Jul 1979: Pri pomenu imena Drage Mlinarca većini od nas se, onako na mah, u sećanju javi nekoliko karakterističnih odlika karijere dotičnog. Uvek je, nekako na prvom mestu kompozicija "Osmijeh" sa kojom je Drago, kao član "Grupe 220", učinio grdnu uslugu domaćoj rok muzici i sebi. Onda, ako mlađim naraštajima nije poznato, tokom druge polovine prošle decenije Mlinarec je bio, ako ne najveći, a ono sasvim sigurno jedan od najvećih miljenika mladih bar kada je muzika u pitanju.
Nakon raspada "Grupe 220",
gore oslovljeni je nastavio muzički rad samostalno, na jedan sasvim
nov način. Drugi deo Mlinarčeve karijere, nazovimo to tako,
obeležen je isključivo snimljenim pločama, radom u pozorištu i
izbegavanjem bilo kakvog publiciteta, što je, u svakom slučaju,
imalo svojih dobrih, ali i loših strana. Čini se da u ovom trenutku
Dragecova karijera poprima nova obeležja:
... Ne kompliciram više toliko sa tekstovima... izbjegavao sam publicitet, a to, ipak, nije dobro...
... Ne kompliciram više toliko sa tekstovima... izbjegavao sam publicitet, a to, ipak, nije dobro...
No, ostavimo to po strani. Dodajmo pre
razgovora još samo ovo: Drago živi u jednoj vrlo, vrlo maloj sobici.
Poseduje nekoliko skupocenih gitara i neizmernu ljubav za umetnost
uopšte, premda je muzika uvek u prvom planu. Vegetarijanac je po
slučaju, kako kaže, a ne iz mode, što danas nije retkost. U
stvari, o tome i ne voli da priča ali, u svakom slučaju nije od
onih "travojeda" koji preko dana glume askete i isposnike,
a noću se krišom uvlače u frižider i tešu slaninu i proždiru
batake.
Verovatno se neko već revoltirano
pita: Pa dobro, ima li taj i nekih mana? Ima, kako da ne! Pali kod
kuće one tanke indijske štapiće što zagađuju vazduh gore od
"Zete" dole potpisanog i, na zgražanje većine upućenih u
"problem", objašnjava kako taj mio miris gradi
"fantastično smirujući štimung". Svašta!
• Obično na početku ljude pitam o prvim kontaktima sa muzikom uopšte?
E, to ti je bilo u zboru... dječijem
zboru. To ti je strašno! Natjeraju te matori da tamo pjevaš, a niko
te i ne pita hoćeš li. I onda smo mi "talentirani"
pjevali... znaš ono subota, peti ili šesti sat, mi pjevamo, a ovi
bez sluha u školskom dvorištu igraju nogomet. Uživaju!
• To se dešavalo u Zagrebu?
U Krapini. Tamo su se moji odselili. I
znaš, to sa zborom nisam mogao izbjeći. Ma, mi smo na onim
provjerama... ono kad' se pjevaju skale... pjevali svašta, samo da
nas izbace iz zbora, ali bili smo ovce... nismo to dobro radili i,
normalno, frajer je skužio...
• Profa?
Pa da! Skužio je u čemu je stvar i dobijali smo pljuske i svašta.
• Znači, na silu si postao horski
pevač?
Ma, jeste. I onda smo mi napravili
nekakvu dječiju operetu i putovali smo svuda okolo na gostovanja. ..
vukli djevojčice za kečke (smeh)... E da, tu je još štos da smo
najzločestiji dečko iz zbora i ja igrali u toj opereti šišmiše
koji su razbijali cijelu tu atmosferu tih... leptirića i toga
cvijeća. Znaš, dolazi oluja i mi upadamo na scenu obučeni u
crno... onako kao Betmeni (smeh). Ma, bilo je to krasno!
• Kakve su posle bile tvoje muzičke
preokupacije?
E, onda je došlo sviranje u
tamburaškom orkestru. Skupili smo se mi klinci iz razreda... znaš,
stigli su u školu novi instrumenti i profa ih je svima podjelio. Ja
sam dobio bisernicu. I onda smo mi drndali... napisao nam je profa
note u kajdanke i mogu ti reći da su ta dva takta što smo mi
drndali... ma, bio je to sastav! Nije to dugo trajao, al' je bilo
fantastično!
