko je tiho zapjevušio, a onda smo svi prihvatili pjesmu koja je odjekivala u olujnoj noći, praćena grmljavinom i hujanjem vjetra od kojeg su se stresale i škripale stare bukve.
Bilo je nešto simbolično u toj slici
ljudi okupljenih oko vatre usred burne noći. Na njima tutnji oluja,
mlazevi kiše slijevaju se s krošnje na vatru, crvče kapljice vode
na ugljevlju, pište mokra drva - ali vatra ne samo što se ne gasi
nego se sve više razgorijeva stalno podsticana rukama ljudi, koji,
kao prkosnici, pjesmom nadvikuju vjetar i grmljavinu.
Zaplamsala je i druga vatra u Srbiji, jarko osvjetljujući noć kojom je ona sada obavijena. Sav njen ološ digao se da tu svetu vatru ugasi, ali prava djeca Srbije podstiču je stalno svojom krvlju, i niko je ugasiti neće - kao što ni ljetni pljusak ove olujne noći nije mogao da ugasi vatru u partizanskom logoru na Miletinoj kosi.
Zaplamsala je i druga vatra u Srbiji, jarko osvjetljujući noć kojom je ona sada obavijena. Sav njen ološ digao se da tu svetu vatru ugasi, ali prava djeca Srbije podstiču je stalno svojom krvlju, i niko je ugasiti neće - kao što ni ljetni pljusak ove olujne noći nije mogao da ugasi vatru u partizanskom logoru na Miletinoj kosi.
Tek pred zoru kiša je stala. Umor je
savladao ljude i svaki je našao na svome mokrom ležaju mjesta da
prilegne i zaspi. Legao sam i ja pored Fiće (Filip Kljajić, prvi komesar I proleterske, poginuo u Zvorniku '43.) i zaspao odmah, bez
obzira na to što je mjesto bilo mokro a ćebe nadojeno kišom.
Probudilo me sunce koje mi je bilo
pripeklo u samo lice. Nada mnom je bilo jasno, kao umiveno, nebo,
čija se modrina nazirala kroz lišće na kome su još blistale
kapljice kiše. Na toplom ljetnom suncu isparavala se šuma i bujno
papratište na proplanku blizu logora. Izvukao sam se ispod ćebeta i
sjeo na panj da me ogrije sunce.
Posmatrao sam drugove koji su, umotani
u vlažnu ćebad, spavali na mokrom sijenu i obuzelo me osjećanje
ponosa. Osjećao sam se ponosnim što sam drug takvim ljudima. To su najbolja djeca Srbije
koja su krenula goloruka, bosa i gola da spasavaju čast svoje
zemlje, da sačuvaju ono što je Srbiju kroz vjekove održalo: duh
otpora i slobodarstva.
Njih čeka još neizvjesna sudbina, ali će oni izdržati sve, jer u sebi nose samopouzdanje, svijest i ponos čitavog jednog naroda koji je odolio mnogim istorijskim burama prohujalim nad ovim vjetrometnim parčetom zemlje.
Njih čeka još neizvjesna sudbina, ali će oni izdržati sve, jer u sebi nose samopouzdanje, svijest i ponos čitavog jednog naroda koji je odolio mnogim istorijskim burama prohujalim nad ovim vjetrometnim parčetom zemlje.
Ispod stoljetnih stabala spavaju djeca
Srbije koja su uzela da svojom nevještom, ali čvrstom rukom pišu
istoriju svoga naroda - uprkos izdajnicima i malodušnicima.
O njoj, o toj junačkoj djeci ponosna i hrabra srca, svijetla uma i snažnih mišica, o njihovim djelima ljetopisci će s divljenjem govoriti kao o ljudima iz legende, a pogane tragove današnjih prezrenih izroda, koji Srbiju poniziše i osramotiše, zavijaće prah istorije.
O njoj, o toj junačkoj djeci ponosna i hrabra srca, svijetla uma i snažnih mišica, o njihovim djelima ljetopisci će s divljenjem govoriti kao o ljudima iz legende, a pogane tragove današnjih prezrenih izroda, koji Srbiju poniziše i osramotiše, zavijaće prah istorije.
 |
| 21-godišnji Rodoljub Čolaković, policijski snimak iz 1921. |
*****
U logoru je vrlo živo. Borci su
umorni, ali su svi radosno uzbuđeni zbog akcija koje su uspješno
izveli. Iz obližnjeg sela dovukli smo svježe slame i pod bukvama
napravili ležaje. Prijatno miriše nova slama, ugodno se osjeća
miris gumna i novog žita. Taj miris podsjeća na naporne ljetne
radove, kada znoj curi niz obraze, kada se kasno liježe a rano
ustaje, ali kad je i na polju, i oko gumna, i u kući nekako svečano
kao da je praznik.
