Ožujak 1985: Tko je, uistinu, bio Pier Paolo Pasolini? I zašto nakon njega nitko nema hrabrosti suočiti se s problemima na način koji je on uveo u društvenu polemiku?
*****
Jednog jutra, kao svakog drugog (moglo
bi se reći), pronađeno je u ulici Idroscalo na periferiji Ostije, u
blizini Rima, tijelo mrtvog muškarca. Neprepoznatljivog na prvi
pogled zbog grdnih rana i zdrobljenog prsnog koša preko kojega je,
očito, prešao kotač automobila.
Sve je svjedočilo o besprimjernom činu
nasilja, a prvi su očevici reagirali kao da je riječ o "vreći
smeća"!
No, tek nekoliko sati potom, neobičan
se kriminalni slučaj pretvorio u još neobičnije prepoznavanje
žrtve. Rezultat: duboko gnušanje cijele talijanske kulturne
javnosti nad nasilnom smrću čovjeka koji je bio opsjednut nasiljem
društva.
U arhivu "squadre mobile"
zaveden je u fascikl obrasca 22, predviđen za homoseksualce:
Pasolini Pier Paolo, sin Carla, 52 godine, rođen u Bologni,
nastanjen u Rimu, po profesiji pisac i sineast!
To više nije bilo koje jutro nego
datum koji je Italija dobro upamtila - 2. studenoga 1975. - kad su
novine, televizija, intelektualci i političari, te javnost polovice
Evrope dohvatili tu zbunjujuću vijest.
Pasolini, pjesnik Gramscijeva pepela,
polemičar Gusarskih spisa, režiser Decamerona,
grozomorno je ubijen od jednog besprizornog "dječaka života",
o kakvima je, uostalom, sam toliko volio pisati i snimati filmove: Pina Pelosija,
sedamnaestogodišnjaka pod nadimkom Žaba.
Smrt je izazvala nevjerojatne polemike
u Pasolinijevoj domovini. Neki su vjerovali u tragičnu fatalnost,
drugi su se držali prizemne konstrukcije o homoseksualnom okršaju,
treći su smatrali da je riječ o fašističkoj zasjedi zbog
posljednjeg Pasolinijeva razornog antifašističkog filma Salo ili
120 dana Sodome, zbog kojega se on sam pribojavao eventualne
osvete.
No čak ni danas, gotovo deset godina
nakon stravičnog skončanja i dva procesa vođena o slučaju Pasolini, nije unijeto više svjetlosti
u uzroke toga ubojstva. A odjek crne kronike prenio se na ličnost
Pasolinija i njegovo djelo, toliko kompleksno, kontradiktorno i
zamršeno da diskusija ne prestaje do današnjih dana. Talijanski se
intelektualci, u tom prevrednovanju njegova opusa, često ne mogu
oteti dvosmislenosti i nesporazumu koje su osjećali i za njegova
života.
Podijelili su se na one koji
proglašavaju Pasolinija najvećim poetom dvadesetoga stoljeća i na
one koji ga žigošu neodgovornim kritičarom talijanskih socijalnih
prilika.
I upravo to manihejsko osciliranje mišljenja oblikuje
današnji stav kulturnog talijanskog establišmenta ("poput
teške kolektivne krivice", kako piše tjednik Panorama na dan
njegove smrti prošle godine) u suočavanju s furlanskim pjesnikom
koji je, osim toga, bio romanopisac, novinar, polemičar i
antologičar, filmski teoretičar i režiser, dramaturg i kazališni
režiser.
Nedostaje volje i želje, smatraju
komentatori talijanskih prilika, da se Pasolinijev opus shvati
dubinski, da se studira i analizira, pa čak, kamo sreće, pronađe
neki treći pristup cjelovitosti njegova djelovanja.
Na upit "tko je bio Pasolini",
talijanska kultura još nije odgovorila.
