Vani je puhala košava, ona
nemilosrdna, kakva zna biti samo u Beogradu, pa još u veljači. Da
nesreća bude veća, rominjala je kiša, hladna i neugodna. A unutra,
u Majesticu, prijatna atmosfera. Nas posebno zanima dvostruki stol u
kutu gornje sale, jer je uz društvo, koje tu redovito sjedi gotovo
od oslobođenja, najzanimljivije.
Beogradski intelektualci, umjetnici,
slikari, karikaturisti, novinari, a u središnjoj loži Pjer
Križanić, bard jugoslavenske karikature, šarmantni
šezdesetogodišnjak već pomalo narušena zdravlja.
Njegova je biografija briljantna: već
do 1914, kroz političku satiru u zagrebačkim Koprivama (i drugim
listovima), iskazuje se kao vjerni tumač težnji porobljenih naroda
Jugoslavije za oslobođenjem od tuđina i ujedinjenjem, ali će
poslije, kad je stvorena Jugoslavija, na stranicama Politike (i
drugdje) dobro shvatiti što se dogodilo.
Bori se za ravnopravnost naroda, za
demokratske slobode, za prava radnog čovjeka. Oštro kritizira
korumpiranost Aleksandrova lažnog parlamentarizma i poslije
nemilosrdno šiba: režim diktature, osvajačke planove
imperijalističkih sila, talijanski i njemački fašizam,
licemjernost "zapadne demokracije".
Najoštrije je žigosao i pokušaje
zavođenja otvorenog fašizma u Jugoslaviji, pa su tada, sve češće,
neke njegove karikature bile zabranjivane, a posebno je
šestojanuarska cenzura uništila mnoštvo njegovih možda
najuspjelijih i najubojitijih radova. Kao ogorčeni antifašist,
vatreni rodoljub i istinski demokrat, bilo je prirodno da se
priključi NOP-u.
Dakle, kako bismo danas rekli, Pjer je
tu "držao banku", što je bilo razumljivo, ali ni
individualnost ostalih nije bila u sjeni. Stalni su bili: Vinaver,
Lučev, Desa Glišić, Ćirić, Bogdan Pešić i... tada 29-godišnji
Zuko Džumhur. Te večeri, iznimno zamišljen, gotovo odsutan, s
nekim čudnim sjajem u tamnim, prodornim očima.
- Šta je, Zuko, muči te neka
ideja? - naslućuje Pjer.
- Ma, jest, nešto bih na temu IB-a,
sutra treba da predam karikaturu, ali još nije skuhana.
Rezolucija Kominforma, stalna,
nezaobilazna polazna točka za mnoge razgovore i žučne rasprave,
također i u Majesticu. Mutno, teško vreme pritisaka, kamuflaža,
oštrog, nemilosrdnog nasrtaja zemalja socijalističkog lagera na
jugoslavensku samostalnost i Titov put, gusarstvo informbiroovske
štampe. Doba kolebanja i sumnji.
Poslije će se objelodaniti da su u
toku 1948/49. u našoj zemlji zavrbovane i na neki način uključene
u obavještajni rad (bolje reći: rat) za interese službi
istočnoevropskih socijalističkih zemalja 9322 osobe, od toga je
20,6 posto bilo jugoslavenskih građana.
Doba beskompromisnog otpora Kominformu,
doba kad si u trenu mogao, kao Kusturičin junak Meša (Miki
Manojlović), otići na "dobrovoljni rad u rudnik" i da to
prihvatiš kao sretniju, blažu varijantu stradanja.
A Mešino stradanje, ako još niste
gledali Oca, počinje u odjeljku brzog vlaka, kad se sa
službenog puta vraća u društvu svoje ljubavnice (Mira Furlan) i
kad je, čitajući Politiku, za jednu karikaturu izjavio:
"E, baš ga pretjeraše!"
E, ta se karikatura začela te tmurne
zimske večeri u Majesticu!
 |
| Karikatura Zuke Džumhura koja je obišla ceo svet |
I, da se vratimo stolu - u ovoj
slobodnijoj reporterskoj rekonstrukciji - raspravljalo se o nekim
najnovijim bugarskim provokacijama, ali je posebnu pažnju izazvala
vijest da je dopisništvo Tanjuga u Celovcu isključeno iz
teleprinterske mreže. Tamošnja je direkcija obrazložila da je
takav nalog dobila od generalne direkcije u Beču, a ova je, opet,
takvu direktivu dobilo od Savezničkog kontrolnog savjeta za
Austriju.
Zapravo je ta mjera došla nakon odluke
sovjetskog predstavnika u tom tijelu, usprkos tome što je za pitanje
telekomunikacija na području Austrije isključivo nadležna
austrijska vlada, ne samo kao potpisnica međunarodne konvencije,
nego i na osnovi odluke Savezničkog savjeta od 15. srpnja 1949.
godine.