Neki borci seljaci gledaju novu slamu i govore o ljetini. U njihovom glasu osjeća se prizvuk žalosti što i oni nisu mogli ovoga ljeta da razmahnu kosom ili da zavitlaju bičem nad konjima na gumnu. Mjesto za kosu, oni su se ovoga ljeta prihvatili za pušku, a kad će se ova žetva svršiti, ko će od nas ostati živ da novo žito od nje unese u ambar - to se ne može znati.
Neki borci seljaci gledaju novu slamu i govore o ljetini. U njihovom glasu osjeća se prizvuk žalosti što i oni nisu mogli ovoga ljeta da razmahnu kosom ili da zavitlaju bičem nad konjima na gumnu. Mjesto za kosu, oni su se ovoga ljeta prihvatili za pušku, a kad će se ova žetva svršiti, ko će od nas ostati živ da novo žito od nje unese u ambar - to se ne može znati.
Logor živi svojim napregnutim životom,
ali se ne osjeća ni uznemirenost ni brzopletost. Manje-više svako
zna svoj zadatak i svaki borac nastoji da ga izvrši brzo i kako
treba. Jedni bdiju nad logorom. Oni su izdvojeni u posebnu grupu, malo udaljeni od
ostalih, i stalno su u pripravnom stanju.
Četvorica od njih uvijek su na straži, na četiri mjesta oko šume. Svaka dva sata razvodnik odvodi smjenu i vraća one koji su dotle bili na straži.
Četvorica od njih uvijek su na straži, na četiri mjesta oko šume. Svaka dva sata razvodnik odvodi smjenu i vraća one koji su dotle bili na straži.
Na kraju šume nalazi se jedna štala u
kojoj je smještena "tehnika". Tu radi nekoliko drugova oko
radio-aparata: slušaju i bilježe vijesti da bi ih onda umnožili i
za četu i za okolna sela. Tu se po potrebi štampaju i leci odreda
koje borci redovno nose sa sobom prilikom svakog odlaska u sela.
Malo udaljen od logora, pod jednom
bukvom, nalazi se štab. Tu je obično drugarica Soja, koja kuca na
mašini. Kad nije time zaposlena, ona zajedno s jednim drugom vježba
naš hor, ili čita grupi boraca knjigu Ostrovskoga, koja je
popularna u svim našim odredima i čiji je junak Korčagin ideal
mnogih naših mladih boraca.
Oko četnog ekonoma Ratka uvijek je
nekoliko pomagača, jer nije lako nahraniti sedamdeset ljudi skromnim
sredstvima kojima Ratko raspolaže. Njemu su dodijeljeni na rad i
zarobljenici, kojih zasad ima svega dvojica.
Oni ljušte krompir, čiste pasulj, brinu se o vatri i donose vodu. Predstavnici "više rase" rade prilježno. Strah za rusu glavu već ih je prošao; oni vide da su ovi "banditi" sasvim dobri ljudi koji bolje poštuju propise konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima nego njihov dojučerašnji gospodar Hitler.
Onaj narednik Šmit, koji nikako neće da prizna da je narednik, nego uporno tvrdi da je običan vojnik, sasvim se pripitomio. Šmit je znao da smo mi uputili pismo u valjevsku komandanturu u kome smo tražili da zamijenimo narednika Šmita za našeg druga Stanišića, svršenog pravnika, koji je ležao u valjevskom zatvoru.
Odgovor nije stizao i to je ponekad bacalo Šmita u brigu. Kako sam jedini ja znao njemački, on mi je nekoliko puta prilazio i ponizno započinjao razgovor.
Oni ljušte krompir, čiste pasulj, brinu se o vatri i donose vodu. Predstavnici "više rase" rade prilježno. Strah za rusu glavu već ih je prošao; oni vide da su ovi "banditi" sasvim dobri ljudi koji bolje poštuju propise konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima nego njihov dojučerašnji gospodar Hitler.