Pokušali su to u drugim sredinama. U
Parizu je posljednja tri mjeseca prošle godine trajala najveća
manifestacija koja je ikad održana u počast nekog umjetnika našega
stoljeća. Svojevrsni višemjesečni hommage Pasoliniju održavali su
poznati intelektualci, umjetnici, filmaši i književnici: Alberto
Moravia, Vittorio Gassman, Franco Fortini, Carlo Bo, Christine Buci
Glucksman, Andrea Zanzotto, Hans Magnus Enzensberger i Gilles
Deleuze.
Čak i na tako uvaženom skupu nije se
moglo sasvim izbjeći beatiflkaciju post mortem ličnosti koja izmiče
svakoj klasifikaciji. Kreirajući jedan mit, koji je očaravajući
koliko i dalek, zaboravlja se na uznemirujuću hitnost problema koje
je Pasolini stavljao na tapetu, zbog kojih je grmio, sablažnjivao
javnost i nerijetko vrijeđao uljuljani, malograđanski ukus.
No, koliko je privlačan kao
reprezentant kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina,
razdoblja koje je urodilo prkosom spram katoličke crkve u Italiji i
"Crvenim brigadama", svjedoči i dokumentarac britanske
televizije A Desperate Vitality (Očajnička vitalnost)
prošlog mjeseca emitiran na BBC-ju.
Književnica Paula Bailey, u značajnom
društvu Alberta Moravije, Umberta Eca, Bernarda Bertoluccija i
Terencea Stampa (glumca iz Pasolinijeve Teoreme) prisjećala
se što je njegova veličina značila za evropsku kulturu.
Njegov komunizam neće biti prosvjetiteljski ni revolucionaran
Čovjek o kojem se polemiziralo, uvijek
u središtu burnih i kontroverznih događaja, rodio se u obitelji
konjičkog oficira i seoske učiteljice. Još kao dječak preselio se
iz Bologne u Casarsu, rodno mjesto majke.
Ondje je ostao sve do 1949, pišući
svoja prva književna djela - sasvim različita od onih koja su mu
poslije donijela slavu. U to je doba u svojim pričama i pjesmama s
ljubavlju opisivao svijet i ljude oko sebe: svijet zdrav, seoski, s
osobama sirovima ali dobrima.
Prelaskom u Rim, počinje se družiti s
ljudima iz književnih i filmskih krugova. Siromašan, prvi je stan
iznajmio u jednoj kućici na periferiji (kojom je u kasnijim
književnim i filmskim djelima opsjednut), i u tom je ambijentu
počela njegova transformacija.
Osjetio je poriv za onu frenetičnu
aktivnost koja mu je, zajedno sa slavom i počastima, povremeno
donosila publicitet vezan za događaje zbog kojih bi se mnogi
stidjeli.
Italija je, tvrdio je iz vlastita
iskustva, izgubila svoje moralne vrijednosti koje su bile nastale u
njenoj seljačkoj duši i održavale se još u prvoj fazi
industrijalizacije. Tome je kriva filozofija i praksa potrošačkog
društva.
Postojeća civilizacija je ubijena,
nova moralna pravila društva nisu ustanovljena. A razvoj mu je bila
mrska riječ; smatrao je da to nije sinonim za napredak. Razvoj je,
po njegovu mišljenju, samo pogodovao potrošnji.
Zanimljivo je što o tome kaže njegov
veliki poznavalac Moravia:
"Pasolini je došao u Rim kao emigrant sa sjevera, a kruh je zarađivao predavajući na periferiji. U to doba treba smjestiti i njegovo veliko otkriće: poluproletarijat, kao revolucionarno društvo, usporedivo s protokršćanskim zajednicama, društvo koje u sebi nesvjesno nosi poruku asketske poniznosti koja stoji u oporbi prema hedonizmu i oholosti građanskog društva. To otkriće izazvat će promjene u Pasolinijevu do tada ortodoksnom komunizmu, i dat će mu konačan karakter. Njegov komunizam neće biti prosvjetiteljski ni revolucionaran, a još manje naučan, odnosno marksistički. Bit će pučki, romantični komunizam, gotovo mističan, ukorijenjen u tradiciju i projiciran u utopiju!"
No što se događa? U trenutku
talijanskog privrednog buma, ti skromni poluproleteri prestaju biti
skromni i svoje stare vrijednosti mijenjaju za vrijednosti
potrošačkog društva, ali i dalje ostaju siromašni.
