Septembar 1990: Prizori
trijumfa, scena na pobjedničkom postolju, zvuci himne dok se na
jarbolu leprša naša trobojka - sve ovo barem na tren guši osjećaj
društvenog bespomoćja svakog sportskog konzumenta. Tih i takvih
prizora bilo je, na sreću, dovoljno...
Kažu da pojmovi s oznakom "made
in Yugoslavia" mogu zablistati na udarnim mjestima velikih
svjetskih novina tek obojeni modricama, suzavcem, barikadama - jadima
našim svagdašnjim, stvarima koje su dotičnom čitateljstvu, iz
zemalja, koje ovdje zovemo normalnim, tek puka refleksija, s dozom
egzotičnosti, koja sliči našem osjećaju dok smo gledali svoje
prve kaubojske filmove u večernjem subotnjem terminu.
Prizor pobjede
Sportu, međutim, uporno uspijeva da
nas bar u poluprividu lansira iz smrada rumunsko-bejrutske
žabokrečine, kaljuže u koju nas "sigurno i nepokolebljivo"
gurkaju gospoda (drugovi?) političari, privrednici i slične
"ozbiljne" fele.
Međunarodni vrijednosni rejting koji
oni nisu u stanju da zaskoče, naši sportisti u posljednje vrijeme
tako često dostižu, izlazeći tako iz opšte letargične atmosfere
koja ih okružuje i koju i te kako osjećaju na sopstvenoj koži.
Prizor pobjede, scena na pobjedničkom
postolju, zvuci himne dok se na jarbolu pobjedonosno leprša naša
trobojka - sve ovo barem na tren guši osjećaj društvenog
bespomoćja svakog sportskog konzumenta.
Tih i takvih prizora je, na svu sreću,
bilo mnogo. Mnogo, ali nikada i dovoljno. Ovaj napis je skromni
pokušaj da se najveći dio sportskih uspjeha u posljednje vrijeme
"zarobi" na nekoliko kartica jednog novinskog teksta, s
dužnom isprikom za sve što bude eventualno zaboravljeno.
Jer, zvjezdanih iskri YU-SPORTA je u
posljednje vrijeme bilo mnoštvo. Oni skloni patetici bi rekli - kao
na zvjezdanom nebu u dugoj ljetnoj noći. Jer, iako bez osvojenih
"medalja" sigurno se u ovom spisku mogu naći i izabranici
Ivice Osima. Peti u svijetu fudbala.
Najsjajnijom iskrom u YU sportskom
sazviježđu se doimaju dostignuća košarke ovdašnjih prostora.
Primjera je napretek. Od maestralnog trijumfa plave čete na
Svjetskom prvenstvu u Argentini, preko srebra košarkašica na
takmičenju istoga ranga u Maleziji, pa do klupskih uspjeha od kojih
je najvrednija dvostruka evropska kruna "žutih" sa Gripa.
Kao zajednička nit svih ovih trijumfa
se provlače superlativi sadržani u agencijskim vijestima koje su
tada oblijetale planetu.
"Kreativni, pametni i staloženi
izdanci Yu-košarkaške škole", "održali su lekcije
prepotentnim Amerikancima", "Ruskinje na koljenima, prvi
put poražene na jednom velikom takmičenju od smionih Jugoslovenki",
"igra Jugoslovena se pretapa u raskošan balet" - sve su
ovo ti nasumice istrgnuti redovi čuvenih svjetskih revija.
Ne samo sportskih, jer sport je danas
mnogo više od običnog nadmetanja ljudi po unaprijed utvrđenim
pravilima.
Kompleks YU-basket tiranije počinje da
se uvlači na prostore crne Amerike, domovine tvorca ove igre Džejmsa
Najsmita. O tome svjedoči nedavna agencijska vijest da je USA basket
federacija već sada pristupila izboru trenera svoje reprezentacije
za predstojeća takmičenja i to od široke lepeze istih, u koju
ulaze i u posljednje vrijeme dva najslavnija imena NBA trenerskog
kora, Pat Rejli (ex L.A. Lakers) i Čak Dejli (Detroit Pisons).
Agencijski komentar u istoj vijesti
piše "kako je taj temeljit i kvalitativno selektivan put do
prvog trenera USA-teama očigledan znak da je Amerikancima preko
glave poraza od tamo nekih Jugoslovena".
Uspjeh kraljice sportova
Kraljica sportova. Split. Prvenstvo
Evrope. Manifestacija pomućena ukusom gorkog politikantskog upliva u
stvar koja je vrednija od bilo koje i bilo kakve politike - kurve ili
imaginarne osobe niskih moralnih pobuda, kako se to kaže uštogljenim
socrealističkim vokabularom.
Snežana Pajkić i Dragutin Topić su
se nad sve to nadvisili osvajajući zlatne medalje. Do Splita su ih
neki smatrali samo perspektivnim članovima vrtića svjetske
atletike, ali su ih on i ona u borbi sa visinom i dužinom na
simpatičan način negirali.
Još dvije osvojene medalje, Biljane
Petrović - srebro u skoku uvis i bronza Boruta Bilača u skoku
udalj, još su više uglancale plavi sjaj na tablici osvojenih
medalja na A 90. Učinjeno je ono što je malo ko pretpostavljao da
je moguće.
A 90. je imalo izvanrednu predigru na
omladinskom atletskom prvenstvu svijeta u Plovdivu. Već spomenuti
Dragutin Topić je tamo osvojio, naravno, zlato, postavivši pri tom
svjetski omladinski rekord (237 cm), svrstavši se time u red
najvećih svjetskih skakača uvis Havijera Sotomajora, Megenburga,
Sjeberga...