Narednik Šmit
Onaj narednik Šmit, koji nikako neće da prizna da je narednik, nego uporno tvrdi da je običan vojnik, sasvim se pripitomio. Šmit je znao da smo mi uputili pismo u valjevsku komandanturu u kome smo tražili da zamijenimo narednika Šmita za našeg druga Stanišića, svršenog pravnika, koji je ležao u valjevskom zatvoru.
Odgovor nije stizao i to je ponekad bacalo Šmita u brigu. Kako sam jedini ja znao njemački, on mi je nekoliko puta prilazio i ponizno započinjao razgovor.
- Herr Kommandant, entschuldigen Sie - započinjao bi on, a onda bi nastavio da me ubjeđuje kako njega,
običnog vojnika, neće zamijeniti za komunistu. On je spreman da nam
pomogne da se nekako dočepamo nekog njemačkog oficira. Čim se bude
radilo o gospodinu oficiru, oni će odmah pristati na zamjenu.
Šta je njima stalo do nas, običnih vojnika. Oni tamo žderu i loču ("fressen und saufen") i nije ih briga što se običan njemački vojnik mora prebijati po šumi gladan i žedan. Predlagao je da ga pustimo, a on će sa svoje strane učiniti sve što može da Stanišiću "olakša položaj", čak da mu pomogne da pobjegne.
Šta je njima stalo do nas, običnih vojnika. Oni tamo žderu i loču ("fressen und saufen") i nije ih briga što se običan njemački vojnik mora prebijati po šumi gladan i žedan. Predlagao je da ga pustimo, a on će sa svoje strane učiniti sve što može da Stanišiću "olakša položaj", čak da mu pomogne da pobjegne.
Uvijek bi u meni ovaj razgovor izazvao
gađenje i prezir.
Tada sam prvi put osjetio da ti ljudi u surim zelenim uniformama, koji su preplavili pokorenu Evropu kao pobjednici, nemaju u sebi ni trunke ponosa i običnog ljudskog dostojanstva. Još juče, taj isti Šmit, feldvebel njemačke vojne policije, naoružan automatom, sit i pijan, osjećao se kao natčovjek.
Prošao je paradnim korakom kroz mnoge prestonice Evrope, žderući i ločući što je moguće više, i bolje, vjerujući da se ostvario san o hiljadugodišnjem njemačkom carstvu. Kad je pao u naše ruke, s njega je spao sav onaj marcijalni izgled koji je do juče, dok je Šmit hodao u naoružanom Hitlerovom krdu, mogao nekom i imponovati.
Sad je to bio običan njemački filistar koji se prepao za svoju glavu. Kad je vidio da mu tu glavu "banditi" ne skidaju, on je počeo da se umiljava, neprekidno mašući repom oko ekonoma Ratka, ponizno se klanjajući svakom partizanu, praveći se našim prijateljem.
On se ne libi da pred nama napada svoje oficire u kojima je do juče gledao polubogove i čija je naređenja ne samo bez pogovora nego i bez ikakve griže savjesti ili unutrašnjeg otpora izvršavao, pa makar se to radilo o paljenju tuđih domova, o strijeljanju civilnog stanovništva, ili ma kakvom drugom zločinu, koje su fašisti uveli kao običnu stvar u ratu.
On, vjerovatno, misli da smo mi njega ostavili na životu zbog toga što nas je uvjerio da nije narednik. Sad on računa da smo mi toliko naivni da ćemo ga pustiti na njegovo prosto obećanje da će Stanišiću "olakšati položaj" ...
Tada sam prvi put osjetio da ti ljudi u surim zelenim uniformama, koji su preplavili pokorenu Evropu kao pobjednici, nemaju u sebi ni trunke ponosa i običnog ljudskog dostojanstva. Još juče, taj isti Šmit, feldvebel njemačke vojne policije, naoružan automatom, sit i pijan, osjećao se kao natčovjek.
Prošao je paradnim korakom kroz mnoge prestonice Evrope, žderući i ločući što je moguće više, i bolje, vjerujući da se ostvario san o hiljadugodišnjem njemačkom carstvu. Kad je pao u naše ruke, s njega je spao sav onaj marcijalni izgled koji je do juče, dok je Šmit hodao u naoružanom Hitlerovom krdu, mogao nekom i imponovati.