Onda su se moji preselili u Zagreb i u mom razredu je bio jedan dečko... znaš ga, on je svirao u "Robotima", Ivica Čakalj... on je svirao mandolinu. I to je mene frapiralo, jer je on bio virtuoz na mandolini. I onda sam ja, budući da sam bio odličan, dobio od staroga mandolinu... evo ovu što vidiš na zidu... međutim, to me nije dugo držalo. Jer znaš, tada su ti došle gitare u modu i...
Onda su se moji preselili u Zagreb i u mom razredu je bio jedan dečko... znaš ga, on je svirao u "Robotima", Ivica Čakalj... on je svirao mandolinu. I to je mene frapiralo, jer je on bio virtuoz na mandolini. I onda sam ja, budući da sam bio odličan, dobio od staroga mandolinu... evo ovu što vidiš na zidu... međutim, to me nije dugo držalo. Jer znaš, tada su ti došle gitare u modu i...
• Onda si kupio gitaru i čvrsto
odlučio da postaneš zvezda rokenrola?
Naravno! (smeh) Napravili smo prvi
bend. Brane Živković je svirao klavir, jedan momak, koji je poslije
otišao za Ameriku, lupao je po stolu, umesto po bubnjevima, ja sam
svirao gitaru i tako...
• Jeste li imali nekih uzora?
O! Mi smo strašno voljeli Litl Ričarda. To je bila prava deračina!
• Reci, kako je izgledao vaš prvi
javni nastup?
Ma, sve to što smo radili je bilo u
sobi, dok jednom nismo rasprodali sve ploče, gramofone i šta još ne i kupili neko pojačalo od 3W. I onda nas je neko čuo kako
zujimo na tome... bio je to neko iz "Crvenog križa"... i
pozvali su nas da sviramo na nekoj njihovoj zabavi.
Međutim, Brane se uplašio i nije došao na tu svirku, a i basista je došao tek na drugi dio svirke, jer se bojao da nas neko ne istuče... stvarno smo katastrofalno svirali!
Međutim, Brane se uplašio i nije došao na tu svirku, a i basista je došao tek na drugi dio svirke, jer se bojao da nas neko ne istuče... stvarno smo katastrofalno svirali!
• Obično se ti početnički bendovi raspadaju več nakon prvih svirki?
Naravno! Ljudi u bendu su se
mijenjali, mijenjali smo i imena sastava. Šta ja znam... zvali smo
se "Vampiri", pa "Jutarnje zvijezde"...
• Kako vas je publika prihvatila?
Ta publika... pa to je bilo
fantastično! Ljudi su nakon "Glazbenog zavoda", gdje su
svirale "Bijele strijele", koje su bile zvijezde već u ono
vrijeme, dolazili na naš ples, a mi smo ti bili onako... u
trapericama. Evo, čitam u "Plejboju" o nekim čudnim disko
klubovima i tek sam danas svijestan koliko je sve to naše bilo vrlo
čudno i fantastično. Te naše svirke bile su na periferiji...
Trnju.
To ti je bilo vrijeme kada su se fakini sa Trnja i sa Trešnjevke stalno tukli. I to hoću da kažem - u "Glazbenom zavodu" je sve bilo krasno: ljepa odijela, najbolje mačke, a opet su svi, kada je tamo završavao ples, dolazili k nama.
Mi smo znali svirati do iza ponoći, što je bilo nepojmljivo u ono vrijeme. I tu je bilo takvog svijeta... ma, dođe ti... znaš ono jedna noga je u gumenoj čizmi, a druga je špičok...
To ti je bilo vrijeme kada su se fakini sa Trnja i sa Trešnjevke stalno tukli. I to hoću da kažem - u "Glazbenom zavodu" je sve bilo krasno: ljepa odijela, najbolje mačke, a opet su svi, kada je tamo završavao ples, dolazili k nama.
Mi smo znali svirati do iza ponoći, što je bilo nepojmljivo u ono vrijeme. I tu je bilo takvog svijeta... ma, dođe ti... znaš ono jedna noga je u gumenoj čizmi, a druga je špičok...