Mozaik uspjeha ovdašnje kraljice
sportova je upotpunjen srebrom Marijana Lužara u trci na 400 metara
i bronzom visaša Stevana Zorića (visina 226 cm) na istom,
plovdivskom stadionu. Istina, svi ovi uspjesi nisu plod uspješnog
rada atletske organizacije, već su isključivo zasluga atletskih
fanatika - trenera i njihovih pulena.
Mala Mo
Teniski klinci Goran Ivanišević i
Monika Seleš, Mala Mo, postali su domaćini naslovnih stranica svih
sportskih žurnala. Ki Biskejn, San Antonio, Rim, Berlin i Pariz samo
su neka od poprišta na kojima je svjetska teniska elita morala
priznati poraz pred naletima mlađanih Jugosa.
Graf, Navratilova i Malejeva su morale
početi ozbiljno shvatati Malu Mo koja je sve manje i fizički mala.
Sve one sada strahuju od njenih dvoručnih udaraca, njenih za
protivnice iritirajućih uzvika "ah, uh" (ili već tako
nekako). Klinka sa simpatičnom kikom je postala zastrašujuća
konstanta teniskih terena širom planete.
Ivanišević, momak sa splitskog
Firula, ne osvaja poput Selešove turnire tipa Rolan Garosa, ali je
postao tenisko ime od kojeg zaziru i oni najveći, poput Bekera,
Edberga, Vilandera...
Turnirskim uspjesima Monike i Gorana se
pridružila pobjeda našeg reprezentativnog teniskog tima u Svjetskom
kupu, pobjedama nad Šveđanima u polufinalu. To je još jedan od
uspjeha naše teniske balade, čije naličje, kao i u atletici, nije
baš tako sjajno kao rezultati pojedinaca. Otprilike se sastoji ni iz
kakve organizacione potpore, roditeljskog odricanja u korist svojih
teniskih nomada, pod stručnom paskom trenera - fanatika. Poznata
priča, svojstvena ovim prostorima.
U sjeni ovih medijski tetošenih
sportova protekli su uspjesi naših strijelaca na Svjetskom prvenstvu
u Moskvi. Tu je Jasna Šekarić još jednom potvrdila svoje
streljačke vrline osvajanjem zlatne medalje u disciplini gađanja
vazdušnim pištoljem. Za nijansu je bio slabiji plavi soko Rajmond
Debevc osvajajući srebro, ustrijelivši ga vazdušnom puškom.
Svjetski prvak je nedavno postao i
Branko Mirt, takmac u padobranskoj vještini, sportu medijski
minornom u nas. Učinio je to nadmoćno, bez ijednog kaznenog boda u
deset napravljenih skokova od kojih je onaj posljednji bio, na
primjer, sa 3023 metra visine.
Bio je beskrajno sretan, "jer ne
postaje se svjetski šampion svaki dan", iako mu taj naslov ne
donosi materijalnu satisfakciju. "Ko mu je kriv što ne igra
fudbal", rekli bi mu mudri. A da li je baš tako?
Iztok Čop i Denis Žvagelj su po drugi
put zaredom osvojili zlatnu medalju na omladinskom SP u kajaku dvojcu
bez kormilara; Belišćanin Zvonimir Krznarić dohvatio je srebro na
EP za omladince u kajaku jednosjedu. Sve to su valjda najave boljih
rezultata u sportu čiji su u nas sinonimi Ljubek, Nišović...
Kćerka slavnog plivačkog asa Đurđice
Bjedov, Anamarija Petričević, u Rimu je na prvom evropskom kupu
osvojila zlato na 400 metara mješovito i srebro na 200 metara iste
discipline; Igor Majcen je doplivao do bronze na 1.500 metara.
Iz Kuala Lumpura je nedavno stigla
vijest da će Jugoslavija ponovo, nakon 19 godina, imati šahistkinju
na turniru kandidatkinja. Tako će Alisa Marić pokušati postati
izazivačica svjetske prvakinje Maje Čiburdanidze.
Toma Česen, alpinista, postao je prvi
čovjek kojem je pošlo za rukom da osvoji četvrti vrh na svijetu,
Lotsen na Himalajima, za koji je najslavniji alpinista svih vremena
Rajnold Mesner rekao da je "zagonetka 20. vijeka".
Svojevrsna zagonetka su i svi ovi
pobrojani uspjesi (još jednom izvinjenje onima koji su iz te ogromne
sume uspjeha zaboravljeni).
U vremenima sveopšte društvene
inficiranosti raznoraznim bolestima pod kojima svi teturamo SPORT
postiže uspjehe bez pardona.
Na svim poljima, u svim uzrastima,
trenirajući u hladnim salama, bez rekvizita i tople vode.
Potvrđuje se tako teza "da
umjetnost cvjeta kada su društva u kojima se ista stvara u
propadanju". A u sportu je mnoštvo umjetničkih refleksa, jer
sport je umjetnost koja nije umjetna, jer je isuviše životna da bi
to bila.
Sjetite se samo Kukočevih zakucavanja,
pirueta... Time vam je kontradiktornost prethodne teze jasna.
Napisao: Goran Maljukan (Ven,
1990.)
Uspjeh
Na naše pitanje o fenomenu sportskih
uspjeha u posljednje vrijeme, profesor doktor Zečević sa
sarajevskog Fakulteta za fizičku kulturu, nam je rekao:
"Sport u svojoj prirodi kao
osnovicu ima komponentu kohezije. I mada se ona u pojedinim trenucima
koristila za stvaranje ili postizanje kohezije u pojedinim
sporadičnim segmentima (nacionalizam, lokalizam i slično) ona
uvijek odgovara generalnoj koheziji. Zato sport može svojom snagom
da pokrije pojedina lokalna zadovoljenja.