Sad je to bio običan njemački filistar koji se prepao za svoju glavu. Kad je vidio da mu tu glavu "banditi" ne skidaju, on je počeo da se umiljava, neprekidno mašući repom oko ekonoma Ratka, ponizno se klanjajući svakom partizanu, praveći se našim prijateljem.
On se ne libi da pred nama napada svoje oficire u kojima je do juče gledao polubogove i čija je naređenja ne samo bez pogovora nego i bez ikakve griže savjesti ili unutrašnjeg otpora izvršavao, pa makar se to radilo o paljenju tuđih domova, o strijeljanju civilnog stanovništva, ili ma kakvom drugom zločinu, koje su fašisti uveli kao običnu stvar u ratu.
On, vjerovatno, misli da smo mi njega ostavili na životu zbog toga što nas je uvjerio da nije narednik. Sad on računa da smo mi toliko naivni da ćemo ga pustiti na njegovo prosto obećanje da će Stanišiću "olakšati položaj" ...
Prije nekoliko dana, kad smo
raspravljali pitanje koga da tražimo u zamjenu za Šmita, pala su
bila dva predloga: jedan, da tražimo Stanišića, a drugi, da
tražimo ženu i ćerku Dragojla Dudića.
(Dragojlo Dudić - seljak, književnik iz Klinaca kod Valjeva, jedan od organizatora ustanka u valjevskom kraju i član Glavnog štaba partizanskih odreda Srbije. Poginuo je novembra 1941. godine.)
Odlučili smo se za prvo, i to na navaljivanje samog čiča-Dragojla. On je rekao da je Stanišić važniji za pokret od njegove žene i ćerke, da će Stanišić, ako ga budemo mogli dobiti, učiniti za našu borbu daleko više nego obje drugarice.
U tom trenutku čiča je bio veličanstven.
Njegova kuća je bila raskopana, njegovo imanje, koje je on s toliko ljubavi podizao, sasvim napušteno, pa ipak nas je čiča sa žarom ubjeđivao da treba tražiti ne njegovu ženu i ćerku, nego Stanišića.
Tako nešto ni Šmit ni milijuni Šmitova ne mogu razumjeti.
(Dragojlo Dudić - seljak, književnik iz Klinaca kod Valjeva, jedan od organizatora ustanka u valjevskom kraju i član Glavnog štaba partizanskih odreda Srbije. Poginuo je novembra 1941. godine.)
Odlučili smo se za prvo, i to na navaljivanje samog čiča-Dragojla. On je rekao da je Stanišić važniji za pokret od njegove žene i ćerke, da će Stanišić, ako ga budemo mogli dobiti, učiniti za našu borbu daleko više nego obje drugarice.
U tom trenutku čiča je bio veličanstven.
Njegova kuća je bila raskopana, njegovo imanje, koje je on s toliko ljubavi podizao, sasvim napušteno, pa ipak nas je čiča sa žarom ubjeđivao da treba tražiti ne njegovu ženu i ćerku, nego Stanišića.
Tako nešto ni Šmit ni milijuni Šmitova ne mogu razumjeti.
U naš logor dolaze često u posjetu
ljudi iz sela. Straža nikog ne pušta dok ne javi dežurnom
razvodniku straže ko želi u logor. Dolazili su srodnici naših
boraca donoseći im ponude; dolazili su naši prijatelji iz obližnjih
sela koji su nas obavještavali o prilikama u svojim selima, o
kretanju neprijatelja, tražeći od nas radio-vijesti i ostali
agitacioni materijal.
Ali su nam dolazili i ljudi koji su u našem štabu vidjeli jedinu vlast i tražili od njega zaštitu. To je bilo sasvim razumljivo. Mi smo razjurili gdjegod smo mogli sve opštinske vlasti, rasturili žandarmerijske stanice, a život je, međutim, donosio sporove među ljudima oko imanja, izazivao razne sukobe, tako da su se ljudi obraćali štabu odreda kao sudu.
Takve sitne sporove mi smo rješavali kao Sud dobrih ljudi, ali je bilo slučajeva da smo morali da nastupamo i sa autoritetom vlasti.
Ali su nam dolazili i ljudi koji su u našem štabu vidjeli jedinu vlast i tražili od njega zaštitu. To je bilo sasvim razumljivo. Mi smo razjurili gdjegod smo mogli sve opštinske vlasti, rasturili žandarmerijske stanice, a život je, međutim, donosio sporove među ljudima oko imanja, izazivao razne sukobe, tako da su se ljudi obraćali štabu odreda kao sudu.
