Listopad 1987: Grupa The Smiths prestala je postojati
prije negoli je ispunila brojna očekivanja publike i prilično
naklonjene rock-kritike. Odlaskom gitarista Johnnyja Marra, pjevač
Morrissey ostao je bez prave potpore u vlastitom sastavu...
"The Smithsi su rock and roll grupa. Nastupali su po Manchesteru i oko njega, u dvoranama koje se toliko razlikuju jedna od druge, koliko se već mogu razlikovati mali klasični barovi i tehnološki ušminkana Hacienda... Upravo im je izašao singl, slijedi album i skromna turneja. Ne zaboravite (ih)..." (NME, 14. svibnja 1983.)
"Ne poričem, bilo je stanovitih teškoća s ostalim članovima grupe. Smithsi su onaj tip banda koji crpe svu energiju i uzima ti cio život. No, glavni razlog za odlazak iz grupe jest taj što želim uraditi nešto što nije u muzičkoj domeni Smithsa", rekao je gitarist Johnny Marr obrazlažući svoj odlazak iz grupe u NME-u 8. kolovoza 1987.
Ta dva novinska isječka manje-više
precizno obuhvaćaju cio raspon u karijeri odnedavno upokojene grupe
Smiths, nesumnjivo jedne od najintrigantnijih pojava britanske
pop-scene osamdesetih godina.
Odlazak gitarista, dok u grupi i dalje
ostaje njen karizmatski frontman, najčešće se uvijek rješava
brzopoteznim audicijama ili uskakanjem nekog već potvrđenog, ali
novog člana na upražnjeno mjesto.
Unatoč nakani pjevača Morrisseya
da grupu održi u životu (posebice nakon potpisivanja za velikog
izdavača, koncern EMI), odlazak Johnnyja Marra nepobitan je kraj
grupe. Jer, kako je neki britanski kritičar napisao, bez Marra i
njegova glazbeničkog rafinmana, bez Morrisseyeva energetskog naboja - nema ni Smithsa!
Iako su Smithsi oduvijek djelovali kao
band u punom smislu te riječi, upravo im je dijametralno različit
glazbeni senzibilitet gitarista Marra i pjevača Morrisseya
osiguravao prepoznatljiv zvuk sročen od začudno djelatne smjese
Morrisseyevih tekstova, nalik introspektivnim putovanjima, i Marrova
osebujnog zvuka gitare.
Taj gotovo isposnički čist zvuk građen na
gitari Rickenbacker Johnnya Marra, u doba potpune dominacije
industrijske studijske alkemije i kićenih producentskih naslaga, te
Morrisseyevi pomalo hermetični tekstovi, bliži fascinaciji Oscarom Wildeom ili Anthonyjem Burgessom negoli općim mjestima
rock-ikonografije Smithse su pretvorili u metaforu novog britanskog
popa.
Grupa je pored kultnog statusa, izborenog prvim singl-pločama,
trebala biti i temelj nezavisne srednje struje, podjednako otklonjena
od alternativnih projekata kao i od dozlaboga ofucanih klišea
pop-mainstreama.
Smithsi su od početka (od singla Hand
In Glove, u svibnju 1983.), pa do kraja (Girlfriend In A Coma) uporno
objavljivali i singl-ploče, više ili manje komercijalno probitačne.
No, ako su neke od tema sa singlica prilično bijedno prošle kod
kritike i publike (Shakespeare’s Sister, Bigmouth Strikes
Again... ) albumi su najčešće dobro prolazili, pogotovu jer je grupa
cijeli svoj opus objavila za nezavisnu kuću Rough trade.
Smithsi zadržavaju poziciju "atrakcije u otklonu"
Prvenac je,
možda, donekle razočarao dio sljedbenika koji su Smithse
doživljavali kao kult-grupu, razmaženih sjajnim singlicama Hand In
Glove, Handsome Devil, What Difference Does It Make, no, s druge
strane, poslužio je kao dokaz da se Smithsi razlikuju ne samo od
pop-nejačadi s rang-lista nego i od drugih jednako zanimljivih aktera
novih stremljena (Prefab Sprout, Go-Betweens... ).