• Šimika?
Naravno! I to je bilo sve toliko veselo... to se nikada više nije dogodilo. Svi smo se zezali. Fantastično! Kasnije, kada je došla popularnost, toga više nije
bilo. Tada se već znalo ko je ko, i to odmah ubije onu spontanost
i blesavljenje.
• A, da li ste se tako dobro provodili
samo na "domaćem" terenu, ili je toga bilo i na
gostovanjima?
Svuda ti je isto bilo. Evo recimo,
1966. godine, kada su se "Jutarnje zvijezde" već bile
raspale, oformili smo bend i otišli u Rijeku da sviramo. I šta smo
mi tamo radili!? Recimo, mi smo se znali u toku svirke presvlačiti,
ali nije to bilo u smislu današnjih isplaniranih štosova za predstave, nego čisto onako, radi zezanja.
Ja sam na bini, recimo, skidao i oblačio pidžamu. Za vreme svirke. Kužiš? Onda, imali smo dva bubnjara i jedan od njih... on je poginuo...
Ja sam na bini, recimo, skidao i oblačio pidžamu. Za vreme svirke. Kužiš? Onda, imali smo dva bubnjara i jedan od njih... on je poginuo...
Braci Škrinjarić, obukao bi se samo u plahtu i kupaće gaćice, našminkao bi se kao žensko, a
bio je muškarčina.... znaš ono - svaku žensku je gnjavio dok mu ne bi dala.
Uvijek je bilo veselja na tim našim svirkama. Ma, kažem ti, kasnije toga više nije bilo. Naučili smo svirati i postali smo popularni i to je... tako... neka odgovornost.
Uvijek je bilo veselja na tim našim svirkama. Ma, kažem ti, kasnije toga više nije bilo. Naučili smo svirati i postali smo popularni i to je... tako... neka odgovornost.
• Reci, kako su tvoji roditelji gledali na to tvoje bavljenje muzikom?
Au, strašno! Mene je stari stalno
zezao. Onda me je natjerao da radim, misleći da ću tako ostaviti muziku. Tako sam i studirao i radio i bavio se muzikom.
• Šta si radio?
Radio sam kao kemijski tehničar. Dizao sam se u pola pet, išao u tvornicu, vraćao se kući u tri, onda sam išao na fakultet, uveče sam svirao i dolazio sam kući oko jedan iza ponoći i spavao ta tri-četiri sata. I tako je to išlo skoro pune dvije godine.
• Jesi li samo zbog muzike imao
problema u ono vreme ili?
Pa, to što sam pustio dugu
kosu. To je meni bilo nekako... pitanje slobode. Ali onda je to
ljudima bilo čudno. Pa, onda traperice ili krznene mokasine.
Možeš zamisliti krznene mokasine u ono doba!?
• Pa, ne baš, ali mogu da
zamislim kako si se osećao kada si prvi put ušao u studio za
snimanje?
Mi nismo kao početnici ni sanjali o tome. Sanjali smo gitare, pojačala i te stvari, a neko
snimanje ploče... to je za nas bio svemir! Međutim; napravili su na Radio
Zagrebu neku emisiju "Predstavljamo vam" i nas su pozvali
tamo i... to su ti bile neke zavrzlame - te bučimo
isuviše, te zuje pojačala, te ton na gitari ne valja... Sve je to
bilo kastrirano.
• Pa, što se niste bunili?
Ma, nismo se mogli buniti jer smo
bili preplašeni. Ti uđeš u taj studio, nisi se ni naštimao kako treba, a već te izbace
van. Svima se strašno žuri, svi tu nešto kao prolaze, svi se
pitaju šta ćeš ti tu, zašto im uništavaš poslijepodne ili
jutro... Bez veze! Osim toga, ti ljudi tamo su strahovito mrzjeli tu
našu muziku.
• I šta ste epohalno uradili u takvim uslovima?
Apsolutno ništa! To je bilo kao neko probno snimanje.
• Sa kim si tada svirao?
To je još bilo sa "Jutarnjim
zvijezdama".
• Je li zbog takvoga ponašanja tih
ljudi u studiju bilo neke gorčine u tebi?