"To je otkriće za Pasolinija bilo istinska politička, kulturna i ideološka trauma", zaključuje Moravia. "Od tada je on sam protiv svih. Odatle i traženje skandala, ali ne više na razini ponašanja, nego na razini mišljenja. Odakle i njegovo kontinuirano sudjelovanje u javnim raspravama, gdje je znao briljantno braniti i potvrđivati osobne kontradikcije. Njegov je kraj istodobno sličan njegovu djelu i nesličan njemu samome. Sličan, jer ga je on opisao u svojim djelima u svim bijednim i surovim modalitetima, nesličan, jer on ipak nije jedan od svojih junaka nego središnja osoba naše kulture, pisac i režiser koji je obilježio jednu epohu."
Suvremenici su ga tokom života
definirali kao "razoružanog proroka", "velikog
intelektualca tradicije", "predstavnika nazadnog pravca
kasne neorealistične književnosti" i "organski intelekt".
Čarobna televizijska kutija producira sivilo
No, ipak, i nakon smrti ostaje
neklasificiran, kulturno i politički skandalozan, kontradiktoran baš
kako je rekao u jednoj svojoj pjesmi:
"Skandal je protiviti se, biti s tobom i protiv tebe; s tobom u srcu/u svijetlosti, protiv tebe u mračnoj utrobi."
Eksperimentator u godinama vladavine
neorealizma, marksist koji je istodobno i kršćanin, protivnik
studentskog pokreta u prvom naletu osporavanja šezdesetih godina,
poricatelj pobačaja za koji su se zalagale feministkinje u svojim
društvenim bitkama, Pasolini je, očito, želio biti na smetnji
svima.
I kulturnom svijetu, u koji je
pripadao, i vlasti, koju je napadao. Kada je, na primjer, predlagao
ukidanje škole, razmatrajući lingvistički genocid nad novim
generacijama đaka, nitko ga nije shvaćao. Smatrao je da srednja
škola i čarobna televizijska kutija, onakvi kakvi su dani, izbacuju
robote, sluge, laktaše i produciraju sivilo.
Kritizirao je službenu kulturu jer je
bila nesposobna shvatiti znakove i probleme vremena. Poziv da se
povede "proces protiv kršćanske demokracije" sastavni je
dio njegovog političkog uvjerenja, kako je "trideset godina te
vlasti samo nastavak onih dvadeset pod fašizmom", barem što se
tiče njemu mrskog grabljenja prema potrošačkom carstvu!
Svoju kontroverznost najbolje je sam
izrazio za boravka u Zagrebu 1970. godine, u povodu premijere filma
Medeja:
"Ja se borim protiv sistema. Ali
ja u tom sistemu, u tom društvu, živim. Kad napišem knjigu ili
snimim film, izdavanje knjige ili realizaciju filma omogućuje mi to
isto društvo. Boreći se protiv njega, borim se i protiv sebe. Moj
je položaj dvostruk, to jest nezahvalan!"
Talijanske novine danas zaključuju,
uoči desetogodišnjice njegove smrti, da takve manijakalne hrabrosti
- "reći sve, podvrći sve razornoj analizi i bez trunka straha
za vlastiti integritet" - manjka sadašnjim talijanskim
intelektualcima.
Intelektualni je stalež, u
međuvremenu, shvatio smisao optužnice koja se provlači kroz sva
njegova djela, no može li se itko s takvim postavkama uvući u
probleme društva kao što je znao Pasolini, pitaju se talijanske
novine.
S Pasolinijem je iščeznuo posljednji
"univerzalni intelekt" svoga vremena, figura koja je bila
kadra osobno utonuti u violentni kaos društvenog tkiva.
Osoba koja na svijet nije gledala iza
prozora svoje sobe nego je isti taj svijet pokušala osvojiti.
Ne podliježući kompromisima čak ni
sa samim sobom.
(Tekst: Nepotpisan, autor je najverovatnije Silvije Tomašević, Studijev dopisnik iz Rima, 1985.)