Takve sitne sporove mi smo rješavali kao Sud dobrih ljudi, ali je bilo slučajeva da smo morali da nastupamo i sa autoritetom vlasti.
 |
| Cvijetin Mijatović, Rodoljub Čolaković, Stevo Popović snimljeni oktobra 1943. godine (foto: znaci.net) |
Posjeta jedne starice
Od priličnog broja posjetilaca koji su
dolazili u naš logor naročito sam zapamtio posjetu jedne starice.
Povisoka, sasvim skromno obučena, uvelog staračkog lica, dugo je
stajala oslonjena na jedno stablo i promatrala naš logor. U njenim
očima miješala se zabrinutost i neka neiskazana nježnost. Prišao
sam joj i zapitao je šta želi. Kao da se malo zbunila. Odgovorila
je nešto nesuvislo, pomalo zamuckujući.
Onda je počela da driješi svoju malu sirotinjsku maramu. Ruke su joj podrhtavale, sitne, staračke, smežurane ruke, pokrivene plavim izukrštanim žilama. Pružila mi je, kao stideći se, jabuku i dva obarena jajeta.
Onda je počela da driješi svoju malu sirotinjsku maramu. Ruke su joj podrhtavale, sitne, staračke, smežurane ruke, pokrivene plavim izukrštanim žilama. Pružila mi je, kao stideći se, jabuku i dva obarena jajeta.
- Evo, i ja vam donela, deco, - kazala
je tihim glasom.
- Hvala, majko! - rekao sam joj
prihvatajući ponudu, i nasmiješio se.
Na njenom licu nije bilo osmjeha; ono
je bilo nepomično kao maska, ali joj je iz očiju zračila takva
dobrota da sam u tom trenutku zaželio da mi je ona rođena majka,
koja je došla da me uoči polaska na put pun neizvjesnosti vidi i da
me pomiluje svojim smežuranim rukama.
Nikako nisam umio da nađem riječi da
joj ma šta kažem. Ona je postajala još nekoliko trenutaka, a onda
je otišla iz logora gužvajući u rukama praznu maramu. Kad je malo
odmakla, osvrnula se i pogledom obuhvatila čitav naš logor, kao da
je htjela tim pogledom sve nas da blagoslovi svojim materinskim
blagoslovom.
Kad je otišla, bilo mi je žao što je
nisam zapitao zašto nam je donijela taj darak, odakle je čula za
nas i šta ona misli ko smo mi. A možda je i bolje što je nisam
pitao. Ona sigurno ne bi umjela da objasni zašto to čini. Možda bi
opet promucala samo nekoliko nesuvislih riječi.
Ko zna, možda se cijelog života zlopatila u bijedi i nevolji, a sad čula da se u šumama okupljaju ljudi koji se bore za pravdu i slobodu.
Možda je sve to povuklo nju, zgaženog crva i uvijek prezrenog roba, da nam dođe kao svojima i da nam donese svoj skromni dar, dat od srca.
Ko zna, možda se cijelog života zlopatila u bijedi i nevolji, a sad čula da se u šumama okupljaju ljudi koji se bore za pravdu i slobodu.
Možda je sve to povuklo nju, zgaženog crva i uvijek prezrenog roba, da nam dođe kao svojima i da nam donese svoj skromni dar, dat od srca.
Dragojlo Dudić nije htio da bude rob
U logor dolazi gotovo svaki dan kurir
iz Valjeva. To je jedan omladinac koji dobro zna sve izlaze iz grada
i svaku stazu okolnih sela. Svaki put dođe natovaren vrećom u kojoj
je rublje, sanitetski materijal, duvan i novine.
To odredu šalju naši valjevski prijatelji, mahom sirotinja; šalju oni koji su u nj poslali i svoje rođene; šalju ljudi koji nas smatraju svojom vojskom i čije su sve nade povezane s nama u šumi.
Danas sam razgledao rublje koje su nam poslali. Bilo je tu novih vojničkih košulja, ali je bilo i zakrpljenih košulja i gaća, brižljivo "zaštopanih" čarapa, otrcanih džempera, svega čega su se mogli da liše naši siromašni drugovi u gradu.