Naravno! Strašno je to... mislim to nerazumjevanje. U redu, možda mi i nismo znali svirati, možda smo i bili smješni s onom našom malom organom... to ti je bila neka
mala francuska prdilica... ali ti ljudi su to što mi radimo mrzjeli.
Zašto? Ako već nismo valjali, zašto nas nisu podučili nečemu?
Zašto? Ako već nismo valjali, zašto nas nisu podučili nečemu?
• Ipak nisi ostavio muziku zbog
toga?
Nas je spašavala upornost i publika. Mi smo stalno svirali i publika nas je voljela i... to je
bilo ono što nas je držalo. Nama moral nije mogao da padne, držalo
nas je to neko zajedništvo.
• Kasnije si imao dosta uspeha sa
studijskim radom?
Znaš šta, vremenom smo mi, ipak,
naučili svirati i onda su nas zvali na snimanja i napravili smo prve
snimke... instrumentalne. E, a onda je trebalo propjevati.
Čudno ti je bilo s tim mojim "Osmijehom". Ja sam ti radio pjesme sam, jer smo primjetili da publika uglavnom ne razumije engleski jezik i da to ne valja. Jer znaš, pjesma zapravo mora govoriti slušaocu nešto, i onda sam ja počeo komponirati vlastite stvari.
Čudno ti je bilo s tim mojim "Osmijehom". Ja sam ti radio pjesme sam, jer smo primjetili da publika uglavnom ne razumije engleski jezik i da to ne valja. Jer znaš, pjesma zapravo mora govoriti slušaocu nešto, i onda sam ja počeo komponirati vlastite stvari.
• To je već, verovatno, bilo vreme kada si definitivno odlučio da ti muzika bude konačno životno opredeljenje?
Au! To je bilo još 1966. godine. To
je ono u Rijeci, što sam već pomenuo. Tada sam četiri mjeseca
živio od muzike. Mislim, tada sam shvatio da jedino što imam to je
taj moj instrument i postalo mi je jasno da ću od toga živjeti i
ubuduće.
I onda, kada je krenulo to sa
"Osmijehom" i kada je oformljena "Grupa 220",
nisam imao i da sam htio, mogućnosti da pođem nekim drugim putem.
• Sa "Grupom 220" si,
koliko se sećam, snimio i prvu ploču. Verovatno si skakao od sreće
kada si je prvi put držao u rukama?
Ma, nije to baš bilo... znaš zbog
čega? Mi smo kao grupa postali isuviše naglo popularni. Doslovce
preko noći. Dva mjeseca nakon što smo se oformili, mi smo već
imali hit, jugoslovenski hit! I onda je počelo stizanje pisama... ne
znam... stotinak pisama dnevno. To je bilo krasno, to je bilo
fantastično! Evo konačno, dogodilo se da mi ljudi pišu.
Međutim, većina pisama je bila sličnog sadržaja: Imam sve Tvoje ploče... a ja nisam snimio nijednu. Onda - Ti si najbolji! Ma kakvi ljudi, nisam ja najbolji, znam točno ko sam!
I onda ti se sve to puno sroza, tako da sam ja ploču dočekao već sa tim iskustvom i nije me oduševljavala, budući da nisam bio zadovoljan njenim kvalitetom.
Međutim, većina pisama je bila sličnog sadržaja: Imam sve Tvoje ploče... a ja nisam snimio nijednu. Onda - Ti si najbolji! Ma kakvi ljudi, nisam ja najbolji, znam točno ko sam!
I onda ti se sve to puno sroza, tako da sam ja ploču dočekao već sa tim iskustvom i nije me oduševljavala, budući da nisam bio zadovoljan njenim kvalitetom.
• Reci, molim te, još samo ovo: na
kraju ove rubrike tvoje kolege, muzičari obično preporučuju
početnicima da paze šta rade. Hoću da kažem, svi ističu da je
profesija rok muzičara maltene posao za manijake. Šta ti kažeš na
to?
Naravno da je teško. Zašto bi i bilo lako? Za ono što se voli treba se i boriti. Ma šta... sve su
profesije teške. Dobro, ovo naše je posebno teško, al’ ko nam je
kriv da smo to odabrali. Sami smo se odlučili i šta sad... zašto
da kukamo? Treba šutjeti i raditi!