No, album Hateful Of
Hollow, objavljen iste godine, pravi je trijumf: album s nekima od najuvjerljivijih
skladbi (How Soon Is Now, Reel Around the Fountain...), nadahnuto
odrađenim za BBC-jev radijski šou-program znanog Johna Peela i Davida
Jensena.
Tek nakon albuma Hateful Of Hollow Smithsi su dosegli pravu
zrelost, smatrao je Morrissey, ne samo u građenju one specifične
smitovske zvučne slike nego i u tekstovima.
Morrissey tvrdi da je
oduvijek namjeravao reći ono što misli na najjednostavniji način,
bez mnogo konfuznih metafora. Smatrao je da uobičajena, skromna
leksika popa (uistinu nalik rječniku za lobotomičare) jedva
omogućuje osnovnu komunikaciju, a kamoli nadahnut iskaz.
Morrisseyevi tekstovi, zaboravimo li načas znanu patentiranu
slagaljku Elvisa Costella, bez konkurencije su u britanskom popu, a
njihova kvaliteta kulminira na albumu Meat Is Murder, briljantnom
komadu plastike s fascinantnim Marrovim gitarističkim zvukom.
Meat
Is Murder jest ploča koja je dovela Smithse na prva mjesta britanskih rang-lista, osigurala
prvu veću turneju s eksplozivnom završnicom u rasprodanom
londonskom Royal Albert Hallu.
Ipak, u prvom redu zbog Morrisseyeva
opsesivnog napora da očuva potpunu autorsku slobodu i djelovanje
izvan stereotipa megabiznisa, Smithsi zadržavaju poziciju "atrakcije
u otklonu", bojkotirajući, primjerice, i pozive za Live Aid, te
učestalo prolijevajući žuč u intervjuima na račun britanske
kraljevske obitelji.
Istodobno, čini se, počinje i postupno
raslojavanje unutar grupe; Morrissey je u štampi prozvan
glasnogovornikom grupe, jer sve više istupa kao motorna snaga banda,
postupno "istiskujući" Marra s mjesta ravnopravnog i
nezaobilaznog koautora jedinstvenog Smiths projekta.
Srećom,
ravnoteža u autorskom dijelu posla sačuvana je; bolje potvrde od
sjajne ploče Queen Is Dead, teško da je moglo biti.
Naslovom i
glavnom temom album sugerira višeznačnost cijele ploče. Naime,
kraljica nije samo sinonim za britansko monarhističko nasljeđe nego
i gotovo deklarativan Morrisseyev odgovor na vlastitu biseksualnu
prirodu i česte spekulacije o "aseksualnosti".
Ujedno,
kako će to zapisati u svojem osvrtu Adrian Thrills, "riječ je
o rock-ploči kakvu biste željeli slušati cijelu godinu".
Singlice, koje su uredno objavljivane
između albuma (kompilacijskog The World Won't Listen, te
posljednjeg, nedavno izašlog Strangeways, Here We Come), samo su naglašavale Morrisseyeve ideje, izazivajući, gotovo u pravilu,
burne reakcije štampe.
Bilo da je riječ o napadu na monarhiju (Queen Is Dead), optužbama zbog poticanja na samoubojstvo
(Asleep), ili zbog (sic!) rasizma (Panic) ...
Singl-ploče podgrijavale
su atmosferu konfuznosti unutar i izvan Smithsa, koja će kulminirati
nakanom Marra da napusti grupu i nastavi samostalnu karijeru.
Ako je Smithsima bio potreban
reprezentativan nadgrobni spomenik, osigurali su ga neposredno prije
razlaza: najprije izuzetnim singlom Shoplifters Of The World Unite, a
potom i uistinu sjajnim albumom Strangeways, Here We Come, možda i
najboljom velikom pločom u cijeloj karijeri grupe.
Nažalost, zasigurno i posljednjim
komadom plastike s imenom The Smiths.
Napisao: Zlatko Gall (Studio, 1987.)