Teleprinter isključen iz Celovca, a
Zuko iz razgovora! Ustaje lagano, naprosto se izvlači iz fotelje
poput zmije, odlazi. Na izlazu ga pozdravljaju livrirani portir i
taksist, koji mu ne nudi svoje usluge jer zna da Zuko stanuje jedva
nekih stotinjak metara, tu u Vasinoj, odmah od Trga Republike lijevo.
Zastaje pokraj zastakljenog izloga kina
Jadran, u kojemu su prikačeni fotosi iz američkog filma Lice
jedne žene. Zuko zuri odsutno u oči Joane Crawford koja glumi
Anu Holm. Sjeća se, prije neki dan gledao je, kao kroz maglu, prve
scene, sprovođenje Ane Holm, optužene za ubojstvo četverogodišnjeg
djeteta. I hita dalje, prema spomeniku knez-Mihajla. Susreće
prijatelja koji radi u Narodnom pozorištu.
- Zar tako rano kući, Zuko?
- Moram, nešto me pritislo -
odgovara ovaj, namješta šal, diže ovratnik kaputa. - Što ste
igrali večeras? - pita reda radi i već se udaljava.
- Veče srpske komedije. Laža i
paralaža, Čestitam i Vlast.
Kad se udruže Sterija, Trifković i Nušić, sala mora biti puna.
Ubrzo stiže. Otključava vrata, ulazi,
skida kaput i šal, baca ih na krevet, prilazi stolu, pali stolnu
svjetiljku. I cigaretu, naravno. Iz plavog fascikla vadi dvije
fotografije, Marxa i Staljina. "Što li će sutra reći Tasa",
pomisli trenutak, a zatim gotovo brižno dodiruje bijeli papir i crni
tuš, koji tu stoje još od jučer.
Ali konture možda najduhovitije
političke karikature nastale nakon drugoga svjetskog rata, koju je
objavilo 70 najvećih svjetskih listova (sa Zapada, dakako) te večeri
još se nisu mogle nazreti.
- Nisam je napravio tog trenutka jer
sam želio da prenoći. Ujutro sam počeo negdje oko devet, i bila je
gotova oko deset, pola jedanaest. Najprije sam precrtao Marxovu a
potom Staljinovu sliku. Trudio sam se da sve bude što realnije. To
se može odmah uočiti: taj crtež nije tipičan za moj stil. Crtež
je čak socrealističan, ako tako mogu reći.
Tako govori Zuko Džumhur prije desetak
dana u Herceg-Novom. Sjedimo na dnu strmog brijega, pijuckamo kavu u
hladu golemog limuna, u mirisnoj bašti i okolišu punom cikusa,
agava i nekog drugog cvijeća.
More je tu, na pedesetak metara od nas,
ali ulaz u Boku ne vidi se dobro jer ga zaklanjaju visoke palme,
pinije i čempresi, magnolije i eukaliptusi. Donijeli su ih stari
pomorci tko zna kada, s nekih južnih mora, da ih to egzotično
rastinje podsjeća na krajeve koje su pohodili. Ili na ljubavi koje
su ostavili...
- Kako ste došli na ideju da
Staljinova slika bude u Marxovu kabinetu?
- Mi smo dugo bili u iluzijama da
Staljin zapravo ne zna pravu istinu o nama. A mnogo je ljudi prošlo
zbog toga kroz pravi pakao. Neki su bili moji prijatelji, počele su
već neke rehabilitacije žrtava IB-a. Ne bih se sada mogao sjetiti
točno trenutka kad se ideja javila, davno je to bilo.
Mi smo tada, naše društvo, najviše
sjedili kod Atine i Majestica. Počinjao sam da surađujem u
Politici, Pjer je već poboljevao. On je želio da ga ja naslijedim,
premda mi je bilo neugodno da za živog čovjeka budem njegov
nasljednik.
"Ako hoćeš da i dalje budemo
prijatelji, moraš", rekao mi je, i to se moralo poslušati. A
inače je on prijateljevao još prije rata s mojim ocem. Kao đak
sarajevske gimnazije, dobio sam na poklon glasovitu Pjerovu zbirku
karikatura Kuku, Todore. To je bio moj prvi dodir s
karikaturom, i od tada sam drukčije počeo razmišljati...
- Znate li da i za ovu karikaturu mnogi
misle da je Pjerova?
- Nisam znao, ali mogao sam
pretpostaviti. Iznenadio sam se kad su me pozvali Sidran i Kusturica
i pitali za dopuštenje da je koriste u svom filmu. Sidran jedva da
ju je negdje mogao vidjeti, a Kusturica se tada nije ni rodio. No,
obradovali su me u svakom slučaju, posebno što su takav uspjeh
postigli. Nisam još stigao da vidim njihov film, u Beogradu su bile
gužve, mislio sam vidjet ću ga u Herceg-Novom, ali ovamo neće
skoro doći.