Kurir nam je pričao kako se radničke žene iz Valjeva sakupljaju i zajednički peru i krpe rublje, koje opet preuzimaju naše drugarice i odnose na ugovoreno mjesto odakle ga kurir donosi nama u šumu. Rublje i duvan odmah smo dijelili borcima. Kurir se iste noći vraćao u grad, snabdjeven našim vijestima sa radija ili lecima.
To odredu šalju naši valjevski prijatelji, mahom sirotinja; šalju oni koji su u nj poslali i svoje rođene; šalju ljudi koji nas smatraju svojom vojskom i čije su sve nade povezane s nama u šumi.
Danas sam razgledao rublje koje su nam poslali. Bilo je tu novih vojničkih košulja, ali je bilo i zakrpljenih košulja i gaća, brižljivo "zaštopanih" čarapa, otrcanih džempera, svega čega su se mogli da liše naši siromašni drugovi u gradu.
Kurir nam je pričao kako se radničke žene iz Valjeva sakupljaju i zajednički peru i krpe rublje, koje opet preuzimaju naše drugarice i odnose na ugovoreno mjesto odakle ga kurir donosi nama u šumu. Rublje i duvan odmah smo dijelili borcima. Kurir se iste noći vraćao u grad, snabdjeven našim vijestima sa radija ili lecima.
Bez čete u logoru je prilično
dosadno. Čiča Dragojlo sjedi i piše svoj dnevnik. Zapisujem i ja,
ali on piše sve do posljednje sitnice. Šalimo se s njim da će to
biti, ako se rat oduži, kupusara koju niko neće htjeti da čita.
Čiča Dragojlo se smješka na naše šale i neumorno piše o svakom našem pokretu, o svakom događaju u četi i o svim pismima koja je upućivao svojim poznanicima u ovom kraju, jedne hrabreći i pozivajući ih u borbu, a druge oštro osuđujući zbog njihovog služenja okupatoru.
Dok on piše, posmatram njegovu lijepu sijedu glavu, malo nakrenutu u stranu i razmišljam o tome srbijanskom seljaku. Njemu je preko pedeset godina, žena mu i kći leže u valjevskom zatvoru, a sin Mišo je komandir partizanske čete.
Čitava kuća je rasturena zbog toga što Dragojlo Dudić nije htio da bude rob.
On je napustio svoje lijepo uređeno imanje u selu Klincima i svoju porodicu i pošao u borbu. Više je volio da se svega toga odrekne i da uzme pušku u ruke nego da pognute glave čeka kako će se ova velika borba svršiti.
On je bio veoma pitom i blagorodan čovjek, pun pažnje i takta prema ljudima, ali kad se radilo o izdajnicima, bio je goropadan.
Govoreći o tim ljudima, on je nalazio teške i uvredljive riječi, i tada bi njegove dobre oči prosto vrcale iskrama mržnje.
Čiča Dragojlo se smješka na naše šale i neumorno piše o svakom našem pokretu, o svakom događaju u četi i o svim pismima koja je upućivao svojim poznanicima u ovom kraju, jedne hrabreći i pozivajući ih u borbu, a druge oštro osuđujući zbog njihovog služenja okupatoru.
Dok on piše, posmatram njegovu lijepu sijedu glavu, malo nakrenutu u stranu i razmišljam o tome srbijanskom seljaku. Njemu je preko pedeset godina, žena mu i kći leže u valjevskom zatvoru, a sin Mišo je komandir partizanske čete.
Čitava kuća je rasturena zbog toga što Dragojlo Dudić nije htio da bude rob.
On je napustio svoje lijepo uređeno imanje u selu Klincima i svoju porodicu i pošao u borbu. Više je volio da se svega toga odrekne i da uzme pušku u ruke nego da pognute glave čeka kako će se ova velika borba svršiti.
On je bio veoma pitom i blagorodan čovjek, pun pažnje i takta prema ljudima, ali kad se radilo o izdajnicima, bio je goropadan.
Govoreći o tim ljudima, on je nalazio teške i uvredljive riječi, i tada bi njegove dobre oči prosto vrcale iskrama mržnje.
Od seljaka je doznao da u ovim šumama ima "šumskih ljudi"
U odred stalno pristižu novi borci. Za
ovo nekoliko posljednjih dana došlo ih je oko trideset. To su
većinom radnici koji dolaze u grupama iz Beograda preko naše veze u
Valjevu. Sinoć je stigla čitava desetina radnika i intelektualaca.