Razgovaramo i o njegovom novom ciklusu
Hodoljublja za TV Sarajevo: to bi trebala biti velika serija od
šest epizoda o Biroutu, Istočnom Rimskom Carstvu. Na put će
krenuti na jesen.
- Vezira, bogati, koliko sam ja dosad
napravio Hodoljublja? - pita Zuko svoju suprugu koja se nalazi u
maloj kuhinji.
- Pa, jedno četrdeset... ja mislim -
odgovara ona.
- Vidite, to je jedno deset
cjelovečernjih filmova. Naprosto se i sam čudim kako smo uspjeli.
Ali, eto, sad me uhvatio neki strah. Nije dovoljno samo dobro
poznavati historiju, historiju umjetnosti. Treba dosta duha unijeti u
sve to, jer nije teško napraviti suhoparnu emisiju. Mislim da se
čovjek ni u čemu ne može toliko i kompletno obrukati kao na
televiziji! A ovdje, osim poznavanja, treba sve to pretočiti kroz
svoju dušu, treba osvijetliti život te imperije, ljude, posebno što
smo i mi tu dosta upleteni.
Pa se opet vraćamo karikaturi.
- Ne bih znao točno koliko je nju
svjetskih listova prenijelo. Prema nekim podacima sedamdeset. Sjećam
se jedinog putovanja u Italiju - tada se još nisam bavio putopisima,
tek poslije, kada me je šezdesetih godina Politika poslala na Bliski
istok (a ipak je stigao da objavi knjige: Nekrolog jednoj čaršiji,
Pisma iz Azije, Hodoljublja, Putovanje bijelom lađom - op. p.) -
sa Davičom. Meni je Oskar tada govorio da je to antologijska stvar i
da svaki čovjek, ako u životu napravi nešto takvo, može biti
zadovoljan.
- Kakva je reakcija bila vaših
prijatelja, kolega, u Politici?
- "Alal ti vjera", mislim da
je bilo samo to, i ništa posebno uz to. A što se Politike tiče, tu
vas moram demantirati, kao i mnoge koji su u zabludi: Književne
novine su je prve objavile, i to negdje potkraj 1951, a Politika
mislim zimi 1952, možda u januaru, februaru, ili čak u martu.
- To je podatak koji će mnoge
iznenaditi!
- Da, da, Književne novine, kod
Tanasija Mladenovića, koji je tada bio glavni urednik. Tasa je
odmah, bez razmišljanja, pustio u prvi naredni broj.
Naravno, ove rubrike ne bi bilo da nije
pronađena ta genijalna karikatura. No bilo je stanovitih poteškoća,
premda su nam kolege iz Politike i Književnih novina (Ljilja Zorkić,
Vera Cvijić, Dejan Mihajlović) mnogo pomogli. Situacija je počela
da se komplicira u dokumentaciji, jer, recimo, u kompletu Politike iz
1952, Džumhurova karikatura nije pronađena. A onda je ipak stigla
na redakcijski stol. Fotokopirana, s potpisom ispod:
"Karikatura Zuke Džumhura iz
1950. koja je obišla svet!"
Malo čudno... Dakle, prvo obišla
svijet, pa tek onda objavljena! Vremena su pobrkana, kao epohe na
Zukinoj karikaturi! Zapravo autor se prebacio, što nije nikakvo
čudo, a ubrzo je dilemu razriješio Tasa Mladenović, jedan od
lidera predratnog studentskog pokreta u Beogradu, pokretač i urednik
časopisa Reč mladih, pjesnik, autor zbirki Pesma za nas, Vetar
vremena, Pomešane karte, i ono što je za nas najvažnije -
čovjek koji je tada zamjenjivao glavnog urednika Književnih novina,
bolesnog Jovana Popovića.
- Pregledao sam danas komplete, to
je obljavljeno kod nas 14. februara 1950, na drugoj stranici... tada
smo mi izlazili na svega četiri stranice, kao Literaturnaja
gazeta... pod naslovom Iz jednog ruskog albuma.
Pronašli smo taj broj KN, koje su tada
izlazile jednom tjedno, kao organ Saveza književnika Jugoslavije. I
drugu stranu, naravno. Najveći prostor zauzima članak posvećen
tristo pedesetogodišnjici smrti Giordana Bruna, autora dra Dušana
Nedeljkovića. Zapažen je također i putopis Ivana Bratka. S puta po
evropskom Zapadu. Tu on prenosi riječi nekog svog usputnog
sugovornika koji razmišlja:
"Pre kratkog vremena čitao sam
spisak slika i skulptura koje su bile nagrađene poslednjom
Staljinovom nagradom. Glavni motiv nagrađenih dela je Staljin sam:
Staljin u pozadini, Staljin pored odra Ždanova, Staljin pored
strateških planova, Staljin u svojoj sobi..."
Zuko kao da je predosjetio, a mogao je
nekom sovjetskom kolegi predložiti: Staljin u Marxovoj sobi!
Napisao: Slobodan Šterić, snimio: Željko Čupić
(Studio, 1985.)