S njima su došle i dvije drugarice. Kad su se malo odmorile od
napornog marša i uzbuđenja, počeli su da posmatraju život u
logoru.
Na njihovim licima vidjelo se čuđenje. Prije dva-tri sata oni su napustili Valjevo, u kome je njemački garnizon od sedam stotina ljudi, čija konjička odjeljenja često krstare po okolini. A mi sjedimo u svom logoru, udaljenom svega sedam kilometara od grada, i živimo određenim i utvrđenim načinom života.
Na jednom kraju logora bukti vatra, na njoj kazan s hranom, oko kazana bezbrižno posluje ekonom Ratko, kao da kuva nekoj mobi, a ne partizanskoj četi. Na drugom kraju vježba dvadesetak partizana neke pjesme. To je naš hor koji svako veče vrši probu i od čije pjesme odjekuje šuma. Sve je to novim drugovima neobično.
Na njihovim licima vidjelo se čuđenje. Prije dva-tri sata oni su napustili Valjevo, u kome je njemački garnizon od sedam stotina ljudi, čija konjička odjeljenja često krstare po okolini. A mi sjedimo u svom logoru, udaljenom svega sedam kilometara od grada, i živimo određenim i utvrđenim načinom života.
Na jednom kraju logora bukti vatra, na njoj kazan s hranom, oko kazana bezbrižno posluje ekonom Ratko, kao da kuva nekoj mobi, a ne partizanskoj četi. Na drugom kraju vježba dvadesetak partizana neke pjesme. To je naš hor koji svako veče vrši probu i od čije pjesme odjekuje šuma. Sve je to novim drugovima neobično.
Mi smo dobro obezbjeđeni. Na sve
četiri strane logora stoji straža i niko logoru ne može prići a
da ne bude primijećen.
Dolazili su i javljali se u odred i
pojedinci, većinom seljaci iz okolnih sela. Veći priliv seljaka u
odred mi smo, na osnovi obavještenja naših drugova s terena,
očekivali tek kad se spremi ljetina. Danas je banuo u naš logor
jedan čovjek u dronjavom seljačkom odijelu. Za sebe reče da je
trgovački pomoćnik iz Slavonske Požege, odakle je, kao Srbin,
izbjegao u Srbiju. Nije mogao da nađe zaposlenje u Beogradu, pa se
najmio kao nadničar u okolini Valjeva. Od seljaka je
doznao da u ovim šumama ima "šumskih ljudi", i to oficira
i komunista.
- Zašto nisi otišao oficirima? -
pitao ga je Zdravko.
- Dosta je meni bilo oficira u
jugoslovenskoj vojsci - odgovorio je mladić. - Krv su oni meni pili!
Primili smo ga u četu. Ubrzo se
pokazalo da je to pošten momak.
U svim krajevima Srbije, gdje god je
postojao iole jači partizanski odred, mi smo rasturali seoske
opštine, spaljivali njihovu arhivu i zabranjivali dotadašnjim
opštinskim časnicima da vrše ikakvu funkciju vlasti u selu.
To je bila jedna od formi borbe protiv okupatora, koji je preko opština prikupljao životne namirnice, oslanjao se na njih, jer su u njima sjedjeli većinom ljudi koji su služili raznim reakcionarnim režimima i bili i sad raspoloženi da sarađuju sa okupatorom.
Tada, u julu i avgustu 1941. godine, još nismo, namjesto rasturenih opština, stvarali narodnooslobodilačke odbore. To je bio period kad smo samo razjurivali žandarmerijske stanice i rasturali opštine, dakle uništavali aparat na koji se neprijatelj oslanjao u selu.
To je bila jedna od formi borbe protiv okupatora, koji je preko opština prikupljao životne namirnice, oslanjao se na njih, jer su u njima sjedjeli većinom ljudi koji su služili raznim reakcionarnim režimima i bili i sad raspoloženi da sarađuju sa okupatorom.
Tada, u julu i avgustu 1941. godine, još nismo, namjesto rasturenih opština, stvarali narodnooslobodilačke odbore. To je bio period kad smo samo razjurivali žandarmerijske stanice i rasturali opštine, dakle uništavali aparat na koji se neprijatelj oslanjao u selu.
 |
| Rodoljub Čolaković, Pašaga Mandžić i Milinko Đurašković u oslobođenoj Tuzli, oktobra 1943. (foto: znaci.net) |